RITAM ZDRAVE KOMUNIKACIJE Osjećaj sigurnosti

Kad malo razmislimo, možemo primijetiti kakve osjećaje u nama bude vijesti poput broja umrlih tijekom pandemije, količina izbjeglica koji čekaju na granicama i nadaju se spasenju ili vijesti o ratovima ili naoružanju neke države. Prvo što osjetimo je nedostatak sigurnosti i strah.

Jednog popodneva, moje me je djetešce pozvalo kako bi potvrdila da je to što je radilo napravilo u redu. Sad je već veliko, ali još uvijek nije sigurno oko nekih stvari koje je počelo samostalno raditi. Pregledala sam i odobrila, a ono mi vrlo ozbiljno kaže: „Ne smiješ biti nesiguran.“ Nismo ni svjesni koliko je ova rečenica važna i istinita.

Kad malo razmislimo, možemo primijetiti kakve osjećaje u nama bude vijesti poput broja umrlih tijekom pandemije, količina izbjeglica koji čekaju na granicama i nadaju se spasenju ili vijesti o ratovima ili naoružanju neke države. Prvo što osjetimo je nedostatak sigurnosti i strah. To se dalje može manifestirati kao osjećaj ugroženosti, poremećaj usmjeravanja pažnje, smetnje koncentracije, poremećaj spavanja i tako dalje – ovisi od osobe do osobe.

Kod djece se javljaju slični simptomi, a uz to mogu biti prgavi, prkosni, agresivni jer stresne situacije doživljavaju opasnima ili prijetećima, a kad se osjećamo ugroženi, skloni smo čak i povrijediti drugo živo biće pod izlikom samoobrane. Druga su pak djeca izrazito povučena, tužna, sramežljiva, bez samopouzdanja ili samopoštovanja. Odrasle osobe su sposobne nositi se s takvim situacijama, no djeci je potrebna pomoć odraslih.

Kako možemo pomoći djetetu?

Naravno, svakom djetetu treba prići individualno. Način na koji mu možemo pomoći ovisi o njegovog dobi, načinu shvaćanja svijeta oko sebe i okružju u kojem odrasta. Mlađem će djetetu možda biti dovoljno da zadovolji svoje potrebe za hranom, pićem, spavanjem, pripadanjem ili ljubavlju. Kod starijeg djeteta je potrebno nešto više istraživati o čemu se radi. Djeca ne znaju jasno izraziti što ih muči i zbog toga neki put nažalost krivo protumačimo situaciju što na kraju uzrokuje nastavak djetetova ponašanja za koje znamo da nije toliko dobro za njega samoga.

Neki od mogućih uzroka mogu ležati u djetetovom odnosu s vršnjacima, u odnosu s anksioznim odraslim osobama ili ukoliko dijete ili neka odrasla osoba u njegovoj blizini teži perfekcionizmu.

Zato:

  • Pomozite djetetu da se samo umiri. Zagrljaj i riječ utjehe su uvijek dobrodošli. Razgovarajte s njim i pokušajte otkriti što ga umiruje. Neka pokuša samostalno otkriti što bi to moglo biti, možda neka igra ili aktivnost koju posebno voli.
  • Nemojte negirati djetetove osjećaje. „Ma nije to ništa.“ pomaže u pojedinim situacijama, no ne u svima. Priznajte djetetu da je to situacija u kojoj se svatko može osjećati loše. Poslušajte ga i budite empatični.
  • Nemojte obećavati djetetu nešto što se neće dogoditi. Sigurno će ga biti strah kad bude išao vaditi krv u laboratorij, ali mu objasnite da je to normalno, da se svi pomalo boje i da vi vjerujete da se on može nositi s tim.
  • Neki roditelji izražavaju pretjerane reakcije na stres – uznemirenošću, brigom ili katastrofičnim očekivanjima. S obzirom da su roditelji primjer od kojeg djeca najbolje uče, djeca mogu vjerovati da je to uobičajeni način nošenja sa stresom te mogu početi pokazivati slična ponašanja. Ukoliko osjećate da i vi na taj način izražavate svoju anksioznost, možete potražiti pomoć za sebe. U redu je tražiti pomoć ako sami ne nalazite rješenja.
  • Pokušajte biti pozitivan primjer djetetu. Svi se mi ponekad loše osjećamo, to je normalno i prirodno, nije potrebno pred djetetom nijekati svoje stvarne osjećaje, dijete ionako osjeća da nešto nije u redu. Ako jasno kažete djetetu da se sada loše osjećate i pokažete mu kako se mirno nosite s time, postati ćete mu pozitivan primjer i pomoć u tome kako se i ono može samostalno nositi sa svojim stresom.
  • Ukoliko smireno reagiramo na neku situaciju na koju dijete reagira sa stresom, dijete će se brže smiriti. Važno je da shvati da je sve u redu i da za svaki problem postoji rješenje. Ukoliko vi reagirate zabrinuto i sa sažaljenjem, neverbalno mu pokazujete da situacija u kojoj se našlo nije sigurna i da Nije sve u redu te se kod djeteta anksioznost može nastaviti.
  • Ukoliko znate da stiže situacija u kojoj će dijete osjećati strah, bolje je da razgovarate s njim neposredno prije te situacije te će strah biti manji umjesto da danima razgovarate o tome što slijedi. Dijete se lakše nosi sa stresom kad se skrati vrijeme u kojem se ono može loše osjećati.
  • Ukoliko dijete samo izražava strah zbog nekih mogućih situacija koje ga plaše, možete s njim razgovarati o tome na način da samo pokuša doći do zaključka što je najgore što se može dogoditi, što bi u toj situaciji moglo napraviti ili reći.
  • Za pomoć i suradnju možete zamoliti osobe koje su svakodnevno u doticaju s vašim djetetom kao što su npr. odgojitelji, učitelji ili profesori ili nekog drugog stručnjaka kao npr. pedagozi ili psiholozi.

 

Pokrovitelj rubrike: OPTIKE DAMIR | Za Vaš bolji pogled…

Očna optika Damir obiteljska je tvrtka koja na prvo mjesto stavlja interese svojih klijenta. Kao brend za cijelu obitelj podržava kvalitetnu i zdravu komunikaciju!

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }
error: Sadržaj je zaštićen !!