RAZGOVOR Boba Đuderija – Nigdje se ne osjećam tako dobro i prihvaćeno kao u Rijeci
Rijeka – Popularna spisateljica Boba Đuderija danas gostuje u Rijeci. Autorica koja stoji iza “Marčeline” na riječkom području ima velik broj fanova, a riječka joj je i izdavačka kuća – Naklada Val. Pred večerašnje predstavljanje u trsatskom ogranku Gradske knjižnice Rijeka, s Bobom smo porazgovarali o tome što, zašto i za koga piše…
Marčelina u monodrami
Iako je trebala biti ekskluzivna informacija, u izdavačkoj kući Naklada Val saznali smo da se po zbirkama Zovem u vezi posla i Marčelina – nisam vam sve rekla radi monodrama koju će igrati – Ranko Lipovšćak! Kako će to izgledati mogli bismo vidjeti već početkom 2019. godine, ali da će i u takvojh prilagodbi biti urnebesnog, prštavog smijeha, u to ne treba ni sumnjati.
Može li se i na Vas primijeniti ono što je predsjednica rekla za Olivera – iako dalmatinskog porijekla, omiljena u cijeloj Hrvatskoj? Iako pišete na splitskom (spli’skom?) narječju, teme o kojima progovarate zajedničke su brojnim građanima diljem zemlje?
– Pa da, teme kojih se dotičem uglavnom su univerzalne, bliske većini „običnih“ ljudi, a dijalekt sam po sebi nikad nisam doživljavala kao prepreku u komunikaciji s publikom, bez obzira iz kojeg dijela Hrvatske me pratili i/ili čitali.
Vaša proza u velikoj je mjeri autobiografska, a u kolikoj – nije? Odnosno, koliko toga zajedničkog imaju Boba i Marčelina? I u čemu se razlikuju?
– Ovo mi uopće nije lako pitanje. Marčelina i jest i nije ja. Ponekad Marčelinu doživljavam doslovno kao nekog čudnog lika koji mi se svako malo umiješa u život. Ta bučna, raspojasana brbljavica umiješa se da bi se narugala i meni i mojim nedaćama, da bi napravila karikaturu od svega ozbiljnog, društveno prihvatljivog i uobičajenog. Iskreno, poprilično volim tu Marčelinu i ponekad se smijem njenim ispadima kao da je nisam ja stvorila. Da rezimiram – Boba i Marčelina su u stanju konstantnog nježnog sukoba. Boba je ozbiljna i tjeskobna, Marčelina je vedra i posjeduje lakoću postojanja za kojom Boba potajno čezne. Opla, evo pričam o sebi u dva treća lica, nema mi spasa.
Crikvenica, Omišalj, Rijeka i Viškovo
Nakon predstavljanja „Marčeline“ u Crikvenici, mini-kvarnerska turneja nastavlja se u Gradskoj knjižnici Rijeka – ogranku Trsat u Dvorani mladosti u petak 26. listopada te u Omišlju (Gradska vijećnica) u subotu 27.10. u 18 sati. Književnicu će svojim glasom i mimokom pratiti riječki glumac Ranko Lipovršćak a predstavljanjima će moderirati Jasenka Alić-Tadić. U ponedjeljak 29. listopada Boba gostuje u Ustanovi Halubajska zora, odnosno Gradskoj knjižnici Viškovo u Marinićima.
Kažu za vas da ste „popularna blogerica i spisateljica“. Koja je razlika između te dvije funkcije? Što je bilo prije – blogerica ili spisateljica?
– Po meni, nema razlike osim medija, platforme na kojoj se ispisuju slova. Virtualni prostor bloga ili bijela površina wordovog dokumenta, zaista, u čemu je razlika? Možda jedino u blog anonimnosti, što mi je, u izražavanju, pružalo osjećaj potpune slobode. Inače, već odavno ne pišem na blogu, ali činjenica je da spisateljice ne bi bilo bez blogerice. Razliku čini i to što, kad vas formalno počnu nazivati spisateljicom, to za sobom povlači odgovornost koje pri pisanju bloga nije bilo. Zato se često s nostalgijom prisjećam tog vremena blogiranja, puno sam se više zabavljala i s tim ponekad imam mali problem, kao da me ta novostečena odgovornost na neki način sputava.
Kako ste, zapravo, krenuli baviti se pisanjem? Što vam je bio prvi motiv, inicijalni impuls?
– Na ovo pitanje voljela bih imati neki originalni odgovor, ali nemam ga pa ću odgovoriti kao i većina ljudi koji se bave pisanjem – počela sam pisati jako rano, još u vrijeme osnovne škole. Samim tim ne može se govoriti o nekom motivu, nego o čistoj, prirodnoj potrebi. Pisanje i inače doživljavam kao rezultat isključivo potrebe, a ne kao stvar svjesne odluke, predumišljaja. Odluke i predumišljaji dođu kasnije, kad se već na neki način afirmirate. Bar je tako bilo u mom slučaju. No, mogu reći da sam blog počela pisati u trenutku poprilične egzistencijalne krize i da sam najsmješnije priče napisala u periodu radnog naziva „Jel’ da skuham kafu il’ da se ubijem?“
Ovih dana imate „mini turneju“ Rijekom i okolicom… Kakve su reakcije publike? Što im predstavljate?
– Predstavljam zadnju knjigu „Marčelina –Nisam vam sve rekla“, u izdanju Naklade Val a koju je uredio Dragan Ogurlić, direktor i urednik kuće, ali na predstavljanjima riječki glumac Ranko Lipovšćak interpretira priče iz obje knjige, dakle iz „Marčeline“ i „Zovem u vezi posla“. Reakcije publike su uvijek toliko tople i prijateljske da me to svaki put ponovo fascinira i iznenađuje. Nigdje se ne osjećam tako dobro i tako prihvaćeno kao ovdje u Rijeci i okolici. Ne znam zašto je to tako, ali rezultira time da u zadnje vrijeme skoro više vremena provodim u Rijeci nego u Splitu, pa su mi prijatelji u Splitu prije ove turnejice rekli „A zašto jednostavno ne ostaneš gori?“
