[RAZGOVOR] Milan Zagorac: Zločin „Ispod debelog leda“ goranskog jezera

Autor: Sanja Tumara 16.08.2022

milan_zagorac_i_family Foto: privatni album Milana Zagorca

Radnja novog romana riječkog književnika Milana Zagorca, smještena je u Gorski kotar. „Gorski kotar je fenomenalan mizanscen, mislim da se oko toga možemo odmah složiti, prava naša mala Švedska u kojoj je lako u magli vidjeti ono što ne postoji. Ili možda postoji?... Objavljivanje knjiga i posljedično njihovo medijsko eksploatiranje je način održavanja na životu, način plutanja.“

RIJEKA – Ovo mi je 15. knjiga u punih 25 godina rada, mislim da sam u malom kašnjenju, svakako bih bio sretniji da je 20. ili 25. knjiga iza mene. No, što je tu je – riječki književnik Milan Zagorac sam je tako najavio svoj novi roman, „Ispod debelog leda“, koji bi uskoro trebao biti objavljen. Zagorac je s pisanjem počeo još 1997. godine u Rivalu, a među tih petnaest dosadašnjih njegovih knjiga su i - „Želiš li pogledati Sunce u ponoć?“, „Spojene vožnje“, „Vražji prolaz“, „Noćni ekspres“, „Kralj ribar“, „Sukladnost ljubavnih trokuta“, „Prijateljice, varalice i vatreni starci“…

Život književnika u Hrvatskoj je sarma

25 godina u književnosti je sasvim solidna brojka. Vama se možda čini da 15 knjiga nije puno, ali rekla bih da je to jako respektabilna brojka. Kakav je život književnika u Hrvatskoj?
- Ponajprije hvala na komplimentu, zaista, ni sam ne mogu vjerovati da je toliko prošlo. To je cijeli jedan mladi život, netko se 1997. godine rodio, u međuvremenu završio školu, odstudirao i danas već radi, a meni se čini kao da je proletjelo kao treptaj oka. Svjestan sam da ni 15 objavljenih knjiga nije malo, ali nekako uvijek smatram da može i bolje i više. A to je opet povezano s ovim sljedećim pitanjem: svi mi pisci u Hrvatskoj nismo ništa drugo do visokoprofilirani amateri, a objavljivanje knjiga i posljedično njihovo medijsko eksploatiranje je način održavanja na životu, način plutanja.
Tu je bitno reći i ovo. Ukoliko ne radimo negdje, mnogi kolege žive od (uglavnom) tankih honorara (jasno, jer su naklade male), od nagrada ili stipendija (koje ne mogu dobiti svake godine) ili od nekih trećih honorarnih angažmana (prezentacije, uređivanja knjiga, pisanje recenzija i slično) no sve je to generalno nedovoljno i koji omogućuje samo prekarni život. Isto se odnosi i na prevoditelje. Jedina razlika je u činjenici da, recimo to tako, slobodnjaci mogu ići na dulje rezidencije, dok mi zaposleni bauljamo između „kapljica kiše“, nastojeći spojiti profesionalni život i pisanje. No, život književnika u Hrvatskoj, svi će se oko toga složiti, nije nimalo zavidna kategorija ovisna o raznim potporama i snalaženjima ne bi li iz mjeseca u mjesec spojili ono što biste uz normalnu plaću mogli znatno lakše. A nije da nas ima mali milijun i da se to stanje nije moglo urediti. Moglo se, ali se nije. Da ne bi bilo zabune, nije to od danas, to je stara stvar, još mi je Giacomo Scotti prije više od 20 godina govorio kako je pak njemu neki prilično poznati pisac (ne sjećam se koji je bio, ali objavljeno je u njegovoj knjizi „Izostavi me iz ove knjige“) rekao da su pisci tada, dakle, prije više desetljeća - samo amateri. Zapravo, mi kao zanimanje uopće ne postojimo, imali objavljenu jednu, dvije, pet, dvadeset ili sto knjiga. Stoga bih odgovor sveo na ovo: život književnika u Hrvatskoj je sarma. Netko je dobio kupus, netko meso, a netko može malo juhice na žlicu da stavi nešto toplo u usta. Uz to, bez obzira na to što postoje i časopisi i kritika, izostaje ozbiljan vrijednosni diskurs, ali to je sasvim druga tema. Još bih nešto rekao, ali to je nešto što se stječe iskustvom: što si stariji, znaš sve više, a istovremeno misliš da je neke stvari bolje prešutjeti. Ne zato što bi te mogao pojesti mrak, dapače, dobar pisac može vrlo vješto u svoje knjige ugraditi stvari koje uopće nisu čitljive bez ključa, već zato što se stvar čini pomalo uzaludna – čemu, ako to ionako nitko ne čita, ako čita, ne razumije, ako i razumije, zna da je to nebitno i nevidljivo, pa samim time postaje posve efemerno.

milan_zagorac_02

Romani u poznatim krajolicima

Gorski kotar, jezero, zločini, žrtve, istraga… Što ste nam pripremili u novom romanu? Rekli ste da s njim dobivamo i igračku i čokoladu?
- Dobar stari Ferrero marketinški trik: da, radi se o romanu koji prati jednu obitelj, najprije preseljenje iz Rijeke u Lokve, a potom i aferu koja vodi raspadu naizgled neraspadivog braka. Ali iza tih vrata, nalaze se još jedna, pa još jedna. Ukratko, roman možemo svesti na rečenicu „i tate imaju svoje tajne“ ili „nikad nemoj pitati što je iza onih vrata“. No, bez brige, imamo zločine, upornog inspektora, manipulativnog zločinca, konačno i kolaps pažljivo stvarane slike nakon koje ostaju trajne posljedice po sve protagoniste. Gorski kotar je fenomenalan mizanscen, mislim da se oko toga možemo odmah složiti, prava naša mala Švedska u kojoj je lako u magli vidjeti ono što ne postoji. Ili možda postoji?
Nije prvi put da mjesto romana smještate lokalno…
- Volim romane smještati u sebi poznate krajolike. Osim krajolika, bitni su mi i ljudi, mentaliteti i posebni karakteri. Stoga su svi moji romani, a sad ih već ima dosta, prava mala freska ponajprije Rijeke i riječke regije u posljednjih dvadesetak godina, iako se dotičem i brojnih drugih krajeva u kojima sam živio ili imao dulje i ozbiljnije veze ili su obilježili moje formativne godine.
Pišete i za mlade. Rekla bih da je njih danas dosta zahtjevno zainteresirati za knjigu. Ili možda griješim?
- Tu sam točno u fazi – možda više neću pisati za mlade. Jer, istina je, mlade je izuzetno teško zainteresirati za knjigu i tu mojoj supruzi Tamari ide puno, da ne kažem nemjerljivo bolje. Imam osjećaj da više ne mogu pratiti trendove, kao da sam ispao iz kolosijeka. Ti su moji romani svi od reda išli vrlo dobro, ali da bi se napisao dobar i čitan roman za mlade, treba stvarno poznavati mlade, inače ispadate zastarjeli, smiješni pa čak i glupi. No, ne kažem da neću još koji put pokušati. Zacijelo hoću, s obzirom da pišem lako i brzo, možda bih mogao jednu dobru parodiju o svijetu koji sebe vidi isključivo u svjetlu insta-storija i tinder svajpanja.

Knjiga traži vrijeme, mir, razmišljanje…

Krimići su uvijek in, a u zadnje su vrijeme hit skandinavski krimići. No, i mi Riječani se imamo s čime pohvaliti, nedavno je Jan Bolić izdao „Štakore“, a sada izlazi i Vaš roman „Ispod debelog leda“. Što je to privlačno u krimi-romanima?
- Baš mi je drago da ste se sjetili Jana. On je jednostavno „rođen s time“, krimić je njegovo područje, a posebno je inspiriran skandinavskim krimićem. Ne kažem ni da mene ne privlači skandinavski krimić kao fenomen, ali nekako mi je draga i naša domaća škola, kao i noir općenito. Zašto krimići? Zato što su, uz romane za mlađe tinejdžerke i ljubiće, najčitaniji žanr. Sigurno ćete radije uzeti neki triler, nego razmatranje o besmislu egzistencije nakon što smo se zagledali u namreškanu površinu jezera. Osim toga, dobro napisan žanrovski roman dopušta piscu da u njega ugradi gotovo bezbrojnu paletu drugih tema, a da zakon žanra ne bude znatno narušen. Žanrovski romani, kako bi rekao Eco, zapravo odražavaju postojanje književne scene, njezinu živost, oni su mjera neke književne scene. Zato mi je pomalo žao da je žanr, posebno domaći krimić ili triler, nakon osamdesetih pomalo otišao u pozadinu, a više se započelo s tzv. stvarnosnom prozom koja često eksploatira trenutne društvene teme, a na uštrb vještine stvaranja likova, atmosfere, radnje koja proizlazi iz karaktera, stvaranja dobre napetosti, vješto izvedenih peripetija i jakih poantiranja. Da ne kažem da se u sve to da izuzetno dobro ugraditi bezbrojne društvene napetosti kojima obilujemo, da se razumijemo, kao i svako društvo na svijetu.
Tu smo u određenom paradoksu: pisci često zbog onih ranije spomenutih stipendija izbjegavaju žanrovsku prozu, a čitatelji, pak, u knjižnicama biraju upravo krimiće i trilere, koji im se nude upravo u prijevodu, između ostalog, baš sa skandinavskih jezika. Skandinavci su od svoje književnosti napravili premium brand, svojevrsnu osobu iskaznicu cijele Skandinavije. Njihov je novonoir postao zaštitni znak, a isto kao da je i samoj Skandinaviji podiglo vrijednost, ne samo kao visokorazvijenim društvima u kasnom postindustrijskom vremenu s nevjerojatnom društvenom sviješću, već i kao nezaobilaznu točku svjetske književnosti i umjetnosti, istovrijedno kao i njihova arhitektura ili dizajn.
Koliko se književno okruženje promijenilo u tih 25 godina? Je li situacija danas bolja, kako je Vi vidite?
- Pisanje je temeljna umjetnost na kojoj se bazira film, predstava, pa čak i reklama, ali samo pisano djelo nije nikad bilo manje važno. Pratim ga godinama i vidim to postajanje „nevažnim“. Zapravo, ne doslovno nevažnim, jer nitko si u Hrvatskoj ne bi dozvolio reći da je književnost nevažna, samo da ne bi ispao nepismen i neobrazovan, ali esencijalno se smatra nečim što je na rubu, nečim bez čega se i te kako može. Fenomen nije samo lokalan, svjetski je, suvremena književnost obiluje morem pisaca koji se pojave s jednim ili dva romana, njeguje se isključivo kultura hitova, a poslije ti hitovi, ukoliko ne dobiju adaptaciju na filmu ili, još bitnije, kao serija, nestaju u, rekao bih, bespuću izgubljenih knjiga. Osim toga, danas književnost vodi i borbu za popularnost s društvenim mrežama koje mogu producirati frivolne, nebitne, usudio bih se reći priglupe sadržaje, ali koji reklamiraju nešto što publika traži, a uz to zahtijevaju čak i minimum vremena konzumenta (ne i u produkciji, neke od tih stvari su vrlo ozbiljno koncipirane, režirane i plasirane). Knjiga, s druge strane, traži vrijeme, traži mir, koncentraciju, traži razmišljanje, ne govorim samo o čitanju Joycea u originalu, već i običan krimić ili obiteljska drama traže od čitatelja još nešto, dok suvremeni medij daje eksplicitan sadržaj u vremenu primjerenom koncentraciji današnjeg konzumenta što bih sveo na ono „skrol, skrol“. Književnost, kako bi se spasila, pokušava ući u brojne niše suvremenih tema, aktualizira ekološke teme, proaktivna je u društvenom aktivizmu, pokušava biti zabavna, pokušava s brojnim eksperimentima, no to je uvijek i bez iznimke manje atraktivno od onoga što će pružiti televizija ili čak video na Instagramu. Ništa nije bolje ni u nas: moje je nimalo neostvarivo proročanstvo da će književnost budućnosti biti nešto kao opera. Veliko djelo namijenjeno isključivo dijelu prosvijećene elite, da ne kažem aristokracije, koja će imati ključeve toga djela, koja će je moći razumjeti i čitati njezino „notno pismo“ kako bi pratila izvedbu i samim time procijenila rezultat.

Sve dulje od „skrola“ na mobitelu je - predugo

Čitamo li knjige? Postaju li objave na društvenim mrežama poželjna dužina teksta za čitanje? Ili se knjige ipak uspješno bore za svoje mjesto?
- Već sam spomenuo, idemo u smjeru opere. Sve što je dulje od jednog skrola na monitoru mobitela je predugo. S druge strane, imamo uporne, vjerne čitatelje u generacijama od boomera (i nešto starijih) do naše generacije x, uz časne iznimke upornih milenijalaca, zacijelo hipstera koji će radije odabrati knjigu umjesto jedno dvadeset sati četanja na dan. No, čitatelji klasičnih knjiga pomalo odlaze. Mislim da će nove generacije pisaca morati savladati jako dobro društvenomrežni marketing uz pisanje, kako bi pridobili svoje vršnjake i mlađe za čitanje. Osim toga, morat će pogoditi u Ahilovu petu generacije, njezin mit, i tu bi se mogla dogoditi točka preokreta. No, pustimo vremenu da vidimo što će se dogoditi.
Kako ocjenjujete književnu scenu u Rijeci, ide li uz nju ona omražena riječ „provincija“ ili smo nadišli „drugotnost“?
- Ona je nadišla tu provincijalnost, postala je integralni dio nacionalne književnosti, uz zadržavanje te riječke specifičnosti koju je teško izraziti jednom riječju. Sreća u svemu je da su zapravo internet i društvene mreže poništili staru razliku između književnog centra i provincije. Danas nacionalno relevantni književnici djeluju i u Rijeci, u Istri, u Zadru, Đakovu, Osijeku, Splitu, Varaždinu, ma bilo gdje. To je ta internetska nelokalnost. Međutim, ono što je ostalo, to je centraliziranost financiranja u Zagrebu, uz vrlo mali dio sredstava namijenjen književnosti koji je alociran na lokalne razine. Zato imamo čudnu situaciju: književna scena u Rijeci je prilično živa, ali se objavljuje u Zagrebu. Isto je i drugdje. No to je stvar jedne druge rasprave. Mislim da će se u sljedećih nekoliko godina morati povesti ozbiljna profesionalna rasprava o toj temi jer ne mogu prihvatiti da sveučilišni grad koji je prije 40 godina imao 3 nacionalno relevantna izdavača spao na nekolicinu koja preživljava. No, rekoh, to je jedna posve druga tema.

milan_zagorac01