RITAM ZDRAVE KOMUNIKACIJE Kako od voljene djece nastanu odrasli ljudi koji vole samo sebe?

Maja Ružić 4 years ago Kolumne

Maja Ružić već 20 godina radi s djecom i mladima svih uzrasta. Uz komunikaciju, svoje je sposobnosti, interese i vještine razvijala na svim kreativnim područjima te je uz to prirodno proizašla i suradnja s roditeljima kojima sa zadovoljstvom prenosi male tajne dobrog odgoja djece. Kolumna je posvećena stvaranju svijesti o dobrobitima kvalitetne i zdrave komunikacije.

Svi mi znamo za pjesmu Psihomodo popa “Ja volim samo sebe” i svi ju volimo jer znamo da je to revolt prikazan umjetničkim načinom u kojem Gobac utjelovljuje prihvaćanje samoga sebe kao takvog i ljubavi prema sebi samome upravo takvim kakav jest, no ono o čemu ovdje govorim je ljubav prema samome sebi koja u svojoj suštini nije prirodna i zdrava.

Nažalost u našem društvu ima mnogo takvih ljudi. Većina uspijeva normalno funkcionirati u blizini drugih ljudi, ali ima i mnogo onih koji ne uspiju prikriti svoju netrpeljivost prema drugima pa o njima čitamo u vijestima zbog strahota koje se događaju unutar četiri zida kao što je novi slučaj u Dalmaciji. O tom muškarcu čitamo jer je prešao granicu, no ima ih mnogo za koje nikad ne čujemo, a jednako se ponašaju prema svojim životnim partnerima ili partnericama. Stručnjaci vode debatu oko toga što bi mogli biti uzroci takvom ponašanju, a jedan od uzroka je pretjerana ljubav roditelja.

I sad vam kao osoba koja dugi niz godina radi sa djecom mogu reći da nikad ne možete pružiti djeci previše ljubavi i da s previše ljubavi ne možete razmaziti svoje dijete, no problem nastaje kad krivo razumijemo što to znači davati djetetu previše ljubavi.

Naime, uvijek se moramo pitati, što djetetu poručujemo svojim ponašanjem iz razloga što djeca najbolje uče promatrajući naše ponašanje. Oni su rođeni znalci za neverbalnu komunikaciju iako toga nisu ni svjesni. Rođeni su sa instinktom da prepoznaju osjećaje svojih roditelja, ponajviše majke kako bi mogli osjetiti opasnost i zbog toga svakodnevno možete svjedočiti kako nebrojeno puta ponavljate djetetu da nešto napravi, a ono se jedva i pokrene. Često dijete ne vidi roditelja da se ponaša na način na koji mi to od njega tražimo jer mi drukčije funkcioniramo i brži smo pa npr. kako ja ne obuvam odmah cipele za izlazak jer moram prije toga pripremiti druge stvari prije nego izađemo iz kuće, tako ni on ne obuva cipele iako je to jedina stvar koju mora napraviti. I onda do kraja obuvanja, mnoštvo puta ponovim, upozorim i na kraju se isfrustriram jer on nije obuo cipele.

I kakve veze ima naše ponašanje i neizmjerna ljubav sa djetetovom sebičnošću tj. fazom egocentričnosti iz koje na kraju neka djeca nikad ne izađu?

Nije problem kada mi bodrimo svoje dijete jer želimo da ima sve što mi nismo imali ili da radi sve što mi nismo mogli. Ili da mu govorimo da je pametno i dobro jer ga ne želimo povrijediti grubim riječima koje smo možda doživjeli od svojih roditelja u djetinjstvu pa ne želimo da i ono odraste sa takvim lošim osjećajima prema svojim roditeljima. Ili ga želimo zaštititi od svih mogućih „neprijateljski” raspoloženih vršnjaka, odgojitelja ili učitelja kakvi su postojali u našem djetinjstvu.

Problem nastaje kad pretjeramo u toj zaštiti i kad im krenemo govoriti da su pametni i dobri i u situacijama kad te vrline zakažu ili kad im poklanjamo igračke umjesto zagrljaja i razgovora ili kad vodimo njihove bitke umjesto njih.

Vrlo je lako nesvjesno pasti u te zamke i to samo zato jer toliko volimo svoju djecu i s obzirom da živimo u društvu koje se je dosta udaljilo od prirode, iako smo i dalje potpuno ovisni o njoj, inercijom činimo stvari koje na posljetku krenu krivim smjerom.

Naime, odnos prema našem djetetu pa tako i prema svima drugima je dvosmjeran. Ukoliko mi pružamo drugima ljubav i poštovanje onda to moramo zauzvrat zahtijevati i od njih. I vaše ljubljeno dijete nije krivo što prirodno ulazi u fazu sebičnosti tj. egocentrizma i ne treba zbog toga kriviti dijete, veći je problem kako to dijete izvesti iz te faze i objasniti mu da to nije u redu, da mora misliti i na druge ljude i na njihove osjećaje. Na primjer, mi smo od rođenja stvorili naviku uspavljivanja u kojoj čitamo priču prije spavanja i slušamo nježnu uspavljujući glazbu. Često bi od umora zaspala pored djeteta i ujutro se budila slomljena, no gdje je tu granica? Kako, sad već velikom djetetu, na lijepoj način objasniti, da nije u redu da mama spava u tom, sad već malom krevetu. I što god rekla kao razlog zašto to ne bi trebalo biti tako, djeca će uvijek pronaći neki kreativan odgovor zašto je u redu da mama i dalje tamo spava, a ako mama i dalje odbija činiti ono što čini od kad su se rodili, spremni su se i posvađati oko toga. S obzirom da toliko volim svoje dijete, ne želim se svađati s njime te i ja smišljam kreativne razloge zašto to ne bi tako trebalo biti, ali dugoročno to ne drži vodu.

Ukoliko vaše dijete ide u vrtić, sigurno ste čuli od odgojiteljice ili odgojitelja da trebate raditi na samostalnosti kod djeteta. Samostalnost ne uključuje samo to da dijete samo jede, da dijete samo pere ruke i da se dijete samo oblači i obuva, samostalnost je vezana i za emocionalni razvoj djeteta i to nas vraća na onaj segment zaštite djeteta u kojoj ta zaštita nije više zdrava za dijete. Važno je da imate na umu da je ovo samo jedan od mogućih scenarija u kojem se dogodi da dijete ne izađe iz svoje faze egocentričnosti.

Iako je naše dijete vrijedno ljubavi, inteligentno je i dobro, mora shvatiti da su neka ponašanja loša i da se ne treba loše osjećati zbog grešaka koje je napravilo jer se greške događaju u našem životu upravo da bismo rasli i bili bolji ljudi kad na njima učimo.

Iako će se ponekad susresti s ljudima koji nisu tako dobri prema drugima, dijete se mora izboriti samo za sebe shvaćajući da smo svi različiti i da su te različitosti dobre za naše društvo, no ukoliko ono bude dobar prijatelj drugima, steći će jednako dobre prijatelje koji će mu pružiti potporu i povjerenje, a ako se slučajno susretne sa grubim djetetom, onda to treba riješiti na prikladan način.

Iako želimo udovoljiti svom djetetu i biti najbolji roditelji na svijetu, ne smijemo si dopustiti da popuštamo djetetovoj svakoj želji i prohtjevu i ne smijemo dopustiti da dijete bude grubo prema nama, da nas vrijeđa i tuče. Dijete mora poštivati nas jednako kao što mi poštujemo njega.

I to sve dobro funkcionira ukoliko održavamo balans i svi smo jednaki, ravnopravni i radimo kao tim, pomažući jedni drugima. Kada vlada zdrava atmosfera u obitelji tada iz nje izrasta zdrava, samostalna i odgovorna osoba koja ima samopoštovanje i sposobna je voljeti druge ljude kao što voli i samoga sebe. Zato dopustite djetetu da neki put pogriješi i „padne“, kada ponovno ustane, ustat će kao jača osoba i korak po korak, izrast će u osobu koja će vaše srce puniti ponosom i srećom.