ANALOG – DIGITAL, izložba fotografija Želimira Vuletića
Autor: Sanja Tumara 02.04.2023
Otvorenje prve samostalne izložbe člana Fotokluba Rijeka je u utorak 4. travnja u 19 sati, u Galeriji Principij, Ul. pod Voltun 4. Izložba ostaje otvorena do 11. travnja.
Rijeka - Izložba Želimira Vuletića ima svoju posebnost u tome što su izložene fotografije nastale u rasponu od četrdeset godina, a nije retrospektivna. Nije retrospektiva zato što bi to podrazumijevalo fotografije koje prate kontinuitet vremenskoga razdoblja od rečenih četrdeset godina, a ova izložba poentira dva vremenska razdoblja. Prvo je kraj sedamdesetih i početak osamdesetih godina prošloga stoljeća, a drugo je razdoblje od nekoliko zadnjih godina ovoga nam stoljeća. Specifičnost ove izložbe je i u tome što je formirana od analognih i digitalnih fotografija, stoga je autor naziva ANALOG-DIGITAL. Nije ovo definicija suprotstavljanja dvaju tehničko-tehnoloških sustava, već naprosto govori o vremenu u kojem autor u svom stvaralačkom radu proživljava i prati tehnološku evoluciju i u kojem vrlo suvereno učvršćuje svoj kreativni status. Napisao je to kao uvod i najavu izložbe predsjednik Fotokluba Rijeka Borislav Božić.
Izložba Želimira Vuletića ANALOG – DIGITAL dio je izložbenog programa u kojem Fotoklub Rijeka afirmira svoje članove. Otvorenje izložbe je u utorak, 4. travnja, u 19 sati u Galeriji Principij, Ul. pod Voltun 4. Izložba ostaje otvorena do 11. travnja i može se razgledati radnim danom od 10 do 13 i od 17 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati.
Želimir Vuletić rođen je 1955. u Konjicu, a od 1971. živi u Rijeci gdje završava škole i zapošljava se. U mirovini od 2018. Prvi susret s fotografijom, odnosno izradom fotografija u tamnoj komori je bio u osnovnoj školi i ta ljubav prema fotografiji traje i danas, Ozbiljnije bavljenje započinje učlanjenjem u FK Rijeka 1976. Tijekom 10 godina aktivnog članstva u klubu izlaže na mnogim skupnim izložbama diljem zemlje i inozemstva. Aktivni član prestaje biti sredinom 80-ih zbog privatnih obveza, ali ne prestaje fotografirati, pa čak ni za vrijeme boravka na ratištu tijekom Domovinskog rata. Ponovo se ozbiljnije počinje baviti fotografijom početkom 2000-ih. nabavkom kvalitetnijih digitalnih kamera. U klub se vraća 2021. U međuvremenu aktivno objavljuje fotografije na socijalnim mrežama i izlaže na domaćim i inozemnim izložbama.
Božić dalje o Vuletiću piše:
„Dakle Vuletić, kao jedan od aktivnih članova Fotokluba Rijeka krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina, pravi nizove vrlo uspješnih crno-bijelih fotografija za koje dobiva nekoliko značajnih nagrada. On se fotografski formira u grupi mladih članova kluba koji donose novu energiju i novi stvaralački zanos. No, nakon nekoliko godina vrlo žive i dinamičke aktivnosti u klubu, Vuletića preokupiraju drugi životni prioriteti, tako da se fotografiji dinamičnije i aktivnije vraća s aktualizacijom digitalnoga doba. Ali, kako sam on kaže, fotografska aktivnost u njegovu životu nikada nije stala, samo što je kroz proteklo vrijeme imala različit ritam i dinamičnost. I upravo taj kontinuitet hobističke strasti pojedinca koji mijenja svoj ritam i dinamiku, ali nikada ne prestaje, čini osnovnu održivost neke udruge.
Želimir Vuletić je tipični predstavnik autora koji su još u osnovnoj školi imali prva saznanja o fotografiji, a ozbiljno se njome počeo baviti kao dvadesetogodišnji mladić učlanjujući se u Fotoklub Rijeka. Klupska atmosfera izuzetno poticajno djeluje na njegov fotografski rad. To je period grupe mlađih članova u klubu (pored Vuletića tu su još i Blagoj Marinski, Hrvoje Čop, Krešimir Pavić, Darko Belas, Mladen Batory, Miljenko Vranković, Rudolf Zambelli, Nenad Borić, Dario Dorčić i dr.) koji svojom mladenačkom energijom i stvaralačkim statusom čine autorsku „lokomotivu“ koja tadašnjoj riječkoj fotografskoj sceni donosi novi vjetar, novi dašak, da ne kažem novi val riječke fotografije. Uz ovu mlađu ekipu je i „stara garda“ kao Đoko Milekić, Savo Petković, Ante Škrobonja, Borislav Ostojić koje mlađi autori uvažavaju i poštuju i u tom i takvom autorskom konglomeratu formira se i Vuletić kao autor s jasnom fotografskom idejom.
Vuletićevi motivi često su urbane scene, pejzaži, ljudi, a ima čak i nekoliko aktova. Neovisno o tome gledamo li njegove fotografije iz osamdesetih ili pak ovovremene, vidimo jasnu konstantu sigurne kompozicijske strukture jer mu je kadar u smislu motiva i poruke nedvosmislen. Promatrajući ova dva vremenska sidrišta ili punktuma u rasponu od četrdeset godina, uočavamo istraživački fotografski duh, autorsku jasnoću u prepoznavanju motiva te kompozicijsku koherentnost. Iako Vuletić i prije četrdeset godina, a i danas snima i crno-bijelo i u boji, na izložbi su samo crno-bijele fotografije iz oba perioda. To je također jedan od korelativnih elemenata ova dva vremenski razdijeljena rada. Često je na njegovim fotografijama prisutan čovjek kroz portret ili kao dio pejzaža ili urbane scene. Čovjek je tu – malen, katkada jedva primjetan, tek toliko da ga ima, ali ga ima pa je ovo i priča o čovjeku u nekoj, naoko sekundarnoj razini.
Slojevitost značenja Vuletićevih fotografija, bez razlike prikazuju li kakav urbanitet, pejzaž ili osobu, jest priča o onome što je svima nama u svakodnevnom okruženju, ali mi, zbog naše prezasićenosti svime i svačim, vrlo često i ne primjećujemo ove interesantnosti. Zato to naš autor svojim aparatom vrlo uspješno i precizno „hvata“ i pokazuje na ovoj izložbi. Koliko je god autor imao radost birajući i snimajući ove scene, toliko sad i nas kao promatrače uveseljava i raduje pogled na ove fotografije.
Premda se Vuletić dugotrajno bavi fotografijom i sudjelovao je na mnogobrojnim skupnim izložbama, ovo mu je prva samostalna izložba i vjerujem da je to tek početak“.
