[RAZGOVOR] Lesinger i Pavletić o dvadeset godina Liburnicona: 'Od skromnih početaka do vodećeg SF & Fantasy festivala u Hrvatskoj'
Autor: Nikola Cvjetović 08.08.2025
Prvoborci - Marko Vrkljan, Tomislav Lesniger, Roko Kero i Marijan Pavletić Teško je reći što će biti za dvije godine, a kamoli za dvadeset. Svijet se dramatično mijenja, ali naša želja je opstati i ponuditi najbolje što možemo. Kao i prve godine.
Opatija - Liburnicon, festival znanstvene fantastike i fantastike koji se već dva desetljeća održava u Opatiji, postao je nezaobilazan događaj za sve ljubitelje SF-a, fantasyja, znanosti, društvenih igara i alternativne kulture. Povodom velikog jubileja – 20 godina postojanja – razgovarali smo s dvojicom začetnika festivala, Tomislavom Lesingerom i Marijanom Pavletićem, koji su nas proveli kroz nastanak, razvoj i buduće planove ove jedinstvene manifestacije.
U razgovoru otkrivamo kako je Liburnicon od entuzijastične ideje nekoliko lokalnih geekova postao međunarodno prepoznat festival, koji je kroz godine zadržao svoju srž – zajedništvo, ljubav prema žanru i nezaobilaznu dozu kreativne ludosti.
Kako je nastala ideja za pokretanje Liburnicona prije 20 godina?
Marijan: Gusta je izmaglica sjećanja, i ovo je jedno od sjećanja koje skriva. Nemam pojma, osim generički da smo vidjeli da je fora na Rikonu igrat D&D pa pomislili da bi možda mogli i mi nešto takvo smisliti.
Tomislav: Nakon osnivanja udruge 2002. godine dugo godina nismo imali veliki projekt, nego smo se bavili manjim aktivnostima i događanjima (predavanja, izložba, alternativna knjižnica i sl.) 2005. se sve opatijske udruge mladih (aktivisti, organizatori festivala Barufe i Liburnia Film Festivala itd.), koje su tada bile aktivne i brojne, okupljaju u zajedničkoj inicijativi „Za opatijski klub mladih“. Iz te inicijative je 2006. ponikao novi zajednički projekt koji se zvao Op.Art Quisisana Festival. Dio programa je radio Kulturni front koji je imao ideju prve povijesne opatijske „SF Konferencije - Abbakon“. Ideja je nastala uslijed toga što su članovi udruge ujedno i ljubitelji SF&Fantasya te posjetioci drugih sličnih događanja u Hrvatskoj. Iduće godine smo se osamostalili te prozvali SF & Fantasy Festival „Liburnicon“.
Tko su bili ključni ljudi u samim počecima festivala i kakvi su vam bili prvi koraci?
Marijan: Role i Leso su bili glavni pokretači, Šuki i Cer su brzo uhvaćeni da pripomognu. Prvih koraka se ne sjećam, ja sam tih dana bio novozaposlen prodavanjem usisavača i nisam imao vremena ni energije pratiti što se dešava.
Tomislav: Ključni ljudi su Roko Kero, Marijan Pavletić, ja, te David Šuker i Ivan Cerovac. Prvi koraci su bili organizacija prostora i program koji je bio poprilično ambiciozan za prvi pokušaj. Novca nije bilo, ali je bilo volje.
Sjećate li se prvog izdanja festivala – gdje se održavao, koliko je bilo posjetitelja i kakva je bila atmosfera?
Marijan: Kriva osoba za to pitanje, ja sam bio na terenu po otocima kada se održavao.
Tomislav: Prva konvencija se održala 2006. g, u sklopu Op.Arta u Vili Antonio, uz pretprogram u krčmi Skalinada u Voloskom. Što da kažemo, bili su to skromni počeci, tijekom nekoliko dana programa prošlo je stotinjak posjetitelja, a glavni gost nam je bio Korado Korlević. Bilo je simpatično i entuzijastično. Bilo je tu turnira u društvenim igrama, kvizova, književnih večeri, filmova i predavanja. Sve što jedna konvencija treba imati.
Kakve su bile reakcije lokalne zajednice i medija na prve godine Liburnicona?
Marijan: Nisam baš previše pratio, al generalno je mislim bilo pozitivno, nešto se dešavalo za mlade.
Tomislav: Pozitivne. S time da ipak treba uzeti u obzir da se radi o jednom specifičnom žanru koji, iako je otvoren za širu publiku, nosi određene stigme sa sobom (šmokljani, „čudaci“ koji se oblače u vampire i Star Trek odijela – a da nisu maškare!). Svaka ozbiljna svjetska turistička destinacija ima jedan takav festival, međutim trebalo nam je barem 4-5 godina da dostignemo dovoljan značaj po pitanju medijske podrške, financiranja, sponzorstava, podrška institucija i sl. Put nije bio nimalo lagan. Dapače.
Koji su vam bili najveći izazovi u organizaciji festivala tijekom ranih godina?
Marijan: Kako skrpat kraj s krajem i usput ne ispalit na živce.
Tomislav: Rekao bih financijski. Nije tajna da smo drugi i treći Liburnicon završili u debelom minusu i da nam je naš član Marijan Gvozdić to doslovno platio iz svoga džepa. Često smo ovisili o jednom ili dvoje ljudi koji su bili presudni u tom trenutku. Siguran sam da bi na našem mjestu 99% ljudi odustalo. Mi nismo. Imali smo uvijek bogat i zabavan program s kojim smo riskirali financijski jer je ideja bila pružiti maksimalno moguće uz minimalno troškova.
Kako ste uspjeli održati kontinuitet festivala kroz dva desetljeća, unatoč logističkim, financijskim i ljudskim izazovima?
Marijan: Uz puno truda nekolicine izuzetno sposobnih ljudi i nas ostalih koji smo krpali rupe di smo ih uspjeli uočiti.
Tomislav: Imali smo sreću da je Festival prepoznat od bitnih ljudi koji su nam kasnije bili ključni za opstanak. Prije svega tu su članovi udruge, volonteri, ali i – mediji. Posebno Liburnija.net odnosno Poduckun.net, ali i drugi mediji. Također smatram da smo pogodili i programski (sa dobrim omjerom zabavnog i edukativnog programa), dobrim lokacijama, te sa time što smo uvijek težili biti inovativni i bolji. Izmislili smo potpuno nove originalne igre poput „Star Trek boćanja“, „Put na mjesec“, „Gnomski diverzant“ itd. Imali smo atraktivne svjetske (književne) SF zvijezde poput Guy Gavriel Kaya, Steven Eriksona, Jacqueline Carey, Dmitrij Gluhovskog, Alexander Freeda, Jonathan Strouda, Tad Williamsa, Laini Taylor, Monte Cooka itd. Imali smo velike hrvatske znanstvenike i popularne predavače poput Korada Korlevića, Davora Pavune, akademika Vladimira Paara, Davora Horvatića, Miroslava Radmana, Ivice Puljka, Slavka Kulića itd.
Postoji li neki „krizni trenutak“ iz prošlosti koji vam je posebno ostao u sjećanju?
Marijan: Spržene instalacije? Bura koja nosi šator? Dovažanje gosta iz ZG u zadnji čas na sam početak predavanja? Ne znam, trudim se potisnuti traume.
Tomislav: Svake godine je novi krizni moment. U našim počecima nas je svaka greška skupo koštala. Najviše pamtim stresne situacije sa strujom, razglasom koji ne radi, šankom koji ne radi, programom koji kasni ili se ne održi, neprospavane noći na samoj lokaciji i to po nekoliko dana itd. Radilo se o ekstremnom psihofizičkom naporu i tjednima smo se oporavljali poslije.
Kako izgleda proces organizacije festivala danas u usporedbi s onim na samom početku?
Marijan: Znatno bolje organizirano, znatno preciznije, i znatno bolje podržano od strane sredine.
Tomislav: Meni se čini da je i dalje zahtjevno zbog nekih novih izazova poput izuzetnog nedostatka ljudi, a može se govoriti i o generalno slabijem interesu za organizaciju ovakvih manifestacija, međutim s druge strane tu je veliko iskustvo, te bolja financijska i medijska podrška.
Kada ste osjetili da Liburnicon prerasta lokalne okvire i postaje nacionalno (ili čak regionalno) važan festival?
Marijan: Odmah od početka, kad je prvo predavanje „Znanost pod zvjezdama” dupkom napunilo dvoranu Ville Antonio. To nas je totalno zateklo, nismo očekivali ni približno toliku navalu. A kad smo uspjeli dogovoriti prve međunarodne goste, odjednom nismo više zabava za uski krug čudaka, nego nudimo nešto međunarodno.
Tomislav: Slažem se sa Marijanom. To je bilo 2008. godina kada je jedno epsko predavanje priviklo preko 150 posjetitelja. To je bio više talk-show uživo voditelja Krešimira Mišaka, a gosti su bili Korado Korlević i akademik Paar. Tu smo imali onaj Poletov „Nešto se događa“ moment.
Kako se profil publike mijenjao kroz godine – imate li danas „novu generaciju“ posjetitelja?
Marijan: Profil se nije previše mijenjao, geekovi će uvijek biti geekovi. S time da, sada su tu nove generacije geekova, uz one stare vjerne posjetitelje.
Tomislav: Baš sam prošle godine komentirao na Festivalu kako od nekoliko stotina ljudi poznajem možda nekolicinu. Vremena su se jako promijenila, ali rekao bih da je profil publike i dalje sličan. U principu radi se o zaljubljenicima u SF i fantasy, društvene igre, alternativnu i pop kulturu itd.
Koliko su međunarodni gosti i predavači utjecali na razvoj i reputaciju festivala?
Marijan: Rekao bih izrazito, kada si domaćin svjetski priznatom piscu to daje popriličnu težinu događaju.
Tomislav: Rekao bih da nam je dalo bolju reputaciju kod publike, ali i kod sponzora i medija.
Danas se Liburnicon percipira kao jedan od najvažnijih festivala znanstvene fantastike u Hrvatskoj – što to za vas znači?
Marijan: Meni je najbitnije da se SF&F kultura širi dalje, a mi smo tu dali svoj obol i ovo mi je znak da su to i drugi vidjeli i priznali.
Tomislav: Mi smo uvijek bili zabavna ljetna konvencija. U ovih 20 Liburnicona mi nemamo zabilježen niti jedan incident, narušavanje javnog reda i mira niti bilo što slično. Tko god dođe vidi da je ovdje jedna opuštena atmosfera, pozitivna, ugodna, tolerantna i svi se osjećaju dobrodošlo. To je li jedne godine bilo više ljudi nego na nekom drugom sličnom događanju nama nije bilo bitno. Mi smo znali da radimo najbolje što možemo. U krugu 30-40 km oko Opatije postoje još tri (Pazin, Rijeka, Cres) vrlo ozbiljne slične manifestacije što čini ovu regiju prijestolnicom SF & Fantasy kulture u Hrvatskoj.
Na što ste najponosniji kada pogledate što ste izgradili u posljednjih 20 godina?
Marijan: Na taj kontinuitet i na sve te mlade ljude kroji su kroz Liburnicon prošli i pomogli nama da ga učinimo boljim i usput ponešto u tome naučili i ponijeli dalje sa sobom.
Tomislav: Kao roditelj najponosniji sam što sam doživio da moje dijete dođe na Liburnicon. I vidim puno djece naših članova i volontera na Liburniconu, trčkaraju uz more bezbrižno, crtaju zmajeve i igraju društvene igre. Vidim danas studente i ozbiljne ljude koji su npr. 2008. završili našu Dječju Liburniconsku čarobnjačku školu. Tijekom svih ovih godina posjetilo nas je na desetke tisuća posjetitelja. Tko zna koliko smo djece i mladih potaknuli da se bave znanošću ili kulturom, da kritički razmišljaju i da se ne boje reći svoje mišljenje.
Postoje li neki ciljevi koje još uvijek želite ostvariti ili nešto što biste željeli dodatno razviti u budućnosti?
Marijan: Krajnji cilj je i dalje da Liburnicon bude nešto što taj vikend (ili čak i cijeli tjedan?) živi kroz cijeli grad, da nismo ograničeni na samo jednu lokaciju.
Tomislav: Ovo što je danas RetrOpatija je bila naša najoptimističnija projekcija Liburnicona u budućnosti. Samo umjesto retro teme da bude Sf&Fantasy tematika. Da cijeli grad i turisti taj dan izađu na gradske ulice i zabavljaju se. Da se na jednom mjestu poslužuju kokteli iz Star Warsa, da se na drugom štandu jede hobitski hamburger s temom Gospodara Prstenova, da su ljudi kostimirani u svoje superjunake, da se pušta muzika iz legendarnih filmova, da je na ljetnoj velika projekcija SF klasika, da je u pizzerijama taj dan neka tema iz Marvel svijeta superjunaka, da je na Slatini bogat dječji program čarobnjačke škole Harry Pottera i tako dalje. Shvatili ste poantu. Tko zna, možda jednog dana to netko napravi.
Kako vidite Liburnicon za još 20 godina – što želite da festival postane ili ostane?
Marijan: Vidi prethodno pitanje. Ali ako i ne bude tog megalomanskog rasta, i da bude mali festival gdje se grupa zaljubljenika može naći, podružiti i zabaviti uz zajedničke teme bio bi to sasvim prihvatljiv rezultat.
Tomislav: Teško je reći što će biti za dvije godine, a kamoli za dvadeset. Svijet se dramatično mijenja, ali naša želja je opstati i ponuditi najbolje što možemo. Kao i prve godine.
