[RAZGOVOR] Morea Banićević spisateljica dječjih romana koji oduševljavaju sve generacije
Autor: Nikola Cvjetović 09.07.2025
Morea BanićevićU ovom intervjuu otkriva kako je sve počelo – od fascinacije bajkama i mitologijama, preko neugasle dječje mašte, pa sve do priznanja poput nagrade dječjeg žirija i nominacije za Časnu listu IBBY-ja.
Rijeka - Morea Banićević, profesorica engleskog jezika u Osnovnoj školi ''Rikarda Katalinić Jeretov '' Opatija osim ljubavi prema predavanju, životinjama oduvijek gaji veliku ljubav prema pisanju. Svijet književnosti osvojila je s romanima za djecu i mlade, svojim osebujnim stilom, spojem fantastike, horora i realnih emocija, izgradila je prepoznatljiv glas u suvremenoj književnosti za mlade čitatelje. Iako su njezina djela namijenjena mlađoj publici, njihova dubina, snaga pripovijedanja i suptilne poruke ne zaobilaze ni odrasle. U ovom intervjuu otkriva kako je sve počelo – od fascinacije bajkama i mitologijama, preko neugasle dječje mašte, pa sve do priznanja poput nagrade dječjeg žirija i nominacije za Časnu listu IBBY-ja.
Možete li nam reći kako je započela vaša spisateljska karijera? Kada ste shvatili da želite pisati za djecu i mlade?
Uvijek kažem da sam počela pisati kao eksperiment, i to knjige koje bih sama voljela čitati kao dijete. Sad, kad mi djeca dolaze s pozitivnim reakcijama ili kad traže nastavak nekog romana, to mi je dodatna motivacija za rad. Općenito volim pisati, čini mi se da se tako artikuliranije izražavam, pogotovo kad je stvarnost kaotična.
Što vas inspirira za pisanje svojih romana, posebno za žanrove kao što su fantastika i horor?
Kad si kao dijete opsjednuta bajkama i mitologijama, smatram da je teško da se to poslije ne vidi u radu, pogotovo u pisanju za djecu. Danas postoji generalna tendencija da su sadržaji za djecu više pod lupom nego ikada, pa djeca teško nalijeću na bajke koje smo mi čitali, a koje bile bliže ostacima usmene predaje nego kasnijim salonskim verzijama. Roditelji se boje koliko je nešto „primjereno“, međutim, upravo ta sirovost elemenata horora u bajkama nekoć je djecu nagonila na slušanje, a danas na čitanje. Kako je pristup knjigama lakše kontrolirati nego izloženost medijima, djeca često posežu za žanrom horora u obliku filmova, kratkih videa i/ili videoigara, što znači da imaju potrebu ispitati svijet oko sebe, njegove realne i nerealne mogućnosti i testirati naoko zabranjene granice. U tom slučaju, zašto to onda ne bi činili čitajući?
Koje su bile vaše omiljene knjige ili autori kad ste bili mlađi? Koliko su oni utjecali na vašu pisanu riječ?
Bilo je puno omiljenih autora, a kako sam već rekla, obožavala sam mitologije (najviše grčku, zatim skandinavsku, ali samo zato jer je potonja bila teže dobavljiva), zatim su tu bile narodne bajke različitih zemalja koje sam kao poklon dobivala od svoje tete. Jedna od najdražih knjiga tog doba bila mi je Afanasjeva „Ruske narodne priče“ s beskrajno čarobnim ilustracijama P.A.Kurkina. Tu sam knjigu kao dijete toliko puta pročitala, da se sva raspala, pa me najbolji prijatelj prije tri godine razveselio očuvanim primjerkom iz antikvarijata. Jedan od najljepših darova ikad. Utjecaj te knjige na mene više je nego vidljiv u romanu „Dvojnici iz tame“ gdje citiram pojedine formulaične izraze kao omaž čaroliji koju su mi te bajke davale tijekom odrastanja.
Vaši romani su zaista popularni. Kako ste došli do ideje za te naslove i likove?
Imam glavu punu ideja. Nekad su mi snovi elaborirani poput filmova. Nikad nemam mira i uvijek nešto moram raditi, što se najbolje kanalizira kroz pisanje.
Koliko su vaši romani povezani s vašim vlastitim iskustvima iz djetinjstva ili života uopće?
Iskustvo je zanimljiva stvar pogotovo ako se, bar jednim dijelom, odnosi na i ono što proživljavamo u glavi. Nisam bila avanturist kao što su djeca u mojim romanima, ali sam konstantno maštala o tome da jesam. Kod kuće bih svoje redovito izluđivala, kao što to sad činim i s kolegama na poslu jer ne mogu, recimo, mirno sjedati, osim ako pritom ne pišem, čitam ili gledam nešto što mi je zanimljivo. Stalno čujemo ono „njeguj dijete u sebi“. Meni se čini da ja moram njegovati odraslu osobu u sebi da ne bih skroz podjetinjila.
Vaš roman "Izgubljeni gospodin Kovač" osvojio je nagradu „Ptičica“ koju je dodijelio dječji žiri. Kakav je osjećaj kada vaši čitatelji, a to su upravo djeca, prepoznaju vaš rad i nagrade ga?
Naravno da je divan osjećaj. Ako se djeci, generalno govoreći, neće sviđati romani koji su pisani za njih, onda ne vidim koja je poanta takvog pisanja. Romani za djecu trebaju ih privući čitanju, poticati osjećaj znatiželje, veselja, promišljanja, empatije i potaknuti adrenalin i uživljavanje. S obzirom na to da živimo u dobu gdje digitalne tehnologije preuzimaju ulogu razmišljanja, čitanje je i više nego neophodno.
S obzirom da volite video igre i šetnje prirodom, koliko vam te aktivnosti pomažu u procesu pisanja?
Puno. To je savršen kontrast između tehnologije i prirode. Možda i više balans nego kontrast. Za sve se trudim naći vremena kad mogu, jer me i igranje videoigara i igranje sa psima u prirodi vesele, svako na svoj način.
S jedne od promocija... Kako se, prema vašem mišljenju, tehnologija i digitalni svijet odražavaju na mlađe generacije, te kako to možete povezati s vašim romanima?
I mi smo odrasli uz digitalnu tehnologiju, samo što nismo bili na tolikom udaru trivijalnih informacija. Igram videoigre od svojeg djetinjstva, uz to paralelno čitam i radim druge stvari. U mojim romanima spoj je svega, pisani su s puno dijaloga i akcije i vrlo malo opisa (utjecaj videoigara), ali podsjećaju, ili bih bar ja tako htjela, da ako ne budemo čitali, izgubit ćemo se u svakodnevnoj trivijalnosti kojima nas šopaju razne medijske platforme.
Što možemo očekivati od vas u budućnosti? Imate li već nove projekte na horizontu ili neku ideju koju biste voljeli podijeliti?
Uvijek. Radim na pripovijestima za odraslu publiku, ali i na onima za djecu. Sad su ljetni praznici, pa uskoro moram početi prije nego što me škola sustigne.
Koje biste savjete dali mladim piscima koji žele započeti karijeru u pisanju za djecu?
Ne odustajte. Nikad. Ni onda kad vam se čini da nema nade i da tekst koji ste pisali nikad neće izići iz ladice. Putevi kojima idemo različiti su, nekome se planovi ostvare prije, nekome kasnije. No život me naučio da bilo koji trud uvijek nosi poklon.
Vaš roman "Izgubljeni gospodin Kovač" odabran je kao hrvatski kandidat za Časnu listu IBBY-ja 2026. Što vam znači ta nominacija, i što bi to značilo za vas kao spisateljicu?
Teško mi je opisati koliko mi je drago da su sav trud, ljubav i vrijeme koje sam uložila u pisanje romana „Izgubljeni gospodin Kovač“ prepoznati od strane Nacionalnog odbora za dječju knjigu Republike Hrvatske te da mi je dano povjerenje da ću svoju zemlju dostojno predstavljati i izvan njezinih granica. Osobno smatram da se jedna zemlja najdostojnije može predstaviti upravo kroz svoja kulturna i znanstvena postignuća pogotovo zato što služe kao uzor novim generacijama.
Iako su vaši romani prvenstveno za djecu i mlade, koliko mislite da mogu uživati i odrasli u njima? Koji bi bio vaš odgovor kada biste vas pitali odrasli čitatelj?
Zašto ne, ja i dan danas volim pročitati dječju knjigu koja me privuče. Nije neozbiljno čitati dječje romane. Neozbiljno je uopće ne čitati.
Iz njezinih odgovora jasno je da se iza svakog retka krije iskrena ljubav prema književnosti, djeci i svijetu koji i dalje želi gledati očima čuđenja i znatiželje. Njezini romani nisu samo knjige – oni su vrata u svjetove gdje je mašta zakon, a znatiželja najvažnija vrlina. Uz stalne nove projekte i nepresušnu inspiraciju, sasvim je sigurno da će i buduća djela nastaviti oduševljavati i djecu i odrasle – baš kao i ona dosad.
