Rt DOBRE NADE : IZVOL’TE LEPE ČESTITKE
Točno prije pola stoljeća, u studenim prosinačkim danima godine 1968. godine, u kojoj se naše uzavrelo ljetno „šezdesetosmaštvo“ već smirilo, iako je u nama nepromjenljivim romantičara zauvijek ostalo u srcu i duši, zapreteno pod pepelom desetljeća, ali nikada zauvijek ugašeno – moj gimnazijski kolega i prijatelj Lojzo i ja prodavali smo blagdanske čestitke na trešnjevačkom placu. Plac. I pogodili! I prije mi je Trešnjevka bila draga, ponajprije zbog njenih ljudi, koji su baš onakvi kao u Špišićevoj svevremenskoj „Trešnjevačkoj baladi“, toj nenadmašnoj himni poštene, radničke, ne politikantske „crvene republike“. Te 1968. godine prvi put je u nas dopuštena prodaja božićnih čestitaka. Uza sve vjernike, kršćane različitih fela, tome su se možda još više obradovali ulični prodavači, među njima, naravno, i Lojzo i ja. Za naše ondašnje studentske pojmove carski smo se hranili u dragom pajzlu „Dvije lipe“ i grijali kuhanim vinom, s klinčekom, se razme. Obdan jedan po jedan, jer je netko uvijek morao prodavati čestitke, a svake studene večeri na kraju balade – zajedno. Na kraju je novca ostalo i za dio nove garderobe i darove odabranicama naših srca, koje su nam poslije postale supruge.
KAMENITA VRATA – Jedna od zagrebačkih veduta Vladimira Kirina, krajem šezdesetih prošlog stoljeća igrala je i ulogu novogodišnje čestitke.
Bijela studena zagrebačka zima prije točno pola stoljeća. Prijeblagdansko doba na trešnjevačkom placu, prosinački dani mojoj generaciji romantične šezdeset i osme sve bliži Badnjaku i Silvestrovu. Gimnazijski kolega moj i prijatelj Boris, zvan Lojzo, i ja, studoši zagrebački i baš nekako u tim danima cimeri u Studenstskom domu „Sava“, tamo pri ulasku u beli grad Zagreb, pored mosta, cupkamo iza banka i vabimo Trešnjevčane i slučajnike da kupe božićne i novogodišnje čestitke. Najjeftinije su po pet, a najskuplje po čak dvadeset dinara, najnižu je cijenu odredio Studentski centar, najvišu mi. Te najskuplje smo kupili od trešnjevačkih fakina, »ispod ruke«.
U jednom trenutku ležerno polako rodnom Ozaljskom, od kućnog broja 19, prema nama korača Zvonko Špišić, rođeni Trešnjefčan , tak se to veli na Trešnjevci, i nenadmašni šansonijer. Iako nije bio već je maestralno pjevao »Milionera«, Zvonko Špišić je, ne pitajući unaprijed za cijenu, kupio dvadeset tih najskupljih čestitaka, s kovertom prosim lepo, Kirinovih veduta starog Zagreba, dao i „tringelt“. I tako nam, i ne znajući, platio i gablec i kuhano vino u tadašnjoj prekoputnoj gostionici, kojoj su ime dale neke davne dvije lipe. Da, „Dvije lipe“
DJED MRAZ “AMERIKANSKI”
…Tako smo Lojzo i ja, koračali prema Novoj 1969.godini…
SVECI I „DRŽAVNI SVECI“
U djetinjstvu moje generacije, rođene u prvoj punoj godini slobode, 1946., Božić nije bio državni praznik. Praznici i blagdani dijelili su se na državne, koji bijahu neradni pa se uistinu praznovalo, i „one druge“. Dobra moja baka Anđa sve je i dalje zvala svecima, samo što su jedni uistinu bili sveci, a drugi „državni sveci“, poput meni najdražeg Prvoga maja, koji je za moju plemenitu baku, dakle, bio „državni svetac”. Čestitke i čestitanja, međutim, uvijek su bili primjereni i praznicima i blagdanima.
DOBROTOM ZADRŽANA LJEPOTA I U POZNIM GODINAMA – Tetka Dragica iliti Dorothy Bielich, rođenjem Cvijanović
U mom domu, u prvom našem crikveničkom stanu s ulazom u Ulici kralja Tomislava, a kroz sve prozore osim kuhinjske poneštrice, gledalo na Cirkul (danas Trg Stjepana Radića) pod nama i Boduliju preko kanala, nije se bdjelo, ali me majka uvijek o Božiću budila ranim jutrom.
Željom naše dobre gazdarice tete Marice, muževljevim jakovarskim prezimenom Pavlić, a rođenjem Crkveniškinje Matejčićke, ja sam bio određen da joj, još kao priješkolac, prvi čestitam Božić. Stara je navada, crkveniška , a i kršćanska uopće, bila da muško prvo čestita Božić, makar se to muško još uvijek bojalo mraka i Baba Roge. Ne sjećam se više kojim sam baš riječima tada čestitao Božić, ali mislim da bih joj poželio sretan Božić, jer se čestitost i blagoslovljenost Božića tada podrazumijevala.
Dobra teta Marica bi me uvijek lijepo počastila, nekim njenim blagdanskim kolačima, među kojima je uvijek bila orehnjača, ali i „amerikanskim“ slasticama iz paketa njene kćeri „preko velike bare“. Takvih slastica, posebno božanstvenog mozaika znanog i neznanog mi kandiranog voća, u nas tada nije bilo ni na žurnalima, „Filmskim novostima“, predigrama igranim filmovima u našem Kinu „Jadran“, a kamo li u jednoj od triju naših crkveniških butiga, kod barba Matejčića, barba Zoričića i tete Kordišinke.
DOMAĆE , „AMERIKANSKE“ I MOJE ČESTITKE
PRIJATELJSTVO IZ SAVEZNIŠTVA U DRUGOM SVJETSKOM RATU – Josip Broz Tito i Winston Churchill
TITOVE ČESTITKE
U beogradskom Muzeju „25.maj“, koji je ime dobio po rođendanu Josipa Broza Tita, 2006.godine otvorena je izložba pod nazivom „Čestitamo“ – o novogodišnjim čestitkama Titu. Na njoj je izloženo devetnaest reprezentativnih čestitaka velikog formata, koje su izradili veliki jugoslavenski slikari. Riječ je o crtežima, akvarelima i uljima na platnu Titovih suvremenika Peđe Milosavljevića, Mersada Berbera, Dušana Džamonje, Otona Glihe, Ismeta Mujezinovića i drugih.Posjetiteljima su uz to bile predočene i formalne, ali luksuzne, raritetne čestitke, mnogih predsjednika i suverena iz svijeta upućene Titu – s originalnim rukopisnim porukama pošiljatelja. Te su čestitke, uz ostale, poslali bračni par Kennedy, Jimmy Carter, Leonid Brežnjev, Fidel Castro, Nehru, Idi Amin, Naser, Georges Pompidou, Elena i Nicolae Ceausescu… Uz te izložene su i čestitke Titovih osobnih prijatelja, znanstvenika, umjetnika iz svijeta likovnosti, književnosti i filma i širem krugu neznanih Titovih poštovatelja. Posebnu su zanimljivost predstavljali originalni rukopisi – čestitke, koje je Tito 1945., u prvoj godini slobode, poslao trojici savezničkih čelnika – Staljinu, Churchillu i Rooseveltu.
I mi smo u tim godinama slali i dobivali prazničke i blagdanske čestitke. Ne bih bio iskren kada bih rekao da mi se naše domaće čestitke nisu sviđale, ali su „amerikanske“ bile raskošnije, blještavije. I danas bih dao ruku u vatru da su i mirisale „amerikanski“. Iako se tada u nas o nekim državnim praznicima i dobrovoljnim radovima, pri uređivanju prelijepe crkveniške plaže, recimo, još uvijek iz svih grla gromko pjevalo:“Ame-rika i En-gleeeeeskaaa, bit će zemlja pro-le-teeeeerska…“.
I sada bih vam po sjećanju mogao nacrtati našeg snješka, dimnjačara, okićeni borić, jelku, potkovu s djetelinom s četiri lista , zimzelen s crvenim bobicama i brojem 1 na onom kalendaru s kojega se na kraju svakog dana otkidao papirić s brojem tog nadnevka i neke druge motive iz naših čestitaka. Na temelju tih čestitaka, gledajući u one prošlogodišnje, izrađivao sam novogodišnju čestitku svojim roditeljima i tajno je stavljao ispod njihovih jastuka u bračnoj sobi. Na akvarel-papiru iz školskih risanki. A propos, odavna se taj lijepi glagol risati izgubio iz rječnika naše svakodnevnosti.
Te sam čestitke, naravno, crtao tajno, drvenim bojicama, koje su mi, srećom, roditelji često kupovali. Neki bih detalj sam dodavao. Bile su formata razglednice, a možda već od drugog razreda osnovne škole, po uzoru na „amerikanske“, radio sam preklopne, izrezujući škaricama rupu , najčešće u obliku srca, na naslovnoj stranici. Kroz tu se rupu vidio središnji, najvažniji dio čestitke, a za čitanje poruke valjalo je okrenuti stranicu. I to nije bilo sve. Da što više liči „amerikanskoj“ na tu bih rupu, s unutrašnje strane, zalijepio komad celofana.
Otkud mi celofan? U jednoj od ladica tada uobičajenog kuhinjskog kredenca ili kredence, mahom blijede zelenkaste boje, moja je majka, pasionirana proizvođačica pekmeza, džemova, slatkoga i raznih kiseliša – uvijek bilo celofana. Ni ljepilo nisam kupovao, proizvodio sam ga ondašnjom metodom skrbne čeljadi – miješanjem brašna i vode. Bile su to godine oskuđa onog poraća, godine u kojima smo mnogočega bili željni, ali baš zato domišljati.
“AMERIKANSKA” ČESTITKA NAŠE TETKE DRAGICE IZ PENSILVANIJE – Devedesetogodišnja Cvijanovićka rođena u Americi, za Amerikance Dorothy, udovica Bielich nikada nas ne zaboravlja. Ova je čestitka iz 2014.godine.
I nama su u tim pedesetim prošlog stoljeća naši Amerikanci slali blagdanske čestitke, božićne i novogodišnje, najčešće sa zajedničkom porukom na jednoj čestitci. Prije nego ću to sam spoznati upućeniji od mene govorili su mi da su motivi i crteži na tim „amerikanskim“ čestitkama čisti kič, ali su meni one tada bile prelijepe. Prekrasno nacrtane, zapravo naslikane, blještavih boja, besprijekornog sjaja i tiska. Hvalili smo se njima u razredu, u školi, pokazivali prijateljima i susjedima, iako je mnogo crkveniških familija imalo rodbinu „va Merkah“, „Gornjoj i Teploj“. I nikada nam nije padalo na pamet da ih u poslijeblagdanskim danima bacimo u smeće. Moja ih je dobra majka čuvala do svog odlaska u dobra spominjanja.
Naši Amerikanci bili su potomci Adama i Milice Cvijanović. Adam je bio brat mog pradjeda Marka, koji se iznuren radom u pensilvanijskim rudnicima, 1932. godine, u svojoj šezdesetoj godini oprostio s ovim svijetom. U Pensilvaniji zauvijek počiva. Adam je imao desetoro sinova i kćeri i sve ih othranio, stvorivši od njih ponajprije čestite ljude, a zanimanja su bili različitih. Živa je još samo najmlađa Dragica, za Amerikance Dorothy, udovica Bielich. Do posljednjeg časa moje majke ona i Dragica su se dopisivale i razmjenjivale fotografije najmilijih. Dragica nije imala djece i sada je u staračkom domu, gotovo ne čuje, a i ne piše više. Kontakte s njom održavamo posredstvom jednog od njih nećaka, Roba, koji je prošle godine prvi put u životu bio u Hrvatskoj i Europi uopće.
CRTANO NA MIK-U ’72 – Zvonko Špišić na MIK-u ’72 pjevao je pjesmu “Jerbo nam se ljubav ne bi ljubav zvala” i – pozirao Cviji za ovu karikaturu
TREŠNJEVAČKI DEČKO
Bio je sunčani svibanj 2008. godine. Parkiravši auto u meni znanoj Krapinskoj ulici, koja se ulijeva ili izvire iz trešnjevačkog placa, dokoračao sam do kafića “Bicikl”, Ozaljska 19, u rodnoj kući Zvonka Špišića, te godine slavodobitnika “Porinova” za životno djelo. Dobar sam makjato gustozno upijao na terasi. Trešnjevka još nesvikla na kratke rukave. Koju minutu potom pozdrav u haustoru i divno pripovijedanje čovjeka, uz stihove, glazbu i interpretaciju kojega plačemo ljudski toplo, oslobađajuće ili se smijemo grleno i nezauzdano. Moj dragi subesjednik i domaćin, dobri čovjek Zvonko Špišić. Kada sam mu četiri desetljeća prije, u prosincu 1968.godine, prodao dvadeset novogodišnjih čestitaka s motivima zagrebačkih veduta Vladimira Kirina, nismo se upoznali. Nepune četiri godine poslije toga, uoči MIK-a 72., telefonski smo obavili intervju za „Novi list“, a na tom MIK-u sam ga prvi put uživo portretirao. Pjevao je pjesmu „Jerbo nam se ljubav ne bi ljubav zvala“ i nije pobijedio. Ali je bio – Zvonko Špišić. Tada sam mu pričao o našem kupo-prodajnom odnosu u prosincu 1968., nostalgično smo se smiješili… A prije deset i po godina, u Zvonkovoj rodnoj kući, otvorili smo si duše i napričali za cijeli život. Tada je nastao drugi moj karikaturalni portret mog dragog domaćina. Taj dobri, veliki čovjek naše glazbe, slavodobitnik najviših naših nagrada i dobitnik visokih svjetskih priznanja, istog dana kada je u „Novom listu“ objavljen intervju nazvao me radostan poput dječaka, početnika i rekao: „Mišo, na placu je rasprodan sav „Novi list“, bute mi nekak’ poslali još neki primjerak…“. Zauvijek pamtim riječi dobrog Zvonka: “Ja sam temeljit čovjek, kad nešto radim, ili to radim kako najbolje mogu ili ne radim. Ja ne kažem da je to najbolje, ali od sebe dajem maksimum: i na “Prvom pljesku” i na “Mikrofon je vaš” na Radio Zagrebu i prvi puta na televiziji, pedeset osme godine. ‘Ko je onda imao televizor? Moja mama je išla gledati susjedima, a susjeda je radila na RIZ-u pa je – posudila televizor. Poslije sam kod profesora Šira išao učiti pjevanje, dva, tri mjeseca, htio je od mene napraviti koncertnog pjevača, ali ja sam htio pjevati onako kako set pjevaju američki pjevači – prirodno. Pjevaj prirodno, kao što govoriš, samo to pretvori u melodiju. … Moje pjesme su vrlo jednostavne, “Trešnjevačka balada” traje pet i pol minuta, ima frazu veliku samo dva puta po dva takta, stalno se jedno te isto zapravo događa, naravno u varijacijama. Treba napisati jednostavnu, a pametnu pjesmu. Mislim da sam napisao sve pjesme koje sam htio, da sam i u životu i u umjetnosti potpuno ispunjen čovjek i da se, stoga, trebam povući. Znate, ja sam imao ideju za tu pjesmu, za „Trešnjevačku baladu“, pa su jedan, pa drugi pa treći autor probali napisati tekst. Ali, šta on piše? Ja sam te sreo na Trešnjevki, tu smo se zaljubili… A ja neću ljubavnu pjesmu, ja hoću pjesmu o Trešnjevki. Dok nije uzeo u ruke Drago Britvić, od toga ništa. Pa u onoj mojoj pjesmi “Suza za zagorske brege” Zagorje je samo u naslovu, nema ga ‘nutra. Da, na tu pesmu svi plaču, niste jedini. To pjevaju pjevači zabavne glazbe, narodne, operni pjevači, koncertni pjevači, zborovi pjevaju, neverovatno, na pogrebima se pjeva i na svatovima, svagdje. …Prije sam šetao po mojoj Trešnjevki, sada odem do placa i natrag, uvrh glave. Trešnjevka više nije ona stara, ali ja kažem: “Ima nas malo, al’ smo dobro raspoređeni.”. Onaj koga trebate i želite ga, poznajete ga. Ha, bilo je u životu nepravdi, onih koje ti sudbina nosi, a i podmetanja svih mogućih vrsta. Mene nije smetalo što ova zločesta vrsta čoveka hoće meni nešto podvaliti nego što misli da sam ja glup pa da to neću skužiti. Eh, to me je smetalo… Kad bih ponovno mogao birati što bih bio, ja bih opet bio Zvonko Špišić, ovakav kakav sam. Pjevao sam sa evropskim i svjetskim imenima, poznavao sam Modugna i Sergia Endriga, Nillu Pizzi, bio sam dobar s Juliette Greco, znate već, što su veći umjetnici to su bolji i jednostavniji ljudi. Ali, ja se nikada nisam smatrao takvom zvijezdom. Ja sam bio i ostao trešnjevački dečko. U svojoj kući.”
Dobra naša, osjećajna tetka Dragica…
OKTOGON, DUBRAVA I KVATRIĆ
Ali, dobri štioci moji, vratimo se mi opet pola stoljeća unatrag, u najkasniju jesen i tek načetu zimu 1968.godine, u kojoj se naše ljetno „šezdesetosmaštvo“ u studentskom domu i pred Studentskim centrom već smirilo, iako je u nama nepromjenljivim romantičara zauvijek ostalo u srcu i duši, zapreteno pod pepelom desetljeća, ali nikada zauvijek ugašeno. Ne znam kako smo se Lojzo i ja odlučili još prethodne godine prodavati blagdanske čestitke, ali nekako mislim da je to bila Lojzova ideja. Još u gimnazijskim danima bio je nekako pragmatičniji od većine nas u razredu.
BLAGDANSKA IDILA PODNO ZAGREBAČKE KATEDRALE – Božićna čestitka u strašnom drugom svjetskom ratu
Kako bilo da bilo, otišli smo u Studentski centar dobili „na revers“ određenu količinu različitih vrsta čestitaka, potpisali nekakve papire i, da budem iskren, u studenom prosincu krenuli – grlom u jagode. Naravno da su tada najbolje od svih zagrebačkih uličnih ili tržničkih prodavača blagdanskih čestitaka prolazili oni u Oktogonu. Iz više razloga. To je strogi centar Zagreba, štandovi nisu bili pod otvorenim nebom, pod nogama nije bilo ni ugažena snijega ni bljuzge, a kupci u centru Zagreba imućniji od onih na Kvaternjaku, Dubravi, Trnju, Trešnjevci… Ali, zakup prostora u Oktogonu bio je visok do neba, nedostupan baš svakom studošu – ako nije radio za nekog mešetara.
Zato smo te godine počeli na Dubravi, ali je prodaja prvih dana bila nedostatna i za najobičnije sendviče od pučke crne salame ili jegera. Ni plac na Kvaternikovom trgu nije bio osjetno bolji, ali su dani curili i za sljedeću promjenu zapravo više i nije bilo vremena. Nismo baš završili u minusu, ali nam, poslije plaćanja hrane u uokolnim gostionicama, jer „Dva goluba“ baš i nisu bila jeftina, i nije previše ostalo za novogodišnji doček i poneku „krpu“ – što nam je bio plan.
DOBRI TREŠNJEVAČKI PLAC
Dogodine, tisuću devetsto šezdeset i osme, odlučili smo se za trešnjevački plac i – pogodili. I prije mi je Trešnjevka bila draga, ponajprije zbog njenih ljudi, koji su bili, a mnogi i ostali, baš onakvi kao u Špišićevoj svevremenskoj „Trešnjevačkoj baladi“, toj nenadmašnoj himni poštene, radničke , ne politikantske „crvene republike“. Na trešnjevačkom smo placu zakupili banak u prvom redu, gotovo uz tramvajsku stanicu prema centru grada, točno preko puta popularne pučke gostionice „Dvije lipe“. U prosincu te 1968. godine prvi put je dopuštena slobodna prodaja božićnih čestitaka u Zagrebu i cijeloj SFR Jugoslaviji, do tada su takve čestitke bile ispod štanda, ispod banka i prodavane „u povjerenju“. Uza sve vjernike, kršćane različitih fela, tome su se možda još više obradovali ulični prodavači, među njima, naravno, i Lojzo i ja:
— Izvol’te lepe čestitke! Bo-žić-ne! Bo-žić-ne!.
Baš zahvaljujući božićnim čestitkama te smo zime dobrano napunili naš studoški budžet, danas zvan proračunom. Za naše ondašnje studentske pojmove carski smo se hranili u dragom pajzlu „Dvije lipe“ i grijali kuhanim vinom, s klinčekom, se razme. Obdan jedan po jedan, jer je netko uvijek morao prodavati čestitke, a svake studene večeri na kraju balade – zajedno. Na kraju je novca ostalo i za dio nove garderobe i darove odabranicama naših srca, koje su nam poslije postale supruge. Moja Gordana i sada negdje čuva minijaturnu torbicu, od skaja, da se ne lažemo, ali ukusnu da se svidi i našoj unuci prvorođenici, Eni. I još je ostalo dinara za doček Nove 1969.godine, doma, razumije se, ne u Zagrebu. Ali nas predavanja na fakultetima tog prosinca baš i nisu vidjela, osim onih na koja smo radi potpisa morali ići, ili na seminarskom predmetu, jednom tjedno.
SLOBODNA NABAVA I PRODAVAČKA SOLIDARNOST
Božićne čestitke su išle, što bi se u Bosni reklo – k’o halva! Njih, naravno, nismo „trebovali“ u Studentskom centru. Tamo smo uzimali standardne domaće novogodišnje čestitke, a božićne smo nabavljali kod preprodavača, koji su do njih dolazili „šverc-komerc“ sistemom . Bile su proizvedene u Italiji i tadašnjoj SR Njemačkoj (jer je još postojala DR Njemačka, ili „Istočna“).
Pojavile su se i nekakve trodimenzionalne, s dojmom da se likovi na čestitci kreću. Bilo ih je i božićnih i novogodišnjih i prvi put su u nas prodavane pa kupci nisu žalili dinara. Prodavali smo prvi put i inozemne petarde i domaćih proizvođača „bombice“, koje su bile manjeg praska, ali su i one imale dobru prođu. A o petardama da i ne govorim. Da se razumijemo, te petarde nisu ni u ludilu bile moćne i bučne poput današnje pirotehnike. Ali, i božićne čestitke i „trodimenzionalke“ i petarde bile su u stilu pjesme koju će desetljećima poslije pjevati Sanja Doležal s „Novim fosilima: “Bilo mi je prvi put…“.
TREŠNJEVAČKI PLAC LJETI – Na jednom od ovih banaka u prosincu prije pola stoljeća Lojzo i ja prodavali smo blagdanske čestitke
BEZBRIŽNI GIMNAZIJSKI SLADOLEDI KOD HALITIJA PORED KINA “GARIBALDI” – Lojzo (dolje) i Cvijo tada nisu ni slutili da će za koju godinu prodavati blagdanske čestitke na Trešnjevci
Kako smo nabavljali to prosinačko zabranjeno voće? Lako! Nuđači kojima nikada nismo saznali ni imena i prezimena sami su robu donosili na trešnjevački plac. Sistem je bio jednostavan – oni nama robu, mi njima dinare. Plaćanje solarno – lovu na sunce. Čak i u maglovitom prosinačkom zagrebačkom danu. Dobro njima, dobro nama. Cijene bismo poslije određivali sami, kako nas je bilo volja, bolje rečeno – prema kupcima. Nevjerojatno je kako čovjek s prodavačke strane banka može u trenu ocijeniti na koju bi cijenu koji kupac pristao. Ili reći višu pa i cjenjkanjem postići željenu ili i više od željene svote.
Cijene su u pravilu usuglašavane s ostalim prodavačima. Bilo je to nepisano, ali dobro pravilo. Nelojalna konkurencija nikom nije padala na pamet, a solidarnost je bila sveto pravilo. Ako bi, recimo, neki kupac poželio dvadeset najskupljih čestitaka, a vi ste imali još samo osam, ne bi susjedni prodavači privukli kupca sebi. Ni govora! Dali bi vam iz svojih zaliha koliko bi vam manjkalo, a vi biste im to vratili sutra ili pomogli njima kada bi zatrebalo. To sam zauvijek zapamtio. Prodavači su mahom bili trešnjevački dečki i puce, čeljad iskonski čestita. O jednom od tih dobrih Trešnjefčana sam kao honorarni novinar tada već i pisao. Bio je to Đuka Kovač, ubojiti napadač tada drugoligaške „Trešnjevke“. Neke sam poslije slučajno znao sresti na trešnjevačkom placu ili i na Grabi, „Trešnjevkinom“ igralištu. Lepo smo se spominali , a bormeš i nekaj spili…
Kontrola iz Studentskog centra? Ni jedan jedini put se nije pojavila. A i čemu? Za mizernih deset posto od prodanih čestitaka, koliko smo dobivali, a „placovinu“ smo sami plaćali, nije ih uopće bilo briga prodajemo li i nešto izvan njihovog asortimana i po kojoj cijeni. A prodajom tog „ostalog“ smo Lojzo i ja, kao i mnogi studoši, jedino i mogli nešto zaraditi. „Ostalo“ su, rekoh, bile inozemne božićne čestitke , petarde, „bombice“, dječji baloni sa sviraljkama…
NIKAD VIŠE…
BRANKOVI BIJELI BRODOVI
Prvi moj novogodišnji pismeni čestitar više od dva desetljeća, ako ne i više, bio je moj stari prijatelj Branko Belak, godinama jedan pri vrhu »Jadrolinije«. Znamo se još od dalekih sedamdesetih godina, u kojima je i on, kao student Ekonomskog fakulteta u Rijeci, bio jedan od mojih novinara-početnika u »Valu«, koji se , ne dočekavši punoljetnost, nažalost ugasio. I danas pamtim jedan Brankov tekst, kojemu je naslov bio »Cijeli svijet pod krevetom«, a riječ je bila o čovjeku, koji je pasionirano skupljao kartoline i čuvao ih u kovčegu pod krevetom. Imao je Branko novinarsku crtu, ali se poslije diplomiranja, razumljivo, počeo baviti poslom radi kojega je stjecao oficijelna znanja. S Brankovih su me čestitaka gledali „Jadrolinijini“ lijepi bijeli brodovi, a smišljene su bile tako da budu stolni samostojeći kalendari. S njih sam na mom redakcijskom stolu mjerio dane. Nerijetko se sjetim jedne anegdote iz Brankovog života, mnogima sam je ispričao i svi se od srca nasmiju kad je čuju. Pozvao Branko, kaže ta anegdota , jednog svog prijatelja na trajekt »Mate Balota«, tada urešen grafikama Zvonimira Pliskovca, prvoga grafičkoga urednika »Vala«. Branko je prijatelju unaprijed rekao da, kada ih zapovjednik nečim ponudi, najprije sasluša njegov, Brankov, odgovor, a onda se odluči za – isto. Uspeli se prijatelji na trajekt, barba ih dočekao raširenih ruku i odmah Branka upitao što će popiti.
– Gusti sok!
Kapetan samo što nije zanijemio od čuda, ali ga prisebnost i pristojnost nisu napustile:
– A Vi?
– I ja bih gusti sok!
Vidi barba da tu nešto ne štima pa pokušava Branka natjerati na promjenu mišljenja:
– Imam odlično domaće vino, ti barem cijeniš pravu kapljicu…
– E, barba, popili bismo mi vina, ali nemamo za čim – nasmijao se onim svojim karakterističnim smijehom Branko.
Zapovjedniku je odmah laknulo. Očas se pred svom trojicom našla portada pravoga domaćeg pršuta i ovčjeg sira, poslije čega je moćno domaće bijelo vino samo klizilo zadovoljnim bonkulovićkim grlima.
Kako onda ne voljeti Branka!
Brankove su mi čestitke redovito stizale u redakciju „Novog lista“, valjda do mog odlaska u penziju, u kojoj srećom ne mirujem, a i ne kanim mirovati. Poslije su godine brzale, a vrijeme činilo svoje. Nedostaju mi Brankove, „Jadrolinijine“ čestitke, ali još više i ćakula s Brankom. Ili smo sve rjeđe na Korzu, ili smo na našoj najdražoj riječkoj ulici u različitim trenucima. Možda se vidimo još ovog prosinca, a u siječnju sigurno, makar nam glavna tema i ne bude nogomet. Sretna ti unaprijed Nova godina, Branko!
Dan prije Badnjaka prava bi prodaja završila. Ostali bismo tek reda radi i za Božić, koji je tada bio radni dan, i dan-dva poslije Božića i „zatvorili butigu“. Pravu smo zaradu uzimali svake večeri, brojeći papirnate i kovane dinare i pare u studentskoj sobi, a ono što je pripadalo Studentskom centru davali pedantno do u dinar. I ostatak neprodanih čestitaka. Na kraju balade očas bismo zaboravili na uistinu studene dane i još studenije večeri. I jedva čekali dan da se vlakom uputimo prema našoj Rijeci, svaki put iznova radujući se onom blagoslovljenom trenutku u kojem ćemo s Plasa napokon ugledati naš Kvarner.
Te 1968.godine posljednji sam put prodavao čestitke. U godini 1969. sve više sam pisao za novine i objavljivao karikature, ne samo u „Novom listu“ i „La Voce del Popolu“, nego i u „Fudbalu“, „Sportu“, „Oslobođenju“ i tako zarađivao džeparac. Godine 1970. vratio sam se u Rijeku i postao profesionalni novinar u „Novom listu“, ostavši mu vjeran do odlaska u mirovinu 2011. godine. Lojzo je još ostao u Zagrebu i oženio se Majdom. Bio sam na toj veseloj svadbi, negdje u Gračanima, dosta nas je domaša bilo, a ja jedini iz naših zajedničkih gimnazijskih dana.
U gimnazijskim smo danima, u kojima još nitko nije slutio kraj slutio kraj socijalizma, Lojzo i ja maštali da ćemo imati svoje privatne novine, sportske ili čak samo nogometne, naravno. U devedesetim nam to više nije padalo na pamet – gdje bismo smogli novac za takvu investiciju. Iako kemičar diplomom Lojzo se u Koprivnici, gdje je Majda počela raditi kao zubarica, zaposlio kao urednik lista Željezničkog čvora Koprivnica. Bilo mi je drago kada sam mu mogao pomoći da se zaposli u informativnoj službi INA-e-Rafinerije nafte Rijeka. Za njegov sam informativni rafinerijski list napisao nekoliko tekstova i nacrtao nekoliko karikatura.
Poslije smo se, bez ikakve svađe, nekako udaljili jedan od drugoga. Iako je silno volio igrati nogomet nije prihvatio veteransko igranje u „Novinaru“, kojeg smo osnovali moj kolega Božo Peter i ja, igrajući poslije dvanaest prvenstvenih sezona u Ligi veterana Rijeke – izuzetnim guštom i ljubavlju.
TREŠNJEVAČKI DEČKO – Zvonko Špišić, crtan u Ozaljskoj ulici na Trešnjevci, u rodnoj kući.)Karikatura: Mišo CVIJANOVIĆ-CVIJO)
Lojzo ne dolazi ni na naše godišnjice mature. Ne viđamo se čak ni slučajno na Korzu, sve više je, a možda i stalno, nisam provjeravao, u Barbatu svojih rapskih korijena. I da prihvati moju romantičnu želju da jednom odemo zajedno na trešnjevački plac i gablamo, to će reći marendamo, u gostionici „Dvije lipe“ – to ne bi bilo moguće. Ona se odavna zove „Admiral-club“ i bezdušni je, konfekcijski automat-klub.
MOŽDA SE I SRETNEMO…
A što se čestitaka tiče – odavna ih ne šaljem. Ne, nisam i neću pristati na konfekcijsko čestitanje tipskim praznim, bezdušnim SMS porukama s meni besmislenim „smajlićima“. Ne činim to ni internetski. Do koga mi je stalo javim mu se mobitelom pa se nekad zapričamo i preko mjere. A najdraže mi je kada prvoga ili drugoga siječnja ili i nekog sljedećeg dana, s dragim čeljadetom sretnem na Korzu pa se izljubimo i čestitamo si k’o ljudi. Dok sam slao čestitke i to poprilično, uvijek sam ih nastojao kupovati od uličnih prodavača na Korzu, a ako su bili studenti – manča se podrazumijevala. U svakom tom mladom čovjeku vidio sam i malo Lojza i mene. I bilo mi je toplo oko srca. A vama, strpljivi i dobri štioci moji, znanima i neznanima, miran i sretan Božić u obitelji i sve najbolje u Novoj 2019.godini – želim ovim putem.
A možda se negdje i sretnemo…
PRVA novogodišnja ČESTITKA NA SVIJETU – Engleska 1843.
PRVA BOŽIĆNA TISKANA ČESTITKA
Najstarija „masovno“ tiskana božićna čestitka proizvedena je 1843. godine u Engleskoj. Tiskana u tisuću primjeraka bila je za ono malo ljudi koji su je vidjeli pravo čudo, a jedan detalj i malu sablazan; na njoj se vidi kako dijete iz čaše pije – vino. Engleski slikar John Calcott Horsley (1808.-1882.) izradio je tu čestitku za svog prijatelja Henry Colea. Komotni Cole je, naime, želio karticu koja bi bila spremna za slanje jer „nije imao vremena“ za pisanje desetaka čestitaka rodbini i znancima. Budući da tiskanje tada još nije bilo usavršeno. Čestitka je ručno bojana. Podijeljena je na tri dijela. U središnjem dijelu je obitelj koja pije vino i slavi, a sa strane su prizori milostinje – davanja hrane i odjeće siromašnima. Tekst na čestitci je “A Merry Christmas and a Happy New Year to You.” ili na hrvatskom jeziku “Čestit Božić i sretna Nova godina“. Henry Cole, inače pisac božićnih knjiga, tiskao je previše čestitaka za svoje potrebe pa je suvišne – prodao. Komercijalno tiskanje i prodavanje čestitaka krenulo je tek od 1860-ih godina, kada je nova tehnika tiskanja u bojama snizila troškove. Od tada se slanje tiskanih čestitaka proširilo Engleskom, a zatim i ostatkom svijeta. Na Božić 1873. američki je nakladnik Louis Prang počeo litografski izrađivati čestitke za englesko tržište, a godinu potom njegova je tvrtka počela prodavati božićne čestitke i u SAD-u. Budući da je bio prvi nakladnik koji je takve čestitke ponudio američkim kupcima, Louisa Pranga katkada nazivaju i “ocem američke božićne čestitke”. Njegove su čestitke bile vrlo omiljene i tražene pa su ih mnogi , često i vrlo loše, kopirali. Zato je Prang s vremenom odustao od daljnje proizvodnje. Izrada božićnih čestitaka u 20. je stoljeću unosan posao za mnoge. Razvoj suvremene tehnologije djelomično je moguće okriviti za svojevrstan pad potražnje za klasičnim božićnim čestitkama. Godine 1987. , primjerice, jedno je američko kućanstvo prosječno primalo 29 čestitaka, 2004.godine 20, a daljnjih godina još manje. Mnogi su se okrenuli internetskim čestitanjima, a najmlađi SMS porukama sve mnogobrojnijih mobitela. Usprkos tome, 2005. je u SAD-u poslano gotovo dvije milijarde božićnih čestitaka, a 2008. u Velikoj Britaniji 668,9 milijuna božićnih čestitki, što je tada bila skoro polovica ukupnoga broja raznih čestitaka prodanih na Otoku. Sada je te brojke nemoguće ostvariti. Ostanemo li još malo na Otoku spomenimo da je prve službene božićne čestitke 1840. godine slala baš engleska kraljica Viktorija. Čestitke engleske kraljevske obitelji najčešće su bile osmišljene kao portreti s prikazom nekog, u tom trenutku, značajnoga događaja u životu portretirane osobe. Godine 1953. američki je predsjednik Dwight D. Eisenhower objavio prvu službenu predsjedničku božićnu čestitku. S vremenom su najčešći motivi tih čestitki bili blagdanski prizori iz Bijele kuće koje su slikali ili osmislili ugledni američki likovni umjetnici. Broj primatelja tih čestitki značajno se povećavao tijekom sljedećih desetljeća. Primjerice, 1961. božićne su čestitke bile poslane na adrese 2 000 američkih građana, a 2005. je predsjednik George W. Bush je svojim pobornicima poslao čak 1,4 milijuna službenih čestitaka.
A predsjednik Trump ovog prosinca?
