RT DOBRE NADE : MOJ HAMLET IZ CRIKVENICE
Daleke srpanjske večeri godine 1958. u gledalištu zad Sokolane u Crikvenici najveći naš Hamlet, Veljko Maričić, praćen našim opčinjenim netrepćućim očima i ustreptalim dušama, putem svoje zlehude sudbine, koračao stvarnim stepenicama. Pod zvjezdanim nebom i zagledanim mjesecom. Bio sam premali da shvatim grandioznog Maričićeve glume, ali sam bio očaran ambijentom, kostimima, kretnjama, vizualnošću dakle, ali i zvucima Maričićeva govorenja. Poslije te blagoslovljene noći dugo nisam uspijevao usnuti. Bio je to moj prvi i najbolji, najveći Hamlet. Te sam godine, kao učenik petog razreda osnovne škole, u Sokolani bio Ivica u „Ivici i Marici“, ali nitko od nas nije otišao u glumce, kao ni moja gimnazijska kolegica, kojoj je uloga nuđena. Dvojica mojih gimnazijskih vršnjaka, pak, sav su život posvetili glumi. Ovo je priča o svijetu glume.
IVICA I VJEŠTICA – Moj šesti, oproštajni crikvenički razred, u kojem je i dvoje malih glumaca – “Vještica” KSENIJA ŠIMUNIĆ stoji četvrta slijeva, a “IVICA”(alias Cvijo) je treći zdesna
Čitanju i pisanju me prije polaska u školu naučila moja dobra majka. Od tih dalekih dragih godina, tek načetih pedesetih prošlog stoljeća, do ovih ljetnih riječkih dana nisam prestao ni čitati ni pisati. U Osnovnoj školi „Vladimir Nazor“ u Crikvenici lijepom me pisanju učila i naučila moja nezaboravna prva učiteljica Marija Matejčić, a moja je majka sačuvala i moju prvu bilježnicu iz hrvatskog jezika. Da je netko od mlađe čeljadi vidi neispisanu ne bi znao čemu služi. Možda bi mu najviše ličila na kajdanku iako za razliku od notarija nema samo otisnute vodoravne usporedne crte već i okomite, a i te su, zelene boje, pod nekim kutom udesno, ne bih vam bez mjerenja mogao reći postotak tog nagiba. E, u tom koridoru čudesnog crtovlja mi smo u školi ispisivali mala i velika pisana slova, uz upozorenje naše umne, mudre i iskusne učiteljice: “Tanka kosa gore, debela ravna dolje!“. Rođeni sam crtač pa mi je i pisanje išlo od ruke, bio je to istinski krasopis, kao što se tada govorilo. Odavna pučkoškolci tako ne pišu, i neka pisana slova, pogotovo velika, promijenila su oblik, recimo slovo L, a prvašići i ini osnovci ne ispisuju ih pod nekim nagibom udesno već stopostotno uspravno. Sve se mijenja…
ONE SU HODILE, ONE SU NOSILE…
MEŠTAR TEATRA NATAGANJKE IZ MOSKVE – Nikolaj Ljubimov, jedan od najvećih svjetskih teatarskih redatelja, čije sam dvije predstave gledao u Rijeci. Crtan u HKD_u na Sušaku
Dobra moja prva učiteljica ubrzo je poslije dobra crtača i čitača u meni, i ne samo u meni, otkrila i potaknula recitatora, a takav sam bio i kada nas je poslije drugog razreda morala napustiti, otišavši u zasluženu mirovinu. I u njenih nasljednica-učiteljica, dviju Nada, Manestar pa Škorić, i u nastavnice hrvatskog jezika, i moje razrednice Smiljke Popanke u petom i šestom razredu, bio sam među odabranim recitatorima. U govorenju čakavskih stihova uvjerljivo najbolja bila je Marina Turina, poslije udana Baričević. I sada kao da čujem njeno dojmljivo govorenje: “One su hodile, one su nosile…“, poetsku rimovanu priču o hrabrim ženama Primorka koje su kroz okupatorske prostore nosile hranu partizanima, sinovima, muževima, očevima, braći, znanima i neznanima. Dobra je Marina cijelog svog čestitog života uz redoviti posao vrhunske medicinske sestre, radeći ga ne samo visokim znanjem i suosjećanjem, bila crikvenička aktivistica, gdje god je ljudima, čovjeku trebalo pomoć. I sada se ne mirim s činjenicom da na kraju sebi nije mogla pomoći, da je morala otići u dobra spominjanja. Zaslužila je Marina dulji život, ne starost, jer njenu i energiju i želju za neprestanim radom, pomaganjem drugima, ne mogu povezati s riječju starost.
REDATELJI GOSPODARIĆ I HLADIĆ
Tehničku kulturu predavao nam je nastavnik Zdravko Gospodarić, veliki odanik kazališta i amaterski glumac uz nastavnicu hrvatskog jezika Ivanku Demokidov, predstavnik naše škole u teatarskom životu Crikvenice, koja je diletantske kazališne družine imala i na početku dvadesetog stoljeća. Prvi moj teatar u životu bio je taj amaterski crikvenički, koji je jedno vrijeme vodio iskusni teatarski vuk Vatroslav Hladić, kojega je u životu bilo i u zagrebačkom i riječkom HNK-u, i po Dalmaciji i u Bjelovaru. Ne sjećam se više svih predstava koje sam gledao, ali znam da je moja majka bila redovita u gledalištu u Sokolani, tada službeno zvanoj Dom partizana – kao i sve fiskulturne dvorane u nas, pa i u Rijeci: DTO Rijeka (na Belvederu), DTO Zamet i DTO Sušak. U nekoj od tih predstava nastavnici Ivanki Demokidov pripala je uloga u kojoj je ponavljala riječi “Ja sam glupa, ja sam glupa!“ ili „Ja sam guska, ja sam guska“, što se naročito dopadalo onim njenim učenicima, koji su u to vrijeme iz njenog predmeta u imeniku imali „kolac“ iliti jedinicu. Moji su prvi glumački koraci bili na uobičajenim razrednim priredbama o nekim važnim ili i manje važnim obljetnicama. Bile su to uglavnom jednočinke, koje su odabirale ili i smišljale naše učiteljice, a ponekom bismo se sugestijom javljali i mi učenici. Kako je to izgledalo? Mislim, simpatično, iako je bilo i propagandnih komada, mada ne puno.
IVICA I MARICA
Onda je jednog dana rečeni nastavnik Zdravko Gospodarić odlučio s nekoliko nas, iz petog i šestog razreda, uigrati predstavu „Ivica i Marica“ i predstaviti nas izvan škole, baš u Sokolani, gdje su uz crikveničke amatere znali igrati i profesionalni riječki glumci. Vježbali smo, slušali svog nastavnika i redatelja, popravljali što se dalo popraviti i dočekali dan u kojem ćemo pred Crkveničane i Crkveniškinje, većina pred roditelje, oni sretni i pred noniće i nonice, ali i pred vršnjake, učitelje, nastavnike…
Kada sada razmišljam o tom dalekom dragom danu čudim se kako onda nisam imao nikakve posebne treme. Vješticu je igrala Ksenija Šimunić, jedna je Erna igrala Mamu, Zena Montari bila je Marica, a ja Ivica. Erna je bila od nas godinu starija, a nas troje smo bili iz istog razreda. Nikada nisam ni pitao ni doznao zašto se redatelj odlučio za nas četvoro. Scenografija? Kostimografija. Kada smo igrali dio u našem domu na sceni je bio kuhinjski stol, a mi oko njega, ja u svojoj pidžami u jednom dijelu predstave, s nožićem u desnoj i nekakvom drvenom palicom u desnoj ruci, rezuckajući neke šare. Možda je i to bavljenje nečim tjeralo tremu, iako amater nastavnik Gospodarić imao je teatarskog iskustva.
U sceni s vješticom u crtanim i igranim filmovima najčarobnija bude vještičina kućica. Vanjske joj zidove čine same čokolade, keksi, bomboni, kojekakvi drugi slatkiši – da namame Ivicu i Maricu, naravno. Kućica „vještice“ Ksenije bila je sklepana od dasaka i „prozirna“, zapravo skelet kuće s krovom, a o daskama su visili – bakarski baškoti! Onda bi nas više od baškota mamile napolitanke, a sada bih radije od svih naših i bjelosvjetskih konfekcijskih slatkiša u našim supermarketima krckao ondašnje dobre bakarske baškote.
ISTINSKI PRVAK RIJEČKOG TEATRA – Slavko Šestak-Šeco u karikaturi M.-Cvijanovića-Cvije
MORATE NEKOG VRAGA POPIT’
„… Lijepo je vani, u svijetu. Ljudi odigraju predstavu i negdje poslije ponoći već su kritike vani, u prvim izdanjima novina. Kod nas vi čujete ono što vam vaši prijatelji kažu, a vaši prijatelji, to je stvar konvencije: “Jeeee, bilo je fino. Ti si… Ooooooo! Opet dobar!“. Poslije nekoliko dana izađe kritika u novinama. I? Prvo u kritici tražite – svoje ime! Ne čitate uopće kritiku od početka, ha, ha, ha… Odmah idete na sebe. To može biti u jednoj rečenici, a može bit’ i više. E sad! Ako nije direktno pisano, da ste bili dobri, sjajni, izvrsni, nego je zakukuljeno-zamumuljeno nešto, jeste dobri-niste dobri, to vas muči. To pokušavate dešifrirati, što stoji iza toga.
Ako sam, međutim, vjerovao u kritičara, ja sam nastojao popraviti. Igor Mrduljaš, koji je pisao dobre kritike, jednom mi je predbacio da je više očekivao od mene, da to baš i nije bilo najbolje. I Boga mi ja sam se potrudio da ulogu napravim onako kao što mi je o sugerirao u kritici. Mi smo tu predstavu poslije igrali u HNK u Zagrebu i Mrduljaš me – pohvalio.
Dobar kritičar? To je bio, recimo, pokojni Đuro Rošić, to je bio Čabrajec, to vam je Dalibor Foretić, to je nekada bio Jozo Puljizević, to su ljudi koji poznaju teater. Oni pišu i stroge kritike, ali vas nikada neće uvrijediti, za razliku od jednog izvrsnog kritičara, to je Anatolij Kudrjavcev, koji zna uvrijediti glumce. Zašto? Kao u toj nesretnoj „Pjesnikovoj kobi“, kada se okomio na glumce. A glumci se trude, molim lijepo, svak’ spašava svoju kožu, u svakoj predstavi. Je l’? Da l’ se radi o lošem tekstu ili izvrsnom tekstu, a lošem redatelju, ili se radi o lošoj podjeli – glumac gleda spasiti svoju kožu, svoj renome. Pa neće valjda igrat’ protiv sebe.
Što me najviše ljuti kod kritike? Ljuti me kad netko tko studira, neću imenovat’ čovjeka ni studij, recimo veterinu, a zbog toga što voli teater počne pisat’ o teatru. Kao da se ja, recimo, petljam u brodogradnju, a nemam veze s tim. E, to me ljuti…
…Poslije premijere, nakon tog velikog španunga, napetosti, što traje četrnaest dana prije premijere, kada dolazi do vrlo neugodnih situacija, do svađa, vrijeđanja, jer smo svi prenapeti, ali i to je dio našeg posla, nakon svega toga – morate nekog vraga popit’! I ako ste sretni i ako ste nesretni! Ali, ako sam sretan, onda ja pijem u društvu da me se vidi, a kad bude loša predstava onda se zavučem u kut, da me nitko ne vidi, da ni s kim čak i ne razgovaram. Čujte, glumac vrlo dobro zna da l’ je predstava dobra ili ne. Najljepše je kada predstava dobro prođe, ako je publika razdragana, ako su aplauzi, ali stvarno iskreni aplauzi – one aplauze reda radi mi jako dobro osjetimo. Nemojmo se zavaravati… “.
(Ovo mi je jednom ispričao Slavko Šestak, u posljednjih pola stoljeća, za mene, i ne samo za mene – najveći glumac u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana plemenitog Zajca u Rijeci.)
Kako je završila predstava? Odlično, tatama, mama i ostaloj rodbini mi smo bili najbolji – jer smo njihovi. I svi ostali gledatelji bili i zadovoljni benevolentni, što smo ponajviše zaključili po zadovoljnom, nasmijanom licu našeg redatelja. Nažalost, u dobrim su spominjanjima i naš redatelj i mama Erna i Marica Zena. Prije točno petnaest godina posljednji put sam vidio „vješticu Kseniju, koja, naravno, odavna nije Šimunić. Dobra naša Marina organizirala je, naime, feštu u povodu pedesete obljetnice našeg polaska u osnovnu školu, blagoslovljena neka je. Zahvaljujući dobroti ondašnjeg direktora „Hotela International“, popularnog „Intera“, Marijana Jurinčića-Antonice, mog starog dobrog prijatelja, prekoračili smo dogovorena dva sata poslije ponoći, a onda još do praskozorja bili na Črnon mulu.
IVANA ODBILA RADU MARKOVIĆA
UVERTIRNI VALCER S NESUĐENOM GLUMICOM – Ivana Grbac i Cvijo “na čelu kolone” na otvorenju prvog maturalnog plesa IV B, Prve riječke hrvatske gimnazije, šk.god. 1964/65. u Hotelu “Neboder” na Sušaku.
Erna, Zena i Ksenija nisu pomišljale poći u glumice, a i ja sebe nikada nisam vidio kao glumca. Iako svatko životu, više ili manje, s vremena na vrijeme glumi. Neki najčešće pripovijedajući dobro viceve, što mi, da ne budem lažno skroman ide od ruke. U dvadeset i šestoj godini ipak sam glumio u filmu Ivana Hetricha (po scenariju Olge Savić) „Allegro con brio“, snimanom dijelom u prostorima „Novog lista“. U jednoj sekvenci, koju prati samo zvučna glazbena kulisa, zaigrao sam s velikom našom glumicom Anom Karić, o čemu sam već i pisao i pripovijedao. Sebe nisam vidio na daskama što život znače i na pokretnim slikama, iako sam od djetinjstva odanik teatra i pokretnih slika.
Jednoj mojoj osnovačkoj i gimnazijskoj kolegici, Ivani Grbac, pružila se u našoj maturantskoj godini prilika da zaigra u filmu čuvenog redatelja Puriše Đorđevića i to uz velikog glumca Radu Markovića. Velikana naše glume gledao sam u teatru, na filmu i televiziji, slušao na radiju. Bio je glumac neobičnog dara i snage, uvjerljiv u svakoj ulozi, gradskog i istinskog gospodina, ali i seoskog djeda u kultnom televizijskom „Jelenku“. Bio je čovjek na sceni, ekranu i izvan toga – istinski šarmer. Posljednji put sam ga uživo gledao u duboko dojmljivom Držićevom „Skupu“ (u režiji Jagoša Markovića) na jednim malim scenama u HKD-u na Sušaku, a pamtim ga još iz filma mog djetinjstva „Čudotvroni mač“. A opet, Radu Markovića uvijek najprije vidim kao gospodstvenog sajdžiju u filmu „Valter brani Sarajevo“(1972.). Kao čestitog efendiju Seada Kapetanovića, ratnog ilegalca, koji znajući da odlazi zauvijek, da polazi u sigurnu smrt, svom naučniku, šegrtu Kemi ostavlja ključeve od radnje i, po prilici, kaže: “Kemo, sine, ja moram poći. Ako sutra ne dođem, otvori radnju, uči i radi, ljudi će vazda mjeriti vrijeme.“. Sajdžija Sead Kapetanović poginuo je istog dana, Rade Marković je u dobra spominjanja, u 89. godini, otišao 11. rujna 2010. u Zaboku. Šestog listopada iste te godine trebao je u beogradskom Narodnom pozorištu igrati u ”Zlatnom teletu“, svoju, da čovjek ne povjeruje – devedeset i petu kazališnu ulogu. Tako, što bi rekao konte Ivo Vojnović, odhodu gospari. U filmu, teatru i životu.
LEGENDARNI RIJEČKI INSPICIJENT, ALI I GLUMAC I REDATELJ – Alojz Usenik Lojze u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije
Ali, što je bilo s Ivanom? Kad smo u školskoj godini 1964/65. postali maturanti u Prvoj riječkoj hrvatskoj gimnaziji, u razred su nam jednog dana, nama učenicima nenajavljeni, stigli beogradski filmadžije, filmaši. Popričali su malo s nekima od nas i znalačkim očima premrežili naše širom raširene oči, uzbuđene glave i tijela i – odabrali jednu našu kolegicu. Vijest je prostrujala i razredom i gimnazijom: “Ivana Grbac će glumiti u filmu s Radom Markovićm!“. Ne znam jesu li joj zavidjele razredne kolegice, ali znam da smo svi to ipak shvatili kao kompliment – naša će Ivana igrati s glumcem kojeg i strani filmski znalci uspoređuju s Marcellom Mastroiannijem!
Ivana je, međutim, odustala. O četrdeset i petoj obljetnici mature, a i ljetos o pedeset i trećoj, rekla mi je – zbog čega. Redateljev prvi suradnik, scenarist Miodrag Hadžić (nije u srodstvu s Fadilom Hadžićem) bio je vrlo korektan, pažljiv, obrazlažući dijelove uloge, nenametljiv, ali uvjerljiv. Imponirala je Ivani ponuda, ali nisu neke predviđene „slobodnije“ scene, iako su one u odnosu na današnje filmove bile zapravo gotovo čedne.
PURIŠN I MIKIN OTOK
Mene, međutim, i danas intrigira nešto drugo. Kako je uistinu vrhunski redatelj (i pisac!) Puriša Đorđević, danas 94. godišnjak, krštenim imenom Mladomir, inače prijeratni skojevac i partizan, a autor partizanskih filmova u kojima je najbitniji bio čovjek i njegova propitivanja, sudbina, a ne rafalno smicanje priglupih njemačkih soldata – odabrao naš razred za izbor glumice. Puriša je daleko, a ne mogu više pitati dobrog Crkveničana Miku Šnjarića, legendarnog vozača spidveja u mom crikveničkom djetinjstvu, inače prijatelja moje porodice i mene. Zašto Miku? Zato jer su Mika i Puriša bili veliki prijatelj, toliki da su jednom zajednički kupili onaj škojić u uvali Klimno na otoku Krku, koja je za Crkveničane zavavik – Klivno. Kada su „žuti“ beogradski novinari prije godinu, dvije upitali Purišu jesu li mu Hrvati, „po sporazumu o sukcesiji vratili ono ostrvo kod Crikvenice“, Puriša se od srca nasmijao. I rekao:“ * – Ma, to je jedan kamenjar sto sa pedeset metara koje se zove Školjić. Moji Čačani mislili su da tamo rastu banane i da se majmuni kešaju za lijane. Čuveni motociklista Mika Šnjarić predložio mi da ga kupimo za tri miliona. Jedan jedini put sam bio tamo, ali sam posle Miki prodao svoj deo.“.
SKICA BEZ POTAMNJENJA KOSE, OPROSTI NENADE – Nenad Vukelić u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije
Inače, film „Devojka“ snimljen u godini našeg maturiranja, 1965., na 12. Festivalu jugoslavenskog filma u Puli nije osvojio ni jednu od Zlatnih arena, samo je Puriši Đorđeviću pripala specijalna nagrada od 150 dinara. Usporedbe radi, redatelju sjajnog filma „Tri“ Aleksandru Petroviću pripala je Zlatna arena za režiju, uz koju je slijedila novčana nagrada – 600.000 dinara. U „Devojci“ su u dvjema glavnim ulogama bili Ljubiša Samardžić i Milena Dravić, inače omiljeni Purišini glumci. Koja je djevojka u filmu trebala biti naša Ivana, do mirovine profesorica njemačkog jezika u našoj Prvoj riječkoj hrvatskoj gimnaziji? I s tajnama valja živjeti…
MIRKO I NENAD
Ivana nije nikada uplovila u glumačke vode, ali je naš kolega iz prvog razreda gimnazije, Mirko Šatalić – glumac čitavog života. Kada smo se na kraju prvog gimnazijskog razreda opredjeljivali za prirodni ili društveni smjer, Ivana i ja smo otišli u društveni, a osjećajni Mirko u – prirodni. Iako je želio poslije gimnazije poći u Zagreb na kazališnu akademiju, iz raznoraznih razloga upisao je u Rijeci ekonomiju, položio prve dvije godine i tek onda ipak krenuo za svojim snovima. Diplomiravši dobio je angažman u riječkom teatru, glumio nekoliko sezona, a onda do mirovine bio glumac Kazališta Marina Držića u Dubrovniku. Igrao je i u vrlo gledanoj televizijskoj seriji „Kapelski kresovi“ i još ponešto na ekranima, ali je ipak bio odanik teatra. Poslije Dubrovnika igrao je u Zadru, a sada se vratio korijenima. Živi na otoku svojih predaka, maloj Ravi. Posljednji put smo se, nažalost, vidjeli daleke 1996. godine, napričavši se do fajronta u glumcima najdražem kafiću „Cekinu“, u kojem su me s crno-bijelih fotografija na zidovima gledala i riječka glumačka čeljad. Mirko mi je tada mi je za kojim je ulogama uvijek žalio, iako se u Dubrovniku naigrao raznih uloga. Ali, nema glumca koji je odigrao sve željene uloge, čak i među najslavnijima među slavnima. Volio bih se još koji put naćakulati s Mirkom.
Još je jedan moj stari dobri prijatelj i gimnazijski kolega (nažalost, iz paralelke) u mirovinu otišao s dasaka što život znače; Nenad Vukelić. Naši su roditelji prijateljevali još u Osijeku onoga poraća, mi smo preko Fužina i Crikvenice prije došli u Rijeku, Vukelići poslije i – nastavili prijateljstvo. S Nenadom sam se u posljednje vrijeme, nažalost, rjeđe viđao. Bolovale su nam i umirale majke, on je bio na ozbiljnoj operaciji, ja sam sve više s unučadi, ali sve to ne opravdava ni Nenad ni mene. Pogotovo što smo prijatelji koji o svemu pričamo bez ručnih kočnica. I kad god se vidimo – očas se sam od sebe izbriše prekid.
NAJVEĆI HAMLET U MOM ŽIVOTU – Veljko Maričić
Nenad je najprije bio glumac-lutkar, a poslije je igrao na daskama Hrvatskog narodnog kazališta Ivana Plemenitog Zajca. U podjeli ga nikada nije čekala glavna rola, ali je u svakoj ulozi, nekada i gotovo bez riječi, igrao svim svojim bićem. Nogometnim rječnikom rečeno, bio je pravi klupski igrač. Briljantne su bile neke od tih minijatura, meni ona u „Oštarici“ najdraža. Lijepo je o ulogama rekao dobri Šeco, Slavko Šestak: “Bez obzira igrali veliku ili malu ulogu vi ste dio predstave, vi ste jedan kotač, jedan kotačić. Svi smo mi, zapravo, jedan ansambl i ako svi ne funkcioniramo dobro – dobre predstave nema!“.
NAJSLAVNIJI NAŠ DANSKI KRALJEVIĆ
Ako ste se s pravom upitali gdje Hamlet u mojoj priči, red je da vam i to ispričam. Dr.Đuro Rošić, istinski kazališni odanik i veliki čovjek riječkog teatra, jednom je riječkom kazališnom poraću napisao: “Treća premijera hrvatskog dramskog ansambla iz Shakespeareova ciklusa bio je „Hamlet“ (19.studenog 1953. – op.a.), predstava koja svojim brojem izvedaba (30 puta) nosi u riječkom kazalištu primat nad ostalim Shakespeareovim djelima. Ali, ova predstava Hamleta, premda je izvedena na riječkoj pozornici i s riječkim snagama, nekako je najmanje „riječka“, jer je na toj predstavi sve bilo u sjeni aureole danskog kraljevića. Naime, prenoseći svog Hamleta s vrletnih zidina dubrovačkog Lovrijenca na daske riječke pozornice, obavijen famom odličnog interpretatora Hamleta, koji je ušao i u turističke prospekte za deviznu publiku, Veljko Maričić je svom riječkom Hamletu dao toliku centripetalnu snagu da su svi ostali elementi ove predstave bili stegnuti oko njega u obruč i u njemu se gušili.“
…Veljko Maričić. Možda najveći glumac u povijesti riječkog glumišta odavna počiva u jednoj od niša u zapadnom dijelu groblja na Kozali. Nedaleko je od posljednjeg počivališta roditelja moje Gordane, dede Franje i bake Kate, a sasvim blizu jednog od mojih prvih urednika sior Renata Ticha, kojeg smo u njegovim tek srednjim godina, odavna sam toga svjestan, prerano zvali Vecchio, ali – poštujući ga i voleći.
SPAŠENA PA SRUŠENA SOKOLANA
Nerijetko zastanem pred nišom Veljka Maričića i uronim u daleke dane djetinjstva. Veljko Maričić je bio prvi veliki kazališni glumac, kojeg sam gledao uživo. I to baš kao Hamleta, u njegovim hamletovski najsnažnijim i najslavnijim godinama! Doduše, imao sam nepunih dvanaest godina i ne znam što bih dao da sam ga gledao kada sam i ja kao kazališni gledatelj bio zreliji.
GORDANINA UČENICA I KĆI MOG PRIJATELJA MIĆA – Nataša Dorčić u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije
Bili su vreli srpanjski dani Ljeta Gospodnjega 1958., u kojima je svaka crikvenička duša, domaća i belogaćarska, a to će po crkvenišku reć’ furešta, jedva čekala bavu s mora. Bio sam crikvenički mulac, tek sam završio peti razred osnovne škole, ali sam danima prije te daleke drage noći, zahvaljujući upućenosti moje majke, znao da će u Crikvenici, zad Sokolane, biti predstava „Hamleta“, kojega će igrati slavni riječki, hrvatski i jugoslavenski glumac Veljko Maričić.
Zad Sokolani? Tako su Crkveničani i Crkveniškinje zvali Sokolski dom, građen od 1936. do 1938. godine. Iako je poslije drugog svjetskog rata nazivan Domom kulture (što je uistinu i bio!), za sve nas je bio i dalje Sokolana. U povijesti Crikvenice tu su lijepu zgradu bezumnici dvaput pokušali srušiti. U ranom poraću, neki od crikveničkih viših položajnika, rodom Selčani, na sastanku Narodne fronte to su i otvoreno rekli, navodeći kao „ključni“ argument činjenicu da bi se rušenjem Sokolane moglo – vidjeti Selce! Bilo je, naravno, mišljenja i za i protiv, a onda je sve presjekao mudri privatni zubar Hinko Montiljo, partizan, intelektualac, jedan od kreatora crikveničke kulture i društvenog života i – čovjek britke riječi. Dobri bi Montiljo u razgovoru svakog sugovornika nazivao – ekselencijom. Tada je jednom od zagovaratelja rušenja Sokolane rekao: “Možda je to u redu, ekselencijo, ali ja onda predlažem da srušimo i Velebit pa ćemo vidjeti i Split!“. Razum je tada pobijedio, ali 1985., nažalost, nije. Sokolana je srušena zbog nekog europskog susreta autobusera, da silni autobusi – dobiju mjesto za parkiranje! O sveta gluposti…
OČARAO ME HAMLET POD MJESEČINOM
Vratimo se opet u ljepšu 1958. godinu, 19. je srpanj. Prepuno je gledalište zad Sokolane (na kojem su inače igrane prvenstvene rukometne utakmice) slilo se 1.500 gledatelja žednih vrhunske kazališne predstave Narodnog Kazališta „Ivan Zajc“ iz Rijeke. U trilogiji ljetnih predstava u Crikvenici („Ljubovnici“, „Hasanaginica“ i „Hamlet“) na programu je potresna priča danskog kraljevića. „Novi list“ je iz pera svog dugogodišnje crikveničkog dopisnika uglednog Crkveničana Gjura Ivančića objavio i ovo: „Prije početka predstave predsjednik Amaterskog kazališta Crikvenica drug Hinko Montiljo pozdravio je glumce i upravu Narodnog kazališta „Ivan Zajc“ iz Rijeke… Time je otvorena nova ljetna pozornica u Crikvenici, smještena u krugu Doma partizana (Sokolane), a jedina je mana što je gledalište dostupno sa svih strana pa svatko može gledati predstavu bez plaćene ulaznice. Predstava je izazvala buru oduševljenja…“…
UČENICA MOJA, KĆI MOG KOLEGE I PRIJATELJA IGORA I MANGUP – NA TATU – Nina Violić
…Hamlet je bio Veljko Maričić, kraljica Branka Verdonik-Rasberger, kralj Dragan Bednarski, prvi grobar Miodrag Lončar, Polonije Anđelko Štimac, Laert Danilo Maričić (Daco i Veljko nisu bili u srodstvu-op.a.), prvi glumac Jozo Martinčević. Tada, naravno, nisam ni slutio da ću te glumce već dogodine, preseljenjem u Rijeku, redovito gledati u riječkom teatru, a pune dvije godine i kao novinar pratiti riječki teatar. Na moju žalost, Veljka Maričića nikada nisam osobno upoznao, iako sam poznavao sina mu, odličnog glazbenika, koji će premlad otići u dobra spominjanja. Zapravo, osobno sam upoznao samo Danila Maričića-Dacu i s njim uistinu prijateljevao sve do njegova, poslije umirovljenja, odlaska u Osijek.
Te daleke večeri bio sam premalen da bih uistinu doživio veličinu glume Veljka Maričića, za većinu kazališnih stručnjaka najvećeg riječkog, hrvatskog i jugoslavenskog Hamleta. Ali, predstavom sam, na svoj dječački način, bio duboko dojmljen. Gledalište je, rekoh, zad Sokolani, bilo na rukometnom igralištu, a danski je kraljević, praćen našim opčinjenim netrepćućim očima i ustreptalim dušama, putem svoje zlehude sudbine, koračao stvarnim stepenicama. Pod zvjezdanim nebom i zagledanim mjesecom. Kada bih sada rekao da sam tada znao da je Veljko Maričić glumac burnog temperamenta i snažne ekspresivnosti, zvučnog i sadržajnog glasa i markantne pojave – ne bih govorio istinu. Bio sam očaran ambijentom, kostimima, kretnjama, vizualnošću dakle, ali i zvucima Maričićeva govorenja. Rijetki su glumci takva glasa… Poslije te blagoslovljene noći dugo nisam uspijevao usnuti. Žive slike te predstave, čak i Maričićev osebujni glas i dok ovo pišem žive u meni.
Bio je to moj prvi i najbolji, najveći Hamlet.
GORKI TREPTAJ, TREN VILINOG KONJICA
U životu sam gledao još mnoge Hamlete na kazališnim daskama, neke vrhunske inozemne na Malim scenama u Rijeci, a još dva riječka Hamleta u predstavama Hrvatskog narodnog kazališta Ivana plemenitog Zajca. Godine 1982. riječki je Hamlet bio Zdenko Botić, a 2004. (kao gost) Ranko Zidarić. Posrećilo mi se, eto, da vidim sva tri riječka Hamleta od 1946. do sada. Sudbina je, međutim, htjela da jedini veliki Hamlet ostane Veljko Maričić.
Ovogodišnji dobitnik Nagrade Grada Rijeke za životno djelo, dobri moj Boco, Zdenko Botić, s kojim uvijek rado zasjednem uz ćakuli i poneko piće pa pričamo iz duše i o teatru i o životu, nažalost,
nije imao sreće s Hamletom. Zdenko Botić, inače veliki glumac i čovjek, na pladanj je umjesto kobne lubanje, publici i kritici stavio svoj glumački život, budućnost na daskama, igrajći va bank, bez „osigurača“. Bila mu je trideset i šesta… Jurnuo je u lavlji kavez, u kreševo, snagom talenta, moći, ljubavi prema teatru i ulozi, gotovo samoubilački. I bio opečen. Žestoko! Samo Bocina unutarnja snaga i ljubav prema teatru spriječili su ono najgore – da odustane od kazališta. Bože, koliko bismo izgubili mi gledatelji, koliko bi izgubio riječki teatar, koliko bi izgubio Boco! Iako je u cijeloj karijeri, bez svoje krivice, morao gaziti i po nemilostivom trnju, a bio je velikan riječkog teatra, vjerovao sam mu u svakoj ulozi, u svakoj kretnji, pogledu, patnji, radosti… Ne želim post festum soliti rane dobrom glumcu i dobrom čovjeku, ali mislim da je u svojim iskusničkim godinama Boco morao opet biti – veliki Hamlet. Veliki… Iako je s danskim kraljevićem doživio gorki treptaj, tren vilinog konjica, golema je šteta što više nikada na sceni nije bio Hamlet. Boco je Hamleta nosio i nosi u sobi, njegov bi Hamlet bio bi za pamćenje…
Posljednji riječki Hamlet, Ranko Zidarić, možda je izgorio i bez zapaljene vatre. Bespogovorno robujući željama i autoritetu slavljenog sveprisutnog redatelja Kreše Dolenčića. Tog je riječkog „Hamleta“ najbolje zaboraviti.
MOJ NAKLON
To je, eto, priča o mom ulasku u svijet glume, mom najdražem Hamletu, mojim vršnjacima i vršnjakinjama, koji su poput mene završili u gledalištu ili daskama što život znače posvetili sav svoj život. Priča je to medu i pelinu. Čitajući ovih dana jedan od mojih nekoliko intervjua s neumrlim Slavkom Šestakom, velikim gospodinom teatra, shvatio sam kako je dobri Šeco još u godinama u kojima je istinski prvak riječkog teatra, tako bolno predvidio svoju budućnost. Rekao mi je doslovno ovo: “Ja svaku noć sanjam teater, ja svaku noć probam, to je negdje duboko u meni. Ja se samo bojim onog trenutka, ne kad više neću igrati, to je neophodno, s tim sam se pomirio, prestat će vas služiti pamćenje, slabije ćete čuti pa nećete čut’ šlagvort ili suflera, j l’. Ali se bojim trenutka u kojem ja više neću moć’ uopće doć’ do teatra – to je onda kraj… To je onda: “Klanjam se, moj naklon, život je prošao…“.
BOCO I ZRINKA – Prilikom odlaska u penziju Zdenko Botić i Zrinka Kolak-Fabijan igrali su u “Općoj bolnici”, ove sam im karikature darovao, a objavljene su i u prigodnoj knjižici.
____________________
DIO MOG TEATRA – Poslije uručenja Nagrade Grada Rijeke pred riječkim teatrom, slijeva:Valerija, moja majka Ljubica, Cvijo, senior, Marko, Gordana, Nemanja, Margareta i ispred Ena
PRIVATNI TEATAR
Moja supruga i ja u šali se znamo pohvaliti da smo odavna mogli osnovati svoju malu scenu, svoj mali teatar. Kako? Lako! Od svojih nekadašnjih srednjoškolskih učenika. Gordana je predavala velikim našim glumicama Kseniji Pajić i Nataši Dorčić, a ja jednako velikoj Nini Violić i Saši Buneti. Dramaturginja bi bila moja Magdalena Lupi, a redateljica moja Vedrana Vrhovnik. U teatar bismo uključili sina Nemanju kao scenografa, a mlađeg Marka kao PR-a i šefa PRESS-konferencija, a i ja bih mu pomagao. Gordana bi se bavila pravnim stvarima, a diplomirane ekonomistice Valerija i Margareta brinule bi se o financijama. Prva naša unuka Ena već godinama pleše kod Ivone Brnelić, početnica u plesu je i njena sestra Tea, koja na jesen kreće i s klavirom, a Mak će u drugi razred flaute. I Borjan, s jeseni prvoškolac, želi u glazbenu školu, a mala Iskra, jednogodišnjakinja, bi se uključila kad dođe vrijeme. I ne bi to loše bilo, ne bi, kad bi bilo novca.
