[RAZGOVOR] Mladen Šćulac, opatijski vatrogasni "div": "Za mog radnog vijeka najteže mi je bilo za intervencija u kojima su stradala djeca"
Autor: Nikola Cvjetović 10.08.2024
Zapovjednik VZ PGŽ-a, Opatijac Mladen Šćulac na koncu srpnja otišao je u zasluženu mirovinu nakon 45 godina rada u vatrogastvu u kojem je najljepše trenutke proživio za smjenskog rada u riječkoj postrojbi.
Opatija - Opatijski vatrogasac, zapovjednik Mladen Šćulac na kraju srpnja otišao je u zasluženu mirovinu nakon 45 godina rada. Čovjek je to čije smo lice viđali na svim regionalnim portalima i u medijima za svih nedaća koje su zatekle naš kraj i ljude, od poplava do požara. Vrlo stručno iznosio bi informacije o provedenim akcijama, intervencijama i istovremeno upravljao svojim vatrogasnim snagama u PGŽ-i. U mirovinu je otišao s mjesta zapovjednika Vatrogasne zajednice PGŽ-a, na kojem je proveo 11 godina. Profesionalnim vatrogastvom počeo se baviti u JVP Rijeka, a 11 godina radnog staža bio je i zapovjednik opatijskih vatrogasnih postrojbi. Njegova ljubav prema vatrogastvu krenula je puno ranije, već s 12 godina učlanio se u DVD Opatija, odnosno uključio u vatrogasnu mladež.
U Šapjanama na radnom zadatku- Moj susjed i prijatelj u Villi Puppi, Slavko Suzić učlanio se u DVD Opatija jer mu je tata radio kao profesionalni vatrogasac u Opatiji. Slavko je bio nešto stariji od mene, a ja sam se po onom modelu "prijatelj za prijateljem" uputio za njim i uključio u DVD Opatija. Bio sam klinac od 12 godina i od onda sam u vatrogastvu uz jedan mali prekid u razdoblju od 15 do 20 godina kada me je kratko odvukla košarka. Moj prvi posao u tadašnjoj PVJ Rijeka dobio sam nakon što sam se javio na natječaj za zapošljavanje za vatrogasce. Tražili su šest vatrogasaca, a na natječaj nas se javilo četiri. Baš kao i danas, zainteresiranih za posao nije bilo onoliko koliko su bile stvarne potrebe. Primljen sam na posao uz veliki upitnik koji se odnosio na moju visinu. Smatrali su da sam previsok i nisu bili sigurni hoće li to utjecati na obavljanje vatrogasnih zadataka, prisjetio se Šćulac, 204 centimetara visok opatijski vatrogasni "div".
Kada i gdje vam je bilo najljepše raditi?
Najljepše mi je bilo kada sam radio u smjeni, odnosno od 1981. do 2002. godine kada sam bio profesionalni vatrogasac u JVP Rijeka. Nema ljepšeg načina rada – izlaziš na intervencije, pomažeš ljudima, radiš timski s kolegama, djeluješ kao jedno... Sjećam se i naših odlazaka u Dalmaciju s kojih smo se uvijek vraćali s novim iskustvom, većim nivoom kvalitete, novim interakcijama među službama. Sjećam se i početaka kada smo u trlišima i s kožnim rukavicama gasili požare što je za današnje doba nepojmljivo. Danas , zahvaljujući razvoju tehnologije, imamo kvalitetnu opremu i jedan puno veći nivo sigurnosti kada izlazimo na intervencije. Rukavice danas imaju 3-4 sloja sa osjetom opipa, imamo poligone za odrađivanje vježbi... No, bilo mi je lijepo i zapovijedati u Opatiji, svako je razdoblje donijelo neke lijepe trenutke, ali možda mi je bilo najlakše kada sam odradio smjenu i onda bio slobodan. Zapovjedništvo nosi puno veću odgovornost.
Koju intervenciju najviše pamtite? Koja vam je ostala u najgorem sjećanju?
U najgorem sjećanju su mi općenito intervencije u kojima stradaju djeca – kada dođeš i shvatiš da ne možeš pomoći. Tada ti sve proleti kroz glavu... To su nedvojbeno najteži trenuci koji ostave puno traga na čovjeku, emocionalno iz njih izađete vrlo potreseni i zato smo u jednom trenutku shvatili da trebamo angažirati psihologe što su vatrogasci vrlo dobro prihvatili. Na račun toga je pred 5-6 godina uvedena mogućnost da svaka JVP i DVD na području Hrvatske mogu predati zahtjev za pružanje psihološke pomoći i osigurati tu vrstu usluge... Najteža intervencija, ili možda ona koju najviše pamtim kao takvu, bila je ona u Ulici Erazma Barčića u Rijeci 1994. ili 1995. godine kada se požar od potkrovlja proširio do trećeg kata stare kuće s drvenim podovima. Sve je propadalo, a vatra se širila munjevitom brzinom. Na sreću svi su stanari na vrijeme uspješno evakuirani, ali je napor nas vatrogasaca u gašenju bio izuzetno velik. Na požarištu je toga dana bilo 30 vatrogasaca koji su bili u smjeni u JVP Rijeka, angažirana je i druga i treća smjena, a u pomoć su nam došli i vatrogasci iz Opatije i iz DVD-a iz okolice Rijeke. U jednom trenutku bilo je 100-ak vatrogasaca uključenih u gašenje požara koji je ugašen nakon osam sati.
Iz doba kojeg se nerado sjećamo... Kakvo vatrogastvo danas imamo, koji su najveći nedostaci?
Nedostatak ljudi je problem, ali i nije. S jedne strane imamo vatrogasnu mladež i pomladak, koji nam popunjavaju DVD-a. One koji žele, po završetku srednje škole, punoljetnosti i obavljenog liječničkog pregleda, upućujemo na prekvalifikaciju za vatrogasca. Školovanje traje godinu dana i održava se u Šapjanama. Na godišnjoj razni imamo 20-30 polaznika. Međutim, u našoj županiji trebali bi imati i 65 sezonskih vatrogasaca, onih koji imaju zvanje dobrovoljnog vatrogasca što ne uspijevamo postići prije svega zato što su plaće u drugim sektorima veće. Tako da ove godine na popisu imamo 41 sezonskog vatrogasca.
Veliki broj obitelji, pa tako i vaša, imaju uključenih nekoliko članova u vatrogastvo. Kako ste vi uspjeli privoljeti svoju djecu i otkriti im čari ovog zanimanja?
Navukli su se na to zahvaljujući psu, labradoru kojeg smo dobili na poklon i odlučili ga obučavati da postane potražni pas. Tako su se uključili u rad DVD i ostali do danas aktivni. Sin Ivan je od 2013. godine u JVP Rijeka, a kćer Jelena operativni je član DVD Opatija. Jelena je završila krizni menadžment, a sin Ivan ga upravo završava. Vjerujem da su i oni ostali u vatrogastvu i žive ga jer su ih ovdje držala i prijateljstva koja su nastala, ali i razna zajednička djelovanja – dobrovoljni smo darivatelji krvi, na što sam izuzetno ponosan. Suprugu Margareta isto je kao klinka bila uključena u rad DVD Sušak, ali nju smo odvukli, bez njene pomoći i asistencije nama puno onog što smo ostvarili ne bi bilo moguće.
Kako je započela mirovina, kako provodite slobodno vrijeme i postoje li planovi za dalje?
- Nisam se još posložio po pitanju odlaska u mirovinu, još mi se sve čini nestvarno. No, planova uvijek ima. U DVD Opatija sam predsjednik još ovaj, treći mandat. Godine 2026. imamo 140. obljetnicu, najstarija smo udruga u Gradu Opatija i zato planiramo izdati monografiju. Naslijedio sam od oca starinu u Istri pa nju zajednički preuređujemo za gušt, a moja psihoterapija je planinarenje, naravno uz jedno do dva odlaska na rekreativnu košarku tjedno. Uglavnom, sada se kupam na Slatini – radim nešto što već godinama nisam radio ovako bezbrižno u ljetnim mjesecima, zaključio je Šćulac kojeg je na mjestu zapovjednika VZ PGŽ-a zamijenio Dario Gauš iz Klane.
