[FOTO/RAZGOVOR] Sandra Načinović - hrvatska dragovoljka koja se našla u umjetnosti

Život joj je kao filmska priča. Rođena je u Subotici, išla u francusku školu, bila dragovoljka u 8. domobranskoj, organizirala brojne sportske manifestacije... Danas slika, oslikava tkaninu, piše pjesme, jednom riječju stvara, a ratni dani u naslijeđe su joj ostavili ponos, ali i PTSP.

RIJEKA - Rođena je u Subotici, preselila s roditeljima u Budimpeštu, išla u mađarski vrtić i naučila jezik, onda išla u francusku školu do 3. razreda pri tadašnjoj francuskoj ambasadi, kad joj je tata umro sa samo 39 godina, ona i mama se vraćaju u Rijeku, kao vječiti borac za ljude i za pravdu 1992. godine dragovoljno se javlja u Hrvatsku vojsku, u 8. domobransku pukovniju, gdje ju je zapovjednik Domobranstva stožerni general Zvonimir Červenko pohvalio kao Zaslužnu domobranku, radila je u Parkovima, u Ljubljanskoj banci, organizirala niz sportskih manifestacija i od vrhunskih sportaša učila kako se postaje velik čovjek, upoznala drugog supruga, bivšeg pročelnika za sport Igora Načinovića, a onda se probudio njezin uspavani ratni PTSP i fibromialgija zbog kojih je na dugom bolovanju. To ju je usporilo, no ne i zaustavilo, tijekom bolovanja se posvetila – umjetnosti. Danas slika, oslikava tkaninu, piše pjesme, jednom riječju stvara. Život joj je kao filmska priča. Ona je naša sugrađanka Aleksandra Sandra Načinović i kaže mi da je oduvijek slobodno vrijeme provodila kreativno – kuhajući, dekorirajući hranu i slastice, ali i kuću.

Za uspjeh su bitni ljubav i energija

- Jedno je jutro sina u kupaonici dočekala džungla. Veš mašinu sam pobojala i oslikala kao tigra, po starim bijelim pločicama su šetali albatrosi između zelene flore, prozor je pozelenio od puzavaca... Još prije interneta pratila sam sve moguće trendove u dekoriranju svega i svačega. Coolinarika mi je od početka bila prva stranica na kojoj sam se družila i objavljivala svoje priče i radove. Stekla sam dvadesetogodišnja prijateljstva, mnogi su se oženili, dobili djecu, unuke, neki i umrli, priča Sandra.

Vidike joj šire virtualna druženja na Facebooku, a onda je shvatila da uživa u slikanju. Tehniku akril uči kod akademske slikarice Dijane Lukić, a do sada je naslikala više od dvadeset slika. Pandemija joj je malo poremetila planove, imala je do sada, kaže, tek tri izložbe. S Dijanom Lukić krenula je u realizaciju monodrame Rashid po njenoj knjizi i premda se virus ponovno ispriječio i zaustavio snimanje i dotok sredstava, ljubav prema Rashidu je u njezinoj glavi, kao i svaka riječ iz monodrame, pa samo čeka neko bolje vrijeme.

- Istovremeno su se počele otvarati i neke životne priče koje sam proživjela ili čula pa sam u noćima bez sna zbog bolova počela pisati pjesme. Nastavila sam pisati i priče koje sam objavljivala na Facebooku. Nekad bih nekog nasmijala, nekad teško rastužila. No, uvijek sam dobivala fenomenalne povratne informacije i širila krug prijatelja, teku riječi iz Sandre Načinović, a teško ju je tako uronjenu u poeziju i zamisliti u uniformi. – Ja sam dokaz da se i s teškim djetinjstvom, brakovima, ratom, hrpom operacija i bolesti, uvijek iznova može početi živjeti, otkrivati nove ljude i neke nove svjetove... Za uspjeh je jedino bitna ljubav, jednostavno treba samo voljeti sve oko sebe, zavitlati energiju koja se onda vraća u neograničenim količinama, zaključuje naš sugovornica i za kraj nam daruje svoju pjesmu Oči:

Sve uloge sam odigrala
i sve ih mogu ponoviti
bezgranično...
i da svi plaču
i da se svi smiju
a da nemaju pojma
tko sam...
i koliko puta, nebom i zemljom sam prošla
i koliko puta ću se vratiti
jer
tražim... sebe.. izgubljenu...
tražim svoju dušu i oči
u nečijim...
da me prate u vječnosti...

Follow @torpedo_media