RITAM ZDRAVE KOMUNIKACIJE: Ružičastoplave nijanse komunikacije
Maja Ružić već 20 godina radi s djecom i mladima svih uzrasta. Uz komunikaciju, svoje je sposobnosti, interese i vještine razvijala na svim kreativnim područjima te je uz to prirodno proizašla i suradnja s roditeljima kojima sa zadovoljstvom prenosi male tajne dobrog odgoja djece. Kolumna je posvećena stvaranju svijesti o dobrobitima kvalitetne i zdrave komunikacije.
Uvijek bi me uznemirilo kad bi čula da netko dječaku govori da se ne igra s lutkama jer je to za curice ili kad bi djevojčici rekli da je nogomet samo za dečke. Dječaci vide primjer svog oca koji se brine za njih i u igri oni postaju svoji očevi koji će se u budućnosti brinuti za svoje dijete. Djevojčice često mogu vidjeti koliko dječaci i očevi uživaju u nogometu. Tijekom Olimpijade dječjih vrtića Rijeka, moja je curica toliko uživala u nogometu s djevojčicama iz svog vrtića da je to željela ponoviti. Osvojile su drugo mjesto i stajale na postolju. Njene su oči sjale od ponosa i sreće.
Nažalost, više je primjera u kojima se djeci zabranjuje takva spontana igra. I sama sam ih doživjela. Ima ih suptilnih gdje djeca sa čežnjom gledaju druge kako se igraju igara kojih bi se ona rado igrala, ali roditelji im to ne dopuštaju, do onih ekstremnih gdje sam doživjela transformaciju jednog dječaka u žestokog nogometnog navijača nakon što ga je otac vidio da se igra frizera. Naravno igra frizera nakon toga više nije dolazila u obzir jer je to igra za djevojčice. To me je zaboljelo jer sam se osjećala kao da je nasilje izvršeno nad tim djetetom. Jedan dio njegove osobnosti u kojoj je uživao, zauvijek je izbrisan samo zato što je on dječak.
Često se nesvjesno drugačije ponašamo prema ženskoj i muškoj djeci jer su ti stereotipi duboko ukorijenjeni u našem društvu. Neki put u šali govorimo „Plačeš kao curica“ ili „Što će ti autić za rođendan, ti bi sigurno željela špangice ili šminku kao i druge curice”. Iako s ponosom nosimo značku roditeljstva, ne možemo si uzeti za pravo odrediti što bi dijete trebalo željeti i što bi ga trebalo usrećiti. Mi proizlazimo iz generacije u kojoj se tako razmišljalo, danas djeca drukčije razmišljaju i drugačije doživljavaju svijet.
Jedan dan sam pokušavala objasniti sinu kako da sam složi svoj krevet nakon ustajanja na što mi je on odgovorio „Pa ne moram ja slagati krevet, moja kći će to raditi.“ Novi šok, nikada o tome nismo na taj način razgovarali u kući. Odakle su stigle takve misli u njegovu glavicu? No podsvjesne poruke su često u našem govoru i koliko god pazili, provuku se do dječjeg uha.
„Mama pripremi mi robu za van.“ „Mama napravi mi sok za izlet.“ „Ovo je tatin auto.“ „Idemo se igrati van s tatom dok mama opere i očisti.“
Nije u redu da djevojčice misle da moraju biti žrtve, pasivne, bespomoćne, podređene, kućanice, dok su dečki pustolovi, dobri vozači, nadređeni, snažni, slobodni, uporni i sposobni savladati svaku prepreku. Najčešći primjer kod kuće je majka u ulozi kućanice vezana uz kućanske poslove, dok očevi rade važne stvari u garaži ili u vrtu.
A da ne govorimo o crtićima i pričama koje su pune rodnih stereotipa. U bajkama ih ima najviše no to nikako nije razlog zašto ne biste čitali tradicionalne bajke djeci. Po završetku čitanja, možete razgovarati s djetetom o tome kako je bilo nekoć i kako to izgleda danas. Moderne su princeze jednako snažne, hrabre i sposobne kao i prinčevi.
Ukoliko se tradicionalni stereotipi nameću djeci, često to u odrasloj dobi dovodi do nezadovoljstva, niskog samopouzdanja, sputanosti te se time onemogućuje djetetov razvoj zdravog identiteta i urođene autentičnosti.
Nekoć davno, situacija je zaista bila takva. Žene su bile kućanice koje su se brinule za obitelj, a muževi su donosili novac u kuću i zbog toga su po bontonu imali pravo odmarati se u kući po dolasku s posla. Danas se situacija drastično promijenila, žene donose novac u kuću, jednako kao i muškarci, no i dalje su, u većini obitelji, gotovo svi kućanski poslovi na ženi, a muškarci su si zadržali pravo odmora nakon posla. Čak znam ekstreme u kojima muškarci nisu zaposleni, a situacija unutar četiri zida i dalje odgovara stereotipima.
Takvi nejednaki odnosi u obitelji nažalost često dovode do razvoda mladih parova. Ona očekuje ravnopravnog partnera, a on očekuje da ona preuzme sve kućanske poslove koje je do tada obavljala njegova majka. Ne kažem da nema izuzetaka, polako, iznimno polako, situacija se mijenja i u našem društvu postoje ti izuzetni muškarci koji tretiraju žene sa poštovanjem i ljubavlju i ne boje se podijeliti kućanske poslove jer znaju da to neće umanjiti njihovu muškost.
No dokle god budu majke izgovarale rečenice poput „Neće on čistiti stol jer je on muško.“ Ili „Nemoj sine, mama će.“, a očevi govorili „Ti idi mami pomoći složiti krevet, nas dvojica ćemo složiti ovaj auto“ ili „Pitaj mamu da ti pripremi doručak“, napredak će i dalje ići jako sporo. A rečenice poput “Dječaci ne smiju plakati.” ili “Nemoj da te netko vidi da plačeš.” poručuju dječacima da ne govore o svojim emocijama, a to s vremenom prerasta u nezadovoljstvo i bijes te onda tu bol prenose na svoje najdraže ukućane.
Razni su teoretičari došli do istog zaključka o važnosti igre u ranom razvoju djeteta. Ona pozitivno utječe na razvoj vještina, sposobnosti i na različita područja djetetova razvoja – motoričko, spoznajno, socio-emocionalno i područje stvaralačkog izražavanja.
Vaše dijete od rođenja istražuje svijet i igrom ga otkriva. Uči o sebi i drugima, razvija se i raste. Djeca nisu opterećena stanjem u društvu, zakonima, odnosima s drugima i svim onim što većinu nas brine te svojom slobodnom i nesputanom igrom mogu stvoriti nove situacije, poglede na život, stavove i uvjerenja i spontano izbrisati stereotipe kojih najčešće nismo ni svjesni.
Uključite se i vi u igru s vašim djetetom, oslobodite maštu, kreirajte, stvarajte nešto novo, uronite u njihov svijet na trenutak i osjetite radost i lakoću koja se rađa iz tih dječjih igara.
Pokrovitelj rubrike: OPTIKE DAMIR | Za Vaš bolji pogled…
