[RAZGOVOR] Riječka novinarka Bojana Guberac nakon povratka iz Ukrajine: Bojim se, Ukrajina će imati mnogo 'Vukovara'

Bojana Guberac u Harkivu

„Prvo što sam pomislila je bila psovka… Kada sam došla u Borođanku bilo mi je najteže jer sam razgovarala s ljudima koji su ostali bez svega. Na to se ne možeš pripremiti. I priznajem da se ne mogu distancirati… Vidjela sam u Lavovu dječaka kako stoji ispred fotografija poginulih i mislim da mi se ta slika urezala u memoriju zauvijek. U tom jednom motivu vidiš apsolutno sve što je strašno i pogrešno kod rata, a nemoćan si promijeniti učinjeno.“

Rijeka – Prvo što sam pomislila je bila psovka, kaže mi Bojana Guberac mlada riječka novinarka koja je jednostavno odlučila spakirati stvari i otići izvještavati iz ratom zahvaćene Ukrajine. Dok mi ostali ukrajinske užase upijamo s primjerene distance, putem televizora, njoj to nije bilo dovoljno, ona je željela doživjeti Ukrajinu u ratu i biti glas onih koji su ostali u Ukrajini, na milost i nemilost ruskim puškama, tenkovima i avionima.

Nisam na sekundu požalila što sam otišla
U vrijeme kad milijuni žena (i djece) bježe iz Ukrajine, ti si krenula suprotnim pravcem – u Ukrajinu. Ludost, hrabrost, novinarska znatiželja, potreba da doprineseš ili ništa od toga? Ili, pak, sve zajedno?

- Složila bih se da je možda sve zajedno. Moraš biti malo lud da izabereš biti novinar, a ja sam uz to kraljica znatiželje. No ipak je prevagnula moja potreba da doprinesem. Moram priznati da odluku nisam donijela preko noći. Odupirala sam se ideji da idem, ali na koncu uvijek poslušam svoje srce. I to ispadne najbolja moguća odluka. Nisam na sekundu požalila što sam otišla. Što se tiče hrabrosti, valja reći da se i hrabri boje.

Zanima me prvi dojam. Što kad si došla do prvog grada pogođenog ratom, što si prvo pomislila? Kako se uopće nositi s takvim situacijama, ljudskim tragedijama, kako se distancirati?

- Prvo što sam pomislila je bila psovka. Na izlazu iz Kijeva vidjeli smo razrušena skladišta tvornice, super market i benzinsku pumpu. A onda smo došli u Irpinj. Bila je tih dana zabrana da se ide, ali smo išli s vojskom pa smo uspjeli ući. Nije bilo jednog čovjeka na cesti, tmurno vrijeme, staklo posvuda, razrušeno, uništeno. Ali nekako sam to dobro podnijela jer nije bilo ljudi. Kada sam došla u Borođanku mi je bilo najteže jer sam razgovarala s ljudima koji su ostali bez svega. Na to se ne možeš pripremiti. I priznajem da se ne mogu distancirati. Danima razmišljam kako da se ljudima koje sam intervjuirala kupi traktor koji im je ukraden. A baš su kupili novi prije nego što je Borođanka bombardirana.

Bespomoćnost je neizmjerno poražavajuća
Je li situacija otprilike onakva kakvu viđamo u medijima?Ili je bar malo bolja, ili možda i gora?

- Mislim da je u Kijevu puno bolja situacija od one koju vidimo u medijima. Treba imati na umu da je Kijev ogroman grad. Primjerice, mediji su prenosili da je Kijev bombardiran. Mi nismo čuli eksploziju, a sutra smo saznali da se ona dogodila otprilike 40 kilometara od centra. Normalno je kada se nešto granatira da u medije dođe fotografija onoga što je uništeno, ali onda nemaš dojam što nije. A centar Kijeva je i dalje praktički netaknut. Uglavnom je najgore na periferiji grada.

Što te u Ukrajini najviše pogodilo? Jesu li to – uništena djetinjstva, o čemu si progovarala u kontekstu rata? Ili gradovi duhova? Ili ljudi i njihovi izgubljeni životi…

- Gradovi se mogu obnoviti. Cigla je ipak cigla. Ali uništene sudbine i uništena djetinjstva, e tu nema natrag. Ne znam kad i kako će se Ukrajina oporaviti od silnog stradanja. Vidjela sam u Lavovu dječaka kako stoji ispred fotografija poginulih i mislim da mi se ta slika urezala u memoriju zauvijek. U tom jednom motivu vidiš apsolutno sve što je strašno i pogrešno kod rata, a nemoćan si promijeniti učinjeno. Bespomoćnost je neizmjerno poražavajuća, dehumanizirajuća. Moram povući paralelu s Vukovarom jer si posljednja beba rođena u vukovarskom rodilištu prije nego je preseljeno u podrum. Jednom si rekla - Ne ponovio se Vukovar.

Sad kad si se vratila iz Ukrajine, misliš li da se ponovio? Jer nekako je sve očitije da mi nikako da nešto naučimo iz povijesti.

- Među zadnjim bebama sam koje su rođene u vukovarskoj bolnici prije nego se ona preselila u sklonište. A Vukovar se nažalost ponovio. Moja prijateljica Maja je rekla da je Mariupolj novi Vukovar. I to je točno. Samo što, bojim se, Ukrajina će imati mnogo „Vukovara“. Borođanka je mali gradić, ali praktički je cijela uništena. Kolega Arman kojeg sam upoznala u Harkivu, inače je rođen u Sarajevu, kazao je jednom dečku iz Kijeva da je jedino Vukovar nekad izgledao gore od Borođanke. Točno je, također, da ne učimo iz povijesti i bit će sve gore jer su prave ljudske vrijednosti izašle iz mode. Definicija uspjeha se promijenila. Dobar čovjek izaziva podsmijeh i smatra se budalom, a čistu savjest zamijenilo je trčanje za slavom, makar onom od pet minuta. Kapitalizam nas je dotukao, a djecu se ne uči kritički promišljati nego da budu strojevi i jedni drugima konkurencija. Trebalo bi osvijestiti da možemo bez skupog auta, ali ne možemo jedni bez drugih. Samoća i izoliranost čine veću destrukciju od granate. Mogla bih još svašta napisati, ali o ovim pojavama najviše razmišljam.

Bojana Guberac u Borođanki

Nisam se nikad sramila što sam novinarka s emocijom
Tvoje su reportaže zapravo priče o ljudima, nisu ratna izvješća, nego priče koje te uvuku. To ti bila namjera, ispričati nam priče o ljudima čiji su se životi odjednom rasuli na komadiće?

- Mene su uvijek najviše zanimale ljudske priče. Možda zato što otkad znam za sebe najviše vremena provodim u introspekciji, a i rano sam se morala suočiti s pitanjem – zašto? Vjerujem da neću prestati tragati za humanošću i ako mogu biti glas onih koji ga nemaju, pokušat ću biti taj glas. Smatram da je moj najveći talent što mogu emociju prenijeti u tekst. Netko će zbog toga reći da sam loša novinarka, ali ja mogu živjeti s tim. Nisam se nikad sramila što sam novinarka s emocijom. Pa i sada sam u Ukrajinu otišla kao upravo takva novinarka. Koliko je ubijenih ljudi mogu pročitati u vijestima. Moja intencija je bila da donesem ipak nešto drugačije, toplije – ljudsko. Ti ljudi su zaslužili da ne budu brojke i da ne budu zaboravljeni.

Ukrajina je moj najveći ljudski i profesionalni izazov
Novinarka si, pišeš poeziju, kreativna si duša, sa sobom si nosila Préverta. Je li odlazak u ratnu zonu kopanje po ranama, potraga za izgubljenim JA? Čak si putem društvenih mreža skupljala donacije za svoj put i tražila podršku za sebe i nezavisno novinarstvo.

- Prije puta sam razmišljala naravno tko sam to „JA“? Dok spremaš stvari u naprtnjaču, znaš da ne možeš uzeti mnogo. Dva para hlača, isto toliko majica i dva džempera. Nosiš opremu, kozmetičku torbicu i to je to. Ali tada normalno dođe i pitanje, jer ne znaš što te čeka, što ako se ne vratim? Moje „ja“ nije moglo bez poezije. Poezija je jedina koja mi donosi smisao, i kad pišem i kad čitam. Pa sam ponijela Préverta. Činio se kao logičan izbor. Novinar Branko Mijić, moj mentor, prije puta mi je rekao da će Ukrajina biti moj najveći ljudski i profesionalni izazov i bio je u pravu. Rekao je i da ću morati dobro slušati što mi govori moje drugo „ja“. I opet je bio u pravu jer nikad dosad nisam bila jedno sa svojim unutrašnjim bićem kao sad. Naravno da su na vidjelo izašle stare rane, zorno sam napokon mogla vidjeti tko sam. Smatram to blagoslovom jer mi neće trebati godine da kopam po mraku, suočavam se s demonima i tragam za onim što je dobro u meni.

Ljudima je i dalje stalo do nezavisnog novinarstva
Bez donacija ljudi bilo bi teško izvesti ovaj put. Ostala sam zatečena, razoružana i potpuno ganuta podrškom. Ljudi su pokazali da im je i dalje stalo do nezavisnog novinarstva, da me podržavaju i ono što je najvažnije, da mi vjeruju. Ne mogu tražiti više od toga. Svemir mi je dao sve, a tim ljudima ću biti zahvalna dok živim. Oni su moj pogon i toplina kojoj se uvijek mogu vratiti kada počnem sumnjati u sebe ili put koji sam odabrala.

Osjećaš li se prazno nakon svega proživljenog? Što sada? Imaš li planove? Ili ćeš samo uživati u neratnim vizurama?

- Hipersenzibilna sam pa mi je rastanak zaista teško pao. Upoznala sam ljude kojima je bolno bilo okrenuti leđa, prijatelje za cijeli život i znam da ću se vratiti u Ukrajinu. Kad? Ne znam. Ali puno je tu priča koje „zovu“. Trenutno trebam posložiti svoj život iznova. Napisati tekstove koje moram, posvetiti se obvezama u Zagrebu, i naravno poeziji. Voljela bih napraviti izložbu ratnih fotografija jer sam puno fotografirala. Mnogo je želja, a vremena malo. Najviše se ipak veselim jazzu u Rijeci i Zagrebu, i grljenju mojih divnih ljudi.

Bojana Guberac radi kao slobodna novinarka, a pisala je za Novi list, CroL, Riportal i Kvarner News te radila na regionalnoj televiziji Kanal Ri, Radio Rijeci i Radio Sovi. Njezine reportaže iz Ukrajine objavio je portal Lupiga.com.

Follow @torpedo_media