[VIDEO RAZGOVOR] Matteo Zausnig: Osjećaj spašavanja žive osobe nikakva vježba ne može prenijeti
Autor: Marina Pauletić 18.09.2023
Većina opreme stigla je cargo letom u Tursku dan i pol nakon nas, kazao je Matteo.
Opatija - Nakon što smo prvi objavili sjajnu priču mladoga Mattea koji je sudjelovao u akciji spašavanja kolege speleologa u Turskoj, u ovome razgovoru donosimo njegove dojmove po povratku kući.
Podsjetimo, američkom je speleologu pozlilo u jami Morca na dubini od 1.000 metara, koja se nalazi u južnoj Turskoj, odnosno u gorju Taurus. U hrvatskom timu koji je brojio 22 sudionika našla su se dva naša sugrađana – Matteo Zausnig iz Dobreća i Dino Grozić iz Jušića. U nastavku pročitajte detalje spašavanja koje je zaintrigiralo čitav svijet.
Matteo, kaži nam nešto o sebi!
Student sam druge godine kemije na PMF-u u Zagrebu i član Hrvatske gorske službe spašavanja Stanica Zagreb te sam najmlađi član koji je sudjelovao u akciji spašavanja u Turskoj. Speleologijom se bavim od 15. godine, a počeo sam u kastavskoj Speleloškoj udruzi „Estavela“. Sudjelovao sam u brojnim ekspedicijama i istraživanjima, među kojima je istraživanje jamskog sustava Crnopac, najdužeg takvog sustava u Hrvatskoj, no ovo je bila najjača akcija dosad u kojoj sam sudjelovao.
Kako je protekao put do jame? Kakav je krajolik u kojemu je jama smještena?
Okupili smo se u Zagrebu, uslijedio je let do Istanbula, a zatim do Konyje otkuda smo se kombijima osam sati makadamom vozili kroz tursku pustoš. Oko nas je bio samo goli kamen te pokoje nisko raslinje. Kad smo stigli, smjestili smo se u bazi, a mali nam je problem predstavljalo to što većina naše opreme nije doputovala s nama. S obzirom da smo sa sobom nosili veliku količinu, što hrane, što opreme, te smo pakete u Tursku poslali cargo letom koji je u zemlju stigao dan i pol nakon nas. Bio je to još jedan izazov u nizu, međutim uspjeli smo se snaći i s onim što smo nosili u ruksacima.
Je li jama slična jamama u Hrvatskoj ili ima neku specifičnost?
Jama nije poput jama koje se nalaze kod nas. Osim čistoga karbonata, zamijetio sam i stijene od gipsa. Vrlo je mokra te je puna fekalija koje su tu ostale od proteklih istraživanja jame što je dovelo do toga da voda u njoj nije pitka. Posljedica je ta da smo uz svu opremu, logistiku i hranu sa sobom morali ponijeti dovoljno količine vode kako ne bi dehidrirali.
Koji je bio zadatak hrvatskog tima u akciji?
Po dolasku, u stožeru vođenja akcije hrvatski su sudionici zajedno s Talijanima preuzeli glavnu riječ. U jamu je najprije krenula ekipa za uspostavljanje telefonske veze putem Cave link tehnologije. Važno je bilo uspostaviti dvostranu stabilnu komunikaciju između unesrećenog i površine jer njegovo stanje dotad nije bilo u potpunosti poznato. Nakon njih ušao je drugi hrvatski tim koji je transportirao nosila sa svom potrebnom opremom za izvlačenje unesrećenog. Iako su Hrvati imali svoju dionicu spašavanja, također su bili raspoređeni na ostalima te su služili kao svojevrsna poveznica između različitih dionica.
Kako bi opisao svoje iskustvo na ovome zadatku?
Ja sam se spustio do dubine od 740 metara što je bilo vrlo zanimljivo iskustvo, s obzirom da je ovo bilo prvi puta da se spuštam u jamu kako bih izvukao živu, unesrećenu osobu, kolegu speleologa. Nije se radilo o vježbi, niti o izvlačenju opreme ili podataka o jami. Unutra nisam osjećao nikakav umor, bilo je tu puno adrenalina. Također, nemate puno vremena za razmišljanje dok obavljate zadatak. Iako stalno sudjelujemo u raznim vježbama, ništa nije usporedivo s pravom situacijom poput ove. Taj osjećaj, spašavanja žive osobe, nikakva vježba ne može prenijeti.
Zašto su Turci pozvali upravo Hrvatsku da im pomogne u ovoj zahtjevnoj akciji?
Turska je zemlja koja nema jako razvijenu spasilačko speleološku zajednicu, dok mi to imamo iz razloga što imamo jaku speleološku zajednicu pa je logičan slijed da jako dobri speleolozi imaju priliku postati i dobri speleološki spašavatelji. Stoga je Turska uputila poziv u pomoć svim državama koje su jake u spašavanju – Mađarima, Poljacima, Talijanima, nama… – znali smo da oni nemaju resurse za takvu akciju. Njihovi su speleolozi bili „šerpa timovi“ – donosili su dodatnu potrebnu opremu u jamu kako naši timovi ne bi morali slati svoje članove te je to bilo vrlo praktično.
Za kraj, koje ti je najdraže mjesto u našem kraju?
Najdraže mjesto u našem kraju mi je Lovran, ondje sam išao u školu te Opatija i taj predio – najviše me uspomena veže upravo ondje.
Čitavi razgovor s Matteom poslušajte u našem video prilogu.
VIDEO
[RAZGOVOR] Adelka Činko u najelitnijem sudačkom razredu
[RAZGOVOR] Damir Batistić brojnim izložbama i predavanjima vrijedno čuva sjećanje na Domovinski rat
[RAZGOVOR] Primorski skijaši, Dea i Lukas Šepić: ''Na skijanje uzimamo i školsku torbu“
Razgovori z dihun / PodUčkun.net
