RT DOBRE NADE : H-8 ZA SVA VREMENA
Mišo CVIJANOVIĆ-CVIJO 6 years ago Kolumne , RijekaPrije šezdeset godina na 5. Festivalu jugoslavenskog filma 1958.godine u Puli najboljim je filmom, i odlukom stručnog žirija i glasovima publike, proglašen „H-8“ velikog, a samozatajnog redatelja Nikole Tanhofera. I poslije šest desetljeća spada u red najboljih hrvatskih i jugoslavenskih filmova svih vremena. Kultni „H-8“ satkan je na istinitom tragičnom događaju, smrtonosnoj prometnoj nesreći, dogođenoj prethodne 1957.godine, scenaristi su bili Tom Butorac i Zvonimir Berković. U filmu je uspješno debitirala Riječanka Đurđa Glažar, tada još studentica Akademije za kazališnu umjetnost u Zagrebu.
Porodica Stipanić, znana i ugledna u Crikvenici nekoliko stoljeća, praporijeklom iz Hercegovine, do ovih je krajeva dospjela bježeći od Turaka. Stipanići su se najprije skućili na Kotoru, s kojeg su kao i ostali poslije velikog požara 1776. godine „sišli u Crikvenicu“, točnije na tlo sadašnje Crikvenice.
Bili su vrsni ribari, ali i brodograditelji manjih drvenih plovila, kalafati, proizvođači pomorske opreme i ribarskog alata. Jedan od najuglednijih crikveničkih Stipanića, prof.dr.sc. Ljubo Stipanić (Crikvenica 1919.- Rijeka 1986.), partizanski artiljerac i ratni invalid, u Rijeci zauvijek upamćen kao izniman stručnjak u pomorskoj privredi, u „3.maju“ i na Pomorskom fakultetu, a u Crikvenici i kao vrstan plivač i vaterpolist, trener i sportski djelatnik, tražeći korijene Stipanića svojedobno je pored Tomislavgrada/Duvna našao Stipanićevo selo.
Najslavniji sportaš iz familije Stipanić svakako je Karlo Stipanić, jedan od najboljih svjetskih vaterpolskih vratara, uz ostalo i zlatni olimpijski slavodobitnik 1968.godine. Njegovog imenjaka, djedova mu brata Karla, jedinog od Stipanića nisam volio. Kad bi nam bala pa va njegov vrt – ni joj bilo spasa. Probo bi je nožem i bacio preko ograde. Znam da je bio ljut kad bi bala pala va njegov vrt, ma nan je bala bila draža od njegovog vrta. Ali, da budemo pošteni, najčešće bala nikakve štete i nije napravila.
”FALŠE“ KARTE ZA NAJDRAŽEG KAUBOJA
Zašto se spominjem Stipanića? Zato jer je u prijetelevizijskoj eri nama u Crikvenici prozor u svijet bilo Kino „Jadran“, u zgradi što je, kao i susjedna, tada uistinu gospodska Kavana „Corso“, između dvaju svjetskih ratova bila u vlasništvu Stipanića. Moji su roditelji, kao i mnogi Crikveničani, u Kinu „Jadran“ imali godišnju pretplatu, na balkonu, a ja sam s crkveniškun dečinun na poslijepodnevnim predstavama bio u parteru. Karte je prodavala dobra teta Blaženka Katnić.
Njen mlađi sin Boro (do preranog odlaska u dobra spominjanja vrstan pitur i strastveni jedriličar) bio je moj školski kolega, a njegov će stariji brat Aje, službenim imenom Ivan, s vremenom postati najdarovitiji crkveniški nogometaš, as „Crikvenice“, kratko vrijeme prvotimac „Rijeke“, a prvoligaški igrač i u Švicarskoj. Dinara, naravno, nije uvijek bilo za kupnju karte pa bismo se s vremena na vrijeme prošvercali i „falšun“, ali to je već neka druga priča.
U Kinu „Jadran“ ipak sam odgledao gotovo sav repertoar. U westernima, koje smo mi zvali kaubojskim filmovima, uvijek sam navijao za Indijance, nisam volio Johna Waynea, jesam Garyja Coopera (koji u mladosti bijaše i karikaturist!), a najdraži mi je kauboj bio Audie Leon Murphy, u stvarnom životu ratni heroj i najodlikovaniji američki vojnik u drugom svjetskom ratu.
Nizak, dječačkog lica, s čašom mlijeka, a ne viskija u ruci, uglavnom je igrao pozitivce. Dobro naše, nažalost odavna pokojno Kino „Jadran“.
FILM NA CIRKULU POD ZVJEZDANIM NEBOM
A opet, jedno od najdojmljivijih mojih crikveničkih filmskih prikazivanja filmova nije se zbilo u Kinu „Jadran“ već pod zvjezdanim nebeskim svodom. Ne, Crikvenica tada nije imala službeno ljetno kino. Taj smo film moja mama i ja, kao i ostali crikvenički filmofili, gledali na Cirkulu, sadašnjem Trgu Stjepana Radića. Među nama su bila i dvojica poslije vrhunskih naših filmskih znalaca. Dr. Hrvoje
Turković, sin moje profesorice iz biologije i susjed u Ulici kralja Tomislava, kao školarac i sjajan akvarelist, a i muzički nadaren; posredstvom velikog čovjeka crikveničke glazbe profesora Dragutina Raljušića učio me svirati na gitari.
O filmu, o kojem, narodski rečeno, sve ima u malom prstu, Hrvoje i sada priča s onim istim dječačkim žarom u srcu i očima; slušao sam ga i gledao i pretprošle noći na malom ekranu. Drugi je bio Darko Zubčević, godinama televizijski filmski kritičar.
Koji je to film bio? Osvajač Zlatne arene na 5. Festivalu jugoslavenskog filma u Puli 1958.godine, dakle prije točno šezdeset godina – „H-8“ velikog, a samozatajnog redatelja Nikole Tanhofera. „H-8“ je samo u Zagrebu, koji je tada bio neusporedivo maloljudniji nego danas, gledalo cca 200.000 gledatelja.
“H-8” je film koji i danas volim i cijenim i – nisam u manjini filmoljubaca. Naprotiv! A tu svevremensku filmsku priču nije stvorila mašta, spisateljska ili scenaristička imaginacija.
Stvorio ju istiniti, crni, nemilostivi događaj, smrtonosna prometna nesreća na cesti, što smo je tada službeno zvali „Autoputom bratstva i jedinstva“, a neslužbeno samo Autoputom Zagreb-Beograd.
ISTINITA PRIČA
Evo te istinite priče… Bio je 14. kolovoz 1957.godine, noć nedaleko od sela Ježeva. Mrak, uporna gusta ljetna kiša i nesreća s koje velovi tajne nisu skinuti ni poslije šezdeset i jedne godine. Vjerojatno nikada i neće biti skinuti… Autobus beogradske “Laste” (firma i sada postoji, “Lastini” autobusi svakodnevno dolaze i na Žabicu), registarske oznake S-8540, redovito je prometovao na relaciji Beograd – Zagreb.
Mlađim čitateljima pojašnjenje, S je tada bila oznaka za Srbiju, H za Hrvatsku, svaka od tadašnjih šest republika u Jugoslaviji imala je svoju oznaku. Registracije na temelju većih gradova pojavit će se mnogo godina poslije.
“Lastin” je autobus, dakle, prema Zagrebu s beogradskog autobusnog kolodvora krenuo nešto poslije 16 sati. Za upravljačem je do Novske sjedio glavni vozač, 44.godišnji Milan Šipka, a potom pomoćni vozač Petar Krajnović.
U autobusu je bilo 35 putnika. Nekima je cilj bio Zagreb, neki su u glavnom gradu Hrvatske presjedali za Ljubljanu, neki prema moru, a bračni par Enzo i Maria Gondonni za Rim! S mrakom je počela padati blaga ljetna kiša, vidljivost je na cesti osjetno smanjena, većina je pozaspala.
KOBNI TRIDESET I PRVI KILOMETAR
Autobus se približavao 31. kilometru, na kojem je propisno parkiran s desne strane mirovao tegljač prijevoznog poduzeća iz Karlovca, koji je za sobom još od Šapca vukao teretnu Škodu, nakrcanu sa 30 tona lima. Škoda, kojom je upravljao Stevo Gračan, bila je u kvaru. Vozač tegljača Ante Vidoš morao se zaustaviti, jer se motor njegova vozila pregrijavao, pa je u hladnjak svako-toliko trebalo dolijevati vode.
Oba zaustavljena teretnjaka imala su upaljena svjetla upozorenja – kamion pozicijska, a Škoda još i priručnu crvenu signalnu svjetiljku, obješenu na stražnjem dijelu. .
Točno u 21.20 začuo se strahovit tresak, a zatim lomljava i jauci. Vozači teretnjaka Vidoš i Gračan poslije su ispričali: ”Bili smo zabavljeni svojim poslom oko šlepera – nalijevanjem vode i provjerom guma – kad smo najednom čuli šum nekog vozila koje je dolazilo iz smjera Zagreba.
Bila je to tamna limuzina s upaljenim dugim svjetlima. Sekundu-dvije iza toga čuo se i snažan udarac. Autobus se zaletio u zaustavljenu Škodu i doslovno je prepolovio…”.
SMRTONOSNI FAROVI NEZNANOG VOZAČA
Poslije je stručnom rekonstrukcijom utvrđeno da je tajanstveni osobni automobil svojim blještavim farovima zaslijepio vozača autobusa Petra Krajnovića, koji stoga nije vidio teretnjake ispred sebe, parkirane uz rub ceste. Izbjegavajući izravni sudar, refleksno je skrenuo udesno, da propusti limuzinu, i pritom naletio na Škodu. Limuzina je nastavila put prema istoku, ne zaustavljajući se. Njezin vozač se uopće nije obazirao na teške posljedice svoje nepropisne vožnje.
Očevici nisu uspjeli zapamtiti potpuni registarski broj odbjegle limuzine. Zna se samo da je registarska pločica počinjala s H-8… Odcjepljeni dio Škode zabio se u desnu stranu autobusa, probio ga na nekoliko mjesta i usmrtio vozača Milana Šipku, koji je sjedio na pomoćnom sjedalu, i šestomjesečnu djevojčicu Koraljku Adamović, koja mu je u tom trenutku sjedila u krilu. Kratko vrijeme poslije njih od ozljeda umrijet će i otac djevojčice Milenko Adamović…
SMRT JURI ASFALTOM
…Za manje od godinu dana nastao je jedan od najboljih hrvatskih i jugoslavenskih filmova, pobjednik 5.Festivala jugoslavenskog filma 1958.godine u Puli. Na ideju je prvi došao Tomislav Butorac, tada novinar zagrebačkog “Vjesnika”, našavši istomišljenika u Zvonimiru Berkoviću, tankoćutnom intelektualcu, koji će poslije iznjedriti sjajni film “Rondo”, sa sofisticiranom pričom o ljubavnom trokutu (Relja Bašić, Milena Dravić, Stevo Žigon).
Tom je o scenariju za “H-8” jednom pripovijedao: ”Čim se dogodila nesreća, Berković i ja smo sjeli i počeli raditi na scenariju. Tema nas je doslovno mamila. Scenarij smo završili relativno brzo, a snimanje je počelo već u veljači 1958. godine. Prvotno se film trebao zvati ‘Smrt juri asfaltom’ i tako je i najavljivan za Filmski festival u Puli.”.
Tom, iskonski umjetnik, ljudski i umjetnički hrabar i iskren do srži, konceptualist i buntovnik s razlogom prije mnogih i – iznad mnogih.
Iako sazdan na istinitom događaju scenarij ipak nudi nešto drugačiju priču.
U filmu autobus polazi iz Zagreba prema Beogradu. Pun tako različitih ličnosti, osebujnih likova: novinar, liječnik, sitni lopov, koketa, mlada majka s bebom i nekoliko djece. Istodobno iz pravca Beograda prema Zagrebu kreće kamion kojim upravlja vozač, pored kojega sjedi njegov sin.
BEZ DAHA
Film smo na Cirkulu odgledali bez daha, gotovo ne trepćući očima. Svih 105 minuta! I priča i gluma i režija držali su nas u napetosti od prve do posljednje minute. Bit dramatičnosti i iščekivanja temeljena je na izvrsnoj zamisli. Zahvaljujući pripovjedaču (Ivanu Hetrichu, ne samo poslije sjajnom redatelju već i neusporedivom, sugestivnom, a nenametljivom spikeru) gledatelj, naime, od početka zna da će se sudar zbiti, da je neizbježan. Ostaje pitanje tko će od svih njih poginuti. Zna se i koja će sjedala u autobusu biti kobna, na kojim će sjedalima putnici poginuti. Ali, putnici u vožnji mijenjaju mjesta – zbog raznih razloga.
Cijelo vrijeme svaki od putnika ima svoje tuge i radosti, razočarenja i nepravde. Netko čak pakosni, zluradi cinizam u želji za osvetom, netko ljubavna nadanja, netko slućenu, a netko neuzvraćenu ljubav.
U zraku treperi roditeljska ljubav iskusnika, mlade mame s bebom, ustreptalost novopečenog ili budućeg oca… Jedan se otac jednom od kobnih mjesta primiče, želeći što bolje preko radija čuti svoju rođendansku čestitku koju mu upućuje njegovo dijete. Jednom je tužnom dječaku pacijent ojađen neuspjelom operacijom nekog drugog kirurga srušio mit o dobrom ocu i liječniku. Jedna će djevojka (igra je Đurđa Glažar) poginuti jer joj ponos neće dopustiti da umornu glavu nasloni na rame ili grudi momka (Borisa Buzančića) na sjedištu pored, jedan će dobri profesor hrvatskog jezika…
Jednom vozaču neće pomoći lutak sreće, ni drugi neće imati sreće, poginut će obojica… A krivac za sve pogibije i sva ranjavanja, kao i u životu, u filmu će nam ostati nepoznat. Upamtit ćemo samo dio registracije njegovog automobila – H-8.
Jednostavnosti ljudske dramatike i međuodnosa u filmu “H-8”nisu ni do koljena sve spektakularnosti u sličnim situacijama ljudi u zajedničkom kobnom prostoru svjetskih spektakala poput “Posejdonove avanture”, “Paklenog tornja” i sličnih filmova.
“H-8” je premostio i nadživio desetljeća. Zato i nije čudno što u filmu “H-8” nijedan glumac nije dobio nagradu za glavnu ulogu, u filmu Nikole Tanhofera glavni je glumac – ansambl, nogometnim rječnikom rečeno – tim.
VEĆINU GLUMACA ZNAO SAM IZ PRETHODNIH FILMOVA
Iako dječak većinu glumaca znao sam iz filmova prije viđenih u Kinu “Jadran”. Prije “H-8” u najviše sam filmova gledao Antuna Nalisa, najčešće kao negativca. Čak i u nogometnoj komediji “Plavi devet”, u kojoj je igrao s bratom Jugoslavom, kojega je, kao centarfora na terenu, “glumio” legendarni napadač “Rijeke” i “Dinama” Stojan Osojnak.
Marijana Lovrića upamtio sam kao Marina u našem prvom filmu onog poraća “Slavici”, istaknut je bio i u lepezi mnogih filmova. Tada još mladi Boris Buzančić bio je ne samo sve bolji nego i sve popularniji glumac. Sjajnom kazališnom glumcu Peri Kvrgiću to je bila tek treća filmska uloga, odlično je debitirao u “Opsadi” 1956. Miru Nikolić gledali smo još u popularnom filmu “Barba Žvane” i mnogim drugim, kao i poslije “H-8”. Posebno kao duševnu, dobru seosku učiteljicu u toplom, nježnom filmu “Izgubljena olovka”. Nela Eržišnik je već bila slavna iz filma “Svoga tela gospodar” (iz 1957.), ali i filma “Samo ljudi”, u kojem je starog, a još uspješnog očnog kirurga sjajno odigrao Stjepan Jurčević, profesor iz “H-8”. Iskusna je glumica bila i Mia Oremović, iako joj je to bio tek treći film, a Mariji Kohn tek drugi, ali je bila i ostala nezaboravna kao nesretna Roža u “Svoga tela gospodaru”, u kojem su igrali i Marija Aleksić i Fabijan Šovagović, te 1958. godine još ne i slavan glumac.
Stane Sever i Rudolf Kukić bili su, naravno, iskusnici, a dobroliki Ivan Šubić već tada glumac, kojem se vjerovalo doslovno u svakoj ulozi. Vanja Drach, Riječanka Đurđa Glažar (poslije Ivezić), Slavica Fila i Pavle Bogdanović na filmu su debitirali baš u “H-8”. Neki od ostalih glumaca bili su na zalazu (Milan Orlović) ili početku (Antun Vrdoljak, Kruno Valentić, Ljubica Jović, Drago Mitrović…) karijera. A neki su se na filmu pojavili u “H-8” i nikada više.
VELIKI GLUMAC I ČOVJEK PERO KVRGIĆ
Tada nisam mogao ni sanjati, a kamoli slutiti da ću kao novinar upoznati neke od protagonista zauvijek dojmljivog Tanhoferovog filma “H-8”, intervjuirati ih i karikaturalno portretirati uživo. A s Perom Kvrgićem, velikanom hrvatske glume, a tako samozatajnim i dobrim čovjekom, prijateljevati četrdesetak godina. Naravno da sam sve koji su ostali u svijetu glume gledao i svim njihovim sljedećim filmovima i televizijskim ostvarenjima, a mnogima se divio i na kazališnim daskama.
S Marijanom Lovrićem, u vrijeme njegova “vladanja” hrvatskom dramom Narodnog kazališta “Ivan Zajc” u Rijeci družio sam se i “poslovno” i prijateljski, a jednom napravio i zajednički intervju s Irenom Kolesar i njim, Slavicom i Marinom iz prvog jugoslavenskog onoposlijeratnog filma “Slavica”.
Fabijana Šovagovića sam poslije jedne njegove nezaboravne “Večeri monologa” u Guvernerovoj palači karikaturalno portretirao, vjerovali vi ili ne, na – žutoj koverti.
Borisa Buzančića, velikog kazališnog, filmskog i televizijskog glumca, gradonačelnika u “Velom mistu” i stvarnog, Grada Zagreba, posljednji put sam uživo gledao u »Ljubavnim pismima« A.R. Gurneya, u riječkoj Filodrammatici – s njegovom najdražom partnericom, velikom dramskom umjetnicom Anom Karić. Golema je paleta Buzančićevih velikih glumačkih ostvarenja, ali te večeri oči nisam skidao s Ane Karić, glumice nedokučivog šarma i ljepote, upijajući njen čuvstveni, šuškajući baršunasti glas.
Poželio sam da to uživljeno čitanje pisama nikada ne prestane. A propos, uz Anu Karić statirao sam u filmu “Allegro con brio”, dijelom snimanom u enterijerima “Novog lista”, pod dirigentskom palicom velikog, renesansno svestranog čovjeka Ivana Hetricha. Ta daleka suradnja, to divno druženje s Hetom oplemenilo je dio mog života. Vanju Dracha gledao sam u zagrebačkoj “Gospodi Glembayevima” na sceni riječkog teatra, kao starog Glembaya…
NAŠA RIJEČANKA ĐURĐA GLAŽAR
A naša Riječanka Đurđa Glažar? Osmog lipnja 1958. “Novi list”, koji je tada pomno pratio film, posvećujući mu često cijelu stranicu, objavio je objavio Đurđinu fotografiju s Borisom Buzančićem, uz potpis, što ga doslovno prepisujem: ”Naša sugrađanka ĐURĐA GLAŽAR tumači glavnu ulogu u Tanhoferovom filmu “Smrt juri asfaltom”.
Ona je student Akademije za kazališnu umjetnost. Na slici s Borisom Buzančićem koji je također nosilac glavne uloge u Tanhoferovom filmu. Film će biti prikazan na ovogodišnjem filmskom festivalu u Puli.
Đurđa Glažar, poslije Ivezić, nažalost, nije ostvarila karijeru kakvu je sanjala i za kakvu je imala i darovitosti i glumačkog kapaciteta.
Poslije debitantske Alme Novak u “H-8” igrala je u još jedanaest filmova: “Poštar zvoni dva puta” (1960.), “Sve same varalice” (1964.), “Druga strana medalje” (1965.), “Meteor”(1966.), “Brak je riskantna stvar” (1970.), “Stanica tel” (1970.), “Teret dokaza” (1972.), “Reakcionar” (1975.), “Hotel Mjesečina” (1976.), “Čudesna šuma” (1980.) i “Čarobnjakov šešir” (1990.). Simpatična komedija “ Hotel Mjesečina”, u kojoj je partner njen prvi filmski suigrač Boris Buzančić, nedavno je reprizirana na nekom od naših domaćih ekrana.
Gledajući je u kasnim satima odlutao sam u mislima u daleke godine, uz lijepu Đurđu i naočitog Borisa.
Na malom ekranu Đurđa Ivezić igrala je u “Ljubavi na bračni način”(1970.), “Vremenu ratnom i poratnom”(1975.) i “Smogovcima” (1983. Kao kuharica, 1996., darujući samo glas Boru. Budući da gledatelji najčešće sasvim zanemare glumce u crtanim i animiranim serijama, iako odavna nema titlovanja pa baš glasovi daju čar popularnim junacima i junakinjama – spomenimo se Đurđe Ivezić i na tom glumačkom polju. Đurđa je bila Beti Kamenko u “Obitelji Kremenko” i prva Štrumpfeta u “Štrumpfovima”, a raspjevana kravica Ermintruda u “Čarobnom vrtuljku”, u kojemu uz nju glume i mlađe snage, Jerko Marčić i ponajbolji suvremeni hrvatski glumac Ozren Grabarić, koji je na sreću Riječana posljednjih godina čest gost na riječkim Malim scenama.
Trsatski, kostrenski i ini Glažari u Rijeci po jednoj verziji germanskog su podrijetla, niknuli iz prezimena Glaser, što će reći staklar. Prvi moj riječki Glažar bio je Tomi Glažar, s kojim se rado susrećem u Antikvarijatu „Mali neboder“ pa se vraćamo u još pučkoškolske dane. Tomijeva sestra dr. Đurđica Glažar-Jelenović (po domaću i Jurjica) kao bebe operirala je mog sina Marka i njegovu prvorođenicu Enu, viđamo se najčešće u parteru Hrvatskog narodnog kazališta Ivana plemenitog Zajca. Liječnica je i čovjek – da je na ranu metneš. Iako u Rijeci poznajem i poznavao sam mnoge Glažare, barba Marija, godinama s pikolom na usnama najiskusnijeg u Trsatskoj glazbi, Pina, jednog od najboljih riječkih, hrvatskih i jugoslavenskih nogometnih sudaca, divnog čovjeka i liječnika dr. Đurđu Glažar-Matić i ine – nikada nisam upoznao Đurđu Glažar-Ivezić. Niti je vidio uživo. Nijedan čovjek ne uspije ostvariti sve želje pa ni ja.
NAKLON DO PODA
A “H-8”? Kad god sam ga u minulih šest desetljeća gledao, nešto kinotečno, a češće na malom ekranu, gledao sam ga uživljeno. Ne kao onaj ustreptali crikvenički dječak na kultnom Cirkulu, ali s jednakom pažnjom, a s vremenom još većim poštovanjem. Naklon do poda redatelju Nikoli Tanhoferu, scenaristima Tomislavu Butorcu i Zvonimiru Berkoviću, snimatelju Slavku Zalaru, scenografu Zdravku Gmajneru, montažerki Radojki Ivančević, meštru od glazbe Dragutinu Savinu i – svoj glumačkoj čeljadi, od iskusnika do dječaka i djevojčice.
Ne želeći okrnjiti ljepotu filma i spominjanja ipak se moram upitati: ”Je li taj film ikada vidio, bezosjećajni i kukavički, vinovnik tragedije, od kojega nam je ostao znan samo dio registracije njegova automobila, H-8?