RAZGOVOR Istog Duško Žorž – Fotograf treba gledati, vidjeti i osjetiti grad po kojem hoda

Nikola Cvjetović 4 years ago Novosti , Rijeka

Zanimljivu priču o našem sugrađanu donosi partnerski portal Lanterna.news, koji uz portale Torpedo.media, PodUckun.net i Tunera.info čini jedinstvenu Regionalnu news mrežu.

Istog Duško Žorž ime je koje se u svijesti svih Riječana koji su čuli za njega poistovjećuje s pojmom fotograf. U posljednje vrijeme posebno je aktivan na svojem Facebook profilu na kojem gotovo svakodnevno objavljuje fotografije motiva grada na Rječini.  Pri pogledu na Žoržove fotografije, teško se oteti osjećaju da njihov autor jednostavno vidi malo više od ostalih šetača, oko iza objektiva njegova fotoaparata osjetljivije je na uobičajene gradske prizore. Jedno je sigurno, ovaj bard riječke fotografije ima nam još puno toga za pokazati.

Jedan od rijetkih trenutaka kad ne „lunja“ gradom s fotoaparatom u ruci iskoristili smo da mu postavimo nekoliko pitanja.

Većini čitatelja poznati su Vaši radovi koje redovito objavljujete na svojem Facebook profilu. Međutim, ime Žorž u ovom je gradu poznato puno duže. Kada je i kako počeo Vaš fotografski put?

Ja sam iz obitelji fotografa. Otac je imao foto radnju na Belvederu još od 1953. godine. Od malih sam nogu šetao po foto radnji i gledao kako se radi taj posao. U foto radnji sam počeo raditi već s osamnaest godina, a već 1961. sam postao članom foto kluba Color, čim je osnovan. Prvo javno izlaganje neke moje fotografije bilo je 1962. godine na izložbi u Zagrebu.

Kada već govorimo o izložbama, možete li se sjetiti koliko ste ih imali?

Ne znam im baš točan broj, ali sudjelovao sam na otprilike 400 skupnih izložbi i održao tridesetak samostalnih.

Kada ste imali prvu samostalnu izložbu?

Prvu samostalnu izložbu imao sam 1984. godine u Malom salonu. Nekad se trebalo dobrano pomučiti i puno izlagati na skupnim izložbama da ti netko otvori samostalnu. Sada je to puno lakše, dovoljno je da mladi fotograf organizira izložbu u nekom kafiću.

Paralelno s umjetničkom karijerom išao je i onaj obrtnički dio od kojeg se živi. Kako se to pomirilo u jednoj duši?

Osnova mi je bio zanatski, obrtnički dio. Ali kako je i moj otac bio nadaren, uz fotografiju  lijepo je i crtao i to je sigurno utjecalo na mene, a i tadašnji umjetnički fotografi okupljali su se u fotoklubu. Kako bi se maknuo od dosadnijeg zanatskog dijela, slikanja za dokumente i vjenčanja okupirao sam se i kreativnom fotografijom, a to me drži još i sad.

Za razliku od fotografa koji nisu imali priliku usavršavati se u zanatskom dijelu, na Vašim radovima vidi se dobra zanatska i teoretska podloga. Možemo li zapravo reći da je brušenje zanata pozitivno utjecalo na umjetničke kreacije?

Pa da, sigurno. Doduše, u to je vrijeme bilo i manje fotografa. Bilo je teško kupiti dobar fotoaparat i stalno kupovati filmove. Sve do početka osamdesetih bilo je nezamislivo da fotograf snimi, a zatim nekom drugom daje fotografije na izradu. Svi su fotografirali, sami razvijali filmove i sami povećavali fotografije.

Pojava kolor fotografije u širokoj primjeni donijela je boju kao novost, ali pravu prekretnicu donosi pojava digitalne fotografije. Ona je demokratizirala medij, ali desile su se i neke ne baš dobre stvari. Što vi mislite o tome?

Ja sam oduševljen digitalnom fotografijom.  Naime, ne treba se više mučiti s kemijom, ne treba razvijati. Fotograf sada zapravo mora znati malo stvari. Nakon osnovnih upoznavanja s fotoaparatom i tehnikama snimanja može se fokusirati na učenje o tzv. umjetničkoj fotografiji. Što je umjetnička fotografija tema je za neke druge rasprave. Fotografiji je trebalo jako puno vremena da se bude priznata kao umjetnost,  da radovi dopru do umjetničkih galerija i budu prodavani. Danas je dovoljno uzeti mobitel i kadrirati. Kako se fotografija oslobodila nekih stega, svašta i svatko je počeo dobivati atribut „umjetnički“. Na taj način mnogi autori svoje rupe u znanju i tehničke nedostatke na fotografijama opravdavaju objašnjavajući kako je to umjetnost.

Dobro se koristite društvenim mrežama? To se inače ne bi moglo reći za fotografe Vaše generacije, a Vi kao da uživate u tome i jako ste se dobro prilagodili.

Oduvijek sam bio zainteresiran za novitete. Kada se početkom sedamdesetih popularizirala fotografija u boji odmah smo u laboratoriju mog oca počeli razvijati kolor fotografije. Također, kada se pojavio cibachrome postupak kojim je moguće bez međunegativa povećavati fotografiju direktno sa dijapozitiva i to smo radili. Razvijali smo i dijapozitive po starom postupku gdje je potrebno osvijetliti film za vrijeme razvijanja. Mislim da sam i prije mogao reagirati objavama na društvenim mrežama, ali što je tu je. Za fotografa u mirovini kao što sam ja objavljivanje fotografija na društvenoj mreži je odličan način za pokazati što radim.

Prije desetak godina razvijen je i posljednji Kodachrome film uopće. Koja riječ na temu dijapozitiva?

Sa dijapozitivima smo se svi „mučili“ i puno je koštalo. Morao si biti dobar majstor. Danas je fotografiranje jeftino, fotografija se uvukla u sve pore života, ali je s druge strane potpuno uništila klasičnu foto industriju i uništila je fotografe kao obrtnike.

Je li digitalna fotografija devalvirala i ono što nazivamo umjetničkom fotografijom?

Mladi ljudi zbog dobrog poznavanja tehnologije misle da znaju sve. Međutim, 90 posto Photoshopa utemeljeno je na tehnikama koje su se koristile i u analognoj fotografiji samo što su ovdje dobile svoju digitalnu inačicu. Treba znati gledati fotografiju i znati što učiniti s njom. Pristup koji se zasniva na principu da će od tisuću snimljenih fotografija barem deset biti dobro ne vodi nikamo. Normalno je da će po zakonu vjerojatnosti neke ispasti dobro. O postprodukciji treba razmišljati i prije samog snimanja. To je ispravan put do dobre fotografije. Čovjek, u ovom slučaju fotograf, mora hodati otvorenih očiju i osjećaja, a ne gledati u mobitel i hodati kao robot. Ljudski život i njegov najkreativniji dio je prekratak da bi ga potrošili na prčkanje po tehnološkim igračkama. Čovjek treba gledati, vidjeti i osjetiti tlo po kojem hoda, osjetiti ljude oko sebe i mirise grada ili gdje god da se nalazi. Neprestano registriranje pojava i nizanje fotografija da bi ih kasnije eventualno pogledao, kao neki podsjetnik na nešto je promašaj. Nema vremena za to. Život neprestano donosi nove stvari. Tipičan primjer za to je kad na koncertu svi snimaju mobitelima, a nitko ne sluša. Svi su snimatelji i ne doživljavaju koncert u potpunosti, već su fokusirani na bilježenje – dakle, gledati će koncert kasnije na ekranu mobitela.

Marljivi ste kroničar našeg grada u posljednje vrijeme, mnogi prate Vaše fotografije na društvenim mrežama?

Trudim se. Živim u centru grada, često idem u kraće šetnje i uvijek pronađem  neki motiv vrijedan snimanja.

Pripremate li uskoro izložbu?

Imam u glavi ideja za desetak izložbi, ali izložba je skupa stvar. Skupa u smislu da kad imaš puno izložbi iza sebe ne da ti se izlagati tek tako nego težiš da to uvijek bude nešto novo, nešto ekstra. Ljudi općenito u malom broju dolaze na izložbe, što je žalosno, no takva su vremena.

Planovi za budućnost?

Ha, ha, u sljedećih četrdeset godina mislim napraviti još par stotina izložbi.