[RAZGOVOR] Jan Bolić izdao roman „Štakori“: Nikada nemojte odustati od svojih snova!

Autor: Sanja Tumara 28.05.2022

jan bolic

„U „Štakorima“ možete očekivati napetost. Nekoliko obrata. Ubojstva. Policiju. Prostitutke. Korupciju i drogu. Strastvene ljubavne scene. Rijeka kao grad mi je dala nešto najbolje što je mogla. Niti jedan grad mi ne bi toliko poklonio za priču.“ Riječka promocija „Štakora“ održat će se 1. lipnja u 19 sati Teatro lounge baru, u kojem je i Janov lik John Monroe pio Jack i Colu.

Rijeka – Pisac, bloger, influencer, ljubitelj druženja, putovanja, čitanja, glazbe, motivator… Mladog Riječanina Jana Bolića mnogi već znaju, rođen je 1995. godine, boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tipa 2, zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, ali pisanje mu je strast pa piše jednim prstom! U izdanju Beletre upravo mu je izašao drugi kriminalistički roman, „Štakori“, čija se radnja odvija u – Rijeci! Do sada je objavio četiri knjige – zbirku poezije „Trenutci“, zbirku poezije i proznih zapisa „Može biti lijepo“, kriminalistički roman „Težina stvarnosti“ i ispovjednu prozu „Život koji želiš živjeti“.
„U kišnoj noći na sporednoj cesti u Matuljima pronađene su na rubu šume dvije teško pretučene djevojke – jedna još živa, a druga podlegla ozljedama…“ I iz ovog citata iz „Štakora“ idimo da je to priča iz mračnog podzemlja našeg grada i okolice, a ljubitelji krimića znaju da je to drugi roman o inspektoru Johnu Monroeu, koji se iz Amerike preselio upravo u – Rijeku.

Štakora uvijek ima, ne samo u Rijeci

Pet knjiga u šest godina! Jako ste produktivan pisac?
- Pa moglo bi se reći. No, prvu knjigu ne doživljavam kao prvu. I pomalo je se sramim.

„Štakori“ su Vaš drugi krimi-roman, mjesto radnje Rijeka i okolica, koliko je to teško, odnosno lako – pisati o vlastitom gradu? Ima li Rijeka dovoljno potencijala biti background takvoj temi?
- U početku kada sam se pripremao za priču, bilo me strah zapravo pisati o Rijeci. Jer, što ako nešto krivo napišem ili neko mjesto krivo objasnim. Međutim, oslobodio sam se tog straha koji me kočio u mašti tako što sam sebe uvjerio da je ovo ipak fikcija i ne treba biti sve baš točno. Na kraju je većinu toga stvarno opisano. Rijeka kao grad mi je dala nešto najbolje što je mogla. Niti jedan grad mi ne bi toliko poklonio za priču. Trebala mi je mračna i tamna atmosfera. Hartera i luka su mi dali toliko inspiracije kao nitko.

Ima li puno tih „Štakora“ u Rijeci i Hrvatskoj?
- Štakora uvijek ima. Ne samo u Rijeci.

Što mi čitatelji možemo očekivati od „Štakora“?
- Mislim da možete očekivati napetost. Nekoliko obrata. Priču koja nije baš lijepa. Ubojstva. Policiju. Inspektore krim policije. Prostitutke. Korupciju i drogu. Strastvene ljubavne scene.

Rekli ste da biste voljeli da ekraniziraju Vaš roman. No, znamo da to nije jednostavno. Ima li kakvih pomaka?
- Naravno da bih volio jednog dana vidjeti film ili seriju snimljenu po ovom romanu. Pogotovo zato što je Rijeka važna i u Rijeci bi se snimalo. Zato sam smjestio radnju u Rijeku, jer sam želio da to bude krimić iz Rijeke. Naš. Izvorni. Da ljudi čitaju o Rijeci.
Za sada ništa. Ali evo, pozivam sve koji žele raditi možda seriju ili film, možda dramsku predstavu po romanu, slobodno neka mi se jave.

Što Vam najviše smeta u Rijeci? A što najviše volite?
- Nisam vam ja netko tko će govoriti o onome što me smeta. Istina, uvijek ima mjesta za napredak i poboljšanje ali ne volim njurgati. Samo ću reći da me smeta to što je Rijeka jako loše prilagođena za osobe u invalidskim kolicima. A najviše volim ljude u Rijeci. Volim grad cijeli. No, ono što me smeta baš jako, nije samo u Rijeci, nego u cijelom društvu u kojem živimo. To je nejednakost. Nepravda. Korupcija. Ne gleda se znanje i kvaliteta nego samo novac i veze.

Često se svatko od nas žali zbog ovog ili onoga, a onda dođete Vi sa svojim optimizmom unatoč spinalnoj mišićnoj bolesti i pokažete da se može pisati i samo jednim prstom i da život uvijek možemo živjeti punim plućima. Od kuda ta radost života u Vama, unatoč svim preprekama?
- Mislim da je tu važan jako odgoj. Mama me u djetinjstvu naučila da budem takav, otvoren i vedar. Nikad nije radila od mene „bolesnika i invalida“ nego normalno dijete. Zar nisam bio? Jesam. Danas sam normalan čovjek kao i vi. Možda malo lud, ali dobro. To je za psihijatre slučaj. Nikad nisam od sebe radio žrtvu. Uvijek sam se trudio naći način za prijeći sve prepreke. Nekad sam. Nekad uz podršku mame. None. Naučio me život živjeti u trenutku. Sada je sve što imam. Ne gubim vrijeme na stvari koje mi ne trebaju. Moje najveće bogatstvo su osobe koje volim. Ostalo mi ne treba. To je dar. A taj dar uzimam i zahvalan sam na tome.

Budite s ljudima koji su vam uistinu važni

Volite promocije, volite druženja, čest ste gost riječkih kafića, kada će Rijeka doživjeti promociju „Štakora“?
- Naravno. Volim promocije jer tada mogu prenijeti svoju energiju svima koji dođu. Ipak je uživo najljepše. Jako sam zahvalan svim ljudima koji me prate i čitaju. Svima koji dolaze na promocije. Bez njih jednostavno ovo ništa ne bi imalo smisla. Objavili smo datum promocije knjige „Štakori“ za Rijeku. 1. 6. u 19 sati Teatro lounge baru.

Mama Vam je velika podrška jer gotovo ništa ne možete obaviti bez nečije pomoći. Kako to funkcionira, jeste uigran par, ima li disonantnih tonova ili sve ide glatko i skladno?
- Da. Bez njezine podrške ne bih ništa mogao. Vjerojatno bih završio u nekom domu dok ne bih umro. Uglavnom se jako dobro slažemo. Ponekad se i posvađamo ali to je normalno. Živimo zajedno. Mama me jako mlada rodila pa mislim da smo zbog toga još bliži jedno drugome. I ne moram se sramiti kad sam vani. Hihi. Nije neka stara njurgava mama.

Da Vas citiram: „Prihvati - je naziv prvog poglavlja moje (tada) nove knjige. Zašto baš prihvati? Zbog toga što smatram da ako želimo stvoriti nekakav unutarnji mir i ako želimo rasti, prvo moramo prihvatiti sebe, svaki komadić svojeg tijela, svoj život, svoju bol, svoje misli...“ u svojoj knjizi Život koji želiš živjeti.“ Čini li Vam se da ljudi danas često žele živjeti neke nedostižne živote, dok im njihov vlastiti prolazi kraj njih, a vrijeme curi kroz prste? Možda je baš u tom neprihvaćanju riječ?
- Ljudi su često fokusirani na stvari koje im ne trebaju ili na stvari koje su im u ovom trenutku predaleko. Mislim da se čovjek ne bi trebao opterećivati budućnošću. Toliko smo opterećeni stvarima koje nam ne trebaju. Toliko vlastitog vremena potrošimo čineći ono što nas obično ne usrećuje. Na kraju dana ne možemo se ni prepoznati u ogledalu. Živimo neki tuđi život. Nepoznati život. Ne znamo što nas veseli. Ne znamo tko su nam djeca. Što nam djeca vole. U koju školu idu. Ne znamo zvati prijatelje. Onda kada sve to prođe, pitamo se gdje sam potrošio život. No tada je kasno.
Kada prihvatimo sve ovo što sam naveo i pogledamo duboko u našu dušu, znat ćemo odabrati. Kada prihvatimo, možemo mijenjati stvari. Bez toga ništa.

Što je to u kavi? Naime, veliki ste ljubitelj kave?
- Ogroman ljubitelj kave. Što je to u kavi? Život. Kava je uistinu život. Miris, aroma i okus. Sve to mora biti savršeno povezano u šalici espressa. Kava nije samo kava. Sam put kave do gosta je nevjerojatan. Sve je to toliko kompleksno i istovremeno divno da jednostavno kada pijem kavu osjetim sreću, zahvalu, trud i užitak na kraju.

Pišete i poeziju. Možda za kraj imate neki stih ili pjesmu koju želite podijeliti s našim i Vašim čitateljima?
- Pišem poeziju, ali dugo nisam ništa poetsko pisao. Volim poeziju. I pisati i čitati. No, želio bih zahvaliti svim ljudima koji me prate i koji su mi ogromna podrška u misiji koju služim. Zahvalio bih i vašim čitateljima, vama i medijima. Samo bih za kraj svima poručio, umjesto pjesme, nikada nemojte odustati od svojih snova. Vjerujte u sebe i budite s ljudima koji su vam uistinu važni. Sve možete postići!