Govori pet jezika i ide prema vinskom vrhu: Monika Neral je „free spirit“ sommelierka koja vino pretvara u priču

Riječanka koja je 17 godina živjela u Italiji, govori pet jezika, školovala se u dvije vodeće vinske škole i danas je na putu prema najvišoj razini vinske edukacije. Monika Neral sa samo 29 godina iza sebe ima iskustvo rada u Hrvatskoj i inozemstvu, vlastiti obrt za vinske edukacije, konzalting i promociju, a odnedavno i pisanje o eno-gastronomiji i turizmu Hrvatske i Slovenije za Michelin vodiča.

Rijeka - „Free spirit“ - tako su je nedavno okarakterizirali na jednom razgovoru za posao. U prijevodu - nemirnog duha, dinamična, znatiželjna i uvijek spremna za nešto novo. Upravo takva je Monika Neral, Riječanka koja je velik dio života provela u Italiji. Naoko sitna mlada žena, ali s već velikim iskustvom i impresivnim znanjem o svijetu vina.

U vinskom svijetu već je osvojila brončane medalje na državnim prvenstvima u Italiji i Hrvatskoj, a danas je pred jednim od najvećih profesionalnih izazova - najvišom razinom vinske edukacije. Monika vino može predstaviti na čak pet jezika. Uz hrvatski, tečno govori talijanski, engleski, francuski i španjolski. Po struci je lingvistica, završila je strane jezike i književnost, a sve je to uspjela postići do 29. godine života.

Od 2022. vodi vlastiti obrt Vinner, kroz koji organizira vinske edukacije i radionice, bavi se konzaltingom, promocijom i marketingom vina. U međuvremenu je svojoj vinskoj priči dodala još jednu ulogu - počela je pisati o eno-gastronomiji i turizmu Hrvatske i Slovenije za Michelin vodiča.

Tko je zapravo Monika Neral?
– Rođena sam u Rijeci, ali sam 17 godina živjela u Italiji. Moji roditelji otišli su tam u potrazi za poslom, a s njima smo otišli brat i ja. Živjela sam u Padovi, a fakultet završila u Trstu. Nakon Covida službeno sam se preselila u Rijeku, iako sam i prije toga dosta živjela na više adresa zbog Erasmusa i drugih obaveza.
Paralelno s fakultetom počela sam raditi u hotelima. Prvi posao bio mi je u hotelu Milenij u Opatiji i tamo sam zapravo otkrila vino. Nakon tri-četiri godine rada u hotelima u Hrvatskoj i Švicarskoj, 2022. otvorila sam obrt za edukacije, konzalting, promociju i marketing vina.
Završila sam strane jezike i književnost. Jezici su bili moja prva ljubav, a vino je došlo potpuno iznenada. U Italiji je vino uvijek na stolu pa me vjerojatno i to potaknulo da krenem u vinske edukacije. Moj prvotni plan bio je nakon fakulteta upisati master iz ljudskih prava. Taj plan je još uvijek negdje u meni i možda ću mu se jednom vratiti, ali trenutno idemo do kraja s vinom.

U svijetu sommelierstva već si osvojila značajna priznanja, među njima i brončane medalje na državnim prvenstvima u Italiji i Hrvatskoj. Na što si posebno ponosna?
- U Hrvatskoj imamo dvije različite vinske škole, ASI i WSET. U obje sam stigla do kraja, odnosno završila njihove četiri razine, a sada sam krenula i na petu, najvišu razinu edukacije, na Institute of Masters of Wine, sa sjedištem u Londonu.
Sa mnom je na taj put krenula i kolegica Jacqueline Marovac, također Riječanka, koja je živjela po cijelom svijetu, a danas živi u Istri. Mi to volimo nazvati vinskim doktoratom. Put traje minimalno tri godine.
Trenutačno u svijetu titutlu Master of Wine ima 427 ljudi, među kojima je 158 žena. Na Balkanu je još nitko nema. Ivan Barbić, koji je rođen u Zagrebu, ali cijeli život živi u Švicarskoj, završio je tu edukaciju, no na njegovom „vinskom pasošu“ stoji Švicarska. Tako da možemo reći da još nemamo nekoga iz Hrvatske tko je završio tu razinu, a pogotovo ne ženu. Tako da upisivanje pete razine edukacije smatram jednim od svojih najvećih postignuća.

Što je najvažnije za uspjeh u sommelierstvu?
- Da bi bio dobar sommelier, treba puno kušati, puno učiti, govoriti različite jezike, stalno se educirati i pratiti trendove u vinskom svijetu. Svake godine dolazi nova berba, a želje potrošača stalno se mijenjaju. I, naravno, moraš biti dobar prodavač.
Ja sam bivša sommelierka u restoranu. Danas puno više radim na promociji, konzaltingu, u vinarijama i s različitim proizvođačima. Sommelier mora znati prenijeti vino. Mi vino ne radimo - mi ga prodajemo.
Prije dva tjedna jedan mi je Talijan rekao nešto što mi se jako svidjelo: vino je uvijek tekućina, u svakoj boci i svakoj čaši je samo tekućina. Oni koji od toga naprave čaroliju smo mi sommelieri. Naš je posao prenijeti poruku i ispričati što stoji iza te tekućine.
Danas sommelier više nije nužno samo osoba koja radi u restoranu. Može raditi u distribuciji, vinariji, konzaltingu, marketingu... O tome puno razgovaramo i u talijanskom sommelier klubu čija sam članica. „Old school“ shvaćanje je da je sommelier isključivo u restoranu, ali danas on izlazi iz restorana. Ulazi u digitalni marketing, komunikaciju i nove segmente poslovanja. Posao se u posljednjih deset ili dvadeset godina jako promijenio.

A kakvu ulogu sommelier danas ima u Hrvatskoj?
- Sommelieri i konzultanti rade vinske karte, postavljaju standarde i savjetuju restorane. Međutim, u Hrvatskoj gotovo da ne postoji osoba koja u restoranu radi isključivo kao sommelier. On je najčešće i konobar ili voditelj restorana. Nemamo osobu koja se bavi samo naručivanjem vina, slaganjem vinske karte i podrumom. U većim gradovima poput Pariza, Milana ili Rima to postoji. Razloga je više - od troška radne snage do manjka vinske kulture. Ljudi još uvijek ne znaju dovoljno što je i tko je sommelier, iako se vinska kultura u Hrvatskoj definitivno razvija.

Kakva vina danas proizvodimo u Hrvatskoj?
- Kvaliteta se jako podigla, to je činjenica. U posljednjih 15 godina dogodila se velika promjena. Vidimo to po broju vinarija, njihovom razvoju, broju zaposlenih, ali i po sve većem broju vinskih sajmova i festivala.
Kvaliteta raste, ali još smo daleko recimo od Italije koja iza sebe ima stoljeća tradicije. S druge strane, količina proizvodnje vina ne raste. To je trend u cijelom svijetu jer pada konzumacija, posebno među novim generacijama.
Mladi se danas opuštaju na druge načine, popularni su pivo i gin, a jedan od razloga je i cijena vina. Nova generacija vino često doživljava kao nešto ekskluzivno i luksuzno, nešto što se pije samo u posebnim prilikama, a ne svakodnevno.
Tu i mi sommelieri imamo odgovornost. Moramo promijeniti način na koji pričamo o vinu. Radimo na jednom novom „wine languageu“. Vino mora biti razumljivo i laicima, moramo poslati poruku da vino nije nešto što je rezervirano samo za znalce.

A koje vino ti piješ? Ima li sommelier uopće pravo imati favorita?
- Trenutno pijem ona vina koja zahtjeva moje školovanje. Škola koju sam upisala još nema Hrvatsku na svojoj vinskoj mapi jer smo relativno novi. Za trening i pripreme za ispite moram kušati svjetska vina, i to cjenovnog ranga višeg od onoga što sam dosad pila.
No, ako moram birati, moj favorit su francuska vina. Za mene su ona sigurna kvaliteta i teško ćeš se razočarati jer je takav mentalitet proizvođača.

Koje zemlje danas prednjače u vinskoj kulturi?
- U Europi su to Francuska, Italija i Španjolska. Tamo se vino ne samo proizvodi i prodaje nego se zna što vino jest - ono je dio kulture. Kao što sam rekla za Italiju, vino je na stolu. Odeš u bar i popiješ čašu vina. Kod nas je ipak malo drugačije.
Ali vinski svijet puno je širi od Europe. Tu su Sjeverna i Južna Amerika. SAD je veliki proizvođač, sve se više razumiju u vina, puno ih piju i istražuju. U Južnoj Americi tu su Argentina, Čile i Brazil, a zatim Australija i Novi Zeland, gdje se vrlo kvalitetna vina mogu pronaći po pristupačnim cijenama.

Držiš edukacije, predstavljaš vina na tematskim večerama, radiš kao konzultantica, a odnedavno i pišeš za Michelin. U čemu najviše uživaš?
- Sve što radim je drugačije. Svaki dan je drugačiji, svaki tjedan je drugačiji. Raspored mi je stvarno dinamičan i to obožavam. Mogu reći da smo se ja i svi moji klijenti i suradnici nekako međusobno izabrali jer smo pronašli zajedničko zadovoljstvo u onome što radimo. Uskoro pokrećem i Vinner blog, gdje ću pisati o novostima i trendovima u vinskom svijetu, vinarijama i proizvođačima, ali i dijeliti svoje iskustvo i put prema tituli Master of Wine. Trenutno me upravo to najviše veseli i uporno radim na tome da cijelu tu priču što prije pokrenem.

Gdje se vidiš za deset godina?
- To su me pitali prije nekoliko dana na razgovoru za jedan freelancerski posao i morala sam malo zastati prije nego što sam odgovorila.
Ono što me najviše veseli jest mogućnost da ovo što sada radim u svom malom krugu Hrvatske, Slovenije i Italije jednoga dana postane globalno. Želim više raditi remote i online, kako bih imala mogućnosti raditi iz bilo koje države.
Želja mi je postati WSET predavač. Nemam namjeru otvoriti nešto svoje u smislu prostora ili lokala jer bi me to previše vezalo uz jedno mjesto, a to nisam ja. Nemirnog sam duha. Čak su mi i na tom intervjuu rekli da se iz načina na koji govorim i komuniciram vidi da sam „free spirit“.

A što Monika radi kada ne radi? Postoji li vrijeme samo za tebe?
- Imam puno stvari koje me opuštaju - sport, čitanje, vrijeme sa psom, priroda i, apsolutno, putovanja. Moj najnoviji hobi je yoga. Ona me stvarno smiri i da mi novu energiju za sljedeće izazove i misije.
Treba pronaći vrijeme za sebe. Prošle godine imala sam jedan lagani burnout pa si sada doslovno naredim da moram odmoriti. Problem je u tome što jako volim ono što radim pa mi je teško stati.
Volim provoditi vrijeme uz more, u Opatiji, Rijeci, na Kantridi ili Preluci. Često odem rano ujutro ili navečer. A kada stvarno odmaram, volim popiti i čašu pive.

Follow @torpedo_media