Imidž antifašizma: Je li Rijeka luka različitosti?
Autor: Ana Šumanović 27.01.2023
No što je s gradom Rijekom, s malim „g“? Što je zaista Rijeka ako su ovakvi „incidenti“ sve učestaliji i to čini se najviše među mladima?
27. siječnja obilježava se Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta, najvećeg zločina u povijesti čovječanstva. Holokaust je provodio njemački nacistički režim nad šest milijuna Židova, Roma, Slavena, homoseksualaca, osoba s invaliditetom, političkim oponentima nacizma i ratnim zarobljenicima. Prema podacima centra Yad Vashem u Jeruzalemu, najveći intenzitet sustavnog i masovnog uništenja izvršen je 1942. godine, kada je u koncentracijskim logorima ubijeno dva i pol milijuna Židova, a među žrtvama holokausta bilo je i milijun i petsto tisuća djece.
Šest milijuna ljudi, milijun i petsto tisuća djece. Svaka škola, svaki udžbenik uči o ovome. To je neizostavni dio kurikuluma. Svake godine obilježava se ovaj datum, i svake godine podsjeća se na ovaj broj. Na žrtve i na one koji su činili te zločine. Zločine koji su imali ime, zločince koji su imali imena, imali ideologiju, imali stanku, vođu, propagandu, pjesme, pozdrave i simbol. Taj simbol nije teško upamtiti, vidjeli smo ga svi bezbroj puta, urezan nam je u glave samostalno ili uokviren bijelim krugom na crvenoj zastavi. Ili, u posljednje vrijeme sve češće iscrtan od strane nepoznatih umjetnika crnim sprejem na nekom zidu ili spomeniku. Zašto? Ne znamo. Kako znak otpora, provokacije ili lošeg smisla za humor? I zašto je ove činjenice uvijek iznova potrebno ponavljati? Zar je teško zapamtiti što se sve činilo pod tim simbolom i koliko je to bilo ozbiljno? Čini se da je, čak i u ovom gradu koji se voli dičiti svojim antifašističkim naslijeđem.
Bivši gradonačelnik i sadašnji predsjednik Udruženja antifašističkih boraca i antifašista Rijeke zadnjih godina ima pune ruke posla oko osuđivanja i prozivanja takvih simbola i natpisa po Rijeci. Nije tu samo kukasti križ, možda i češće naići ćemo i na ušato U, ZDS i ostale lokal-fašističke izraze. I zaista, nekako su profašitički natpisi u ovom gradu postali toliko učestali da se možemo zapitati radi li se više uopće o incidentima ili je to postala uobičajena praksa pojedinaca u ovom gradu koji se jednostavno ne mogu suzdržati, a da ne iskažu svoje frustracije prema bilo kakvom znaku progresa.
Tako da, nedavno ispoljavanje frustracija na spomeniku palim borcima na Banderovu nije nikakav incident, već čini se sada već pravilo na bilo kakav datum ili događaj kada se Rijeka pokuša pohvaliti svojom tolerancijom, poštovanjem i uvažavanjem različitosti.
Institucionalno to Rijeka je i to vidimo jer se te institucije zaista i oglase kada su ovakve stvari u pitanju, ali i po tome što je Grad Rijeka u Hrvatskoj zaista progresivan, ako uzmemo u obzir da je prva uvela građanski odgoj, da je Sveučilište u Rijeci uvelo nagradu i priznanje za razvoj i promicanje rodne ravnopravnosti Sveučilišta, da Grad javno iskazuje podršku LGBTQ+ osobama i po raznim drugim inicijativama.
No što je s gradom Rijekom, s malim g? Što je zaista Rijeka ako su ovakvi “incidenti” sve učestaliji i to čini se najviše među mladima? Teško možemo zamisliti da netko tko ima 20 + godina noću hoda gradom i crta svastike po spomenicima, a i prije par godina upravo su riječki maturanti Spomenik oslobođenja “ukrasili” kukastim križem, a prije dvije godine jedan je 19-ogodišnjak 10. travnja uhvaćen u škrabanju po spomeniku na Mlaci. 2019. Plakati SDSS-a u Rijeci bili su išarani ustaškim simbolima, a isti su se pojavili i na drugim mjestima u gradu uz popratne proustaške parole. 2020. su u Vukovarskoj ulici osvanuli grafiti “HOS ZDS”. Iste godine na staklu izloga Gradske Vijećnice pojavio se i klasično nepismeni “Ubi pedera” radi izložbe Udruge LORI. Dio navijača bez pardona veliča NDH i njene ideološke nasljednike (transparenti s ispisanim ZDS na Mostu branitelja), a da ne pričamo o crvenoj zvijezdi na Riječkom neboderu, koja je “potaknula” grafite/prijetnje njenom autoru uz isticanje njegove nacionalnosti iako je čovjek rođen i živi u Rijeci. Kada su 2021. u gradu osvanuli grafiti “Sve smo mi antifašistkinje”, mladi Riječani, na kojima grad ostaje, sad očito već tradicionalno slavljenje 10. travnja obilježili su “prikladnom čestitkom”, precrtavši riječ “antifašistkinje” sa riječi “kurve”, dok su na drugim grafitu istog sadržaja napisali “Sretan vam 10. travanj”.
Svi ovi ispadi mogu se pronaći samo uz kratko pretraživanje na internetu, a gdje su tek oni koji nisu osvanuli na stranicama portala, a koje svakodnevno viđamo dok prolazimo gradom i koji iz nekog razloga tu stoje već neko (predugo) vrijeme?
I sad, ovo bi netko mogao svesti samo na mladenačko iživljavanje i nepromišljenost, bunt ili lošu zezanciju. No, kako je gore već navedeno, Rijeka u školama ima građanski odgoj, a i bez njega barem dvaput se u školi uči o zločinima nacizma i fašizma. Rijeka ima i institucije koje osuđuju bilo kakvo koketiranje s fašizmom. Jedna od stvari po kojima je Rijeka prepoznatljiva je njena različitost uvjetovana raznim povijesnim okolnostima, to je maltene dio identiteta ovog grada.
Gdje je onda ta “rupa” koja propušta fašizam ovdje? U neznanju i to onom najgore vrste, namjernom neznanju, kojim se namjerno hrani mržnja proizašla iz straha od drugog i drugačijeg, od promjene i gubitka nadmoći, od povrede uzvišenog ega. Treba zaista biti posebna vrsta budale da bi se uz sve informacije i obrazovanje ponuđeno kroz život i dalje ustrajalo na simbolima i razmišljanjima odgovornima za toliko zlo i smrt, samo da bi se pokazao otpor prema idejama koje ti se ne sviđaju. Može se biti desničar i može se biti domoljub, ali odlučiti ignorirati genocid, koji je još uz to dijelom bio vršen i nad tvojim narodom, koji je bio vršen nad malom djecom, e za to je potrebna zavidna količina gluposti. Tim gore ako su to stvarni stavovi koje ti “grafiteri” imaju. Tim gore ako misle da se tome bore protiv nekih novih “nametnutih” ideologija, “cancel” kulture i sličnog. A ako je pak tim grafiterima samo neka bezvezna zezancija, neka probaju zamisliti milijun i pol ubijene djece, ili ako ih to previše ne dira, nekoliko stotina tisuća mrtvih Slavena, pa onda vide je li kukasti križ i dalje smiješan.
Vratimo se još jednom nekoliko godina unazad da se podsjetimo na još neke događaje, da ne bude da je ovdje riječ samo o osudi nekakvih bezazlenih grafita. 2015. je, u HNK se održala tribina “Žene u ratu” gdje je pet žena bilo toliko hrabro da podijeli svoje traume iz rata, na što su im vrli hrvatski muževi odgovorili uvredama i prijetnjama jer su bile različitih nacionalnosti, a dio posjetitelja bio je i fizički napadnut, dok je tadašnji intendant Oliver Frljić bio zasut govorom mržnje od strane istih “intelektualaca”, koji su uvrede poput “pičko četnička” i “govno smrdljivo” smatrali vrhuncem kritike i dovoljnim razlogom valjda da se Frljić povuče sa pozicije. 2018. U centru grada napadnut je gej muškarac (kao i uvijek, samo zato što je postojao), a isto su mediji zabilježili i 2021. godine, kada je opet u centru grada pretučen gej mladić koji je zbog zadobivenih ozljeda završio u bolnici. Malo je potrebno da se sa riječi prijeđe na djela. Potreban je samo jedan korak, a nakon kojeg obično uslijedi stampedo.
Stoga, Grad se tolerancijom može dičiti koliko hoće i osuđivati koliko hoće, ali dokle god grad čini i tolerira ove ispade, o Rijeci nažalost ne možemo govoriti kao o luci različitosti, koliko god nas institucije uvjeravale u suprotno. Dok god se ovakav govor mržnje tretira na način da nekoliko pojedinaca iz političkog života povremeno moralizira oko fašističkih ispada, o Rijeci možemo govoriti samo kao o gradu tolerancije mržnje, a o luci različitosti samo kao zgodnom imidžu.
