RT DOBRE NADE : KAVANE IZ MOG SPOMENARA

Prva kavana, uistinu gospodska, u mom životu bila je crikvenička kavana „Corso“. Iako nikada nisam bio od velikog pijenja, kavanski sam život ispekao kao student u Zagrebu. Zato sam kao novopečeni riječki novinarski profesionalac bio ležeran među iskusnicima u „Centralu“, „Učki“, kavanama riječkih hotela „Bonavia“, „Continental“, „Neboder“ (blagoslovljena „Četrnaestica“) i Jadran“, a kao rijetko kada raznježen u venecijanskom „Florianu“. U pravoj se kavani priča bez pogledavanja na sat. Ali, samo dobra kava ne čini kavane,  čine ih gosti i konobari. Moj je najdraži kavanski konobar na svijetu bio „Bonavijin“ Vice Maglica, a nitko kao Mišika Šlezinger iz „Nebodera“ nije poznavao zagrebačke, bečke i peštanske kavane.

KAVANA CORSO U CRIKVENICI BILA JE – PRAVA KAVANA – Dr.Vladimir Uremović u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije

Prve kavane koje bih, možda, mogao pamtiti, barem kao detalj, u dječje sjećanje urezanu sliku, mogle bi biti osječke kavane, ili kao što bi Osječani od korijena rekli – esekerske kavane. Ne bih bio iskren kada bih rekao da se uistinu nekog detalja iz neke osječke kavane u mom najranijem priješkolskom djetinjstvu sjećam. Ali, u meni i sada živi, nažalost odavna pokojna, crikvenička kavana „Corso“, i u poraću najstrašnijeg od svih ratova, drugog svjetskog, u godinama u kojima se jugoslavenski socijalizam napokon riješio onog tvrdog sovjetskog – prava gospodska kavana. I onaj dio u zgradi i ljetna terasa.

Ukusni stolovi i stolice, besprijekorna čistoća, znalački konobari, novine naše i poneke strane u onim drvenim, bambusovim okvirima s drškom. I gospodski opušteni, ležerni gosti, mahom strani turisti, ali i viđeniji crikvenički svijet, što intelektualni, što s vrha vlasti ondašnjeg kotara Crikvenica. Ali i dio onih kojima dolazak u kavanu „Corso“ nije bio dio svakodnevice, uobičajenosti već i događaj i doživljaj.

HIMBERSAFT I PŠENIČNA SLAMKA

Strani su gosti uživali i u primjereno ohlađenoj šljivovici, ne nekakvoj brlji nego vrhunskoj. Mlađim će se štiocima to činiti nevjerojatnim ili malo vjerojatnim, jer odavna i u našim lokalima caruju  cjenjeniji vrhunski i ne baš vrhunski viskiji i vinjaci, da ne govorimo o francuskim konjacima s imenom i prezimenom i svim bjelosvjetskim statusnim žesticama, kojih  ima kao i posvuda u svijetu.

TEMPI PASSATI – U Grand hotelu EUROPE(lijevo) poslije bijaše kavana CENTRAL, a u hotelu LLOYD – Slavica ŽAL ZA „FILODRAMMATICOM“ Posljednja riječka prava kavana, s uistinu gospodskim kavanskim štihom, decentno namještena, s konobarima, kojih se ne bi ni negdašnja Mittel-Europe postidjela, a ni sadašnji Beč, Pešta, Prag i Pariz – bila je prije nekoliko godina Kavana „Filodrammatica“, pod znalačkom ravnanjem vrhunskog ugostiteljskog znalca i nadasve čovjeka Petra Vukelića- Vukija. Toj su kavani nedostajali samo prozori, jer u kavanu čovjek ode i da bude viđen, ili da s ulice vidi nekoga pa uđe, ili da vidi i one koji vani šeću. To se, nažalost, arhitektonski nikako nije moglo riješiti. Sve ostalo bilo je na najvišoj razini. Da se razumijemo, ne govorim to jer smo Vuki i ja dobri prijatelji. Mi smo toliko dobri prijatelji da bih mu otvoreno rekao i da nešto ili i sve nije valjalo. Uostalom, Vuki i ja smo penzioneri, ali i dok nismo bili – istine se nismo bojali. A čim je u „Filodrammaticu“ došao novi gazda, dogodilo mi se ono što mi se ni u jednoj kavani nije dogodilo. Bilo je ljeto, devet i pol sati, dakle ne prerano. A i da jest… Kada sam želio platiti i mladom konobaru dao novčanicu od 100 kuna, on mi je, doduše pristojnim tonom, rekao: -Vi ćete to morati negdje promijeniti, nemam vam dovoljno novčanica za vratiti. -Mladiću moj, ako ovo itko bude morao otići usitniti to nikako neću biti ja – odgovorio sam jednako mirnim tonom. Nije dečko bio kriv, kriv je bio onaj koji ga nije naučio što mu je činiti. I danas mi je žao što je nestala Vukijeva „Filodrammatica“, posljednja riječka prava kavana.

U ranim pedesetim prošlog stoljeća, međutim, tada je među Nijemcima, najmnogoljudnijim crikveničkim stranim gostima, šljivovica bila vrlo tražena:“Ooooo, Schliwowitz! (Neki su pisali Sliwowitz.). Ausgezeichnet! Bitte noch einmal!“. U šljivovici su uživale i njihove aktualne i eventualne  buduće supruge, ali i vrhunskom sladoledu serviranom u lijepim staklenim posudicama ili i prirodnoj limunadi.

I moji su roditelji odlazili u kavanu „Corso“, češće ljeti nego zimi, a ja kao i gotovo sva crkveniška dečina – rijetko. Da budem iskren sladoled u staklenim posudicama nije me baš oduševljavao, draži mi je bio u kornetu. Čak mi je najmiliji bio onaj od uličnih prodavača, koji su onom dragom karijolom s dva okrugla metalna spremišta za sladoled inđiravali Crikvenicom. Oni čak nisu imali poslije uobičajene sprave za zahvatanje kuglice sladoleda nego su kornet punili odoka, nekakvim špatulama, kakve sam i nedavnih godina viđao po Rimu, Firenci, Veneciji… Čisti amarcord.

Coca-colu smo tada viđali samo u američkim crno-bijelim i kolor filmovima, Slovenci su tek iznjedrili Cocktu pa nam je i dalje u tim rijetkim odlascima u kavanu „Corso“ najmiliji bio malinovac. Stariji i crkveniški študenti va Zagrebu malinovac su još zvali himberom ili i himbersaftom. Riječ je, naravno, o razrijeđenom sirupu, ali tada zaista samo do malina, a ne od koječega kao danas. Meni je bio najdraži razrijeđen običnom vodom, jer me podsjećao na mamin malinovac. Dobar je bio i sa sodom, a nikakav s kiselom vodom, kako su onda svi zvali mineralnu vodu. Taj bi u trenu  gotovo pocrnio i nije imao sladak okus. Malinovac smo uživali piti slamkom, koja je, vjerovali ili ne, bila – prirodna slamka, vjerojatno od pšenice, a valjalo ju je izvaditi iz omota od nježnog, snježno bijelog tankog papira, nalik cigaret-papiru. Nije to, naravno, bila ekološka nakana, plastičnih slamki tada u nas još nije ni bilo, a da ih je i bilo bile skuplje od svetog Petra kajgane. Kamo lijepe sreće da se nikada i nisu pojavile.

DOŽIVOTNI ODANIK KAVANE DUBROVNIK – Slavni karikaturist Oto Reisinger (autoportret)
KAVANA „DUBROVNIK“
U zagrebačkoj kavani „Dubrovnik“, na Jelačić placu“, za mojih studentskih godina jedan od najuvažavanijih gostiju bio je veliki novinar Ive Mihovilović, u tim šezdesetim godinama prošlog stoljeća vjerojatno najznalačkiji evropski novinarski vatikanolog. I sada mi je pred očima kako sa snopom stranih novina, kupljenih na vječnom kiosku između „Dubrovnika“ i tramvajske stanice, laganim korakom kreće prema ulazu najdraže mu zagrebačke kavane. Ive Mihovilović tada je svoje kolumne potpisivao pseudonimom spectator, uz koji je je u štrihu bio neizostavan njegov portret. Bio je uistinu novinar od formata, kako se to tada govorilo, ne samo u hrvatskim i jugoslavenskim nego i u europskim okvirima.
Doživotni odanik kavane „Dubrovnik“ bio je i slavni naš karikaturist Oto Reisinger, pamti njegov stol, koji je bilo moguće vidjeti i izvana. Gotovo do odlaska u spominjanja Oto je svakog dana bio u omiljenoj kavani iz koje je i potekla stara anegdota na račun, navodne ili istinite, Otove, bumo rekli – šparnosti, da ne uporabim neki eksplicitniji izraz. Kažu da se davnih godina znali sastajati poznati filmski glumac Antun Nalis, pjevač Stjepan Džimi Stanić i Oto Reisinger. Druženje je uvijek završavalo plaćanjem računa iz – Džimijeva novčanika. Ostala su dvojica, tvrdili su upućeni, imali u džepovima i zmiju i, za svaki slučaj, žilete. Kad je jednog dana opet Džimi potegnuo novčanik, Oto je, navodno, energično rekao:
-Ne, Džimi, dok sam ja tu, ti ne buš danas platil… Platil bu Tonči!

Svijetu riječkih kavana nisam počeo pripadati u gimnazijskim godinama. Iskren da budem nisu me ni sa čim mogle privući. Crna mi je kava, makar i zašećerena, uvijek bila nekako gorka, bilo koji alkohol, od benignog piva do najžešćih žestica, nije mi prijao. Prva smo alkoholna pića zapravo kušali kao maturanti, a i tada ona slatkasta, pisat ću ih namjerno fonetski – ajer konjak, šeri brendi, kruškovac…

Rijeka je na tom rastanku s pedesetim, u vladavini zahuktalih šezdesetih, jurećih prema sedamdesetim prošlog stoljeća, imala više kavana. Slavnijih i manje slavnih, ali  zaista pravih kavana. Kavana „Central“, kavana hotela „Bonavia“, „Continental“, „Neboder“ (o, kako slavna bijaše „Četrnaestica“ – nebu pod oblacima!), „Jadran“( s morem u „izlogu“!), „Učka“, Klub kulturnih radnika… U te sam riječke kavane češće počeo zalaziti tek povratkom sa studija u Zagrebu, u kojem sam se već navikao na kavane.

STUDENE ZIME U TOPLIM KAVANAMA

I sada su u meni one bezdušne, otužne  zagrebačke sive kasnojesenske magle i  ranozimske stežuće studeni. U tim je danima i večerima prebrzih smrkavanja u kavanama uvijek bilo toplo. Čak i u jedinim cipelama okupanim groznom bljuzgom zagrebačkih ulica. I mi studoši iz studentskih domova, koje su u tramvajima stare frajle i ovako ogovarale: “Čujte, gospodična, tam’  vam gnjače kakti zajci!“, zalazili smo u mnoge kavane. I u uvijek nekako agramerski gospodsku kavanu „Dubrovnik“, i u boemsku, intelektualniju kavanu „Corso“ i u općenarodnu Gradsku kavanu. I u teatarsku, glumačku i redateljsku Kazališnu kavanu, koja će se poslije prozvati „Kavkazom“, ali neće biti slavna kao u vremenima A.G.Matoša, Tina Ujevića, A.B.Šimića (s bratom kojega sam se, dr.Jerkom, uglednim odvjetnikom, zbližen novinarstvom i nogometom i družio), braće Polić, Janka Kamova i Nikole/Nikice…

Nikada nisam bio od velikog pijenja, ali sam u Zagrebu ipak ispekao kavanski život. U Gradskoj kavani jednom je mom kolegi s prava i meni jedan tipičan vremešni kavanski žicar, grebator, za dvije čaše pića, dakako, proricao budućnost. Tobože, na temelju nekih brojaka, a zapravo alkoholne kavanske numerologije. Tvrdio je da mi je mjesto u vojsci u kojoj ću, kao, napraviti sjajnu karijeru: “Bute doterali do generala, mladi gospon!“. A meni nijedna uniforma nije bila mila, zbog operacije uha nisam čak ni vojsku služio. Nikada u životu nisam poštivao autoritet sile, nadmoć statusa, a jesam autoritet znanja, poštenja, rada i ljudske dobrote. I sada nerijetko zaplačem na ljudsku dobrotu!

SEVER JOŽA – KOST I KOŽA

U kavani „Corso“, u kojoj je još u mojim studentskim godinama spominjano da je tu  A.G.Matoš „uništio nekoliko plantaža kave i popio nekoliko podruma vina“, u neka sam literarna društva ušao zahvaljujući mom prijatelju Dušku Arežini, tada lektoru u „Sportskim novostima“, kojeg će srce prebrzo uputiti na stazu dobrih spominjanja. Duško je poslije bio novinar kulturne rubrike na TV-Zagrebu, a ljubomorni su ga zluradnici zvali Mrduško, jer je prije od njih magistrirao i na malom ekranu bio titlovan kao mr.Duško Arežina. U tom je društvu bilo uspinjućih i neshvaćenih ili barem neprihvaćenih književnika, romanopisaca, novelista i pjesnika, humorista, pisaca scenarija… Bio sam, naravno, najmlađi, ali je i meni, kao i  svima, nekako najdraži bio Josip Sever, isposnički premršav pa stoga predstavljan i krklecovskim epigramom: „Sever Joža, kost i koža!“. Josip Sever bio je sinolog (studirajući u Kini) i slavist (studirajući u Zagrebu). Prevodio je s ruskog na hrvatski, Babelja, Nabokova, Majakovskog, pisao na hrvatskom i ruskom, kao pjesnik bio odanik ruskih futurista, umom intelektualac, srcem čovjekoljubac, dušom poet.

SEVER JOŽA- KOST I KOŽA – Josip Sever

I  u onim zimama, u kojima su se noći približavale temperaturama do –20, dobri je Joža znao u kavanu banuti šćućuren u tamnoplavom pohabanom šuškavcu. Jedne od tih noći, ne uz kavu, nego uz kuhano vino, s klinčekom, pače, karikaturalno sam ga portretirao običnom kemijskom olovkom, na papiru što je zvan trgovačkim. Što bi rekli neki, k’o psu mi je žao, što sam taj portret u seljakanjima po studentskim domovima, „Savi“, „Cvijetnom naselju, „Šarengradskoj“, i riječkom ranobračnom podstanarstvu – negdje izgubio. Jožinu sam karikaturu ipak jednom objavio u „Novom listu“, valjalo bi se zakopati u arhivu riječke periodike. Dobroliki i dobrodušni Joža… U dobra je spominjanja otišao  sa samo pedeset i jednom godinom, kao mnogi pjesnici u vremenima u kojima je poezija doduše bila voljenija nego danas, ali plaćenija i nije.

… Nažalost, beli grad Zagreb, nije dovoljno mario o svojim kultnim kavanama. Neprirodnom su smrću umrli „Medulić“ i „Corso“, zamro je „Kavkaz“, nema više ni predrage kavanice neumrlog dobrog duha Zagreba, novinara i književnika Zvonimira Milčeca, tamo na početku Jurišićeve. Zvala se K&K, što je, naravno, aludiralo na K und K monarhiju, Austro-Ugarsku, ali je Milčecov moto bio suptilniji i poetičniji – KAVA i KNJIGA… Utihnuo je Milčecov  „Zvižduk s Bukovca“. Ostale su njegove dobre knjige.

Sada Zagreb, poslije godina i desetljeća, pokušava probuditi usnule svoje kavanske Trnoružice… Bumo vid’li, ‘ko poživi bu pripovedal!“.

HRVOJE BEL’CA, NEM’LA, ZEN’CA

ODANIK CONTINENTALA I KAVANE KAUZLARIĆ – Nikola Polić u karikaturi Pjera Križanića

U mojim ranim profesionalnim novinarskim godinama, tek načetim sedamdesetim prošlog stoljeća, novinarska je riječka čeljad prve jutarnje kave ispijala u kavani „Central“, nekako vremešnoj i zericu zapuštenoj, poput penzionerke koja se oblači u haljine što pamte neka stara, bolja vremena. I takav „Central“ izgledao je i ipak bio prava kavana. Sjedio sam u društvu iskusnika, vršnjaka moga oca ili i vremešnijih, Nikole Brzovića- Brzoga (tada u Tanjugu), Mirka Perkovića (u „Vjesniku“), Ljube Nikolića ( na Radio pa TV-Rijeci) i Hrvoja Belice (u „Novom listu“), kojeg smo mi mlađi „novolistovci“ (ja najmlađi!) zvali Beli, a Dragan Čarapina, najbolji, šmekerski tehnički/grafički urednik „Novog lista“ svih vremena – Šule. Nekoliko godina iskusniji od mene  u „Centralu“ je s nama bio i Albin Čehić s Radio Zagreba. (Ponekad bi nam se pridružio i Ratko Mihovilović, nekada prvotimac NK „Rijeke“, a tada „Jugolinijin“ djelatnik i honorarni dopisnik beogradskog „Sporta“. Iako druželjubiv i elokventan Raca je češće sjedio sam za stolom i uz kavu studiozno kombinirao – listiće naše „Sportske prognoze“ i talijanskog „Totto-calcia“.).

Bili su to svojevrsni, dragi međuredakcijski prvi jutarnji kolegiji, u pravilu korisnijih od onih oficijelnih. Kave su bile turske, mirisale su iz starovremenskih džezvi, uz njih su konobari i bez posebnih želja gostiju obavezno donosili hladnu vodu. A iskusnicima i bez pitanja njihove znane žestice –  domaće konjake, zapravo vinjake, koje je Beli zvao i „paripovcima“, lozovače, pelinkovce. Uz njih i mineralnu vodu. Dobri je Beli svoje piće zvao PE-ME-ZE, a to je značilo plinkovac – „Maraska“-Zadar i nikada se nije zaustavljao na jednoj čašici. Konobaru ili konobarici samo bi poručio: “Još jedan PE-ME-ZE –  stalo mi je još kisele vode!“. A kisele iliti mineralne vode – uvijek mu je ostajalo. Boem i noćnik s dušom na dlanu, bio je izvanredan novinar, odličan kao reporter, vrstan kao urednik. Divan kozer, omiljen u svim noćnim i  dnevnim druženjima.

SPECTATOR – Ive Mihovilović

Podrijetlom Hercegovac od oca službenika na željeznici, osuđenog na seljakanja Bosnom, rodio se u Nemili pored Zenice. Znao je bosanski simpatično gutati neke samoglasnike pa sam ga često zvao – Hrvoje Bel’ca, Nem’la, Zen’ca. Kad sam u siječnju 1979. s ocem vlakom od Rijeke do Zagreba, a potom onim gastarbajterskim Muenchen-Sarajevo, pošao preuzeti „dijanu“ u Ilijašu, na povratku sam blizu Zenice ugledao tablu s imenom – Nemila! Silno sam se obradovao: “Matane, ovdje ćemo zalogajiti! Da ja mom Belom kažem da sam bio u njegovoj rodnoj – Nem’li.“. Usprkos hrpama snijega na parkingu „dijana“ se nije bunila.

EKSKLUZIVA? DAJTE, DAJTE, DRAGI VI

U „Centralu“ bismo najprije prolistali dnevne novine  i prokomentirali najzanimljivije, ali i najlošije, tekstove, a onda se strategijski i taktički dogovarali tko će na koji sastanak. A čuvanje ekskluzive? Što bi rekli Primorci, dajte, dajte, dragi vi! Sastanak na kojem su svi novinari ne može dati ekskluzivu! Zar današnje „presice“ mogu dati ekskluzivu? Pravi su riječki novinari do ekskluzive tada dolazili na Korzu, u nekoj kavani, u nekom kafiću, na marendi u nekoj od tada još živih i živahnih starinskih oštarija…

PRIJATELJI I IZVAN KAVANE BONAVIA – Legendarni konobar Vice Maglica i Mišo Cvijanović- Cvijo

Poslije sastanaka vraćali smo se svi u „Central“, razmjenjivali informacije, popili još nešto i tek onda se upućivali u svoje redakcije. U „Centralu“ nas je znalo biti i u nekim večerima, iako smo noći provodili u drugim lokalima, riječkim, opatijskim i prigradskim. Jednom sam izazvao na dvoboj kavanskog portretista, dobrog, sjedokosog meštra od ugljena Zalokara. On je mene portretirao ugljenom, ja njega flomasterom. Zar je bitno spomenuti rezultat? Žao mi je što sam Zalokarov crtež s godinama izgubio ili zagubio, a tako bih ga rado vidio kao i moju karikaturu maestra s francuskom kapom na glavi. Možda jednog dana upitam sina mu Jadrana, nekada odanika druge riječke kavane iz tog doba, „Učke“, kojeg nažalost rijetko viđam na Korzu.

HAPŠENJE U „UČKI“

”Učka“ nije imala onaj nežureći kavanski štih „Centrala“, jer u pravoj kavani se gostu nikamo ne žuri, u pravoj kavani se ništa ne pije s nogu, ne vlada pravilo „jedne putne“, u pravoj se kavani priča bez pogledavanja na sat. „Učka“ je bila nekako junoškija, hirovitija, uzburkanija i razigranija, glasnija. Dvije vrste gostiju smatrale su „Učku“ svojim dnevnim boravkom, a i taj je pojam pripadao suvremenosti. U mom djetinjstvu nitko u stanu nije imao dnevni jer je dnevni boravak bila – kuhinja. I poslije objeda ili bilo kojeg obroka ostajali smo u kuhinji u kojoj je bio i otoman pa bi pater familias baš tu dremnuo poslije ručka, a ja usnuo poslije večere, slušajući priču roditelja i nekih gostiju s kojima smo bili istinski prisni ili radio dramu četvrtkom. Neki važniji, što ne znači i miliji, gosti primani su u – primaćoj sobi. Ta je uvijek bila sređena do u tančine, a kako i ne bi bila sređena kad smo u nju rijetko ulazili.

”Učku“ su, dakle, dnevnim boravkom smatrali ponajviše profesori iz Prve riječke hrvatske gimnazije s ponekim kolegama iz konkurentskih škola i – riječki novinari. Ako neki poznatiji, čitaniji ili slušaniji, riječki novinar dan-dva nije bio u „Učki“ zabrinule bi se kolege, konobari, a bome i mnogi stalni gosti. Bile su to još godine u kojima nas mobiteli i laptopi nisu otuđili jedne od drugih. U „Učku“ bi svratio i poneki milicionar iz Prve stanice, a i poneki „civilni“. Nikada neću zaboraviti anegdotu Paje Pajića (ovo Pajo je dakako nadimak), oca naše velike glumice Ksenije Pajić, koja je, inače, prije kazališne akademije završila Srednju upravnu školu u Rijeci, u kojoj joj je, kao i Nataši Dorčić, moja Gordana bila razrednica.

Kao uvod u Pajinu priču valja znati da je i „Učka“, kao i njen nasljednik „McDonalds“ imala dvoja  vrata, jedna s Korza, a druga s trga. Sjedi, dakle, Pajo i pijucka nešto, a  do njega sjeda nepoznat čovjek pa započinju onu od priča, koje možemo  pričati doslovno bilo s kim. Čovjek je Paji odnekud poznat, ali se u prvi mah ne može sjetiti otkud. Kad bi mu se to dogodilo, pričao mi je Pajo, uvijek je imao iskušanu metodu – otišao bi u WC i pokušao na miru razmisliti. Ode i taj put u WC i prije nego je i počeo, da ‘prostite, pišati – sjeti se! Lik tog neznanca vidio je u katalogu potjernica. Izađe na vrata prema Korzu i smjesta kroz prolaz ispod Radio stanice ode ravno u Prvu stanicu (koja je, kao i Matični ured, bila u sadašnjem administrativnom dijelu Kanala RI). Vrati se s dvojicom milicionara, koji u „Učku“ uđoše na dva različita ulaza, i uhapsiše „poznatog“ neznanca.

VELIKA DUŠA MALE LJUBICE

NA HRBATU OD OBLAKA SMIRON LETI USPOMENA – Ljubo Pavešić-Jumbo u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije

Svašta se događalo u „Učki“ u godinama u  kojima je mnogima u Rijeci bilo uobičajeno gotovo svakodnevno reći: “Vidimo se u „Učki“!“. Jednim od najljepših mojih doživljaja u „Učki“ darovala me mala prelijepa curica, Romkinja Ljubica, uredna i šesna, kojoj je netko od njenih odredio da prosi. Onako malena ona je možda i nesvjesno nadrasla svoju ulogu. Samosvojnošću, nehinjenjem bolesnice i nesretnice, ne moljakanjem dosadnim i odbojnim već iskrenom ćakulom. Ubrzo smo je valjda svi mi stalni gosti zvali da joj i bez njene molbe damo koji dinar. Kad netko ne bi imao sitniša i opravdavao se zbog toga, Ljubica bi ga pogledala onim tamnim dubokim i lijepim, pametnim očima i jednostavno rekla: “Reci mi onda barem koliko je sati!“. A onda je jednog dana izašla iz prekoputnog „Kraša“ sa šakrtočićem u rukama i zaredala oko stolova na terasi. Svima nama „stalnim suradnicima“ dala je po jedan čokoladni bombon „Griotte“ – ne zaiskavši ni od koga dinar! Ljubica je imala dušu, ali i „Učka“. To što je učinila Ljubica nisam doživio ni u jednoj kavani diljem Europe i pomalo Azije.

VICE KONOBAR

Kavana „Continental“, možda sam i griješio, nije bila moj čest odabir. Kada su joj onaj pravi štih davali prijatelji još iz istog razreda Sušačke gimnazije, Jumbo i Zorić, za mene najbolji primorski čakavski pjesnik Ljubo Pavešić i dr. Zoran Kompanjet, pjesnik, dramski pisac i sveučilišni profesor, obojica antifašisti i partizani, Zorić u Italiji, a Jumbo u Hrvatskoj – ja sam i za kavanu i za njih bio premlad. Kada smo se upoznali i zbližili, čak toliko da me je dr. Kompanjet čak nagovarao da prijeđemo „na ti“, na što me godinama prije toga Jumbo i nagovorio – ni njih više nije bilo redovito u toj nekada kultnoj kavani.

S vremenom mi je najdraža bila kavana „Bonavije“ iz više razloga. Prije svega za mene je još od posljednjih osnovačkih i gimnazijskih godina – Korzo srce Rijeke. Zato su mi dragi bile i kavane i kafići ili na Korzu ili u njegovoj blizini. Drugi je razlog bio, kao i mnogim odanicima „Bonavije“ – Vice Maglica, za mene najbolji kavanski konobar kojeg sam upoznao.

Vice je bio i ostao jedan od sinonima „Bonavije“ iz njenih najslavnijih vremena, takvog konobara nije imala ni prije ni poslije njega. Sav svoj radni vijek, od naučnika do konobarskog maestra, Vice je proveo u „Bonaviji“, a kada je silom nemilostivih paragrafa i nefleksibilnošću uprave otišao u mirovinu, o 120. Rođendanu „Bonavije“ napisao sam i sljedeće retke: “Da je neko drugo vrijeme, da je gostima „Bonavije“ dano odlučivati, Vice nikada ne bi otišao iz „Bonavije“. Bilo bi dovoljno da onim svojim dostojanstvenim hodom, elegantnim hodom prošeće između stolova, pozdravi neke stare i neke nove goste, diskretno, makar samo znalačkim pogledom, pomogne mladim kolegama i bude uz njih i uz nas, makar i neprimjetan, negdje na kraju sale, da nam svima ulije onu sigurnost i opuštenost u blagovanju, uživanju u dobru piću i dragu druženju. Jer, neka se nitko ne naljuti, to je mogao, to još uvijek može, samo Vice. Čovjek koji je nenametljivim, ali duboko dojmljivim konobarskim i ljudskim vrlinama odavna postao simbolom svoje profesije. I poput imena njegove „Bonavije“, uvijek gostu – na dobru putu.

GOST JE UVIJEK U PRAVU

LEGENDA BONAVIJE – Vice Maglica ili jednostavno – Vice konobar.(KarikaturaMišo Cvijanović-Cvijo).

Jedno vrijeme volio sam popiti čašu činara. Kad sam to prvi rekao Vici, dodao sam da bih volio mi ne zadjene o rub čaše kolut limuna već da mi samo iscijedi nekoliko kapi limunova soka – više mu to do kraja njegove karijere nisam trebao reći. A ja nisam bio nikakva iznimka, nisam imao nikakav poseban status kod Vice, s kojim sam do njegova odlaska u dobra spominjanja istinski prijateljevao. Vice je znao želje svih svojih gostiju.

Jednom mi je pripovijedao:

– Kakav sam ja bio kao gost? Nikada nisam bio cjepidlaka, znao sam težinu tog posla i nikada nisam maltretirao kolege. Bio sam u stanju pola sata čekat’ konobara, ako bi’ vidio da ima puno posla, znao sam da ne more odmah doć’ do mene. Ja i ne volim ono, čim si sjeo evo konobara iza leđa: “Izvolite, što ćete?“. Ne! To nije to. Čekaj da se malo saberem. Čovjek mora sjesti, raskomotiti se, mora proći izvjesni period, tek onda se mora pojaviti konobar… Kao što nikada ne smiješ ispred gosta, čim popije piće, odnijeti čašu… Kao što nikada ne smiješ ispred gosta, čim popije piće, odnijeti čašu. To je grozno! Nekada bismo čak diskretno odnijeli čašu ili šalicu iz koje je gost odavna popio piće i donijeti mu čašu vode – da uvijek nešto bude pred gostom. Gosta nikada ne smiješ tjerati, ni riječima, ni pogledom, ni pokretom. Gosta moraš uvijek, u svakom pogledu, čuvat’. Gost je zaista uvijek u pravu… Zato bi’ možda u čitavoj mojoj karijeri mogao na prste jedne ruke izbrojiti goste koji bi nešto rekli protiv mene, odnosno protiv mog načina rada, a možda i ti ne bi bili u pravu. Čitavog života nastojim gostu biti na usluzi…

SVAKI JE GOST VAŽAN

Vicini su gosti bili i Tito, Kardelj, Čolaković, Miroslav i Bela Krleža, Tito Strozzi i Eliza Gerner, Miljenko Smoje, Boris Dvornik, Mustafa Nadarević, Claudio Villa, Pepino di Capri, Toni Dallara, Kirk Douglas, Belinda Lee, Stewart Granger, Maria Schell, Curt Juergens… I mnogi drugi, ali budite uvjereni, strpljivi moji čitatelji, da nitko od nas Riječana, nitko od svih gostiju Vicinih nije bio ni u primislima manje vrednovan od najslavnijih. Jedan je bio Vice Maglica, za sve nas jednostavno – Vice konobar. Prijatelj.

KAKO SU DEVČIĆI POSTALI BRITVE

Legendarni riječki konobar bio je i Mišika Šlezinger, izvorno vjerojatno Schlesinger, kome, grijeh mi na dušu, nikada nisam saznao pravo ime, podrijetlom je bio iz naše Panonije u kojem su nekada svi uz materinji jezik znali divaniti i mađarski. Cijelog svog života istinski je bio zaljubljen u kavane, čak i kad je bio i čelnik Hotela „Neboder“. Pamtim ga u njegovim sijedim, čestitim godinama, vazda besprijekorno obrijana i odjevena, koji na svoju čeljad, od onda poletaraca, braće blizanaca Devčić, zvanih Britva, koji će poslije bolno prerano otići putem dobrih spominjanja, do vrhunskih konobara, nikada nije podizao glas, vladajući autoritetom znanja, iskustva i korektnosti.

A dobri su Devčići na zaista originalan način zaradili svoj nadimak. „Stariji“ Branko, onih nekoliko minuta u kojima je na svijet došao prije brata blizanca, i Edo bili su uistinu silno slični. U Hotel „Neboder“ došli su još kao dječaci, radeći kao liftboji. Jedno je vrijeme jedan od njih otvarao vrata lifta u prizemlju, a drugi na četrnaestom katu, na kojem je onda bila omiljena, nezaboravna kavana „Četrnaestica“ s nenadmašnim pogledom na Sušak i Rijeku, čitav Kvarner, a u kojoj je konobario i sjajni rukometni golman Tonko Bujas, okretan kao i na rukometnim vratima.

CIJELI KVARNER NA DLANU – Takav je pogled bio iz Četrnaestice na vrhu hotela Neboder na Sušaku

Jednoga dana gost se zahvalio na susretljivosti malom liftboju u prizemlju, a kada ga je, on je bio uvjeren –  i s t i   dječak ljubazno pozdravio pred liftom na četrnaestom katu spontano je rekao: “Pa ti si, momak, brzo k’o britva!“. Tako su Branko i Edo postali i do kraja života ostali Britve.

NAJBOLJE KAVANE MAESTRA MIŠIKE

Gospodin Mišika Šlezinger bio zanimljiv pripovjedač, uvjerljiv, rado slušan. Iako smo neke od njegovih priča znali napamet, nikada ga nismo prestali pomno slušati. Njegovo ugostiteljsko i ljudsko iskustvo, njegov nenametljivi šarm, dostojanstveno, a ne servilno uvažavanje i gosta i sugovornika, činili su nas gotovo počašćenim. I sada mi je pred očima njegov blagi, staloženi lik u sušačkom Hotelu „Neboder“. I navika  znana nam i draga. Dok je pričao Mišika bi kažiprstom i palcem desne ruke po lijevom  dlanu polako kotrljao kuglicu od papira, što bi je napravio od nekog računa, ruba novinske stranice, dijela salvete. Ne pamtim dan ili i noć, koju bismo poslije fajronta nastavili s njime u polumraku foajea, a da nije pripovijedao o kavanama, kojih je, spomenuh vam već, tada još bilo i u Rijeci: kavana „Central“ u prizemlju davnašnjeg Grand hotela „Europe“, poslije desetljećima „Općine na rivi“, kavana „Učka“ u kojoj je odavna „Mc Donalds“, kavane u riječkim hotelima „Bonavia“, „Continental“, „Jadran“, „Neboder“… A, kako je tek dobri Mišika pričao o negdašnjim najboljim kavanama u njegovu životu:

-Prijatelju, nisu tako loše ni ove naše riječke kavane, ali riječke kavane nisu ništa prema zagrebačkim kavanama… Naravno, zagrebačkim kavanama – prije rata! Ali, najbolje zagrebačke kavane nisu ništa prema bečkim kavanama… Naravno, bečkim kavanama prije rata. Ali, i najslavnije bečke kavane nisu ništa prema peštanskim kavanama… Naravno, peštanskim kavanama – prije rata!

FLORIAN I BAŠ-ČARŠIJA

U mojim nataloženim godinama bilo me je i u zagrebačkim i u bečkim i peštanskim kavanama. Prije dvije godine napokon i u pariškim, a godinama prije i po madridskim, barselonskim, liješkim, ciriškim, moskovskim, sarajevskim, tršćanskim, rimskim, atenskim, praškim, minhenskim i inim svjetskim i bjelosvjetskim. Pio sam kave bolje od boljih, gustozno, nikada naiskap, kao u onom sarajevskom vicu, nastalom po stvarnom događaju. Uđe čovjek na Baš-čaršiji u kavanu, naruči kavu, možda čak sada cjenjeniju i skuplju tucanu, ispečenu, a ne kuhanu, kako to rade u Bosni, a onda je, gotovo još vrelu ispije u jednom dahu i pozove konobara da plati.

SIN UGLEDNOG SUŠAČKOG KAVANARA – Aramis Naglić, ugledni riječki odvjetnik

-Ne moraš, bolan, ništa platiti, ali mi više nemoj doći…

-?????

-Nijesi meračio, za što onda, bolan, da platiš.

…Moja Gordana i ja, pak, nikada nećemo zaboraviti jednu daleku noć na terasi najčuvenije venecijanske kavane, Caffe „Florian“, na Markovu  trgu u duždevu gradu. Bili smo na prvoj velikoj izložbi našeg prvorođenca, tada studenta čuvene Accademia di  Belle Arti baš u galeriji na San Marcu, koja je fondacija koje je slavila 85. rođendan, a naš Nemanja osvojio prvu nagradu. Srca su nam bila ovooooolika… A novčanici, da se ne lažemo, omršavjeli, pogotovo za cijene kavane osnovane daleke 1720. godine. A opet, sjeli smo nas troje na terasu pod tihim zvjezdanim nebom, pili naše kapučine i čaj od breskve, i bez riječi poželjevši da ta noć nikada ne pređe u praskozorje, zoru i dan. A od srca se nasmijali kada je netko od nas rekao: “Ma tko je taj Casanova da može piti u „Florianu“, a mi ne možemo.“.

To je, eto, moja iskrena priča o riječkim i inim kavanama u mom životu. Valjda zato imam pravo poželjeti da u Rijeci opet uskrsne neka – prava kavana. Kafića je ionako na svakom kantunu.

 

_________

ORIJENT SE VOLI OD MALIH NOGU – Trogodišnji Aramis Kauzlarić, nesuđeni centarfor Građanskog i novinar.
SLAVNA SUŠAČKA KAVANA „KAUZLARIĆ“
„Moji su bili kavanari, kavana se i zvala „Kauzlarić“, na ondašnjem Jelačićevom trgu, danas Titovom. Bila je zgrada Prve hrvatske štedionice, pa je bila mesnica, pa sad tamo prodaju ribu, pa onaj lokal koji je nikakav, zapušten – e, tu je onda bila naša kavana. Bila je ta prostorija, pa otraga sve ostakljeno prema Rječini i gore velika terasa nad Rječinom, sve do trga. Moj je otac mlad počeo, iako zapravo nije imao ničega, kao kompanjon od Radmana, u onoj čuvenoj slastičarnici – Kauzlarić i Radman. Onda su se razdvojili i banka je, mislim baš Prva hrvatska štedionica, dala mom ocu kredit od petsto ili šesto tisuća dinara. To je onda bio strašan novac! Ljudi su govorili da je i banka poludjela i da je Kauzlarić poludio. Tako je počelo…
Moj otac je prvi na Sušaku, a možda i u cijeloj Hrvatskoj, imao express-mašinu za kavu, kakve je već Rijeka imala. Prvi! Uostalom, kažu da je ova kuća (višekatnica na Piramidi, koja i danas izgleda suvremeno – op.a.) izgrađena na – kapucineru. Ha, ha, ha… Prvi je na Sušaku, a možda i šire, imao velike frižidere, onaj moderni šank… Bio je to moderni suvremeni lokal, koji je išao ukorak sa svijetom, dok je, recimo, kavana „Continental“ bila starinska bečka kavana… Otac je sve sjajno vodio, najbolji vam je znak da su u kavani „Kauzlarić“, od početka pa dok nije srušena, radila tri ista konobara. Samo tri! Dobro su radili, ali su dobro i zarađivali, imali su dobru manču…“
… Ovo mi je krajem devedesetih godina prošlog stoljeća, pričajući o svom svekolikom životu, od najranijeg djetinjstva i odavna kultne fotografije s porukom „Orient se voli od malih nogu“, preko teškom ozljedom u juniorskim godinama prekinute karijere nesuđenog centarfora slavnog zagrebačkog „Građanskog“, pa do sjajnih godina vrhunskog odvjetnika – ispričao Aramis Kauzlarić, nesuđeni novinar. A uz ostalo i tast mog školskog kolege iz OŠ „Podmurvice“ Franje Silića-Sipija.
Kavana „Kauzlarić“ inspirirala je Ljuba-Jumba Pavešića za predivnu pjesmu „Nebuloza“ – „… va kafani nad Rečinun…“. Umjesto negdašnje kavane „Kauzlarić“, kojom se dičio Sušak, poslije nekih drugih sada je već godinama restoran „Nebuloza“. Život poput Rječine teče dalje.

________________

ŽIVOT S KLAVIROM – Maestro Aco Petrović
DOBRI MAESTRO
S dvadesetisedam godina doživio sam najveći kompliment koji mi je ikad i’ko mogao izreć, do dana današnjega. U riječkom kazalištu dirigent opere je bio Lovro plemeniti Matačić, kojem i onda i danas ne da skidam kapu u znak poštovanja. Nenadmašni maestro ponašao se kao skroman, običan čovjek, posle predstava znao je navraćat’ u »Kontinental«. Orkestar je imao svoj stol i uvijek je sjeo kod nas, tako smo se upoznali, pričali o svemu i svačemu. Jedne mi je večeri rekao, od riječi do riječi: »Aco, znaš, dobar muzičar je samo onaj, koji je prošao sve stadije, od javne kuće do crkve!«. Odvratio sam :»Maestro dragi, ne znam zašto mi to, ali ja vam moram odgovoriti – ja sam to prošao!«. I jesam. Za vreme rata, u Zemunu, kao mladi dečko, svirao sam i u javnoj kući, doduše elitnoj, nije to ono šta bi u Zagrebu rekli – na »štajgi«. Saloni sa stolovima, di se lepo popilo nešto, pojelo nešto, a ja sam sviruckao klavir. U početku, vjerujte mi, uopće nisam bio svjestan šta je to, da je to javna kuća, ha, ha, ha… Da ne spominjem noćne lokale, barove, kavane, ćumeze, najbolje koncertne dvorane. A u raznim crkvama sam nebrojeno puta svirao, katedralne orgulje. Eto, na taj Matačićev kompliment, najveći u mom životu, i danas sam ponosan. Kad je čuo moj odgovor maestro Matačić rekao mi je: »Aco, ja znam da jesi svuda svirao jer to se osjeti!«.
To mi je pričao moj dobri prijatelj, veliki a tako samozatajni čovjek riječke glazbe, skladatelj i divni pijanist, čovjek satkan od muzike i dobrote, neumrli Aco Petrović. Dobri je Aco posljednjeg dana prosinca 1953.godine još svirao na beogradskom dočeku Nove godine, a već 2.siječnja 1954. svirao je u sušačkom »Continentalu«! Po Acu je kao po zvijezdu u Beograd otišao direktor „Continentala“ Alfons Margitić, inače otac glumice Lele Margitić i doveo ga u Rijeku. Potpisan je ugovor na tri mjeseca, a Aco je u Rijeci ostao pola stoljeća, zauvijek. I desetljećima poslije toga s ljubavlju je pričao o godinama u „Continentalu“: “Continental« je nekada bio zbilja pojam, pojam ondašnje kreme, književnik Nikola Polić, pjesnik i novinar Ljubo Pavešić, dr. Kompanjet, sve takva klijentela. Obavezno se svirala koncertna glazba, dva sata, a posle šlagerska muzika, na večer, osim nedjelje kad je bio taj takozvani prijepodnevni koncert. I to je isto bilo uvek puno, muzika iz opera, opereta, suite, potpuriji, valceri… Ljudi to osim u kazalištu nisu imali gdje slušati, pa su dolazili lepo u Kontinental«, pa uz kavicu i novine na stalcima slušali vrhunsku glazbu.“
U iskusničkim godinama bio je za klavirom „Bijele terase“ hotela „Bonavia“, blagoslovljeni ti dani. Kada je početkom 2004. otišao putem dobrih spominjanja, u „Novom listu“ sam napisao i ovo.
… Još uvijek ne želim vjerovati u nemilostive riječi – nikad više… A opet, nikad više dragih ćakula s velikim, dobrim i duševnim čovjekom riječke muzike, a opet, nikad više supruzi i meni Glenn Miller i George Gershwin neće tako dopirati do srca, kao jedne sjetne večeri iz Acinih prstiju i duše, za klavirom na ljetnoj terasi »Bonavije«, a opet… A opet, ostat dobra spominjanja na Acu i njegova dobra muzika, dobrota. Dobrota ne može umrijeti.
Addio, dobri maestro.