Predavanje Tomislava Kovača: Kršćani i muslimani trebali bi služiti Bogu i čovjeku, graditi zajedničku budućnost

Foto: Riječka nadbiskupija

U zaključku je istaknuo potrebu nadilaženja povijesnih sukoba i međusobnih predrasuda, upoznavanja jednih drugih i stjecanja objektivnih spoznaja o drugome.

Rijeka - Tomislav Kovač održao je 15. srpnja prvo predavanje na Mediteranskim teološkim susretima u Lovranu, posvećenih temi „Kršćanstvo i islam: u službi bratstva u podijeljenom svijetu“. Profesor fundamentalne teologije i pročelnik Katedre fundamentalne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu govorio je o povijesnom razvoju odnosa kršćanstva i islama, iznijevši pregled kršćansko-muslimanskih odnosa u povijesno-teološkoj perspektivi polazeći iz katoličke perspektive. Uvodno je rekao da kršćanstvo i islam dijele dugu zajedničku povijest koja je najčešće bilo napeta, prožeta međusobnim nerazumijevanjem.

Islam je prva i jedina velika religija, koja je nastala nakon kršćanstva. Danas, kršćani i muslimani zajedno čine skoro polovicu svjetskog stanovništva. Uzimajući u obzir demografske i migracijske trendove, istaknuo je da bi do 2050. godine broj muslimana u svijetu mogao sustići broj kršćana. S obzirom na to da su kršćani i muslimani više nego ikada prije upućeni jedni na druge i da njihova zajednička budućnost u mnogočemu ovisi o njihovim međusobnom odnosima, Kovač je ukazao na potrebu da kako kršćani tako i muslimani samokritički propitkuju vlastitu povijest, upoznaju drugoga, uvažavajući suvremena dostignuća čovjeka i znanosti. Prvi dio predavanja Kovač je posvetio načinu na koji Kuran govori o kršćanima i kršćanstvu; drugi dio je usmjerio prema opisu srednjovjekovnih polemika na kršćanskom istoku i zapadu; treći dio je bio posvećen novovjekovnom pogledu na islam.

Predodžbe o islamu na Zapadu uključuju polemični i apologetski smjer pri čemu su Križarski ratovi jedna od tamnijih strana. No, postoje i vrlo plodna razdoblja u povijesti koja uključuju kulturnu razmjenu. Citirao je izrazito negativne ocjene i narativ koji je uvelike dominirao čak i kod nekih istaknutih teologa.

Katolički pogled prema muslimanima doživio je preokret s Drugim vatikanskim koncilom, pri čemu je od središnje važnosti Deklaracija Nostra aetate o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama (28. X. 1965.), br. 3. i poštovanje koje se izriče prema muslimanima. Naglasio je trajnu zauzetost poslijekoncilskih papa u vidu međureligijskog dijaloga. Istaknuo je teološke izazove kršćansko-muslimanskog dijaloga s posebnim statusom koji kršćanski teolozi daju islamu, od Karla Rahnera koji spominje transcendentalnu ili partikularnu objavu ili Jacquesa Depuisa koji govori o jednoj objavi u različitim Božjim riječima.

Ukazavši na svjedoke dijaloga islama i kršćanstva spomenuo je Trapističku braću iz Tibhirina u Alžiru ubijenu 1996., koje je nazvao hodočasnicima apsolutnoga. Dirljivim riječima je govorio o Pierreu Claverieju (1938.-1996.) citiravši njegove riječi kako „nitko ne posjeduje istinu i svatko je traži“ te „vjernik sam, vjerujem da postoji Bog, ali ne umišljam si da posjedujem Boga (…).“ Kovač je naglasio stvarnost religijskog pluralizma i naglasio elemente koji nam ukazuju na uključiv pogled na spasenje.

U zaključku je istaknuo potrebu nadilaženja povijesnih sukoba i međusobnih predrasuda, upoznavanja jednih drugih i stjecanja objektivnih spoznaja o drugome. Naglasio je važnost formacije za dijalog, povijesno-kritičkog i komparativnog pristupa religiji i intertekstualne hermeneutike. Nadalje je naglasio imperativ izbjegavanja ideologizacije vjere (fundamentalizma, nacionalizma itd). Rekao je da bi valjalo zajedno odgovarati na izazove današnjeg svijeta poput mira i socijalne pravednosti (siromaštva), dostojanstva i prava čovjeka (žene i ugroženih), slobode savjesti i vjeroispovijesti. Drugim riječima, kršćani i muslimani trebali bi služiti Bogu i čovjeku, graditi zajedničku budućnost.

Follow @torpedo_media