Tekst iz arhive. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

RAZGOVOR Život kao pjesma: Osnivačica Cacadou Looka Sandra Vrančić danas je vlasnica studija za naturopatiju

Dok je u ugodnoj atmosferi njenog studija svirala iscjeljujuća glazba, ispričala je svoju zanimljivu životnu priču, od početaka Cacadou Look-a, mladosti u doba Novog vala i najplodnijeg doba za riječku glazbenu scenu do života u Italiji i povratka u Hrvatsku.

Matulji - Vrlo osebujna i puna života, Opatijka Sandra Vrančić osnivačica je ženskog benda Cacadou Look koji je nekada žario i palio. „Kao pjesma, živi kao pjesma“, gotovo svi koji su živjeli u doba bivše Jugoslavije pjevuše i dan danas te stihove. A danas je Sandra 57-godišnja naturopatkinja čiji se studio za naturopatiju Equilibrio nalazi u centru Matulja, dok pohađa i edukaciju za učiteljicu joge. Dok je u ugodnoj atmosferi njenog studija svirala iscjeljujuća glazba, ispričala je svoju zanimljivu životnu priču, od početaka Cacadou Look-a, mladosti u doba Novog vala i najplodnijeg doba za riječku glazbenu scenu do života u Italiji i povratka u Hrvatsku. Cacadou Look /Screenshot YT

Kako je sve počelo sa Cacadou Look-om?

Počelo je tako da smo u to vrijeme imali društvo u Opatiji, gdje nas je bilo jedno dvadeset, baš smo veliko društvo bili. Svi ti dečki su nešto svirali, tada sam imala 17 godina i išla sam na njihove probe jer sam hodala sa dečkom koji je bio u bendu. Putovala sam po cijeloj bivšoj Jugi s njima.

O! Onda bi se moglo reći da ste na neki način bili groupie?

A groupie (smijeh)! Ma nije, groupie je kad ih mijenjaš puno, ha, ha.

Ma dobro, nisam mislila baš na taj način.

Ali, pratila sam ih recimo na festival u Subotici, bila sam jedina cura. Bila su dva benda, Linija 32 i Termiti, hodala sam tada s jednim iz Linije 32, ali prvi dečko mi je bio iz Termita. Čuvali su me kao kap vode na dlanu, a starci su me svugdje puštali jer sam bila odličan učenik, onda već i student. Bila sam uvijek iskrena s njima, rekla sam kako stoje stvari i oni su poznavali sve te dečke jer su tulumi uglavnom bili kod mene ako mame i tate ne bi bilo.

Vi ste bili frajerica.

Da mislim, da. Bila sam malo divlja. Neobuzdana. (smijeh) U to vrijeme, znalo se tulumariti i popiti, ali nikada nije bilo nekih velikih problema i „kažina“. Ono, najgore što se desilo je da se netko napije. Nije bilo nekih većih sranja, a dobro je bilo što tada nitko nije vozio, svugdje smo išli pješke.

Da se vratimo na Cacadou Look, dosadilo mi je hodanje po tim probama, a i svirala sam klavir, kao i moja sestra. Jedan dan sam sjedila sa Davorom Toljom u Kontu i bila je i Pave iz Parafa, rekla sam im da sam odlučila osnovati bend. Prisutna je bila i Suzi Kožić, koja je sa mnom studirala organizaciju kulturnih djelatnosti, a ona je onda hodala sa Mrletom iz današnjeg benda Let 3, pa sam joj rekla: „'Ajmo napraviti ženski bend“. Ona je na to rekla: „Ali ja ne znam svirati“, a ja: „Pa, naučit ćeš, Mrle će te naučiti svirati bas jer Mrle svira bas“. Odlučila sam da ću ja kao pjevati, moja sestra Tamara će svirati klavijature. I to je bio početak. Onda nam je trebao netko na bubnju i gitari, sjetila sam se Tanje iz osnovne škole, ona je pristala, Kiko iz Termita ju je učio svirati bubnjeve. Ja sam se već tada spremala za vjenčanje sa bubnjarom iz grupe Fit. Imale smo probe u tadašnjem Klubu 48 i par stvari poput „Mutno jutro“, a skužile smo na jednoj probi da Nina, sestra od bubnjarice Tanje pjeva puno bolje od mene. Gitaristicu ionako nismo mogle naći, pa sam ja prešla na gitaru, a pomagali su mi naučiti svirati Edi Kraljić i Prlja iz Leta 3. Vježbale smo svaki dan dvije i pol godine prije prvog koncerta dok nismo bile spremne, ali nakon nekoliko koncerata, bila sam trudna i doktor mi je rekao da izaberem bend ili dijete i eto moje Sare od 34 godine.

Kako je bilo odrastati u doba Jugoslavije?

Nama je bilo divno, okupljali smo se u opatijskoj Maji svaki dan nakon škole, bili smo zdrava kompa. Netko bi pročitao knjigu od npr. Tolkiena i to je kružilo, nas dvadesetak bi to pročitali i onda raspravljali. Bili su kvizovi općeg znanja, Edi Kraljić, moja Suzi iz benda i ja smo bili nepobjedivi na njima. Išli smo na predstave, slušaonice. Bilo je dosta kreativno i konstruktivno, nismo imali telefone i bilo je super. Današnja mladost se dosta pogubila, treba znati upotrebljavati mobitele i društvene mreže. Sandra Vrančić

Kada ste otišli u Italiju i kako je ustvari to započelo sa životom tamo?

Moj drugi muž s kojim sam bila preko 20 godina je radio u Italiji. Nakon godinu dana sam vidjela da to nije život, pa sam se odlučila preseliti sa Sarom i Janom, sinom kojeg sam dobila sa drugim mužem. Nisam znala talijanski i to je bio jako težak period. Radila sam svašta i učila doma jezik, pomagala mi je i susjeda kojoj sam peglala. Noćnu smjenu sam radila u tvornici jer mi nitko nije imao čuvati djecu. Kako sam naučila jezik, poslovi su bili sve kvalitetniji i odgovorniji, od štamparije, babysitting-a, rada sa djecom sa posebnim potrebama do prevoditeljice u firmi građevinskih materijala Fassa. Par puta sam direktora skoro dovela do ruba živaca, jer ja ne mogu šutjeti. To mi je bio super period, putovala sam i radila posao koji volim. Hodala sam i po minskom polju dolje kod Zadra. Ali, to ne moraš napisati.

Ne, to moram napisati. Molim?

U to sam se vrijeme rastala i ionako mi nije bilo do života, rekla sam: „Pustite mene, ja ću prva“ (smijeh). I onda smo došli do nekog potoka i u potoku je bila velika bomba. I onda sam rekla: „Dečki, mislim da bi mi mogli ipak ići natrag“. Zaboravila sam napomenuti, dok sam radila kao babysitter, stekla sam diplomu Dirigente di comunita, nakon toga se može raditi kao socijalni radnik, tako nešto slično. Već me tada počela zanimati naturopatija, pa sam je upisala i diplomirala te otvorila svoj studio u Italiji. Tamo je naturopatija puno poznatija i konkurencija je bila veća, bilo je jako teško probiti se. U međuvremenu, Jan je sa curom otišao živjeti u Manchester, a Sara se vratila u Hrvatsku, puk'o mi je film i odlučila sam se i ja vratiti.

Kada ste se to odlučili vratiti?

To sam odlučila u 12. mjesecu 2016., u 3. mjesecu prodala stan u Italiji i u svibnju se preselila sretna kao prepelica. Radila sam potom isto nekoliko poslova, pa odlučila ovdje otvoriti studio za naturopatiju. Sama sam napravila poslovni plan i našla prostor, počela raditi i super sam zadovoljna.

Koliko ste klijenata imali do sada?

Kroz godinu dana je prošlo sigurno 200, 300 ljudi. Imam i stalne klijente koji dolaze svaki tjedan, zbog refleksologije, iridologije koju radi samo nas troje u Hrvatskoj ili energetskih masaža. Jako puno ljudi dođe koji traže uzrok lošeg zdravstvenog stanja, a da se ne razumije zašto im je loše. Dosta njih imaju i problema sa emotivnim dijelom, pa tu radim sa Bachovim kapima. Sve u svemu, sretna sam što sam se vratila. Znam sve nedaće u ovoj našoj zemlji, ali ne mogu ja to promijeniti osim u svom malom krugu i mogu pomoći ljudima koji mi dođu ovdje. Jedino da se kandidiram za predsjednicu. Ne znam, možda. (smijeh) Bar bih bolje pjevala, ako ništa drugo.