[RAZGOVOR/FOTO] Podvodni istraživač Velimir Vrzić: U moru je doslovno riznica povijesti i blaga

Autor: Sanja Tumara 22.06.2022

velimir vrzic03

„Jadransko more puno je potopljenih brodova zbog vrlo turbulentne povijesti, od starih Rimljana preko svjetskih ratova iz prošlosti pa do danas. Malo je poznata činjenica da je brod Galeb bio minopolagač koji je, u vrijeme dok je bio u posjedu njemačke ratne mornarice na području Kvarnera i Kvarnerića, postavio oko 5000 mina koje su nakon Drugog svjetskog rata uglavnom neutralizirane.“

RIJEKA - Rođeni sam Riječanin i cijeli život sam vezan uz more Rijeke i okolice i Rijeka je moj život, moj grad. Moja je polazna baza za sva ronjenja i povratak kući - Rijeka, priča podvodni istraživač Velimir Vrzić, još jedan u nizu malih velikih ljudi koji nas, srećom, okružuju. Malen jer ni on „ne iskače iz paštete“ niti puni medije, a da je velik, vidjet ćete pročitate li razgovor s njim.

Cijeli je radni vijek proveo u MUP-u kao djelatnik Postaje pomorske policije Rijeka, obučen za prepoznavanje improviziranih eksplozivnih sredstava. U redovnoj je prijevremenoj mirovini koju je iskoristio za razvijanje karijere - budući da je završio profesionalne tečajeve po američkoj asocijaciji GUE, ponuđen mu je posao na istraživačkom brodu koji posjeduje i podmornicu.

Ronite od djetinjstva. Čime Vas je ronjenje tako osvojilo?

- Otac je bio ronilac na dah. Kao mali, gledao sam kako roni po plažama te vadi zlato i prstenje koje bi palo ljudima kada bi se kupali i skakali u more. To me fasciniralo te sam odlazak na more postoji isključivo samo radi jedne strasti, a to je istraživanje podmorja.

Podvodni istraživač, ali i istraživač povijesnih zapisa. Na taj način pronalazite ostatke brodova i jedrenjaka koje istražujete?

- Tako je. Iskoristio sam znanje koje sam stekao u MUP-u kao Istražitelj Pomorske policije i to je uvijek bilo područje koje me fasciniralo, kako službeno tako i privatno. Proučavanje arhiva tijekom jeseni, kao i za vrijeme zime ili lošeg vremena, pomaže mi uz policijski instinkt da ostvarim ciljeve koje želim ostvariti.

Na kojem području ima najviše potopljenih brodova?

- Jadransko more puno je potopljenih brodova zbog vrlo turbulentne povijesti, od starih Rimljana preko svjetskih ratova iz prošlosti pa do danas.

Čistim more od ljudske gluposti

Što sve krije naše more? Što ste sve nalazili do sada?

- U moru je doslovno riznica povijesti i blaga. Bez obzira govorimo li o kulturnom blagu amfora ili izgubljenim brodovima koji su kao dio tereta prevozili i zlato kojim su se isplaćivale plaće, do flore i faune koja sigurno krije i lijekove za cijeli spektar bolesti. Pri tome bih napomenuo, primjerice, delfine koji se trljaju u neke alge i spužve kada imaju razne kožne bolesti.

Velimir vrzic01

Što ako ronilac nađe nešto vrijedno, kako to naš zakon regulira ?

- Sve pripada muzejima odnosno Republici Hrvatskoj. U Hrvatskoj postoji velik broj restauratorskih zavoda, unutar Ministarstva kulture cijeli je niz ljudi koji savjesno i kvalitetno rade svoj posao, kako bi buduće generacije imale što za vidjeti.

Nominirani ste 2020. godine za Plavu Vrpcu Vjesnika, zbog pronalaska zaostalih mina iz Drugog svjetskog rata. Ima li još tih bombi i ina u našem podmorju, jeste li bili u opasnosti?

- Da, u pravu ste, nažalost ima ih i u međuvremenu sam ih pronašao još 5. Malo je poznata činjenica da je brod Galeb bio minopolagač koji je, u vrijeme dok je bio u posjedu njemačke ratne mornarice, na području Kvarnera i Kvarnerića postavio oko 5000 mina koje su nakon Drugog svjetskog rata uglavnom neutralizirane, ali velik broj ih je ostao ispod površine mora te su, uslijed vremena i morske flore i faune, potonule na dno mora. Naime, njemačka ratna mornarica za vrijeme 2. sv. rata bila je loša te su obalu koja je bila pod njihovom kontrolom štitili polaganjem podvodnih mina na prilazima lukama, plažama, kao i na plovnim putevima. Dokaz za njihovu učinkovitost je velik broj potopljenim brodova.

Ali niste samo istraživač, ekološki ste osviješteni i aktivno radite na čišćenju mora. Jesmo ga jako zatrpali smećem?

- Složio bih se vama. Tako je. Uz projekte istraživanja podmorja bavim se i podvodnom ekologijom, gdje zajedno sa suradnicima, a i poput drugih ronioca po Jadranu i šire, čistim more od ljudske gluposti. Blizina naseljenih mjesta sa sobom donosi i smeće i otpadni materijal, a na otvorenom moru i otocima situacija je ipak puno bolja. Lijepa je vijest da je svakim danom ekološka savjest sve bolja i bolja te samim time na naše najmlađe prenosimo i bolje navike, poput recikliranja otpada što posebno obrađujem kroz Projekt EEE (Exploration Education Ecology).

Poštujem vodeni svijet jer sam u njemu gost

Rekli ste jednom da je ono što smo do sada našli samo igla u plastu sijena. Imate li neki cilj, nešto što silno želite naći i za čim dugo tragate?

- Da. Postoji nešto. Nalazi se u neposrednoj blizini otoka Krka i o tome je pričao i poznati Cezar za vrijeme Rimskog carstva, ali bih to zadržao za sebe u ovom trenutku. Radi se o neprocjenjivom blagu, doslovno za muzeje, ali svjestan sam da tražim iglu u plastu sijena.

Ima li u Hrvatskoj još podvodnih istraživača poput Vas?

- Ima. Malo, ali ima. Napisane su knjige o tome i to je dobra stvar za široku javnost. Lijepo je čitati u toplini svojeg doma knjige o povijesti uz autentične fotografije.

Kako Vas prihvaća vodeni svijet, je li bilo bliskih susreta koji su Vas prepali i iznenadili?

- Uvijek poštujem vodeni svijet i koliko god uživao u njemu, svjestan sam da sam u njemu gost. Neizmjerno ga poštujem i cijenim, a istaknuo bih da morski psi koje poznajemo iz filmova nisu realnost. To ne znači da ih nema, ali film je jedno, a stvarnost drugo. Ono što sam osobno doživio, to je jato delfina koje je doslovno „uživalo“ iznad nas ronioca na našim mjehurima zraka koje smo izdahnuli, a da kolege ronioci i ja nismo uopće bili svjesni da se nalaze iznad nas tijekom ronjenja.

Ronite tijekom cijele godine, a ronite čak i noću. Koliko traje jedan Vaš zaron? I pretpostavljam da se pripremate za svako ronjenje. Kako odlučite na koju lokaciju idete?

- Da, ronim 12 mjeseci u godini. Koristim opremu za tehničko ronjenje i opremljen sam najmodernijom opremom koja mi omogućava ostanak ispod mora i do 4 i 5 sati. Pripreme su ozbiljne i ništa se ne prepušta slučaju. Odluka o mjestu ronjenja prvenstveno se donosi nakon sagledavanja vremenskih prilika, a potom na osnovu svrhe i namjene samog zarona.

velimir vrzic04

Roni ispravno – doing it right

Nevjerojatno mi je da ste bili na preventivnoj operaciji i ugrađen vam je ASD occluder, da bi spriječio nastanak dekompresijske bolesti.

- Zbog odlaska na velike dubine i sprječavanja curenja inertnog plina dušika unutar tijela ugradio sam ASD occluder i ovom prilikom bih zahvalio svim zdravstvenim radnicima koji nesebično pomažu svima nama, kako u vrijeme pandemije tako i nakon toga. Zahvat na mojem srcu napravio je dr. Ćaće i ovom prilikom sam mu beskrajno zahvalan što svaki uron sa strane fizike i medicine ronjenja mogu obaviti na siguran način, zahvaljujući njegovim rukama na mom srcu.

Što je najvažnije pri zaronu?

- Sigurnost. I samo sigurnost. Sve drugo je manje bitno.

Vaš način ronjenja zove se DIR – doing it right. To je zapravo jedan kompleksan pristup ronjenju. O čemu se točno radi?

- U ronjenju je D.I.R. (što u prijevodu znači roni ispravno) sistem ronjenja poput klonova. Svi imamo opremu na istom mjestu, na isti način smo osposobljeni i posjedujemo konfiguriranu opremu na isti način. Od rezervne maske u desnom džepu, do balona za sigurnost u lijevom. To je samo primjer. Svi ronimo u suhim odijelima s bocama zapremine 2x12 litara punjenih na 232 bara. Svi isto. Tako da, ako dođe do bilo kakvih problema, svi znamo gdje se kome što nalazi i u pravilu svi trošimo manje ili više plinova na isti način, tako da je ronjenje sigurno, opušteno i na zadovoljstvo svih nas skupa.

Koliko ste kilometara preplivali/preronili do sada? Jeste li kada razmišljali u tim kategorijama?

- Dobro pitanje. Radi se o stotinama kilometara. Službeni sam ambasador jednog proizvođača podvodnih skutera koji se rade za vojnu industriju i samo s njime sam prešao 400 sati u dvije godine, uz prosječnu brzinu 65 m/min.

FOTO: Aleksandar Stančin i privatni album