RT DOBRE NADE: DAN POBJEDE

Čudnovati su putovi Gospodnji, ali i ljudski. Do proljeća zlokobne 1941. godine dječaci Pero i Vlade imali su bezbrižno djetinjstvo. Pero je s ocem Milanom i majkom Julijanom živio u rodnim Srpskim Moravicama. Otac je držao kolodvorski restoran, nije se bahatilo, ali ni oskudijevalo. Vlade je bio bezbrižni splitski mulac, otac mu Jakov policijski djelatnik. Na Dan pobjede 1945. i u danima poslije obojica su mir slavila – u Trstu, u partizanskim uniformama. Pero kao jedva punoljetnik, a Vlade kao maloljetnik. Jedan od najboljih svjetskih nogometnih vratara Vladimir Beara (u dobrim spominjanjima od 2014.godine) i nenadmašni naš glumac Pero Kvrgić, na sceni i sada, s navršenom devedeset i jednom godinom, samozatajni su junaci današnje priče.

BALERINA S GVOZDENOM ŠAKOM – Nedosegnuta elegancija Vladimira Beare

Devetog svibnja 1945. godine njemački feldmaršal Keitel potpisao je akt o bezuvjetnoj kapitulacije, uz supotpise pobjednika, predstavnika saveznika, SSSR-a, SAD-a, Velike Britanije i Francuske. Time je poslije pet i pol krvavih godina završio drugi svjetski rat, najstrašniji u povijesti čovječanstva, rat u kojem je poginulo više od šezdeset milijuna civila i vojnika. Grle se i ljube znani i neznani na trgovima velegrada i malih mista diljem Europe, trešte rafali u nedužno mirnodopsko nebo. Iz najskrivenijih kutaka na svjetlost dana izlaze rijetki preživjeli Židovi. Europa tek počinje vidati rane, na tijelu će zarasti, u srcu i duši nikada. A opet, nada umire posljednja, od najtiražnijih novina do našeg „Primorskog vjesnika“ stranice i stranice pune su oglasa: “Ako netko nešto zna o našem sinu neka se javi. Posljednji put je viđen…“. Europa i svekoliki svijet opet vjeruju u vječni mir.

Osam dana prije toga, na dan Prvog maja, četvrta armija Titove vojske, uz pomoć savezničkih snaga i boraca tršćanskog narodnog ustanka, oslobodila je Trst. U tim dalekim pobjedničkim tršćanskim danima, s puškama u rukama, u moru mladosti, miru će se radovati i dva golobrada Titova partizana, jedan jedva punoljetan, a drugi još maloljetan. Koju godinu potom punoljetnik će navijestiti veliku glumačku, a maloljetnik nogometašku karijeru. O ovom Danu pobjede ispričat ću Vam priču o tim ondašnjim mladićima, ponoseći se što sam s obojicom na neki prijateljevao desetljećima. Jedan od najboljih svjetskih nogometnih vratara Vladimir Beara ( u dobrim spominjanjima od 2014.godine) i nenadmašni naš glumac Pero Kvrgić, na sceni i sada, s navršenom devedeset i jednom godinom, samozatajni su junaci današnje priče.

Čudnovati su putovi Gospodnji, ali i ljudski. Do proljeća zlokobne 1941.godine dječaci Pero i Vlade imali su bezbrižno djetinjstvo. Pero je s ocem Milanom i majkom Julijanom živio u rodnim Srpskim Moravicama. Otac je držao kolodvorski restoran, nije se bahatilo, ali ni oskudijevalo. Vlade je bio bezbrižni splitski mulac, samo rođen u Zelovu svojih dubokih porodičnih korijena, otac Jakov je bio policijski djelatnik.

OTAC U VLAKU SMRTI
Onda se i na Kraljevinu Jugoslaviju sručio drugi svjetski rat. Perina je familija, ni kriva ni dužna, odmah zavijena u crno. U jednom od mojih pet velikih intervjua s maestralnim glumcem Kvrgićem dobri mi je Pero pričao:

– Glumac sam postao slučajno. Rođen sam 4. ožujka 1927. u Srpskim Moravicama. Mama Julijana je bila Slovenka, a prije je živjela u Klagenfurtu (Celovcu) u Austriji, odakle je pobjegla, po njoj valjda imam nomadsku crtu. Bila je konobarica i tu je upoznala mog oca Milana. Oženili su se i otac je u Moravicama u najam uzeo kolodvorsku restauraciju. Bio je Srbin, Kordunaš, porijeklom iz Veljuna, nepismen je otišao u svijet, svuda je bio, naučio dva strana jezika i skrasio se u Moravicama. Restauracija je sjajno radila, čak je imala dvije klase, ha, ha, ha, i ugledne goste. Moj otac je tako volio život! Bio je duhovit, rječit, razgovoran, zvali su ga Prpić Mali, ha, ha, ha. Sve je bilo lijepo do četrdeset i prve. Tada su tatu uhapsile ustaše. Kao klinac reagirao sam po instinktu, bio je nekakav šumarak, pa rekoh: »Pobjegni gore!«. Rekao je: »Zašto bih bježao? Ništa loše nisam uradio, nisam kriv.«. Ustaše su ih sve stjerali u vagon i na njemu napisali – pokvarena roba. Posljednji put sam oca vidio u tom vagonu. Majka se poslije išla raspitivati u Ogulin, dok joj nisu rekli: ”Nemojte se raspitivati jer ćete i vi stradati!”. Priče su razne bile, da je već u vagonu skončao, da je ubijen i bačen iz vagona u Jastrebarskom, da je na Velebitu u nekoj jami završio. Istinu nikada nismo saznali.

JEDAN OD ČETIRIJU MOJIH PORTRETA PERE – Pero Kvrgić u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije, jedna od četiriju nacrtanih od 1974. na ovamo…
»Hamlet je obično san svih glumaca, Eliot je pisao da je Hamlet Mona Lisa literature, opće mjesto, uloga za slavu. Ali, ja nisam nikada pomišljao na Hamleta, naprosto nisam želio igrati Hamleta, mislio sam da ta uloga meni ne odgovara s obzirom na moj fizički habitus. A nisam bio ni tako slavohlepan, da tako kažem. Ja sam počeo od malih stvari, od nule, što bi se reklo, od prvih nespretnih koraka, od neuspjeha, od malih do velikih uloga…«(Pero Kvrgić)

IZ TUGE, JADA I BIJESA U GLUMU
Toga dana kad je moj otac nedužan odveden iz očaja sam se prvi put napio, pive, tamo kod Butine. Sjećam se da sam u ogledalu vidio neke svoje face iscerene, groteskne, stotinu lica… Poslije sam zaključio da je to bio moj glumački poriv, u životu sam puno toga igrao, a dosta baš grotesknih uloga, s maskama. Pretočio sam svoju tugu, jad, bijes u glumu. Tog sam dana prijevremeno odrastao. I postao glumac. Iako sam htio biti pilot, vatrogasac, liječnik, čak sam počeo skupljati izvatke iz novina, liječničke savjete, ha, ha, ha. Ali, ima neke sličnosti između liječnika i glumaca, jedni liječe tijelo, drugi dušu.

Sa šesnaest godina otišao sam u partizane, s prijateljem Dušanom Matićem. Čuli smo da u brdima oko Moravica ima partizana i našli ih. Sjedili su oko vatre. Rekli smo im da bismo i mi htjeli biti partizani, ali mene nisu primili. Budući da sam bio malen i neuhranjen rekli su mi da se vratim kući dok ne narastem. Uskoro sam u drugom pokušaju uspio i bio sretan. Recitirao sam neke pjesme, igr’o jednog ustašu na groteskan način i neki Pavelić, član partizanske družine, zapazio me kao talentiranog i rekao mi da l’ bi’ ja pošao s glumačkom grupom; bio sam sretan i otišao. U toj grupi nije bio nijedan glumac, a nitko osim mene i nije postao glumac, a poslije su u družinama bili Mladen Šerment, Sven Lasta, pa stari glumci koji su prešli iz Zagreba, Laurenčić, Cilić… Igrali smo uglavnom neke skečeve, čak i Čapekove, recitirali pjesme Nazora, Ćopića, ali i Kočićeva ”Jazavca pred sudom“.
(Povjesničari našeg glumišta preciziraju taj partizanski sukus: “Pristupivši 1943. partizanskoj kazališnoj družini »Ivan Goran Kovačić«, Pero Kvrgić je recitirao (V. Nazor, Majka pravoslavna) i glumio (Sin, K. Čapek, Majka) u tzv. šarenim programima. U Glini je 1944. glumio Hitlera (I. Čaće, Zmije u procijepu) u programu Centralne kazališne družine pri ZAVNOH-u te do kraja rata bio član Centralne kazališne družine »August Cesarec«. – op.a.)

NA „CARMEN“ S PUŠKOM U RUKAMA
Pero Kvrgić u kazalištu prvi put bio po oslobođenju: ”U pravom sam teatru prvi put bio u Trstu, u maju četrdeset i pete, u loži – u uniformi i s puškom! Ne, nisam oslobađao Trst, kao Titov partizan u Trst sam s Četvrtom armijom ukoračao kao glumac Kazališne družine »August Cesarec«. Bili smo na operi »Carmen«. Bio sam opčinjen! Od tada volim onu ariju o toreadoru. Naslovnu je ulogu pjevala naša Anka Jelačić i bila silno uplašena. Zašto? Bojala se nas partizana s puškama. A propos, sjećam se da je Trst bio oblijepljen plakatima s likom Mauricea Chevaliera, ha, ha, ha….“.

(Anka Jelačić (1909.-1968.) je na zagrebačkoj opernoj sceni debitirala 1931. U Hatzeovoj operi „Adel i Mara“, a od 1941. do 1945. pjevala u bečkoj Volksoperi. Izbirljivu i znalačku bečku publiku i kritiku osvojila je baš kao Carmen, iako je sjajnim altom bila omiljena i kao Amneris, Azucena, Ulrica, Grofica, Dalila… Krajem rata nekoliko je mjeseci pjevala u Trstu, a u rujnu se vratila u Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu – op.a.).

TEK POSLI NAN JE ZAGORČALO
Spli’ski mulac Vlade, kao i svi mulci iz njegove Plinarske ulice, bio je razigran kao da ratova i nema. Četiri mjeseca prije trinaestog rođendana maloga Vlade i u Split je umarširao Drugi svjetski rat, prvi veliki rat u povijesti u kojem su se u pokretima otpora crnim zavojevačima borili i golobradi dječaci. Te sudbinske 1941. godine mali je Vlade, fetivi Splićanin, kojega je majka samo pošla roditi u iskonsko porodično Zelovo, u kojem su bezdušnici pradjedovsku kuću Beara palili i pljačkali i 1941. i 1991.godine – počeo je pomagati partizanima. U početku i ne shvaćajući sve opasnosti. Bio je kurir, vodič, a kao golobradi skojevac postao je pravi borac.

SNIMLJENO NA DAN POBJEDE U TRSTU, 9.SVIBNJA 1945. – Četvoro mladih partizana poslije Trsta više se nikada nije vidjelo. Beara je prvi zdesna

Za našeg posljednjeg druženja u Splitu, u predvečerje 64. obljetnice Dana pobjede, u stanu Vladimira i Jadranke Beara, nadomak Starog placa, povijesnog igrališta ”Ajduka“, na kojem je elegantni Ero nezaboravnim paradama i obranama tjerao u očaj protivničke najubojitije strijelce, Prilaz Vladimira Nazora 37, dobri šjor Vlade pričao mi je o svom ratnom putu. Balunu smo se vratili kad sam isključio kazetofon, balun je bija šjor Vladin život.

– Ja san bija školarac, ni trinajst godin, ja to u početku nisan ni osjeća, da ti kažen pošteno. Došli ovi, oni išli ća… – kazivao je moj stari sportski prijatelj, još iz dana u kojima je bio trener nogometaša „Rijeke“. Život se poremetija kad su bombardirali Nijemci, raja je bižala na Marjanu gori, na Svetog Jeru, tu ne bi tukli nikad, cili grad je bija na Marjanu. Teško je bilo jedino šta nisi moga dobavi’ hrane. Ali, tek posli nan je zagorčalo… Od najbližih meni nije niko strada, ali jesu stric, dva ujaka, ne oni baš pravi nego malo daljnji… I to ka civili. Skupljeni su i odveženi i nikad se više nisu vratili. Jedan je bija u logoru, po pričanju – zapalili su ga živoga. U Jasenovcu.

KONSPIRACIJA
U ono vrime nije se znalo, ono, ovaj je skojevac, ovaj nije. Niko nije zna, tajilo se. Mene je uključija jedan prijatelj iz ulice, ode u Plinarskoj, posli je bija inžinjer. Družili smo se ka’ dica, igrali na balun ili radili neke gluposti ka’ sva dica, a onda me je jednog dana uključija u rad, samo je reka:»Slušaj, Vlade radi’ ćemo ove stvari, a to niko ne smi znat!«. Pomoć onima gori, partizanima. Tu je bija i Arapović, koji je isto posli s menon igra u »Ajduka«, je, Krešo. On je sta tu odma na livadi, iako – on nije zna za mene da san i ja uključen, a ja nisan zna za njega, tako je to bilo, konspiracija. To smo saznali posli, ha, ha, ha. Jedan drugome smo se otkrili tek jednom u ratu, kad smo se u trefili u Aržanu, e, tu kod Imotskoga. Njemu su se smrzle noge pa je na konju jašio, iša u bolnicu, a ja san bija sa svojon jedinicon tu na Žrnovu.

CRTANO U DOMU ŠJOR VLADE U SPLITU – Vladimir Beara u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije
»Ka junioru već počelo kontra mene, da mi mater, glupane, ovamo, onamo, livo, desno, vriđanje, kuka i motika. Kad je prekipilo ja ogorčen napustin jednu nevažnu juniorsku utakmicu, bacin dres: “Ajte u pizdu materinu, i vi i “Hajduk”, ja odoh!”. I oni mene tri miseca kazne. Neki moji prijatelji su plesali u kazalištu i govore mi:”Ajde, dojdi, da ne izgubiš vrime, skupa ćemo tamo, a po predstavi dobijemo pedeset dinara!”. Govorin:” As ti Isusa, baren za kafu!”. E, nastupija san u “Eri s onoga svijeta” i otad je doša moj nadimak – Ero. Frane Matošić je sidija gori, kad san doša, govori:”Evo ga Ero!”. I tako san osta Ero.« (Vladimir Beara)

A prin partizana svašta smo radili. Mater bi me poslala sa splitskin težacima u polje, a tamo bi dolazija neko ko je bija uključen u pokret i dava nešto, poruku, nešto smotano, nosili bi u grad ili iz grada, ali ni ja nisan zna šta. Predaj nekome i ne pitaj više. Da jesan li zna da postoju partizani gori u brdima? A kako ne bi zna? Ja san bija s partizanima još četrs’prve, četrs’druge, ka mulac, vidija san ih na selu pa bi ih ja ka vodič vodija di će proć, ima san jedva trinajs’ godina.

MALA TALIJANSKA PUŠKA
Oko moje petnajste godine su me iz Splita povukli u partizane, biće nešto zagustilo, pritila je neka provala, neka gungula. Rekli su mi: »Veza ti je ta i ta, ajde u partizane!«. Ne, neeee, nisan roditeljima ništa reka, samo san jednog dana otiša. Neko je iša u Svilajski-mosečki, neko u Mosorski, neko i dalje, vodili su nas vodiči. Ja san iša u Svilajsko-mosečki odred. Odma san dobija oružje, pušku, onu talijansku, malu, a nisan ja ni zna pucat, bija san dite, petnajst godina. Rat sam završio u prištapskoj jedinici, šmajser, pištolji. Je, pamtin prvu borbu, na Petrovom polju, protiv Nijemaca, ustaša i četnika. Bilo je takvo nevrijeme, to u svom životu nisan doživija, grmljavina, ori sve oko nas, kiša, čuda Božja, ne vidiš prst pred okom i – mi smo malo zakasnili, već su tukli topovi. Cili taj dan smo ratovali…

PUCALO SE U ZRAK, VESELILO, GRLILO…
Ratujući po Dalmaciji i Bosni Beara je na kraju s partizanima krenuo u oslobađanje zapadnih krajeva domovine:

– Najprije smo došli na Vis, di mene iz moje jedinice prebace u izviđačku četu štaba Devete divizije di san bija osta sve do kraja rata, koji san završija u Trstu. Mi nismo ratovali u oslobođenju Rijeke, Rijeku smo obišli i nastavili prema Trstu, do Plomina smo se prebacivali trabakulima i onda nastavili prodirati prema Trstu, koji san tada prvi put vidija. Nisu lake bile borbe, opasnost je vrebala i kad si mislija da je sve gotovo. Jedan naš tenk u Trstu opali gori u prozore jedne kuće i – predaju se, siđu doli tri Nijemca, da nije opalija odozdar ko zna šta je moglo bit.

DJEČAK I BORAC – Vladimir Beara i njegova ratna vojna knjižica

Pitaš kako smo proslavili pobjedu i Dan pobjede u Trstu. A čuj, kako će vojska doživjeti kraj rata? Pucalo se u zrak, veselilo, grlilo… Ali, u ratu ti sve odmah postane normalno pa i mir. Za uspomenu mi je ostala fotografija na kojoj smo dva partizana i dvi partizanke, da ti pošteno kažen zaboravija san in imena. Uz tu fotografiju iz rata čuvan još samo moju ratnu knjižicu. Ništa drugo nisan sačuva, ni trofejni pištolj, ni kapu, ni opasač… Dva, tri miseca, ostali smo u Trstu, štab se povuka na periferiju, na igralište »Ponziane«, koja je posli rata dvi sezone igrala u našoj Prvoj nogometnoj ligi. Mi smo bili odmah do štaba, držiš straže, sprovodiš zarobljenike… Onda smo preko Slovenije, Zagreba otišli u Vojvodinu, u Sremsku Mitrovicu. Tek tada, bila je to već jesen, prvi put san pisa roditeljima. Do tada otac i mater ništa o meni nisu znali, ni ja o njima. Iako me mater još u početku tražila u Svilajsko-mosečkom odredu, ali smo se mimoišli.

UPLAŠENA CARMEN U TRSTU – Anka Jelačić

TITO MI JE POMOGA KA GOLMANU I ČOVIKU
– Tita san prvi put triba vidi’ kad je »Hajduka« prima u Beogradu, ali san ja onda iščašija rame i nisan poša pa san ga vidija ode Splitu, kad je dolazija. A i posli… Na primjer, ja san igra za reprezentaciju Jugoslavije protiv Engleske. On je to gleda i kad smo posli utakmice došli kod njega, upita je: »Koji je od vas Beara?«. Predstave me i Tito mi je čestita i tada smo prvi put malo popričali. A posli san ga vidija još jedno četri, pet puta, bija š njin ka’ prijatelj… Tito nije posebno volija nogomet, ali jest volija on »Ajduka«, ali je volija i ljude, nas obične, ne samo budžovane. Mene i sa trideset i dvi godine u Njemačku nisu nikako tili pustit. Iša san i u Savez, iša san i kod Mike Tripala, a onda san na kraju preko Žeželja dospija do Tita i – Tito je bija čovik. Naredija je da me pustu, smista, i njima i meni je reka da san ja zadužija jugoslavenski nogomet. O Titu san, ne samo radi toga, uvik mislija sve najbolje, i sada tako mislin. Tito je bija velik čovik, pobjednički vojskovođa, cili svit ga je uvažava, nije to samo moje mišljenje, bez partizana i Tita ne bi bilo ni Dalmacije ni Hrvatske. Ali čuj, ja ti nikad nisan bija za politiku, ja san uvik bija samo za sport i – mirna Bosna.

…Partizani u „Ajduka“? Slušaj, u »Ajduka« je bilo pravih partizana i onih koji su – igrali u ratnom »Ajduku«. Pravi, baš pravi partizan je, recimo, bija Kokeza, koji je najprije iša borit se, a tek onda je dobija naređenje da ode na Vis igrat balun. Takav je bija i Anđelko Marušić- Ferata, koji je u partizanima i ranjen.

LEGENDARNE STILSKE VJEŽBE U OPATIJI Pero Kvrgić je rođen 4. ožujka 1927. u Srpskim Moravicama. Od 1944. do 1945., u partizanima, igrao i pjevao u zboru i kazališnim družinama (»August Cesarec«, Banijska glumačka družina i »Ivan Goran Kovačić«). Od 1945. do 1948.godine polazio je Zemaljsku glumačku školu i Dramski studio u Zagrebu, a 1949. postao članom Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) u Zagrebu. Godine 1953. kao jedan od suosnivača, na čelu s dr.Brankom Gavellom, prelazi u Zagrebačko dramsko kazališta, danas Dramsko kazalište »Gavella«, u kojem je igrao do 1986., a potom je ponovno radio u HNK-u do umirovljenja. Jedan je od najvećih hrvatskih kazališnih glumaca u klasičnom i modernom repertoaru: Munuo i Pomet (M. Držić, »Skup« i »Dundo Maroje«), Scapin (Moliere, »Scapinove spletke«), Otac ( L. Pirandello, »Šest osoba traže autora«), Mockinpott (P. Weiss, »Patnje gospodina Mockinpotta«), Don Zane (R.Marinković, »Glorija«), Sampognetta (L. Pirandello, Večeras »improviziramo«), Poljski Židov (M. Krleža, »U logoru«), Nepoznati (M. Begović, »Pustolov pred vratima«), Periklo (W. Shakespeare). Dobitnik je mnogobrojnih nagrade, među inima i Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo i Nagrade »Dubravko Dujšin«.

BOLJE IGRAM ONO ŠTO NISAM
S Perom Kvrgićem prvi sam intervju napravio 1974.godine, tada smo zajedno imali 75 godina, da samome sebi ne povjerujem. Prethodne nas je večeri dobri Pero u Guvernerovoj palači u Rijeci opčinio u Večeri monologa, večeri koja se neosjetno protegla u duboku noć. Zamolio sam ga za intervju, ali kad mi je rekao da se već sutra ujutro ranim poslovnim vlakom vraća u Zagreb predložio sam mu da putujemo zajedno. Nikada neću zaboraviti to naše druženje u vlaku, tada smo se sprijateljili zauvijek. Od tada i u vremenima i u zlovremenima pričamo bez ručnih kočnica, a svaki me naš susret, ”za novine“ ili ne, podari dobrotom, toplinom velike duše ingenioznog, a tako samozatajnog velikana našeg glumišta. Čujemo se i mobitelom, kojim dobri Pero baš i ne barata najbolje, pa nam divna ljudska spona bude Perina dobra Stipica, kako od milja zove svoju suprugu. Na nedavnim obljetničkim „Stilskim vježbama“, koje su s Perom i našom Sušačankom Lelom Margitić odavna oborile svjetski rekord u broju nastupa nisam mogao biti. Ali, ja sam s Perom uvijek, i u mislima i u srcu. A poštujem, naravno, njegove iskusničke misli o teatru danas: “Danas je režiserski teatar, režiser je uzeo i ulogu autora, a nekad je postojao sklad između autora i režisera, dramaturga, scenografa, kostimografa i – glumaca. Glumac je bio važan. Danas je glumac na sceni, nevažan – tek tako. Puno se upotrebljavaju tonski efekti, svjetlo, glazba, riječ glumačka je zapostavljena, glumac je zapostavljen. Od pisaca sam najradije igrao Marinkovića, Držića i Pirandella, Mediterance, možda ima nešto mediteranskog u meni. Možda sam zato dvadesetak godina igrao na Dubrovačkim ljetnim igrama. Glumac uvijek, zapravo, igra i ono što je i ono što nije; mislim da bolje igram ono što nisam. Uvijek igram cijelim bićem, i dušom i tijelom, gestom, pokretom, ne samo riječju, pokušavam više značenja davati ulozi. Kad radim ulogu uvijek dolazim do faze, pogotovo kad sam strašno nervozan, kad mi je prvi susret s publikom zapravo najvažniji – onda vidim da l’ uloga prolazi, da l’ predstava prolazi ili ne prolazi. Tada imam najveću tremu, pomalo i paniku, vjerojatno zbog toga jer nisam ravnodušan. Uostalom, ja i publiku smatram dijelom predstave, nema kazališta bez publike, bez publike i bez glumca. Rado igram, u meni nema ni zamora ni zasićenja, ni u primislima. Ja se sam sebi čudim – zašto mi sve to nije već dosadilo i prekoravam se – zašto ne prestanem. Valjda zbog toga i živim tako dugo, ha, ha, ha…«.

JA ĆU BITI BEARA
Bila je godina tisuću devetsto pedeset i sedma, osamnaesti svibanj. Mi crikvenički mulci već smo se uvelike kupali na našoj prelijepoj velikoj plaži, ali smo se toga poslijepodneva okupili nekoliko metara od spomenika Stjepana Radića, kojeg je 1940. iznjedrio akademski kipar i moj profesor Zvonko Car, va mićen parku, oko stupa sa zvučnikom iz kojega nam je iz daleke Bratislave promukli, sugestivni glas radioreportera dočaravao obrane i parade jednog od najvećih idola našega djetinjstva. Čehoslovačka je pobijedila Jugoslaviju 1:0, ali je junak utakmice bio Vladimir Beara. To mu je bila ako ne najbolja onda barem jedna od najboljih obrana u životu, iako su ga još nekoliko godina prije toga britanski novinari prozvali »Velikim Vladimirom«. U tim smo godinama, kada bismo igrali na miće i vele goli, birajući uloge, govorili da ćemo biti centarfori, krila, spojke, beki, halfi, a samo bi neki od nas rekao: »Ja ću biti Beara!«. Pojam golmana za nas je bio Beara! Vladimir Beara, jedan je od najboljih svjetskih vratara svih vremena, 1953. branio je za reprezentaciju Europe, šezdeset je puta čuvao vrata reprezentacije Jugoslavije, s kojom je osvojio olimpijsku srebrenu medalju 1952. i bio na trima svjetskim prvenstvima, 1950. u Brazilu samo kao zamjena Mrkušiću, a 1954. u Švicarskoj i 1958. u Švedskoj kao prvi vratar. S »Hajdukom« je bio triput, a sa »Crvenom zvezdom« četiri puta državni prvak, s »crveno-belima« osvojio je i dva Kupa – braneći na ukupno 491 utakmici. Od 1950. do 1960. osvojio je devet trofeja! To nikome u našem nogometu nije pošlo za rukom. Kada je imao svoj dan, a rijetko ga nije imao, bio je nesavladiv, uz to i elegantan, stilist, parader, ali s pokrićem, nisu ga zaludu zvali »balerinom s gvozdenim šakama«. Na golu pantera, a u duši pošten, čestit čovjek, iskren i ranjiv poput djeteta, mnoge su ga daleke nepravde žestoko boljele, neke rane nikada nisu zacijeljele. Ali je svakome mogao otvoreno pogledati u oči.

Falu mi njegove tople beside i poneka nezaustavljiva beštimja, srce na dlanu. Jedan je bio šjor Vlade.

UVIJEK JE DOBRO KAD DOBRO POBIJEDI ZLO
Na kraju moram sebe sama zapitati. „Jesu li se dobri Pero i Vlade ikada upoznali?“. Dakako da su znali jedan za drugoga. Pero Kvrgić bio je odličan nogometaš, a Vladimir Beara je nadimak Ero dobio jer je još kao junior plesao u splitskoj predstavi kultne Gotovčeve opere „Ero s onoga svijeta“. Kad prvi put vidim Peru upitat ću ga. A do tada, štioci moji strpljivi, ponosite se Danom pobjede. Uvijek je dobro kad Dobro pobijedi Zlo, ne zaboravite to nikada.