RT DOBRE NADE: DOBRO LJETO ŠEZDESET I PETO
Davnog ljeta tisuću devetsto šezdeset i pete godine u Prvoj riječkoj hrvatskoj gimnaziji, položili smo ispit zrelosti. Tako se to tada zvalo. Zreljeli smo životom… Najdužeg slobodnog ljeta u životu nas šestorica prijatelja častili smo se nezaboravnim ljetovanjem na Krku, pod šatorima u divljini nedaleko od Malinske, doplovivši barkom s Mrtvog kanala. Na povratku smo se zarekli da ćemo tako i dogodine. Život je bio drugačiji, nikada više nas šestorica zajedno, u šest, nismo popili barem brzopotezno piće. A nismo se posvadili…
SVI SMO MATURIRALI IZ PRVE – Razrednica prof. Marija Poduje i njen IV b u školskoj godini 1964/65.
Kada smo početkom davnog ljeta tisuću devetsto šezdeset i pete godine maturirali u Prvoj riječkoj hrvatskoj gimnaziji mislili smo da smo zaista položili ispit zrelosti. Tako se to, naime, tada i zvalo.
Nije nas život baš previše mazio. Tko god je na tom putu naišao na teško premostivu nedaću mislio je da je svima drugima, ili barem nekima, bilo i bivalo lakše. Možda jest, a možda i nije. Dobro kaže stara kordunaška poslovica: “Tuđa djeca najbrže rastu!“.
Prošli smo kako smo prošli i ne žalimo se. Mislim da sam ja u ovim godinama najbogatiji, imam petoro unuka. Iskra ovog utorka puni jedanaest mjeseci, iskusniji njen brat Mak završava treći razred Osnovne škole „Dolac“, a mlađi Borjan je „položio prijemni ispit“ za prvi razred iste škole. Iskrina sestrična Tea završava treći razred Osnovne škole „Nikola Tesla“, a njena iskusnija sestra Ena drugi razred naše Prve riječke hrvatske gimnazije – i korača prema maturantskim danima. Srce mi je ovooooooliko…
Cvijin ulazak u novinarstvo
ZDENKO KOBEŠĆAK I ODLIKA NA MATURI
U našem IV b razredu samo nas je četvoro maturiralo odličnom ocjenom, iako ja taj četvrti razred nisam prošao s peticom. Zato sam na maturi bio u odličnoj formi. Nisam imao poteškoća ni s hrvatskim ni s njemačkim jezikom, a maturalnu bih radnju valjda i sada položio s odličnim: “Pojava fašizma u Njemačkoj, zaključno s napadom na Poljsku“. Potpisujući se na taj odlično položeni ispit zrelosti, da budem iskren, nisam znao kud ću sa sobom. Inače stroga naša razrednica i profesorica povijesti Marija Poduje, ne tajeći zadovoljstvo mojim radom i obranom, čestitajući mi, srdačno se smiješila i u moje ime. U toj školskoj godini 1964/65. bilo je vrjednijih kolega i kolegica od mene, ali sam, kao i prije i poslije toga, bio nezasitan čitač, gutač knjiga, a bome i novina. Već tada sam sanjao da ću biti novinar, a već sam pomalo i koračao tim putem. Moje ime i prezime u novinama se pojavilo prvi put na početku trećeg razreda gimnazije, 15. rujna 1963. godine, bio sam sedamnaestogodišnjak. Izašavši iz trolejbusa, koji me od moje Torette, Turnića, Bulevar Marxa i Engelsa 38/IV (sada Ulica kralja Dmitra Zvonimira) dovezao na domak Korzu, pohrlio sam kao i uvijek u prodavaonicu „Vjesnika“. Kupio „Narodni sport“ (koji je ubrzo preimenovan u „Sportske novosti“, kako se i sad zove) i prolistao ga čim sam iskoračio iz prodavaonice.
MATURALNA U NEBODERU – Braco, Ljupka, Cvijo i Marina (gošća)
Na četvrtoj stranici u rubrici „ČITAOCI-REDAKCIJA“ objavljena je prva moja karikatura u novinama, karikatura tada odličnog desnog krila zagrebačkog „Dinama“ Zdenka Kobešćaka! Bio sam najsretniji čovjek na svijetu. Najprije sam se pohvalio kolegici Ljerki Petener, dok smo se uspinjali skalama pored stare „Bonavije“ prema Gimnaziji. I ona se obradovala, bila su to vremena u kojima smo se iskreno radovali i uspjesima drugih. A znala je ponešto i o nogometu, otac joj je bio prije, za vrijeme i poslije onog rata bio igrač najboljeg osječkog kluba, kojeg ja pamtim kao „Proletera“, „Slavoniju“ i odavna „Osijeka“. Još ranom crikveničkom dječaštvu crtao sam karikature nogometaša i ponekog prijatelja i kolegu, ali sam tek u rujnu 1963. skupio hrabrosti i poslao karikature redakciji „Narodnog sporta“.
JUTRO POSLIJE MATURALNE ZABAVE
A već u mojoj sljedećoj, maturalnoj školskoj godini, imao sam honorarnu, ali stalnu novinarsku iskaznicu, pisao o prvoligaškim utakmicama „Rijeke“ na Kantridi, ocjenjivao i reprezentativne asove kakvi tada bijahu legendarni Pero Radaković, moj Kirac, bolje reć’ Kotoran, aš su Kirci s one bandi Kotora – Vladimir Lukarić, velika „desetka“ Veljo Naumović, još onda moderni desni branič-napadač Anđelo Milevoj, ubojito i radišno krilo Nedeljko-Gari Vukoje… I bio silno ponosan što sam u novinarskoj kabini sjedio s bardovima riječkog sportskog novinarstva Sior Ettoreom Mazzierijem i sior Renatom Tichem, jednako iskusnim novinarima Radetom Dimitrijevićem i Mirkom Perkovićem. Bili su vremešniji i od mog oca, također zaljubljenika u nogomet. Volio sam nogomet i igrati i gledati i pisati o njemu. Ne morate mi vjerovati, ali meni tada honorar uopće nije bio najvažniji, najvažniji su bili moji tekstovi, moje karikature u, moje ime i prezime u novinama – MOJI ČITATELJI. Iskren da budem, nisam baš utekao od tog stava, samo su odavna čitatelji neusporedivo poboljšali svoj plasman.
LOJZO, ŠKOFA, ŽELJKO, CVIJO i BABO
Nogomet me doveo u novinarstvo. Hvala mu. A propos, svih minulih pedeset i pet godina nisam se upoznao sa Zdenkom Kobešćakom, zvanim Kobac, iako sam i o njegovim igrama izvještavao i komentirao ih i nacrtao i objavio još najmanje deset njegovih karikatura. Možda se napokon upoznamo ove godine…
ŠERI-BRENDI, AJER KONJAK I „STARI GRANIČAR“
Prije pedeset i tri godine ni kraj nastave ni položenu maturu nismo posebno slavili. Da nam je onda netko rekao da će neki budući maturanti posipati brašnom i sebe i prolaznike na Korzu, zalijevati se i prskati vodom, nalijevati se alkoholom preko svake mjere – mislili bismo da s njim nešto nije u redu. Iskren da budem ne znam kako smo uopće proslavili položeni ispit zrelosti, ali znam da to nije bilo – čoporativno.
U našem razredu su možda tek dvojica, trojica pušili za vrijeme velikog odmora školskim WC-ima, a alkohol smo pili samo na nekom žuru i to onaj slatkasti – ajer konjak, šeri-brendi (oboje smo tako i izgovarali i pisali), mentu, kruškovac, „Starog graničara“… Pili smo ga da budemo nekako stariji, iskusniji, odvažniji, a alkohol nam uopće nije prijao, varljiva slatkoća spomenutih pića samo je ublažavala nelagodu u nama.
BEZIMENI JUNACI IZ MOG RAZREDA
U mojoj maturalnoj gimnazijskoj godini, 1964/65. najviše sam kao novinar radio u redakciji riječkog lista na talijanskom, „La Voce del Popolo“. Pisao i crtao karikature u sportskoj redakciji po ravnanjem dvojice velikih novinara i velikih ljudi, kakvi bijahu sior Renato Tich i sior Ettore Mazzieri. Volio sam ih i bio dobar dok nisu otišli na vječni počinak na Kozali. Kad obilazim Gordanine i moje roditelje, moju baku i ostalu rodbinu i prijatelje, obavezno zastanem pored niše, odnosno grobnice mojih učitelja i prijatelja. Uz portret-karikature, u „Voceu“ sam crtao i karikature-komentare, u kojima su se pojavljivali bezimeni likovi. Tako su barem mislili dobri sior Renato i sior Ettore. Međutim, današnjim rječnikom sve mnogobrojnijih anglizama, to nisu bilo no name likovi nego lica mojih razrednih kolega.
Poslije pedeset i tri godine nudim i tri (od više) dokaza. Na prvoj karikaturi BABO u kožnoj jakni, s feralom u luci, vodi LOJZA u kariranom kaputu, na drugoj SMILJAN trči za autobusom. Da su to znali dobri sior Renato i sior Ettore – od srca bi se nasmijali, Ettore usput mičući instinktivno ramenom, Renato tresući lavljom glavom.
Tek kao maturanti znali smo zimi u „Slavici“ popiti punč-rum, strogo pazeći da u lokal ne uđe neki profesor, koji bi nam smjesta „istrljao nos“. Zato u našoj gimnaziji najbliži „Vrbnik“ nismo ni zalazili. Malo se pilo i na plesnjacima, u „Husaru“, „Mustafi“, „Transjugu“, na „Nafti“ i „Tenisu“ na Pećinama, jedno vrijeme u „Novom listu“… Tamo je bila prava muzika, najprije s ploča, a poslije živa. Plesale su najljepše riječke djevojke s „balerinkama“ na nogama; naša je Dora imala nekoliko pari, različitih boja, naravno. Dečki su na nogama imali cipele „špicerice“ i traperice „Super Rifle“, koje smo tako i zvali i pisali, kao i slavnu pušku iz američkih filmova. Veći dio našeg razreda učio je njemački, a manji francuski jezik.
Neke su nam odrednice tada bile silno, silno važne. Ako prethodnog dana nisi, recimo, bio u „Husaru“, na filmskoj pretpremijeri u „Partizanu“(Teatro „Fenice“), gledao „Rijeku“ na Kantridi ili u dubokoj noći krišom, pod dekom(!), da ne čuju roditelji, slušao Radio Luxembourg – bolje da nisi ni došao u razred. Makar zaradio neopravdane sate!
LITRA BIJELOG I DESET ČAŠA
Najčudnije je bilo na plesnjaku u dvorani DTO „Partizan“ na Zametu, kamo glavni riječki frajeri, koje još nismo zvali šminkerima, nisu ni zalazili, zaista rijetko i mi gimnazijalci. Tamo je uz domaće Zamećane, koji su od dijela ulaznica hranili svoj sport, u pravilu dolazila radnička, pogotovo samačka čeljad. Glazba je uz ostalo obavezno svirala „Aj Halisco“, a pola dvorane refrene pjevalo grlatije od vazda nasmiješenog pjevače, čak i od, moram priznati, neloše trube. Mladi su radnici imali dosta novca, makar i teško zarađenog u „3.maju“, „Luci“, „Torpedu“, „Rikardu Benčiću“… I nisu imali ni zmija ni žileta u džepovima, pogotovo u društvu djevojaka. Nama gimnazijalcima nalikovali su pijanim milijunerima, iako je uistinu pravi, notorni pijanac bio prava rijetkost. A da je znalo biti i barufa, znalo je.
Budući da je u našem razredu bilo samo dvanaest momaka, a sve ostalo djevojke, nerijetko smo zajednički trošili subotnje i nedjeljne večeri. Nas desetorica… Novca nam je, dakako, uvijek manjkalo, iako sam ja još od osnovačkih godina imao džeparac, nevelik, ali stalan, a kao maturant i prve novinarske honorare. Prije honorara od džeparca sam, recimo, mjesečno mogao tri-četiri puta otići u kino, otići na sladoled i baklave u slastičarnicu Halitijevih u Garibaldijevoj ulici, na poneki ples i za „Narodni sport“, koji nije izlazio svakodnevno. Za sve to? Ma ne! Od nečega sam uvijek morao odustati…
Na Zametu bi nas desetorica spojili dva stola, zasjeli samouvjereno kao da će konobari samo letjeti oko i radi nas, a najčešće smo zajedničkog novca imali samo za litru konfekcijskog, rinfuznog bijelog vina. To bismo ponosno i naručili: “Litru bijeloga i deset čaša!“. Svakom po deci! Odmah bismo se kucnuli čašama, ali poslije kucanja vina ne bismo ni okusili. Razlog je bio prozaičan, ali i praktičan. Budući da je za stolovima i stolicama svake plesne večeri vladala prava jagma znalo se nepisano pravilo. Čim bi konobar vidio da je društvo iskapilo čaše, nudio je novu narudžbu, a ako je ne bi bilo nesretnici bi svoja mjesta morali prepustiti onima s punim takujinima, spremnim za serije tura pića. A dok je bilo vina u čašama – konobar nas nije dirao. I? Mi bismo u dvorani ostali do fajronta, tek onda bi svatko popio svoj decilitar bijelog vina. I vuk sit i ovce na broju. Platili bismo tu litru i pješice krenuli prema središtu grada.
MAJSTOR GRIMASE – ŠKOFA
NISMO MI LAIKOVI
Katkad bismo u nekim studenim noćima na tom putu bili glasniji nego što je bio red. Jednom su nas zbog toga, baš na onom križanju na Krnjevu, koje je za nas s Torette, ali i Belvedera, bilo San Niccolo – zaustavila dvojica milicionara. Bilo je to moje prvo legitimiranje u životu i moram priznati da mi nije bilo ugodno. Svi smo pružili ondašnje male legitimacije, platnenih plavih korica, između kojih je uz našu fotografiju pisalo i koje su nam boje oči i kosa, kakvi su nam nos i usta, rast… Netko od nas, umjesto da mudro odšuti prodiku, moram priznati u pristojnom tonu i bez psovanja – počeo je nešto mutiti. Tek tada je jedan milicionar podviknuo:
– Štoooo? Vi mislite da smo mi – laikovi?
Očas smo zašutjeli, sretni što smo prošli samo s opomenom. Ali, već na Toretti glasno smo se smijali – laicima s Krnjeva. A sljedećeg tjedna opet bili u „Husaru“ ili „Transjugu“(zimi), na „Nafti“ (gdje sam prvi put javno plesao) ili na „Tenisu“ (ljeti).
NEVERA S KVARNERA
Poslije položenog ispita zrelosti nekolicina nas dogovarala se i dogovorila, s dozvolom roditelja, naravno, da kao i službeni „zreli ljudi“ nekoliko dana odemo na otok Krk. U mnogočemu naš razredni predvodnik Babo, očevom barkom s unutarnjim motorom prevest će nas do Malinske i natrag. Spavat ćemo pod šatorima, ne u nekakvom kampu, nego u divljini, a hraniti se – kako i kada stignemo. Dogovorenog smo se poslijepodneva našli u stanu Babinih roditelja u Zagrebačkoj ulici uz Velu placu. S provijantom svim, kako se tada govorilo, a bome i pjevalo na radio valovima, najprije Ivo Robić, a poslije i Džimi Stanić. Ponio sam čak i nekakav poplun, jorgan iliti krpatur ( „… Da ne spavaš na goloj zemlji…“), nešto odjeće, nešto hrane i novca… Slično i moji pajdaši Babo, Rapa, Škofa, Lojzo i Željko, službeno Ivo Volarić, Milan Rapaić, Srečko Škofič, Boris Kaštelan i Željko Radoslović.
Dobra Babina majka Lujka nečim nas je počastila, a baš kad smo se sa svim tim stvarima spremali krenuti do barke na Mrtvom kanalu – vani se nebo de fešta zaškurilo. Opako je zneveralo, kiša i jako jugo. Ništa to nije nas ni uznemirilo ni zabrinulo. Odmah smo odlučili otploviti sljedećeg jutra i nastavili ćakulati, šaliti se, kartati briškulu i trešete, ponajviše trešete ki fa meno (chi fa meno), jer nas je tada više moglo igrati. Vrijeme je mirno teklo do u duboku noć. A da nikome od nas, novopečenih z r e l i h lj u d i nije palo na pamet – javiti se telefonom roditeljima. I moja je zabrinuta majka zvala Hitnu pomoć i Miliciju, a službeno odsutnom ocu – nije se usudila ni javiti. Nevera je bila takva da su se crne misli s pravom rojile u glavama naših očeva i majki. U neko doba ipak smo se dovukli do kuće i zasluženo „popili jezikovu juhu“. Iako je roditeljima ipak bilo najvažnije da neveru nismo proveli na moru. Ma, znali smo mi da nismo dobro postupili, ali smo naše roditelje shvatili tek kad smo i mi postali roditelji jednako takvih gimnazijalaca. Lijepo je to jednom rekao jedan uman čovjek: “Nikada moj otac nije bio tako bedast kao kad sam napunio petnaest i opet kao i prije tako pametan kad sam navršio dvadeset i pet godina.“.
KORACI U MRKLOJ NOĆI
Sutradan su se i nebo i more smirili, bezbrižno i veselo otplovili prema Malinskoj. Ne znam više tko se odlučio baš za Malinsku, ali je dobro odabrao. Nije to zapravo ni bila Malinska, već „zadnja pošta Malinska“. Malinska je tada na zapadu završavala kupalištem zvanim Haludovo, a mi smo, vraćajući se iz neke malinskarske butige s kupljenom hranom, polako plovili još zapadnije, tražeću pogodnu pustu uvalicu. Napokon smo je našli, božanstveno skrivenu, malu i nama dovoljnu, dobru za vez, a na kopnu u gustoj, prozračnoj hladovini makije. Nigdje u blizini ni kuća ni civilizacije. Divljina, netaknuta priroda, mir, tišina. (Kada sam samo nekoliko godina poslije pisao o izgradnji Hotelskog naselja „Haludovo“, šetajući gradilištem, učinilo mi se da je poslije čuveno „Ribarsko naselje“ sagrađeno baš u našoj maturalnoj uvali ili pored nje.).
Kuhar Cvijo
Odmah smo prionuli postavljanju šatora, jedan je bio za četiri, a drugi za dvije osobe. Ja do tada, a ni od tada, nikada nisam spavao u šatoru, ali netko od naših pajdaša jest i sve je, na moje čuđenje, učinjeno kako je valjalo. Kolčiće smo sjekiricama istesali od nekih grana, konopčiće već imali, bilo je zericu i nespretnosti, ali sve je obavljeno ipak brzo. Noć nismo dočekali pod nebom. Doduše, dvojica od nas ipak su pokušali spavati u barci s kabinom, ali su tek tada shvatili da ih, nenaviknute, i najnježniji valići bude. Ni prvo spavanje u šatoru nije bilo bajno. Poslije kupanja, kuhanja „Argo“ juhe i neke pašte, zalogajenja i paštete namazane na kruh, švrljanja po Malinskoj i noćnog kupanja prije spavanja i ćakula duboku u noć – mislili smo da će zaspati poput beba. Šipak!
Čim smo utrnuli baterijske lampe začuli smo koračanja po šušnju i gromačama iza nas, čak se otkotrljao i neki kamen. Smjesta smo opet upalili baterije, uzeli u ruke sjekirice i noževe i oprezno krenuli u obilazak uokolja. Nigdje ničega i nikoga. Utrnemo svjetla i legnemo – eto opet zvukova nečijih koračanja. I tako stalno dok od umora nismo pozaspali. Prvi koji se zorom probudio glasno se nasmijao i u ime nas. Cijele je noći oko nas uistinu netko koračao, ali to nisu bili neki slučajnici ili zloželeći ljudi nego – vrane. Ne’š ti neprijatelja…
NA MAJMUNSKOM OTOKU – Cvijo i Rapa
SVIBANJ I LIPANJ 1965.
O čemu je u svibnju i lipnju 1965. Pisao „Novi list“. Prvomajski svečani broj na naslovnoj stranici objavio je fotografiju šestoro opuštenih, nasmijanih gimnazijalaca, a među njima je i moj školski kolega iz OŠ „Podmurvice“ Marijan Sabol, nesuđeni prvoligaški nogometaš, vrstan strijelac, a poslije do mirovine vrstan kirurg u Rijeci i Švicarskoj, inače sin novinara i partizanskog ilegalca i borca, odličnog novinara Ivana. Na trećoj cijeloj stranici je tekst pod naslovom IZLET U ISTRU, uz redakcijsku opasku: Na molbu naše redakcije drug Miroslav Krleža napisao je ovaj prilog. Na sedmoj stranici Milan Svetić-Smić, poslije legendarni noćni urednik, napisao je tekst PRVI DAN SLOBODE, podsjećajući se kako je grad na Rječini slavio obljetnicu svog oslobođenja. Na jedanaestoj stranici, zvanoj DJECI, DJECI, DJECI Emilija Reljac, učenica VIII.razreda OŠ „Jelenje“, objavila je pjesmu „Praznik“, a o Danu oslobođenja Rijeke pjesmu „Slavlje“, koju, eto, objavljujem:
SLAVLJE
Svečano grad se budi,
sirena ne zove na rad.
Ponosno šeću ljudi,
Danas je praznik za grad.
Dvadeset slobodnih godina!
Dvadeset mirisnih proljeća!
Zastave svud vijore, parole u sretnom gradu…
Vedre pjesme se ore,
Svečanu prate paradu.
A uveče, kad mrak pade
modrina postade cvjetnjak pravi,
to su rakete – crvene, žute, plave –
jer grad pobjedu slavi!
Emilija Reljac, tada darovita osmašica, odavna je sveučilišni profesor. Uvijek se rado sretnemo i popričamo, bila je razrednica „najnovinarskijem“ razredu kojem sam predavao u Prvoj riječkoj hrvatskoj gimnaziji, vidjeli smo i na nedavno njihovoj tridesetoj obljetnici. Što se novinarstva tiče razrednica Reljac može biti ponosna, gotovo pola razreda je u novinarstvu, a od nedavna ima i dva glavna i odgovorna urednika, poslije Gorana Ogurlića („Jutarnji list“), sada je to i Anto Ravlić („Novi list“). Naravno da i ja volim svoje učenike i uvijek – navijam za njih.
U danima što su slijedili, dok smo mi štrebali za maturu i svi je položili iz prve, Kuriljenko je briljirao na speedway-utrkama u Crikvenici, pobijedivši u svih pet utrka i osvojivši maksimalnih 15 bodova. Nogometaši Jugoslavije u Beogradu su igrali neriješeno s Engleskom(1:1), koja će dogodine prvi put u svojoj povijesti osvojiti naslov svjetskog prvaka. Na beogradskoj „Marakani“ pred 70.000 gledatelja među najboljima je bio i Riječanin Vladimir Lukarić.
Prihvaćen je najbolji idejni projekt za gradnju aerodroma na otoku Krku, a „Novi list“ je 22.svibnja krenuo novom rotacijom, a na puc je, u prisutnosti meštra od rotacije Petra Domijana, prvi pritisnuo Ivan Krajačić, predsjednik Sabora DR Hrvatske. U Opatiji je građen hotel „Ambasador“, a na sarajevskom se Koševu, u nogometnom susretu „Sarajevo“-„Rijeka“ (2:1) od bijelog dresa oprostio idejni vođe prve velike „Rijeke“, Veljo Naumović. Otišao je u Liege i postao fantazist „Standarda“. Nogometaši „Rijeke“ prvenstvo završili na visokom četvrtom mjestu, „razbivši“ onda slavnu „veliku četvorku“, ostavivši za sobom „Dinama“ (na osmom) i „Hajduka“ (na dvanaestom mjestu)! Predsjednik SFR Jugoslavije Josip Broz Tito putovao je Europom i Svijetom, a prvi put u povijesti uspostavljena je autobusna veza Rijeka-Budimpešta – turizma radi. Od Rijeke do glavnog grada Mađarske autobus je vozio trinaest sati, a imao je i priključke s Opatijom i Crikvenicom. Linija će trajati do 30. rujna, a nastaviti se početkom iduće ljetne sezone.
U promet je puštena i Jadranska magistrala, od granice Italija-Jugoslavija do granice Hrvatska-Crna Gora, duga cca 700 kilometara. Riječanin Petar Žgela, vozač „Gradšpeda“, sa suvozačem Antonom Crljenicom, kamionom registracije Ri 87-63, od Kopra do Dubrovnika provezao se – nekoliko sati prije službenog otvorenja prometnice. „Gradšpedov“ neimenovani reklamni pjesnik, pak, iznjedrio je stihove, što su tiskani na višebojnom plakatu:
„Potrošači – dobar dan!
Kupljene stvari i pakete
Donosimo u vaš stan
Brzinom svemirske rakete!“
Sjajni boksač Cassius Clay, koji se još nije prozvao Mohamedom Alijem, spektakularno je obranio naslov svjetskog prvaka u teškoj kategoriji, Izazivača Sonija Listona nokautirao je već u 1. minuti! A u Vukovaru je zgrade rušila nemilostiva poplava. Sve to nas, budimo iskreni, osim nogometa i Claya baš i nije previše zanimalo. Mislili smo na maturi i najduže slobodno ljeto u životu. I neka smo.
ČUVANJE ŠATORA
Kuhanjem ručka nismo se baš proslavili iako smo se većina okušali u kuhanju uz pomoć neke špiritjere ili nečega tomu sličnoga. Poslije moj uzajamni kum Rapa bio je nekako najspretniji, iako je jedino što smo jeli toplo, da ne kažem vruće, bila „Argo“ juha s pašticom. A možda i nije bila „Argo“ već neka druga. Bile su to godine kada nam je nešto prvo bilo sinonim i za sve jednako od drugih proizvođača. „Argo“ juha je bila svaka juha u prahu, iz vrećice, a „Kalodont“ svaka pasta za zube. Ubrzo smo odustali od kuhanja i hranili se kruhom, jogurtom, nekim salamama i sirevima, jeftinijim dakako. S večeri bismo u slastičarni u središtu Malinske navalili na sladoled i kolače.
Možda već drugog dana odlučili samo petorica navečer odu u Malinsku, na inđiravanje gradom, na ples, rijetko i na ćevapčiće, a šesti da ostane u bazi. Valjalo je čuvati vezanu barku i šatore, u kojima bijahu mnoge nama vrijedne stvari, među inima i tada silno važan Rapin fotoaparat. Rapa je još tada bio velemajstor fotografije. U neko doba noći nas bismo se petorica, s noge na nogu, vraćali do naše oaze. Jedne smo noći valjda krenuli nešto ranije i već na samo pedesetak metara dalje od Malinske – ugledali šestog člana, koji je te noći bio zadužen kao čuvar. A do šatora je valjalo još ohohoj pješačiti. Napali smo ga na pasja kola! Tako nemilosrdno da se nesretni Lojzo gotovo rasplakao i črvsto odlučio da se do šatora više i ne vraća, čak ni po svoje stvari. Odlučio je noć provesti na rivi, čekajući jutarnji „Jadrolinijin“ brod za Rijeku. Lako je sada biti pametan, ali nismo ni onda bili bedasti, još manje bezdušni. Iako je jedini kao čuvar zakazao, Lojzo je bio naš kolega i prijatelj. Nagovarali smo ga i nagovorili da ostane s nama i sve je opet bilo kao i prije. I putem do šatora i barke i do kraja ljetovanja. Da budem iskren, nije ni meni bilo baš ugodno sjediti samom u gustom u mraku dok se Babo, Lojzo, Rapa, Škofa i Željko ne vrate. Bateriju nisam palio da mene o n a j n e t k o ne vidi, a u mraku su od straha prevelike oči. Sreća da na zmije nisam ni pomislio, iako ih se bojim više od crnog vraga.
LJUBAVNIH AVANTURA NI NA VIDIKU
Da nismo čoporativno provodili baš svaku večer netko bi se od nas u Rijeci samodopadno hvalio nekom ljubavnom avanturom. Pogotovo što su na ples dolazile i punčke iz neke slovenske odgajateljske škole, koje su vjerojatno kao i mi maturirale tog ljeta, i neke mlađahne „tete“… U tim dalekim godinama prije svjetske seksualne revolucije još smo vjerovali u stereotipe o „slobodnim“ Slovenkama. Doduše, najbolji vic na tu temu ispričao mi je sedamdeset i treće godine slavni i naočiti slovenski i jugoslavenski glumac Miha Baloh, obožavan i poslije onog crno-bijelog filma „Dvoje“ iz 1961., u kojem je glumio dečka božanstveno lijepoj mladoj Bebi Lončar. Upoznali smo se u Rijeci na snimanju televizijskog filma „Allegro con brio“, u kojem je dio enterijera sniman u zgradi, u redakciji i rotaciji, „Novog lista“. I ja sam čak statirao, u scenama uz neponovljivo šarmantnu Anu Karić, pa je moj prijatelj Saša Sablić tada je rekao da bi se taj film trebalo zvati „Allegro con Cvijo“. Redatelj je bio plemeniti, pedantni na sve misleći, umni i intelektualni, radišni Ivan Hetrich.
DJEČAK JE TUŽAN I SAM – LOJZO
Jednu smo tadašnju noć Miha Baloh, moj redakcijski kolega Bože Peter i ja, uz dobro bijelo vino i moćan sir, za šankom u „Domaćinu“ (kako se onda zvao „Coccolo“) doveli do praskozorja. Miha je izrekao i misao, koju nikada neću zaboraviti: “Sve je otišlo kvragu kad smo prestali poštivati naše učitelje!“. A ispričao nam je vic kako se kaže za mladu, mladu djevojku, koja zarana osjeti čari seksa: “Tko bi rekao, tako mlada, a već – Slovenka!“. Uvijek se sjetim dobrog Mihe, koji je igrao i vremešnijeg vozača speedwaya, koji se nadjačava s mlađim suparnikom u filmu „Sjenka slave“ ili „Stroj“, snimanom u Crikvenici. Žao mi je što je prerano odustao od glume… Mi tog ljeta u Malinskoj nismo znali za Mihin vic, a nismo ga ni u praksi doživjeli. A da i jesmo bilo bi neumjesno da vam u ovim svojim godinama pričam o tome, a nezamislivo da vam još lažem.
MOJE ”SLIKARSTVO“ PRODUŽILO LJETOVANJE
Kako su dani brzali u našim je džepovima bilo sve manje novca, u pitanje je dolazila čak i nafta za povratak u Rijeku. Onda je jednog dana spas došao nekako sam od sebe. Vlasnik slastičarne, kojoj smo svakodnevno hodočastili, nekako je otkrio da dobro crtam. Možda sam nekog od svojih kolega crtao i u slastičarni. Predložio je da mu za određenu naknadu u slasticama, ali i u novcu – oslikam izlog. Bog bogova! Iako to baš i nije bilo lako.
Neuk u tom poslu, iako sam od djetinjstva bio odličan crtač, nisam gazdi ni predložio da taj golemi prozor skinemo pa da na miru crtam kornet s kuglicama sladoleda, neku kiflu i čašu s limunadom. Od boja sam imao samo tri i to – brodske. Nekim kemijanjem tih triju boja uspio sam dobiti još neku nijansu, ali dok sam okomito crtao boja se uporno cijedila. Moj strpljivi asistent Rapa nekom je bijelom krpom non-stop brisao ono što je curilo. Ali, posao je obavljen na obostrano zadovoljstvo – gazda nije imao zamjerki. Najprije smo navalili na slastice, a onda je u mojim rukama završilo i nekoliko onih crvenih stodinarki. Onih na kojima se s jedne strane dičio Augustinčićev SPOMENIK SLOBODE, koji od 1954.godine resi park ispred zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku, u koji je doplovio brodom iz riječke luke; na drugoj su strani bile plemenite zidine dubrovačke. Koliko bi ti novci danas vrijedili – ne znam. Ali znam da smo za dva-tri dana produžili ljetovanje.
NIKAD VIŠE
Nikada neću zaboraviti taj početak dalekog ljeta šezdeset i petoga, najdužeg slobodnog ljeta u našim životima. Ljeta u kojem smo uistinu vjerovali da možemo dosegnuti zvijezde, ne samo one nad malinskim nebom, nama iznad naših šatora tako blizu, tako blizu. Prije odlaska odigrali smo internu tombolu, izvlačili papiriće s imenima stvari. Nekome je pripala neiskorištena vrećica „Argo“ juhe, nekom nešto drugo, nekom nešto treće… Meni je pripala mala gumena lopta, koju sam s ljubavlju čuvao u mojoj sobi na Belvederu, Aleksandra Mamića 7a. Dogodine sam otišao studirati u Zagreb, gdje su bili i Željko i Lojzo, Rapa, Škofa i Babo studirali su u Rijeci, a moji su se roditelji s Belvedera preselili na Kantridu. Kud je nestala mala gumena crvena lopta nikada nisam saznao.
KAKVO JE MORE-RAPA
…Kad smo doplovili do Rijeke čvrsto smo se zarekli da ćemo i idućeg ljeta na naše „staro“ mjesto i – nikada se više nas šestorica, u šest, nismo našli ni na brzopoteznom piću. Za zagrebačkih studija sa Željkom i zajedničkim nam prijateljem Miškom viđao sam se s vremena na vrijeme. a s Lojzom sam jedno vrijeme nerazdvojan. Bili smo čak i cimeri u Studentskom domu „Sava“, dviju zima prodavali čestitke, smrzavajući se na Dubravi, Kvaternjaku i Trešnjevačkom placu. Grijali smo se kuhanim vinom i hranili kokošjim bocama, a to će reći batacima, jedan po jedan – netko je uvijek morao biti prodavač: “Izvol’te lepe čestitke!“. Dvadeset najskupljih, Kirinovih zagrebačkih veduta, jednom je kupio neumrli šansonijer Zvonko Špišić, inače rođeni Trešnjevčanin, pardon Trešnjefčan, mam tu pri placu. Lojzo i ja sanjali smo da ćemo jednog dana imati svoje privatne novine…
A onda su godine učinile svoje. Babo je poput braće bio pomorac, Rapa, iako liječnik zvanjem, menadžer u propagiranju i prodaji lijekova i medicinskih pomagala, Škofa sjajni recepcioner u „Bonaviji“, Lojzo, iako fakultetskom diplomom kemičar, u Rafineriji nafte (tako smo mi Riječani uvijek zvali firmu službenim nazivom INA) vođa službe informiranja, a ja novinar, eto i sada. Željko i Lojzo ne pojavljuju se na našim godišnjicama mature, Lojzo se za razliku od Željka ni s kim i ne vidi i ne čuje. Babo, Rapa, Škofa i ja smo u pravilu bili redoviti. Od naše četrdesete obljetnice sastajemo se svakog posljednjeg petka u lipnju. Prošle godine, u kojoj se moja dobra majka u sve većim mukama kretala i otišla putem dobrih spominjanja i mene nije bilo na lijepom druženju. I nesretni se Babo, svojom voljom, uputio putem bez povratka. Govorio sam mu nad otvorenim grobom na Drenovi, bez koncepta, bez čitanja. Babo, Rapa i ja bili smo u mladosti nerazdvojni, bili smo Remarqueova „Tri ratna druga“, znali smo se u dušu, razumjeli na mot, šifru, zvižduk Babin i moj belvederski, Rapa i ja smo kumovali jedan drugome na vjenčanjima… Ni starost nas nije otuđila, samo je prorijedila susrete.
Nedostajat će nam Babo – ne samo ove godine, uvijek. Kao i Ive, Vera, Duško i Ljerka. I uz njih i s njima odrastali smo, voljeli naše prve ljubavi i patili kad smo se razilazili, vjerujući u ljepotu življenja i druženja. Vjerujući u sutra, koje je, kao i svima u ovim našim godinama, nekako prebrzo došlo. Ili to mi samo tako mislimo i osjećamo.
Dobro naše ljeto šezdeset i peto.
