RT DOBRE NADE : H-8 ZA SVA VREMENA

Prije šezdeset godina na 5. Festivalu jugoslavenskog filma 1958.godine u Puli najboljim je filmom, i odlukom stručnog žirija i glasovima publike, proglašen „H-8“ velikog, a samozatajnog redatelja Nikole Tanhofera. I poslije šest desetljeća spada u red najboljih hrvatskih i jugoslavenskih filmova svih vremena. Kultni „H-8“ satkan je na istinitom tragičnom događaju, smrtonosnoj prometnoj nesreći, dogođenoj prethodne 1957.godine, scenaristi su bili Tom Butorac i Zvonimir Berković. U filmu je uspješno debitirala Riječanka Đurđa Glažar, tada još studentica Akademije za kazališnu umjetnost u Zagrebu.

NESRETNI VOZAČ KAMIONA – Marijan Lovrić

Porodica Stipanić, znana i ugledna u Crikvenici nekoliko stoljeća, praporijeklom iz Hercegovine, do ovih je krajeva dospjela bježeći od Turaka. Stipanići su se najprije skućili na Kotoru, s  kojeg su kao i ostali poslije velikog požara 1776. godine  „sišli u Crikvenicu“, točnije na tlo sadašnje Crikvenice.

Bili su vrsni ribari, ali i brodograditelji manjih drvenih plovila, kalafati, proizvođači pomorske opreme i ribarskog alata. Jedan od najuglednijih crikveničkih Stipanića, prof.dr.sc. Ljubo Stipanić (Crikvenica 1919.- Rijeka 1986.), partizanski artiljerac i ratni invalid, u Rijeci zauvijek upamćen kao izniman stručnjak u pomorskoj privredi, u „3.maju“ i na Pomorskom fakultetu, a u Crikvenici i kao vrstan plivač i vaterpolist, trener i sportski djelatnik, tražeći korijene Stipanića svojedobno je pored Tomislavgrada/Duvna našao Stipanićevo selo.

AUTOBUS ZLE SREĆE…

Najslavniji sportaš iz familije Stipanić svakako je Karlo Stipanić, jedan od najboljih svjetskih vaterpolskih vratara, uz ostalo i zlatni olimpijski slavodobitnik 1968.godine. Njegovog imenjaka, djedova mu brata Karla, jedinog od Stipanića nisam volio. Kad bi nam bala pa va njegov vrt – ni joj bilo spasa. Probo bi je nožem i bacio preko ograde. Znam da je bio ljut kad bi bala pala va njegov vrt, ma nan je bala bila draža od njegovog vrta. Ali, da budemo pošteni, najčešće bala nikakve štete i nije napravila.

”FALŠE“ KARTE ZA NAJDRAŽEG KAUBOJA

U TROKUTU – Rudolf Kukić (kao Švicarac Oswvald), Mia Oremović (Švicarčeva supruga) i Antun Vrdoljak (reporter Vodopija)
ULOGE U FILMU
Đurđa Ivezić kao Alma Novak
Boris Buzančić kao novinar Boris
Antun Vrdoljak kao fotograf Vodopija
Vanja Drach kao Krešo Miljuš
Mira Nikolić kao mlada majka Gordana
Marijan Lovrić kao Rudolf Knez
Antun Nalis kao lopov Ivica
Rudolf Kukić kao Švicarac Oswald
Mia Oremović kao Švicarečeva žena
Stane Sever kao Janez Pongrac
Pero Kvrgić kao gospodin Jakupec
Marija Kohn kao gospođa Tamara Jakupec
Fabijan Šovagović kao Franjo Rošić
Marija Kohn kao gospođa Tamara Jakupec
Ljubica Jović kao Krešina žena
Siniša Knaflec kao Vladimir Knez
Ivan Šubić kao Josip Barać
Drago Mitrović kao Ivan Vukelić
Josip Presl kao Neven Šestan
Andro Lušičić kao dr. Šestan
Stjepan Jurčević kao prof. Nikola Tomašić
Krunoslava Frlić kao Marija Tomašić
Pavle Bogdanović kao Mišo Petrović
Milan Orlović kao Živković
Martin Matošević kao seljak Dukat
Rudolf Sremec kao Almin ljubavnik
Kruno Valentić kao prodavač “Večernjeg”
Slavica Fila kao glas
Ivan Hetrich kao pripovjedač 1
Stjepan Jakševac kao pripovjedač 2
Dobrila Berković kao Vesna Jakupec

Zašto se spominjem Stipanića? Zato jer je u prijetelevizijskoj eri nama u Crikvenici prozor u svijet bilo Kino „Jadran“, u zgradi što je, kao i susjedna, tada uistinu gospodska Kavana „Corso“, između dvaju svjetskih ratova bila u vlasništvu Stipanića. Moji su roditelji, kao i mnogi Crikveničani, u Kinu „Jadran“ imali  godišnju pretplatu, na balkonu, a ja sam s crkveniškun dečinun na poslijepodnevnim predstavama bio u parteru. Karte je prodavala dobra teta Blaženka Katnić.

Njen mlađi sin Boro (do preranog odlaska u dobra spominjanja vrstan pitur i strastveni jedriličar) bio je moj školski kolega, a njegov će stariji brat Aje, službenim imenom Ivan, s vremenom postati najdarovitiji crkveniški nogometaš, as „Crikvenice“, kratko vrijeme prvotimac „Rijeke“, a prvoligaški igrač i u Švicarskoj. Dinara, naravno, nije uvijek bilo za kupnju karte pa bismo se s vremena na vrijeme prošvercali i „falšun“, ali to je već neka druga priča.

U Kinu „Jadran“ ipak sam odgledao gotovo sav repertoar. U westernima, koje smo mi zvali kaubojskim filmovima, uvijek sam navijao za Indijance, nisam volio Johna Waynea, jesam Garyja Coopera (koji u mladosti bijaše i  karikaturist!), a najdraži mi je kauboj bio Audie Leon Murphy, u stvarnom životu ratni heroj i najodlikovaniji američki vojnik u drugom svjetskom ratu.

Nizak, dječačkog lica, s čašom mlijeka, a ne viskija u ruci, uglavnom je igrao pozitivce. Dobro naše, nažalost odavna pokojno Kino „Jadran“.

FILM NA CIRKULU POD ZVJEZDANIM NEBOM

A opet, jedno od najdojmljivijih mojih crikveničkih filmskih prikazivanja filmova nije se zbilo u Kinu „Jadran“ već pod zvjezdanim nebeskim svodom. Ne, Crikvenica tada nije imala službeno ljetno kino. Taj smo film moja mama i ja, kao i ostali crikvenički filmofili, gledali na Cirkulu, sadašnjem Trgu Stjepana Radića. Među nama su bila i dvojica poslije vrhunskih naših  filmskih znalaca. Dr. Hrvoje

INTELEKTUALAC – Zvonimir Berković

Turković, sin moje profesorice iz biologije i susjed u Ulici kralja Tomislava, kao školarac i sjajan akvarelist, a i muzički nadaren; posredstvom velikog čovjeka crikveničke glazbe profesora Dragutina Raljušića učio me svirati na gitari.

O  filmu, o kojem, narodski rečeno, sve ima u malom prstu, Hrvoje i sada  priča s onim istim dječačkim žarom u srcu i  očima; slušao sam ga i gledao i pretprošle noći na malom ekranu. Drugi je bio Darko Zubčević, godinama televizijski filmski kritičar.

Koji je to film bio? Osvajač Zlatne arene na 5. Festivalu jugoslavenskog filma u Puli 1958.godine, dakle prije točno šezdeset godina – „H-8“ velikog, a samozatajnog redatelja Nikole Tanhofera. „H-8“ je samo u Zagrebu, koji je tada bio neusporedivo maloljudniji nego danas,  gledalo  cca 200.000 gledatelja.

OTAC SVEVREMENSKOG H-8 – Redatelj Nikola Tanhofer
MORE NAGRADA FILMU „H-8“
Službeni žiri 5. Festivala jugoslavenskog filma u Puli 1958. godine radio je u sastavu: Josip Vidmar, Ivo Frol, Slobodan Glumac, Fedor Hanžeković, Bratko Kreft, Marijan Matković, Mirko Tepavac – uz stručnu suradnju skladatelja Krešimira Baranovića. Odlučio je da se trima najboljim filmovima proglašuju: „H-8“, proizvodnja „Jadran film“, Zagreb, 2. „Cesta duga godinu dana“, proizvodnja „Jadran film“, Zagreb, 3. „Kroz granje nebo“, proizvodnja „Ufus“, Beograd. NAGRADA ZA REŽIJU u iznosu od 500.000 dinara i Zlatna plaketa „Arena“ dodijeljeni su Nikoli Tanhoferu, za režiju filma „H-8“. NAGRADA ZA SCENARIJ u iznosu od 250.000 dinara dodijeljena je Zvonimiru Berkoviću i Tomislavu Butorcu za scenarij filma „H-8“. Jedna od triju NAGRADA ZA EPIZODNU MUŠKU ULOGU (od po 100.000 dinara) dodijeljena je Antunu Vrdoljaku za ulogu novinara u filmu „H-8“. NAGRADA ZA EPIZODNU ŽENSKU ULOGU(100.000 dinara) dodijeljena je Miji Oremović za ulogu žene Švicarca u filmu „H-8“. PRVU NAGRADU PUBLIKE, Nagradu „Jelen“, ustanovljenu te godine, također je osvojio film „H-8“ redatelja Nikole Tanhofera. Žiri jugoslavenske filmske kritike Nikoli Tanhoferu je dodijelio priznanje za „čist i dinamičan, temi adekvatan režijski postupak u filmu „H-8“, a glumačkom ansamblu(filma „H-8“) priznanje za „kamernu i filmski ujednačenu glumu. Zaslužio je film i nagradu za fotografiju, ali je žiri bio skeptičan što se tiče udjela inače vrsnoga snimatelja Slavka Zalara. Govorilo se da ga možda nisu htjeli nagraditi smatrajući da mu je renomirani Tanhofer obilno pomagao. I mnogo godina poslije filmski su stručnjaci pisali da je baš Nikola Tanhofer u filmu «H-8…» uvjerljivo izveo trik-snimanje sudara autobusa i kamiona uz pomoć maketa, odnosno da je dobar dio eksterijernih događanja na autoputu zapravo snimljen u studiju. U onim prijekompjuterskim vremenima to je bilo gotovo ravno čudu.
Film je bio prihvaćen kao značajan domet, predstavljao je i novost koja jasno osvjetljava kretanja u hrvatskom, jugoslavenskom pa i europskom filmu. Što se inozemstva tiče, valja istaknuti je o filmu s respektom pisao talijanski kritičar Lino Del Fra u vrlo uglednom časopisu «Bianco e nero», a u «Vjesniku» koscenarist Tomislav Butorac je u intervjuu (1958.) izjavio da se u Puli priča kako je «H – 8…» prvi jugoslavenski film kojega je u «gotovom novcu» kupila neka zapadna zemlja (Francuska za 20 000 dolara). Dobri i veliki Tom, čovjek filma i konceptualizma, iskren do srži, hrabar i neustrašiv i kao čovjek i kao umjetnik.

“H-8” je film koji i danas volim i cijenim i – nisam u manjini filmoljubaca. Naprotiv! A tu svevremensku filmsku priču nije stvorila mašta, spisateljska ili scenaristička imaginacija.

Stvorio ju istiniti, crni, nemilostivi događaj, smrtonosna prometna nesreća na cesti, što smo je tada službeno zvali „Autoputom bratstva i jedinstva“, a neslužbeno samo Autoputom Zagreb-Beograd.

ISTINITA PRIČA

Evo te istinite priče… Bio je 14. kolovoz 1957.godine, noć nedaleko od  sela Ježeva. Mrak,  uporna gusta ljetna  kiša i nesreća s koje velovi tajne nisu skinuti ni poslije šezdeset i jedne godine. Vjerojatno nikada i  neće biti skinuti… Autobus beogradske “Laste” (firma i sada postoji, “Lastini” autobusi svakodnevno dolaze i na Žabicu),  registarske oznake S-8540, redovito je prometovao na relaciji Beograd – Zagreb.

Mlađim čitateljima pojašnjenje, S je tada bila oznaka za Srbiju, H za Hrvatsku, svaka  od tadašnjih šest republika u Jugoslaviji imala je svoju oznaku. Registracije na temelju većih gradova pojavit će se mnogo godina poslije.

“Lastin” je autobus, dakle, prema Zagrebu s beogradskog autobusnog kolodvora krenuo nešto poslije 16 sati. Za upravljačem je do Novske sjedio glavni vozač, 44.godišnji Milan Šipka, a potom pomoćni vozač Petar Krajnović.

U autobusu je bilo 35 putnika. Nekima je cilj bio Zagreb, neki su u glavnom gradu Hrvatske presjedali za Ljubljanu, neki prema moru, a  bračni par Enzo i Maria Gondonni za Rim! S mrakom je počela padati blaga ljetna kiša,  vidljivost je na cesti osjetno  smanjena, većina je pozaspala.

KOBNI TRIDESET I PRVI KILOMETAR

Autobus se približavao 31. kilometru, na kojem je  propisno parkiran s desne strane mirovao  tegljač prijevoznog poduzeća iz Karlovca, koji je za sobom još od Šapca vukao teretnu Škodu, nakrcanu sa 30 tona lima. Škoda, kojom je upravljao Stevo Gračan, bila je u kvaru. Vozač tegljača Ante Vidoš morao se zaustaviti, jer se motor njegova vozila pregrijavao, pa je u hladnjak svako-toliko trebalo dolijevati vode.

Oba zaustavljena teretnjaka imala su upaljena svjetla upozorenja – kamion pozicijska, a Škoda još i priručnu crvenu signalnu svjetiljku, obješenu na stražnjem dijelu. .

Točno u 21.20 začuo se strahovit tresak, a zatim lomljava i jauci. Vozači teretnjaka Vidoš i Gračan poslije su ispričali: ”Bili smo zabavljeni svojim poslom oko šlepera – nalijevanjem vode i provjerom guma – kad smo najednom čuli šum nekog vozila koje je dolazilo iz smjera Zagreba.

Bila je to tamna limuzina s upaljenim dugim svjetlima. Sekundu-dvije iza toga čuo se i snažan udarac. Autobus se zaletio u zaustavljenu Škodu i doslovno je prepolovio…”.

UMJETNIK SVIM BIĆEM – Mladi Tom Butorac, koscenarist filma H-8

SMRTONOSNI FAROVI NEZNANOG VOZAČA

Poslije je stručnom rekonstrukcijom utvrđeno  da je tajanstveni osobni automobil svojim blještavim farovima zaslijepio vozača autobusa Petra Krajnovića, koji stoga nije vidio teretnjake ispred sebe, parkirane uz rub ceste. Izbjegavajući izravni sudar, refleksno je skrenuo udesno, da propusti limuzinu, i pritom naletio na Škodu. Limuzina je nastavila put prema istoku, ne zaustavljajući se. Njezin vozač se uopće nije obazirao na teške posljedice svoje nepropisne vožnje.

Očevici nisu uspjeli zapamtiti potpuni registarski broj odbjegle limuzine. Zna se samo da je registarska pločica počinjala s H-8… Odcjepljeni dio Škode zabio se u desnu stranu autobusa, probio ga na nekoliko mjesta i usmrtio vozača Milana Šipku, koji je sjedio na pomoćnom sjedalu, i šestomjesečnu djevojčicu Koraljku Adamović,  koja mu je u tom trenutku sjedila u krilu. Kratko vrijeme poslije njih od ozljeda umrijet će i otac djevojčice Milenko Adamović…

SMRT JURI ASFALTOM

ZA KOMANDNIM MOSTOM AUTOBUSA – Ivo Šubić(kao Josip Barać), Josip Presl(Neven Šestan) i Stane Sever(Janez Pongrac)
SRETAN PUT
Film „H-8“ zauvijek je obilježila i pjesma „Sretan put“, zapravo prva slavna i poznata pjesma u interpretaciji Gaby Novak. Prije snimanja filma objavljen je natječaj za skladbu vezanu uz siže filma. Stihove je napisala poznata spisateljica Blanka Chudoba (Zagreb, 5. XII 1896. — Zagreb, 26. IX 1989.), inače unuka hrvatskog književnika i političara Matije Derenčina, rođenog u Rijeci. Pisala je igrokaze za djecu, libreta za glazbeno-scenska djela, uglavnom operete, tekstove za zabavne pjesme i šansone, a između dva svjetska rata bavila se pjevanjem i režijom. Više tekstova Blanke Chudobe nagrađeno je na poslijeratnim festivalima zabavnih pjesama i šansona. Na natječaju za skladbu pobijedio je Ljuboslav-Ljubo Kuntarić (Čakovec, 20. lipnja 1925. – Volosko, 4. listopada 2016.), istaknuti hrvatski glazbenik i skladatelj. Najpoznatiji je po svojim skladbama zabavne glazbe, koje su često bile nagrađivane na festivalima. Bio je prvi pobjednik Zagrebačkog festivala sa skladbom “Ta tvoja ruka mala”. Skladao je više od 2000 zabavnih i plesnih melodija od kojih su neke, poput “Ta Tvoja ruka mala”, “Autobus Calypso”, „U nedilju Ane“ i druge, i još mnoge druge pobjeđivale na mnogim festivalima zabavne glazbe .Autor je 160 skladbi za djecu, mnogih scenskih djela, opereta, mjuzikla i opera. Također je napisao 40-ak komornih i više od 200 zborskih skladbi, 180 klapskih, 48 tamburaških i 26 mandolinskih te 680 skladba sakralne tematike. Gaby Novak i sada na koncertima pjeva „Sretan put“, pjesmu koja je obilježila svevremenski film „H-8“, ali i povela Gaby putem uspjeha.

…Za manje od godinu dana nastao je jedan od najboljih hrvatskih i jugoslavenskih filmova, pobjednik 5.Festivala jugoslavenskog filma 1958.godine u Puli. Na ideju je prvi došao Tomislav Butorac, tada novinar zagrebačkog “Vjesnika”, našavši istomišljenika u Zvonimiru Berkoviću, tankoćutnom intelektualcu, koji će poslije iznjedriti sjajni film “Rondo”, sa sofisticiranom pričom o ljubavnom trokutu (Relja Bašić, Milena Dravić, Stevo Žigon).

Tom  je o scenariju za “H-8” jednom  pripovijedao: ”Čim se dogodila nesreća, Berković i ja smo sjeli i počeli raditi na scenariju. Tema nas je doslovno mamila. Scenarij smo završili relativno brzo, a snimanje je počelo već u veljači 1958. godine. Prvotno se film trebao zvati ‘Smrt juri asfaltom’ i tako je i najavljivan za Filmski festival u Puli.”.

Tom, iskonski umjetnik, ljudski i umjetnički hrabar i iskren do srži, konceptualist i buntovnik s razlogom prije mnogih i – iznad mnogih.

Iako  sazdan na istinitom događaju scenarij ipak nudi nešto drugačiju priču.

U filmu autobus polazi iz Zagreba prema Beogradu. Pun tako različitih ličnosti, osebujnih  likova: novinar, liječnik, sitni lopov, koketa, mlada majka s bebom i nekoliko djece. Istodobno iz pravca Beograda prema Zagrebu kreće kamion kojim upravlja vozač, pored kojega sjedi njegov sin.

BEZ DAHA

Film smo na Cirkulu odgledali bez daha, gotovo ne trepćući očima. Svih 105 minuta! I priča i gluma i režija držali su nas u napetosti od prve do posljednje minute. Bit dramatičnosti i iščekivanja temeljena je na izvrsnoj zamisli. Zahvaljujući pripovjedaču (Ivanu Hetrichu, ne samo poslije sjajnom redatelju već i neusporedivom, sugestivnom, a nenametljivom spikeru) gledatelj, naime, od početka zna da će se sudar zbiti, da je neizbježan. Ostaje pitanje tko će od svih njih poginuti. Zna se i koja će sjedala u autobusu biti kobna, na kojim će sjedalima putnici poginuti. Ali,  putnici u vožnji mijenjaju mjesta – zbog raznih razloga.

Cijelo vrijeme svaki od putnika ima svoje tuge i radosti, razočarenja i nepravde. Netko čak  pakosni, zluradi  cinizam u želji za osvetom, netko ljubavna nadanja, netko slućenu, a netko  neuzvraćenu ljubav.

U VELIKOM PLAVOM PUTU – Alida Valli i Yves Montand
VELIKI PLAVI PUT
U godini trijumfa filma „H-8“ na 5.festivalu jugoslavenskog filma 1958.godine u Puli je prikazan i koprodukcijski film „Veliki plavi put“, „Triglav filma“ i „Play Arta“- G.S.I. Cinematografica, u režiji poznatog talijanskog redatelja Gilla Pontecorva. Za „Veliki plavi put“, snimljen prethodne 1957.godine, emotivno sam zauvijek vezan. Taj je film, kuriozuma li, u Italiji na filmskim plakatima imao dva slična, ali ipak različita imena „La lunga strada azzura“ i „La grande strada azzura“. Zašto volim taj film iako sam ga samo jednom, 1959.godine, gledao u Rijeci? Zato jer je taj film sniman u Crikvenici prekoputnoj bodulskoj uvali Klimno, koju stari Crkveničani zovu Klivno, a glumci su bili smješteni u tada zaista gospodskom Hotelu „Miramare“. S nepunih jedanaest godina ja sam s udaljenosti od metar, najviše dva gotovo svakog dana gledao božanstveno lijepu Alidu Valli (rođenjem Puljanku iliti Polesanu), koju sam zauvijek zapamtio u filmu „Treći čovjek“ iz 1949., velikog čovjeka filma, genijalnog Orsona Wellesa. U „Velikom plavom putu“ Alida Valli je igrala suprugu siromašnog ribara, kojeg je glumio muževni Yves Montand (Francuz talijanskih korijena, Ivo Livi), sjajan glumac i odličan pjevač šansona. U Crikvenici je bila i njegova supruga Simone Signoret, bilo mi je drago vidjeti ih, makar i u epizodicama, u nedavno po tko zna koji put repriziranom filmu „Gori li Pariz?“. Šezdeset i jednu godinu kajem se što nisam skupio hrabrosti i zamoliti Yvesa, Alidu i Simone za autogram, a davali su ih svima koji su zaiskali. Nimalo nadmenosti holivudskih zvijezda nije bilo u njima. A propos, od jugoslavenskih glumaca igrao je Janez Vrhovec, a na svim plakatima ističe se i ime Nijemca Petera Carstena, koji će u godinama što su slijedile postati gotovo zaštitnim znakom njemačkih oficira u mnogobrojnim jugoslavenskim ratnim filmovima. U filmu je statirao i jedan naš školski kolega, plavokosi Dalmatinac Tonči, inače iz Dječjeg doma. Ribar (Montand) je lovio ribu i poput naših Podvelebićana, dinamitom, štapinima, a Tonči je imao zadatak tako ulovljenu ribu što prije pokupiti s površine mora, prije nego što dođe obalna straža. O, kako bih rado opet vidio taj film! Prije nekoliko godina jedan mi je riječki filmofil obećao nabaviti CD iz Trsta, ali se ispostavilo da je Trst udaljeniji i od Novog Zelanda. Umire li nada zaista posljednja?
Prije točno deset godina, o 120.obljetnici crikveničkog turizma, tada 91. godišnji barba Marko Car, odani prijatelj moje obitelj, on i svi njegovi, uz ostalo me darovao pričom u Yvesu Montandu. Barba Marko Car čitav je svoj čestiti život bio u ugostiteljstvu, od dječačkih bosonogih godina u kratkim hlačama do najiskusničkijih dana. Između dvaju vremena u znaku „Zimmer frei!“ protegnule su se učeničke, šegrtske, konobarske, kuharske i recepcionerske godine, ponajviše crikveničke, ali i zagrebačke i češke. More truda, znanja i umijeća, radosti i tuga, poslovnih i nažalost familijarnih – nepošteno prerana smrt mlađeg sina Dražena, vrsnog grafičkog stručnjaka i nogometaša na oca. U mozaiku vlastitog života čovjek ne može izabrati baš sve kamenčiće.
Ovako je pripovijedao dobri barba Marko:“Va Crikvenicu je između dva rata dolazil Singer poznati, ča je imal rudnike u Hrvatskoj, pa poznata naša spisateljica Marija Jurić-Zagorka, a posle rata je bil Yves Montand sa suprugom Simone Signorete, Alida Valli, kad se snimal film „Veliki plavi put“. Ja san baš tad va „Miramareu“ bil šef recepcije i sve san ih ja upisal va knjige. Montand ni niš posebno izvoljeval, bil je normalan i – galantan. Kad je dobil novac, isplatu, ovakov kup veli – ovako bi dijelio svima! „Veliki plavi put“ se snimal va Klivnu, a jedan naš konobar, Franjo Škiljan, zamjenjival je Montanda, ma – samo leđima. Franjo vesla, a ovi ga snima sa leđa, ha, ha, ha… Valjda se Montandu ni veslalo, ha, ha, ha…“

U zraku treperi roditeljska  ljubav iskusnika, mlade mame s bebom, ustreptalost novopečenog ili  budućeg oca… Jedan se otac jednom od kobnih mjesta primiče, želeći  što bolje preko radija čuti svoju rođendansku čestitku koju mu upućuje njegovo dijete. Jednom je tužnom dječaku pacijent ojađen neuspjelom operacijom nekog drugog kirurga srušio mit o dobrom ocu i liječniku. Jedna će djevojka (igra je Đurđa Glažar) poginuti jer joj ponos neće dopustiti da umornu glavu  nasloni na rame ili grudi momka (Borisa Buzančića) na sjedištu pored, jedan će dobri profesor hrvatskog jezika…

Jednom vozaču neće pomoći lutak sreće, ni drugi neće imati sreće, poginut će obojica… A krivac za sve pogibije i sva ranjavanja, kao i u životu, u filmu će nam ostati nepoznat. Upamtit ćemo samo dio registracije njegovog automobila – H-8.

Jednostavnosti ljudske dramatike i međuodnosa u filmu “H-8”nisu ni do koljena sve spektakularnosti u sličnim situacijama ljudi u zajedničkom kobnom prostoru svjetskih spektakala poput “Posejdonove avanture”, “Paklenog tornja” i sličnih filmova.

“H-8” je premostio i nadživio desetljeća. Zato i nije čudno što u filmu “H-8” nijedan glumac nije dobio nagradu za glavnu ulogu, u filmu Nikole Tanhofera glavni je glumac – ansambl, nogometnim rječnikom rečeno – tim.

VEĆINU GLUMACA ZNAO SAM IZ PRETHODNIH FILMOVA

ČAROBNI NARATOR U H-8 – Ivan Hetrich u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije

Iako dječak većinu glumaca znao sam iz filmova prije viđenih u Kinu “Jadran”. Prije “H-8” u najviše sam filmova gledao Antuna Nalisa, najčešće kao negativca. Čak i u nogometnoj komediji “Plavi devet”, u kojoj je igrao s bratom Jugoslavom, kojega je, kao centarfora na terenu, “glumio” legendarni napadač “Rijeke” i “Dinama” Stojan Osojnak.

Marijana Lovrića upamtio sam kao  Marina u našem prvom filmu onog poraća “Slavici”, istaknut je bio  i u lepezi mnogih filmova. Tada još mladi Boris Buzančić bio je ne samo sve bolji nego i sve popularniji glumac. Sjajnom kazališnom glumcu Peri Kvrgiću to je bila tek treća filmska uloga, odlično je debitirao u “Opsadi” 1956. Miru Nikolić gledali smo još u popularnom filmu “Barba Žvane” i mnogim drugim, kao i poslije “H-8”. Posebno kao duševnu, dobru seosku učiteljicu u toplom, nježnom filmu “Izgubljena olovka”. Nela Eržišnik je već bila slavna iz filma “Svoga tela gospodar” (iz 1957.), ali i filma “Samo ljudi”, u kojem je starog, a još uspješnog očnog kirurga sjajno odigrao Stjepan Jurčević, profesor iz “H-8”. Iskusna je glumica bila i Mia Oremović, iako joj je to bio tek treći film, a Mariji Kohn tek drugi, ali je bila i ostala nezaboravna kao nesretna Roža u “Svoga tela gospodaru”, u kojem su igrali i Marija Aleksić i Fabijan Šovagović, te 1958. godine još ne i slavan glumac.

Stane Sever i Rudolf Kukić bili su, naravno, iskusnici, a dobroliki Ivan Šubić već tada glumac, kojem se vjerovalo doslovno u svakoj ulozi. Vanja Drach, Riječanka Đurđa Glažar (poslije Ivezić), Slavica Fila i Pavle Bogdanović na filmu su debitirali baš u “H-8”. Neki od ostalih glumaca bili su na zalazu (Milan Orlović)  ili početku (Antun Vrdoljak, Kruno Valentić, Ljubica Jović, Drago Mitrović…) karijera. A neki su se na filmu pojavili u “H-8” i nikada više.

VELIKI GLUMAC I ČOVJEK PERO KVRGIĆ

JEDNA OD ČETIRIJU UŽIVO CRTANIH KARIKATURA DRAGOG PRIJATELJA – Pero Kvrgić u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije

Tada nisam mogao ni sanjati, a kamoli slutiti da ću kao novinar upoznati neke od protagonista zauvijek dojmljivog Tanhoferovog filma “H-8”, intervjuirati ih i karikaturalno portretirati uživo. A  s Perom Kvrgićem, velikanom hrvatske glume, a tako samozatajnim i dobrim čovjekom,  prijateljevati četrdesetak godina. Naravno da sam sve koji su ostali u svijetu glume gledao i svim njihovim sljedećim filmovima i televizijskim ostvarenjima, a mnogima se divio  i  na kazališnim daskama.

S Marijanom Lovrićem, u vrijeme njegova “vladanja” hrvatskom dramom Narodnog kazališta “Ivan Zajc” u Rijeci družio sam se i “poslovno” i prijateljski, a jednom napravio i zajednički intervju s Irenom Kolesar i njim, Slavicom i Marinom iz prvog jugoslavenskog onoposlijeratnog filma “Slavica”.

Fabijana Šovagovića sam poslije jedne njegove nezaboravne “Večeri monologa” u Guvernerovoj palači karikaturalno portretirao, vjerovali vi ili ne, na – žutoj koverti.

RIJEČANKA U KULTNOM FILMU – Đurđa Glažar-Ivezić, debitantica za pamćenje

Borisa Buzančića, velikog kazališnog, filmskog i televizijskog glumca, gradonačelnika u “Velom mistu” i stvarnog, Grada Zagreba, posljednji put sam uživo gledao u »Ljubavnim pismima«  A.R. Gurneya, u riječkoj Filodrammatici – s njegovom  najdražom partnericom, velikom dramskom  umjetnicom  Anom Karić. Golema je paleta Buzančićevih velikih glumačkih ostvarenja, ali te večeri oči nisam skidao s Ane Karić, glumice nedokučivog šarma i ljepote, upijajući njen čuvstveni, šuškajući baršunasti glas.

Poželio sam da to uživljeno čitanje pisama nikada ne prestane.  A propos, uz  Anu Karić statirao sam u filmu “Allegro con brio”, dijelom snimanom u enterijerima “Novog lista”, pod dirigentskom palicom velikog, renesansno svestranog čovjeka Ivana Hetricha. Ta daleka suradnja, to divno druženje s Hetom oplemenilo je dio mog života. Vanju Dracha gledao sam u zagrebačkoj “Gospodi Glembayevima” na sceni riječkog teatra, kao starog Glembaya…

NAŠA RIJEČANKA ĐURĐA GLAŽAR

OTAC REMAKEA FILMA H-8 – Igor Galo u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije
OČKA BEZ POVRATKA
Poslije pola stoljeća, 2008. godine, film „H-8“ doživio je svoj remake pod naslovom „Točka bez povratka“, prema scenariju i u režiji Igora Gala. Koscenarist je bio Đorđe Milosavljević, a film je snimljen kao hrvatsko-srpska koprodukcija. U filmu je igralo samo šestoro glumaca: Rade Šerbedžija (biznismen), Slavko Štimac (putnik), Mustafa Nadarević (starac), Milena Dravić (žena), Ivan Pavletić (oficir JNA) i Ivan Brkić (putnik). Godinu dana prije snimanja filma „Točke bez povratka“, remakea „H-8“, autori su ga najavili kao suvremenu, slobodnu adaptaciju sjajnog Tanhoferovog djela, koja metaforički govori o početku građanskog rata u Jugoslaviji.
Dvojica protagonista u svevremenskom Tanhoferovom filmu, Antun Vrdoljak i Vanja Drach gotovo dijametralno suprotno razmišljali su o remakeu.
Vanja Drach je bio nostalgičan:
– Igrao sam glumca koji je ostao bez glasa, postao vrlo ciničan i težak partner svojoj supruzi. A ono što sam igrao u filmu, dogodilo mi se i u stvarnom životu, odnosno imam problema s glasom. To je bila moja prva ozbiljna uloga u filmu, kojeg se sjećam s velikom nostalgijom. Snimalo se mjesec dana na Šalati u tadašnjem samostanu. Zaista me zanima kako će izgledati remake.
Antun Vrdoljak je bio protiv remakea:
– Nikad nisam razumio da netko radi tuđi film. Ja bih uvijek radio svoj film. I što to znači hrvatsko-srpska koprodukcija? Zar ćemo mi sad jugoslovenizirati našu prošlost? To je bilo prije 40 i to zaista ne želim komentirati.

A naša Riječanka Đurđa Glažar? Osmog lipnja 1958. “Novi list”, koji je tada pomno pratio film, posvećujući mu često cijelu stranicu, objavio je objavio Đurđinu fotografiju s Borisom Buzančićem, uz potpis, što ga doslovno prepisujem: ”Naša sugrađanka ĐURĐA GLAŽAR tumači glavnu ulogu u Tanhoferovom filmu “Smrt juri asfaltom”.

Ona je student Akademije za kazališnu umjetnost. Na slici s Borisom Buzančićem koji je također nosilac glavne uloge u Tanhoferovom filmu. Film će biti prikazan na ovogodišnjem filmskom festivalu u Puli.

Đurđa Glažar, poslije Ivezić, nažalost, nije ostvarila karijeru kakvu je sanjala i za kakvu je imala i darovitosti i glumačkog kapaciteta.

Poslije debitantske Alme Novak u “H-8” igrala je u još jedanaest filmova: “Poštar zvoni dva puta” (1960.), “Sve same varalice” (1964.), “Druga strana medalje” (1965.), “Meteor”(1966.), “Brak je riskantna stvar” (1970.), “Stanica tel” (1970.), “Teret dokaza” (1972.), “Reakcionar” (1975.), “Hotel Mjesečina” (1976.), “Čudesna šuma” (1980.) i “Čarobnjakov šešir” (1990.). Simpatična komedija “ Hotel Mjesečina”, u kojoj je partner njen prvi filmski suigrač Boris Buzančić, nedavno je reprizirana na nekom od naših domaćih ekrana.

Gledajući je u kasnim satima odlutao sam u mislima u daleke godine, uz lijepu Đurđu i naočitog Borisa.

Na malom ekranu Đurđa Ivezić igrala je u “Ljubavi na bračni način”(1970.), “Vremenu ratnom i poratnom”(1975.) i “Smogovcima” (1983. Kao kuharica, 1996., darujući samo glas Boru. Budući da gledatelji najčešće sasvim zanemare glumce u crtanim i animiranim serijama, iako odavna nema titlovanja pa baš glasovi daju čar popularnim junacima i junakinjama – spomenimo se Đurđe Ivezić i na tom glumačkom polju. Đurđa je bila Beti Kamenko u “Obitelji Kremenko” i prva Štrumpfeta u “Štrumpfovima”, a raspjevana kravica Ermintruda u “Čarobnom vrtuljku”, u kojemu uz  nju glume i mlađe snage, Jerko Marčić i ponajbolji suvremeni hrvatski glumac Ozren Grabarić, koji je na sreću Riječana posljednjih godina čest gost na riječkim Malim scenama.

Trsatski, kostrenski i ini Glažari u Rijeci po jednoj verziji germanskog su podrijetla, niknuli iz prezimena Glaser, što će reći staklar. Prvi moj riječki Glažar bio je Tomi Glažar, s kojim se rado susrećem u Antikvarijatu „Mali neboder“ pa se vraćamo u još pučkoškolske dane. Tomijeva sestra dr. Đurđica Glažar-Jelenović (po domaću i Jurjica) kao bebe operirala je mog sina Marka i njegovu prvorođenicu Enu, viđamo se najčešće u parteru Hrvatskog narodnog kazališta Ivana plemenitog Zajca. Liječnica je i čovjek – da je na ranu metneš. Iako u Rijeci poznajem i poznavao sam mnoge Glažare, barba Marija, godinama s pikolom na usnama najiskusnijeg u Trsatskoj glazbi, Pina, jednog od najboljih riječkih, hrvatskih i jugoslavenskih nogometnih sudaca, divnog čovjeka i liječnika dr. Đurđu Glažar-Matić i ine – nikada nisam upoznao Đurđu Glažar-Ivezić. Niti je vidio uživo. Nijedan čovjek ne uspije ostvariti sve želje pa ni ja.

NAKLON DO PODA

A “H-8”? Kad god sam ga u minulih šest desetljeća gledao, nešto kinotečno, a češće na malom ekranu,  gledao sam ga uživljeno. Ne kao onaj ustreptali crikvenički dječak na kultnom Cirkulu, ali s jednakom pažnjom, a s vremenom još većim poštovanjem. Naklon do poda redatelju Nikoli Tanhoferu, scenaristima  Tomislavu Butorcu i  Zvonimiru Berkoviću, snimatelju Slavku Zalaru, scenografu Zdravku Gmajneru, montažerki Radojki Ivančević, meštru od glazbe Dragutinu Savinu i – svoj glumačkoj čeljadi, od iskusnika do dječaka i djevojčice.

Ne želeći okrnjiti ljepotu filma i spominjanja ipak se moram upitati: ”Je li taj film ikada vidio, bezosjećajni i kukavički, vinovnik tragedije, od kojega nam je ostao znan samo dio registracije njegova automobila, H-8?