RT DOBRE NADE: DOBRE DUŠE MIK-A

Mišo CVIJANOVIĆ-CVIJO 6 years ago Kolumne , Rijeka

Moj MIK nisu samo divne pjesme i skladbe, pjesnici i skladatelji, dirigenti i glazbenici, pjevačice i pjevači, koji su ih ljepotom svog pjevanja dodatno oplemenili i učinili našima, ljudski domaćini, odana publika. Moj MIK su svi dobri ljudi MIK-a, sve njegove dobre duše –  među njima i Aco Petrović, Ljubo Pavešić-Jumbo, Duško-Dule Jeličić i Adela-Adica Dobrić.

MIK-u i MIK-ovcima kao novinar pripadao sam punih pet ljeta, živio sedamdeset i pet festivalskih večeri, pet generalki, milijun proba, proputovao uzduž i poprijeko Istrom, Kvarnerom i našim otocima, u nekim dalekim godinama prošloga  stoljeća. Počeo sam s nepunih dvadeset i pet godina, s godinom tisuću devetsto sedamdeset i prvom, a završio sa sedamdeset i petom, ali MIK-ovac u duši ostao zauvijek. Čak i u godinama njegova uskrsnuća, u kojima su obnovitelji MIK-a zaboravili na neke MIK-u mnogo važnije ljude od odanog novinskog izvjestitelja. MIK tome nije bio kriv.

KAKO ZABORAVITI…

Moj MIK nisu samo divne pjesme i skladbe, pjesnici i skladatelji, dirigenti i glazbenici, pjevačice i pjevači, koji su ih ljepotom svog pjevanja dodatno oplemenili i učinili našima, ljudski domaćini, odana publika. Moj MIK su svi dobri ljudi MIK-a, sve njegove dobre duše. Griješio bih dušu kada ne bih mislio i ne tajio to reći, da su mi bili najdraži oni naši MIK-ovi s početka sedamdesetih prošloga stoljeća, večeri u kojima smo se radovali i uspjesima drugih, noći koje smo i mi ondašnji mlaci, pjevačka, glazbenička i novinarska čeljad, i čestiti iskusnici, neosjetno dovodili do nezaboravnih plavičastih praskozorja.

Kako zaboraviti naznaku rumenih jutara u Rovinju, u parku Guvernerove palače u Rijeci, na trajektu u Rabu? Kako ne nositi u srcu glazbene plemenitaše kakvi bijahu maestri Ferdo Pomykalo, Zlatko Černjul i Stanko Selak-Đuka, glazbenici poput neumrlog Sedaka-Benčića, Lacija Fidrya, Pece Peteja ili pak naše riječke kazalištarce, violinu mog dragog gimnazijskog profesora Vladimira Fajdetića, koji nas je tegleći golemi magnetofon uvodio u čarobni svijet ozbiljne glazbe. Kako ne voljeti pjesme koje su pjevali Ljiljana Budičin i Mirko Cetinski, Radojka Šverko, 4 M, Nevia Rigutto, Lidija Percan, Lada Kos, Hrvoje Hegedušić, Zvonko Špišić, Aldo Galeazzi…. ? Kako se ne spominjati nježnog, osjećajnog pjesnika, čovičine, a janjeta u duši, Ljuba-Jumba Pavešića? Kako ne nositi u srcu velikog istarskog skladatelja i odanika glazbe, maestra Nella Milottiija. Kako ne voljeti   biserni glas dobrog Tonija Kljakovića, fetivog  Dalmatinca, koji je radi MIK-a i njemu odane publike upio upiti i meko primorsko i istarsko ć? Kako se i sa sjetom i s radošću ne sjetiti pjesnika i pjevača, slikara samoukog, barba Ivana Brdara-Ivićine, koji je do kraja svog čestitog života hvalio jednu moju davnu karikaturu, portret njegov nastao na MIK-u, koji je zauvijek ostao na jednoj stranici njegove knjige?

LUDI TULUM U „BOCACCIJU“

Kako se ne spomenuti jednog ludog tuluma u pokojnom »Boccaciu« ponad Bakra,  za kojega je naša dobra Betty , Jurković naravno, toliko laktom udarala ritam pevaljke ( i pevaljka!) da je prve sljedeće večeri morala nastupiti u haljini dugačkih rukava. lakat joj je bio modriji i višestrukiji od najvećeg »teniskog lakta«? A da vam tek pokažem crno-bijelu fotografiju na kojoj nenadmašna Betty, mangup u duši, zbog čega sam je još više zavolio – tobože  grize svoju klompu! Možete li, dobri moji štioci, uopće zamisliti da je u autobusu, uz do boli duševni klarinet Sedakov, izvorne narodne pjesme (ne novokomponirane!) orfejski pjevala rođena Fjumanka Nevia Rigutto?  A sav se, prije i poslije toga, od Rovinja do Rijeke  razdragano raspjevani autobus – u uho pretvorio. A tek Ljiljane Budičin-Manestar i Mirka Cetinskog rovinješke bitinade? Ferdo Pomykalo ih je obožavao…

U MIK-u smo tada tražili i nalazili samo dobrotu i ljepotu, radost života, druženje, dajući se bez ostatka. I ne sluteći da će doći godine, u kojima će mnoge naše osobne i zajedničke želje biti dosegnute, ali će nam sve više nedostajati ono negdašnje iskreno i pošteno zajedništvo. Nasljednici se naši, naravno, jednakom ljubavlju spominju svojih MIK-ova, budući će pričati o nekim novim MIK-ovima.

MIK je MIK…

RODONAČELNIK ACO PETROVIĆ

S Acom Petrovićem, uistinu tihim i samozatajnim, a velikim čovjekom riječke glazbene scene, na neki fini način prijateljevao sam desetljećima. »Za novine« smo prvi put razgovarali baš te daleke godine tisuću devetsto sedamdeset i prve, kada sam kao novinar prvi put pratio »Melodije Istre i Kvarnera«. Bilo je to prijateljevanje u kojem se nekada  nismo vidjeli  i čuli mjesecima, ali kada bismo se čuli telefonom, moram priznati da je češće zvao dobri Aco, ili se sreli na Korzu ili u nekom lokalu, u trenu bi nestale  sve stanke. Potekle bi  priče o  muzici, vremenima duševnim i zlovremenima, obiteljima, ljudima dobre volje, životu. Istinski, iskonski, pravi muzičar Aco Petrović u svakom je razgovoru bio  pun takta prema prijateljima, kolegama, onog finog, nekako gospodstvenog takta, a ne hinjene diplomatičnosti. Ako bi sebe i spomenuo po nečem dobro urađenom, a toga je bilo more, rekao bi to nekako gotovo srameći se, začinivši to  onim svojim diskretnim, dobrodušnim smijehom.

Za našeg posljednjeg razgovora „za novine“ duhom je bio tako daleko, daleko od, doduše svježeg, sedamdesetpetogodišnjaka, dragovoljno je vrtio svoj teški i lijepi život, kroz koji ga je punih šezdeset godina vodila muzika. U tom je prebogatom glazbenom mozaiku iznjedrio i prvi riječki i primorski festival, „Melodije Kvarnera“, koji će potom postati „Melodijama Istre i Kvarnera“, MIK-om.

Ovako je pripovijedao moj duševni prijatelj:

„Kako su nastale »Melodije Kvarnera«? Ha, Đuka (Tomašević, dugogodišnji novinar Radio Rijeke i odanik glazbe, inače otac Silvija Tomaševića, dugogodišnjeg novinara u Rimu – op.a.) je mene nagovorio na osnivanje Big Banda, a ja njega na »Melodije Kvarnera«, ha, ha, ha… To je moja ideja bila, Cvijo, pa mi smo o tome davno, davno već pričali. Godinu-dvije prije toga osnovao sam Udruženje muzičara u Rijeci, imali smo, dakle, već  svoju firmu pa mi je  palo na pamet: »Zašto Rijeka ne bi imala svoj festival?«. Mislio sam da će to biti jednostavno, međutim – vraga! To je Golgota bila. Dve godine prije toga je Split osnovao »Melodije Jadrana«, zato smo mi naš prozvali »Melodije Kvarnera«, poslije se Istra pridodala pa se prozvao MIK, Melodije Istre i Kvarnera… Đuka je bio krtica, al’ tek kad  sam ga uspio nagovoriti da krenemo u to. U početku nije bio za, ne, ni govora: »Aco, šta će nam to? Sad smo osnovali Udruženje muzičara, imamo tol’ko posla, ma kakav festival, šta će nam reć’?«. I zbilja, šta su nam sve rekli! Čak su jednom sazvali i sastanak u Komitetu, to se onda zvalo Ideološka komisija ili tako nešto. Bože, kad smo došli tamo! Đuka i ja, Kuntarić, on je bio Predsjednik Udruženja muzičara, pokojna Valy Ružička, direktorica Koncertnog ureda… Pa mi smo se osećali k’o na optuženičkoj klupi. Te, šta mi to hoćemo, te…Svi su »pucali« po nama,  k’o pokisli smo izašli, al’ smo prespavali i odlučili: »Idemo dalje!«.

POBJEDA „NADA“

Na prvom festivalu imao sam dve skladbe, ali  ne zato što bih ja mislio iskoristiti festival za svoje skladbe. Ne! Jednostavno, nismo znali da l’ ćemo uopće dobit’ dosta radova, kad smo raspisali natječaj. Za »Opatiju« su svi znali, »Zagreb« je postojao, mi smo tek počinjali. Zato smo mi koji smo, da tako rečem, bili već poznatiji, Kuntarić, Celeste Zrelc, Kustan i ja,  pripremili  kompozicije –  da imamo radove, ali i  kvalitetu na nekoj razini. Kad već o tome govorimo, zbiljam moram reć’ da sam ja prvi  na jednom festivalu lansirao pjesmu posvećenu Rijeci, »Uspavanku Rijeci«, i glazba i stihovi su moji; da sam prvi na jednom festivalu lansirao himnu Nogometnog kluba »Rijeka« –  »Naprijed »bijeli«!«, Toni Leskovar, naš jadan pokojni, je pjevao. Prvi sam, to je bilo već kasnije, u sedamdesetim, lansirao na našem   festivalu, na tekst Franje Deranje, pjesmu posvećenu karnevalu, »Mesopust« se zvala, pjevao je Toni Kljaković, »Split« je već imao  Kalogjerine »Maškare«.

Prve »Melodije Kvarnera« održali smo u kinu »Partizan« (sada Kino »Teatro Fenice«, koji je nedopustivo dugo uspavana Trnoružica – op.a.), voditeljica je bila Dunja Reitter. Kažeš, Cvijo moj, lijepa Dunja? Krrrrasna! I ne samo krasna. Koji je to intelektualni i voditeljski kapacitet… Sjećamo se je i  iz onih davnih  Martijevih zabavnih televizijskih emisija,  vodila je program,  pjevala, glumila, plesala… Bile su dve istovjetne večeri »Melodija Kvarnera«,  da bi što više ljudi došlo, zbrajali su se glasovi, svaki posjetitelj je dobio listić…

Neke snimke još uvijek postoje, imam originalnu snimku, autentičnu, iz kina »Partizan«, naravno, samo svojih kompozicija. Tko je onda mislio da sve to treba sačuvat’, tko je onda mislio da to počinje neka povijest. Radio Rijeka  ima  snimak pobjedničke kompozicije Kustanove »Nade« (na stihove Blanke Chudobe) u izvedbi Ane Štefok. Ima i moj »Naprijed »bijeli«!«,  dok su »Uspavanku Rijeci« naknadno snimili, pjevala je Vikica Brešer.

OSJEĆAJNI JUMBO

Cesta j’ črna,

spod nje more peni,

Učka siva, oblak škuri,

Same črne seni…

Tuga ljudska, prijateljska, kao sa slikarske, El Grecove, palete u stihove pretočena. „Garofuli“ daleke tisuću devetsto šezdeset i treće Nikoli Poliću (Nikice Poliću!) posvećeni. Tuga.

A već u sljedećem trenutku riječi jedva od nezauzdana smijeha otrgnute: “Jednu stvar da ne pozabin! Ni mene naučil Nikica Polić pit, kako ča zlobnici govore, ja san bil samouk!“. Ha, ha, ha…

Takav je bio Ljubo Pavešić, Jumbo naš. Gromačina od čovika. I dobrano narušena zdravlja i sjetnih preludija u njemu je vazda iskrila prpošna šala, škerac, sprdnja na tuđi, ali i na svoj račun. Što bi rekao neki neznani nam stari Grk, blagoslovljene bore smijehom zarađene. Bio je pjesnik i novinar, ratnik partizan i miroljubac bespogovorni, čovičina i čovečina tanane duše. Za našeg posljednjeg razgovora, ne sluteći da će nam biti uistinu posljednji, donio sam mu bocu jake bodulske, vrbenske rakije. Dobra supruga njegova križala je na me očima iza Jumbovih leđa, a onda samo slegnula ramenima. Neumitnost je lebdjela zrakom, rakije je na kraju ostalo sam zericu pri dnu. Volio sam i Jumba i njegovu poeziju, on je moj najdraži čakavski pjesnik. Njegova poezija dala je posebnu, neizbrisivu i neusporedivu notu MIK-u. Jumbo mi je, povedajuć dugo i polahko, i ovo rekal:

Poezija je moja slomljena, zalomljena autobiografija. Prema tome, sve ono ča san napisal, to je poetska istina. Nikada nisan pisal dugo, moje pjesme su nastajale od pola sata do tri sata. Od pola sata pjesma „Ni ga ni“, nesreća broda, to san va pol ure napisal, jer ako je u glavi jasno, jasno je i na papiru… Poteškoće mi jedino, ovaj, učinila pjesma „Kartulina z Kraljevice“, to ni bila istina, to san, moran reć, lagal… To je naručilo Turističko društvo z Kraljevice, to mi je bila jedina pjesma po narudžbi, a sve ostale su moje…

Pomagal san se konjakon, a pod ultimatumom san da napišen do jutra, da donesen na uvid, je li. Ča? Ča, ča, ča, ča, ča, ča?… Kartulina z Kraljevice mi pade na pamet… Konjaka malo, ma ne previše, jeben ti boga, ja san mislel da san izmislil lumbrelu, a ono san budalaštinu napisal… Nanovo. Pisal san od pol noći do pet ur ujutro, dok mravići nisu počeli delat. Na pet ujutro gren spat, na deset ur se stanen, jeben ti boga – mačak se pocural va pjesmu! Se je zaplavalo, jedva san, komać, dešifriral… Mačak je bil prvi kritičar. Ha, ha, ha…

Tako je bila ta „Kartulina z Kraljevice“. A se drugo, moja poezija je moja autobiografija. Ništa nije lažno, samo me neš moralo strest, od srca, tako… Najdraža? „Mamina starina“! A morda i „Črni kapot“. Sve moje pjesme su na čakavštini, ali među čakavskim pjesnicima nisam imao nikakovoga uzora. Ali, vrlo cijenim Draga Gervaisa i Mata Balotu… Nikola Polić je pisao književnim jezikom, ali se možda čak i dodirujemo u nekim mislima i opisima, on štokavac i ja čakavac… Čakavska poezija danas i sutra? Nemoj mislit da će čakavština izumrijeti posle Ljuba Pavešića, ali mislim da je sve manje i manje ima i da će jednog dana bit ono ča je rekal Vladimir Nazor – čakavština će izumrijeti. A da l’ će to biti za dvjesto, tristo, petsto ili šesto godina…

Tako mi je pričao Ljubo Pavešić, dobri naš Jumbo, divni pjesnik, toliko iskren i osjećajan, da je velika Vesna Parun, pripovijedao mi je to dr. Zoran Kompanjet, Jumbov školski kolega u sušačkoj gimnaziji, pjesnik i pisac, kad je prvi put vidjela Jumba rekla: “A ja sam mislila da ste vi žensko, tako osjećajno pišete.“.

Jumbo je bio posljednji istinski boem Sušaka i Rijeke:

Boem sam bio, boem i ostao, boeme se ne odričem, nikada. Boema izumire, boema je bol, patnja u svim mogućim varijantama. Ne može biti boem onaj koji ima visoku mjesečnu penziju. To je lažni boem, hohštapler… Sedandeset let iman, kakov mi je bil život? Ne daj bog doživet ča san ja doživel. Ma, opet, čuj Cvijo moj, meni je život bio i lijep, ljepuškast. Ali, stalno mi je neč falilo… Falilo…

Falilo…

Je li se baš to što je falilo vječitom dječaku iz Škrljeva prelilo u poeziju, u velika druženja i vjerna drugovanja, u nas koji smo s Ljubom znali provoditi i dane i noći, ne uspjevši ga nikada nadmašiti ni u poeziji ni u piću?

Život ide dalje. Možda je to najljepše rekao Jumbo na kraju „Nebuloze“ (koju je dobri Toni Kljaković pjevanjem na MIK-u učinio milom i nečitačima):

Tu sedi sad mlajarija
i vraški se diverti,
za stolon je leh još starac,
nekad mali od kuverti.

Si su drugi na Trsatu,
Od brodića leh je pena,
Na hrbatu od oblaka
Smiron leti uspomena.

DOBRI NAŠ DULE

Neka se nitko ne naljuti, od mnogih mojih dragih MIK-ovaca poslije 1975. godine, kada sam bivao samo dijelom publike, meni je najdraži moj Dule. Duško Jeličić–Dule od onih je plemenitih duša kojima se dobrota čita u očima, koje su jednako iskrene i kada se nasmiju onako nezauzdano, vazda dječački, iako ćemo ove godine, vršnjaci smo, u kolovozu napuniti sedamdeset i drugu, i kada bi od tuge pustile suzu.

Suosjećajući češće s drugima, a svoje boli noseći duboko u sebi. Jesu li svi lavovi, horoskopski, takvi? Iako je svojim naoko tako običnim, a toliko ljudskim stihovima,  toliko nježnom, osjećajnom glazbom i poput melema blagim i toplim pjevanjem svome liburnijskom, kvarnerskom, primorskom kraju   donio ne samo toliko radosti nego i napokon neuzmicanje pred do njega, da, baš do njega, dominantnom dalmatinskom čakavštinom, od toga nikada nije činio mirakul, tražio i dobijao priznanja. Naprotiv! I sada na pozornici umije biti skroman gotovo do  samozatajenja, niti jest niti želi biti zvijezda, ponajmanje estradna. Sve bi dao za kompaniju, radije je pjevao i pjeva u dobrotvor ne svrhe nego za vele šoldi, a pjeva tako da se u svim osjećajnim dušama očas neka draga spominjanja, neki daleki dani vječnoga djetinjstva, razliju poput zbonacane širine njegovog Kvarnera i dobre modrine neba nad njim.

Dule je istinski dobri duh domaće besede i domaćega kanta, Dule je Dule, čovjek i prijatelj, uvijek i vazda. Ovako je jednoga ožujačkoga, proljeća slutećega, ranoga poslijepodneva besjedio moj stari prijatelj, s kojim me vežu i po neki samo nama i našima znani vrbenski i selački, riječki i opatijski kamenčići zajedničkoga mozaika:

Na MIK san došal na nagovor Andreja(Baše – op.a.). Ne da nisan tel poć nego san, ono, smatral da, kamo ću ti ja, već telac stari,  poć. Hvala mu ča se tega tiče, ča me uspel nagovorit jer san prekrasne momente na MIK–u doživel. Ma, prekrasne! Jedna posebna je atmosfera na MIK–u, ti to znaš, ćo. Evo, recimo, »Beli, Cres i Lubenice« uopće nije bila predviđena da ide na MIK, to san napisal dok san na škampi hodil, čuj, napisal –  zapamtil! Jer ja pjevušin u sobi dok ne zapamtin. Eko! Ja si uz gitaru otpjevan, a Silvana zapiše ili snimimo na kasetu, bitna mi je akordacija.  Ko i »Motorka«, ku san ja napisal za moji prijatelji, aš ja uživan poć va šumu i pripremat drva…

Prvi put san na MIK–u pjeval, devedestreće z »Neverinom«, pjesmu je napisal Aldo Galeazzi, na tekst  pokojnega Cvjetka Matetića. Sljedeće godine moja »Jolanda«, devedesespete nisan bil aš san bil na ratištu, devedesešeste sa »Kolažon« san kantal »Mulariju«, Lesice i Marunića, to je prekrasna pjesma, prekrasna, »sunce je za Učku šlo, mat ih već doma zove«,  dobili smo treću nagradu stručnog žirija. Devdessedme »Ne reči nikad rogi ribaru«, opet moja pjesma…, devedesosme san kantal »Frutti vendo lo«, devedesdevete je bila »Motorka« i dvijetisućite »Beli, Cres i Lubenice«, ku san napisal za jednu prijatelicu našu iz Valuna, puno puti užamo poć do nje va Valun, inače mi se Cres strašno sviđa, dobro, najbliži mi je tu pa ren puno puti z barkun preko, ma Cres ima se te svoje posebnosti, taj sup pa jezero, čak i te zmije za ke si govore da nisu otrovnice, iako to nigde nisan našal službeno.

Kad san va »Noven liste«, ono, prej početka MIK–a čital za  tu nagradu »Beseda« od »Novega lista«, za cjelokupni dojam, i tekst i glazbu i interpretaciju, razumeš, va sebe san  mislil: »Jeben ti vranića, to je prava nagrada!«. I onda ti za  »Beli, Cres i Lubenice«  dobijen  treću nagradu stručnoga žirija, a ono va Labine na finale, komešanje i neki mi pride i govori: »Znaš da si dobil još jednu nagradu?«. Ja govorin: »Ku?«. Govori: »Dobil si nagradu »Beseda!«. Znaš, ča? Ne moren ti reć kako mi je bilo drago…

Za kraj jedna naša draga anegdota iz Vrbnika, u koji je Duletov stric, barba Jerko Jeličić zi Selac, godinama svojom lijepom ovećom drvenom barkom s kabinom, dovozio goste. Dobri barba Jerko, morski vuk kao iz bajke. Moja Gordana i ja kupamo se u vrbenskom portu početkom jednog davnog rujna, sami. Trgadba je i si su šli poji. Uz novi poret (Vrbenčani ne reču porat!) polako klizi drveni trabakul, zarad turizma pretvoren u kakvu-takvu kopiju Kolumbove „Marije“, čuje se uhu mila glazba, ne prejaka, a onda i glas kroz megafon:“ Ova pjesma samo za Mišota i njegovu dragu…“. Dobri naš Dule. Kako ga ne voljeti…

ADICA U NEHAJ KULI

Ne uz ognjišće nego u jednom od bezbrojnih kutova drevne Nehaj kule, što nudi i sigurnost i osamu, riječju i mislima odvojeni od raspjevanog, razdraganog svijeta oko nas. Adela Dobrić službeno, a Adica za mamu i tatu, sve njene Novljane, prijatelje i kolege.

Dvoje MIK-ovih debitanata 1971., skladateljica pobjedničkog „Ognjišća“, divnih stihova pjesnika njenog Novog Vinodolskog, Davida Kabalina-Daše  i ja, prvi put novinarski pratitelj MIK-a. Adica je pričala iskrenošću djevojčice, zažarenih očiju, zadihano, isprekidanim glasom. Nenamješteno, nerutinerski, otvoreno i spontano. Iskreći radošću, ponosom, srećom… Malo je tko od pjesmom i pićem zagrijanog svijeta oko nas u crvenoj i predivno skromnoj haljini prepoznao pobjednicu festivala. Čudnovat je život. Svi su slavili zbog Adičine pobjede i ne nazdravivši joj, ne prepoznavši je. Samozatajna je Adica i ne misleći na to bila beskrajno sretna, sretna među svojima, sretna zbog glazbe, ne samo zbog pobjede:

Naravno da nisam očekivala pobjedu, slučajno sam dospjela na MIK. Profesor Kiš me jednog dana upitao zašto i ja ne bih nešto napisala za MIK. Trebao bi mi dobar tekst, tekst u koji bih se mogla uživjeti, rekoh. Pa baš takav i imamo, rekao je profesor Kiš i – nisam više oklijevala. Moje „Ognjišće“ nastalo je za samo šest dana – toliko mi je vremena preostalo. U melodiju sam ubacila i crticu folklora. Samo crticu. Folklor je vrijedan samo ako je izvoran…

Tako je rođeno „Ognjišće“, skladba iz tri dijela: sjetnog – prikaza ambijenta – oduševljenog raspjevanog finala. A stihovi? Adicu je potaknuo njen sumještanin, David Kabalin-Daša, pjesnik iskusnik, dvoje Novljana utkalo je dušu u pobjedničko „Ognjišće“ MIK-a ’71. Usput budi rečeno, neumrli je Daša i pjesnik kultnih stihova „Mornari hrabri k’o legende glas“, pjesme koja je  desetljećima zaštitni znak tako drage Pomorske  večeri Radio Zagreba, prvi put emitirane u srpnju 1952. Daša Kabalin, inače inženjer šumarstva, a pjesnik i književnik,  “Mornare…” je napisao u partizanima,  kao pripadnik II POS-a, Pomorsko obalnog sektora, na Visu. Najvjerojatnije je nastala 1944. godine, budući da je pripadnikom II POS-a postao 1943.  – kada je rođena Adela Dobrić. Pjesmu je uglazbio Rado Simoneti (ili Simonetti), iako su neki Dašini suvremenici tvrdili da je I glazbu samo mu je netko pomogao pretočiti je u note .

U onim opojnim minutama, izvan zidina Nehaj kule praskozorja i zore slutećih, Adica mi je na rastanku rekla:

Posjetite me u Novom, na mom ognjišću!

Nikada se poslije nismo sreli. I to je život.