Miletićeve izjave o džamijama potaknule reakciju Riječanke: „Ne obraćam se Marinu Miletiću, nego osobi NN“

Na izjave saborskog zastupnika Mosta o gradnji novih islamskih centara reagirala je Riječanka i bivša novinarka Novog lista, ističući svoje obiteljske korijene, život u Rijeci i tradiciju međusobnog pomaganja koja je obilježila njezinu obitelj.

RIJEKA – Izjave saborskog zastupnika Mosta Marina Miletića o potrebi gradnje novih islamskih centara u Hrvatskoj izazvale su reakciju Riječanke i bivše novinarke Novog lista Nađe Berbić, koja je u osobnom osvrtu kritizirala njegove stavove i poruke o muslimanskim vjernicima. U svojem tekstu osporila je Miletićeve tvrdnje o potrebi novih islamskih centara, upozorila na opasnost od poticanja netrpeljivosti te istaknula vlastito iskustvo života u Rijeci kao građanke islamske vjeroispovijesti.

Miletić je u videu objavljenom na društvenim mrežama postavio pitanje je li Hrvatskoj potrebna gradnja novih islamskih centara. Pritom je ustvrdio da su postojeći prostori dovoljni za potrebe muslimanskih vjernika, čiji je broj procijenio na 50.000. Predložio je i uvođenje reciprociteta prema kojem bi se za svaki islamski centar ili džamiju izgrađenu u Hrvatskoj trebala graditi katolička crkva u Saudijskoj Arabiji ili Kataru.

Berbić odgovora takav je prijedlog ocijenila neprihvatljivim, smatrajući da se njime vjerske zajednice i pravo na molitvu pokušavaju podrediti načelu uzajamnosti između država. Posebno je kritizirala način na koji se u javnom prostoru govori o muslimanima te upozorila na poruke koje, prema njezinu mišljenju, mogu pridonijeti stvaranju straha i nepovjerenja prema pripadnicima islamske vjeroispovijesti.

„Ne obraćam se Marinu Miletiću, nego osobi NN“

U svojem osvrtu Berbić navodi da bi se, u uobičajenim okolnostima, političaru obratila formalnim pozdravom, no smatra da su njegove izjave o navodnoj opasnosti od gradnje džamija i strahu od „muslimanske najezde“ izašle iz okvira ozbiljne rasprave.

Odbacuje, kako navodi, pogrešne tvrdnje i ideju da bi muslimanski vjernici u Hrvatskoj trebali tražiti od arapskih zemalja izgradnju crkava kao protutežu džamijama u Hrvatskoj. Pritom ističe da se, prema njezinim saznanjima, u Zagrebu ne gradi nova džamija te pojašnjava razliku između džamija i mesdžida – prostora za molitvu koji nemaju minaret.

U tekstu se osvrće i na odnos prema vjerskom identitetu, upozoravajući na očekivanje da muslimani svoju vjeru prakticiraju tek simbolično ili u mjeri koja neće izazivati reakcije okoline. Kao ilustraciju navodi anegdotu povezanu s književnikom Bekimom Sejranovićem, koji je na pitanje je li musliman navodno odgovorio: „Malo“.

Berbić smatra da vjerska pripadnost i način prakticiranja vjere ne bi trebali biti predmet društvenog pritiska. Ujedno izražava zabrinutost zbog, kako navodi, sve izraženije javne hajke i nedostatka reakcija na poruke usmjerene protiv muslimanskih vjernika i drugih građana koji ne dijele većinske vjerske ili svjetonazorske stavove.

„U Rijeci sam rođena prije 70 godina“

Središnji dio njezina odgovora osoban je osvrt na život u Rijeci, gradu u kojem je rođena prije 70 godina i u kojem su rođeni njezina kći, zet i dvije unuke.

Ističe da je najvećim nasljeđem svojih roditelja smatrala čisto ime i ugled koji je gradila tijekom života. Četrdeset godina radila je u Novom listu, a navodi i da je brojni ljudi i danas pamte iz tog razdoblja.

U tekstu ističe da nikada nije imala problema zbog toga što posti tijekom ramazana, povremeno odlazi u džamiju ili za Bajram priprema baklavu. Svoj vjerski identitet opisuje kao prirodan dio života, koji ne bi trebao biti razlog za sumnjičavost ili diskriminaciju.

Istodobno, Berbić naglašava da sebe ne smatra bezgrešnom. Navodi kako se tijekom života znala ispričati ljudima kojima je nenamjerno ili vlastitim nemarom nanijela nepravdu. Takav odnos prema drugima, ističe, naučila je od svojih učitelja, ali ponajviše od roditelja, Fadile i Muhameda Tokalića.

Obiteljska tradicija pomaganja ljudima

Posebno mjesto u njezinu tekstu zauzima sjećanje na roditelje i njihovu dugogodišnju tradiciju pomaganja ljudima, neovisno o njihovu podrijetlu, imovinskom statusu ili životnim okolnostima.

Navodi da su njezini roditelji pomagali trećemajcima, lučkim radnicima, učenicima i studentima, kao i izbjeglicama iz Slavonije i Bosne. Prisjeća se i obiteljske ćevabdžinice iz koje, kako ističe, nitko nije odlazio gladan, bez obzira na to je li mogao platiti obrok.

Takav odnos prema ljudima za Berbić predstavlja važan dio obiteljskog nasljeđa i vrijednosti na kojima je odrastala. U osvrtu ga suprotstavlja javnom govoru koji, prema njezinu mišljenju, produbljuje podjele među ljudima na temelju vjere i pripadnosti.

Prisjećajući se početka rata, navodi i gestu svojega oca, koji je otišao u riječki Krizni stožer i ponudio pomoć u opskrbi brašnom. Prema njezinim riječima, rekao je: „Treba li braniti Rijeku? Evo od mene svaki mjesec šleper brašna.“

Follow @torpedo_media