[RAZGOVOR] Župnik Župe svete Ane u Voloskom, Marijan Žderić: "Budite ono što jeste i ponekad navijajte za svećeničku malonogometnu reprezentaciju"

Vološćanski župnik uspješan je malonogometaš. Na dvije europske smotre osvojio je zlato i broncu u dresu hrvatske svećeničke reprezentacije i zato ne treba čuditi da djeci, prvopričesnicima, dozvoli da pred crkvom u Voloskom zaigraju nogomet

Volosko - Kako spojiti duhovnost i duhovito? Možda najbolji odgovor na to pitanje može dati Marijan Žderić, mladi svećenik, župnik Župe svete Ane u Voloskom i član malonogometne svećeničke reprezentacije Hrvatske koja je na nedavno održanom Europskom prvenstvu u Mađarskoj osvojila brončanu medalju. Žderić je u Župu Volosko stigao pred nešto manje od tri godine, kaže kako se dobro aklimatizirao na prostor i ljude i kako vjeruje da su ga župljani prihvatili. U njegovoj svakoj rečenici u koju je uklopljena duhovnost, uvijek ima mjesta i za duhovito – za pokoju anegdotu koja život čini ljepšim. Na taj način i propovijeda, ali i bolje se uklapa u svakodnevicu u Voloskom u kojoj, među ostalim, malim prvopričesnicima dozvoli da zaigraju nogomet pred crkvom.

- Jako mi je lijepo u Voloskom. Prije dolaska ovdje, služio sam u Gorskom kotaru. Tamo nisam imao mežnjare, časne sestre, a ovdje ih imam. Volim reći da se ovdje zbog toga osjećam kao biskup – sestra Tereza, ali i ostale časne sestre, sve mi pripreme za misu, a kada sam bio u Gorskom kotaru to sam morao činiti sam. Mislim da su me župljani prihvatili, međutim, župa Volosko po mnogočemu je specifična, prije svega teritorijalno pokriva veliko područje, a u njezinoj blizini nalaze se još čak tri župe. Primjetio sam da dio župljana koji pripadaju našoj Župi, primjerice oni s područja Pobri, su vezaniji uz opatijsku crkvu. Volim svima njima reći da nije bitno gdje odlaze na misu, već samo da ostanu blizu Bogu i crkvi. Žao mi je da u crkvi nema više djece, jer u školi ih ima značajan broj. Mi nismo čarobnjaci – vjera kreće iz obitelji, ako stariji članovi obitelji odlaze u crkvu, za njima kreću i djeca, a kod nas se najčešće događa da se crkvi približe kada treba "odraditi" sakramente. Meni je žao kada nakon prve pričesti ta djeca ne ostanu ovdje. Kako ih zadržati? Stvarno ne znam. Nekad, dok sam bio dijete u Slavoniji, djeca bi u crkvi dobila lizalicu, čokoladicu, bombon – i taj doživljaj vraćao ih je u crkvu, a danas kada im date čokoladu, oni kažu da ne jedu tu "marku"... Puno se toga promijenilo i zato ne želim braniti djeci da rade ono što vole, pa tako ni da zaigraju nogomet pred crkvom u Voloskom, rekao je velečasni Žderić, inače rođeni Slavonac, koji je sa svojom obitelji 2002. godine preselio na Grobnik u Dražice. Zato za sebe kaže da ne zna da li je više slavonski Grobničan ili grobnički Slavonac.

Na EP u Mađarskoj, Žderić je u dresu svećeničke malonogometne reprezentacije, osvojio drugu medalju, a kao i uvijek dosad najveću borbu vodili su s uvijek jakim momčadima, reprezentacijom svećenika iz Poljske, Portugala, Bosne i Hercegovine. No, oni su tamo, kako Žderić kaže, da bi se upoznali, družili, učili jedni od drugih. Prije svega oni su svećenici, koji dan započinju misom, a potom ulaze u dvoranu i baš kao i Vatreni na parketu nastoje dati sve od sebe i živjeti sport koji ih je povezao.

- U Mađarsku smo otišli braniti lanjsku titulu prvaka iz Albanije, ali vratili smo se s broncom. Moram priznati da je lijepo imati "kockice" na dresu, lijepo je predstavljati zemlju iz koje dolaziš, no mi smo prije svega svećenici. Nismo uspjeli obraniti titulu - naš izbornik je rekao: "Svi su se ove godine pojačali". Istina, neki i više treniraju, poljski svećenici imaju čak i svoju ligu, nas je malo, ali nas krasi srčanost, uz naravno talent koji je neupitan kada su u pitanju Hrvati i nogomet. Mi nemamo svećeničku ligu, ali odradimo dva-tri dana priprema pred smotru. Ipak, kako bi ostao u formi igram ponedjeljkom nogomet s jednim društvom na Toretti u Rijeci, a nastupam i za veterane "Snježnika" u Gerovu. Za sada nisam prešao u NK "Opatija" – kažu da ne trebaju robusnog napadača, našalio se velečasni, a na pitanje o slobodnom vremenu i najljepšem mjestu u Opatiji odgovori kako voli otići prošetati, posjetiti svoje na Grobnik, a kako mu je najljepše mjestu u Opatiji - Volosko. Na mjestu boravka često mu, kaže, zavide i kolege i prijatelji koji su mu za posljednjeg druženja rekli da živi u hrvatskoj "provansi".

Kada ga pitate za poruku koju bi volio prenijeti kaže: "Kao svećenik želim vam poručiti da budete ono što jeste – da budete ljudi - molite, volite, radite, a kao čovjek moja poruka je da navijajte, tu i tamo, za hrvatsku svećeničku malonogometnu reprezentaciju.".

Razgovori z dihon / PodUčkun.net

Follow @torpedo_media