RT DOBRE NADE: MOJA ZAGREBAČKA ŠEZDESET I OSMA

Moja zagrebačka studentska šezdeset i osma sva je u slikama, snažno filmična. Različitim joj se mislima vraćam, ali, uvijek s ljubavlju, možda čak i s ponosom. Željeli smo promijeniti svijet ili barem neki njegov dio. Nismo uspjeli, ali nismo bili po strani, nismo šutjeli. Najgori su oni koji nikad ne pokušaju.

CRVENI “STUDENT” – Četvrti lipanj 1968.

Zagrebački šezdesetosmaš i vrsni novinar, erudit Inoslav Bešker, s kojim sam, nažalost, posljednji put u Rimu ćakulao prije ohohoj godina, jednom je rekao da mu je najljepša uspomena iz šezdesetosmaških »pod balkonom Studentskog centra studentica Likovne akademije Jagoda Kaloper u crnoj kuti s crvenom značkom«. Crveno i crno.

CRVENO I CRNO U MILANU

Jednom sam u nekoliko novinarskih milaneških dana i uz podosta obaveza uspio  opušteno švrljati središtem talijanskog moćnog velegrada i gledati ne kolorističko već životno sučeljavanje crvenog i crnog. U Galleria Vittorio Emanuele II, u kojoj bi u mondenim dućanima cijene odavna odletjele u nebo da nema onog raskošnog svoda nad njima, gledao sam Kineze u dijametralno suprotnim ulogama. Dok su novopečeni kitajski tajkuni u butik-odjeći i obući, da o nakitu i satovima i ne govorimo, ležerno znalački  zalogajili specijalitete vrhunskih kuhara i ispijali najprobranije žestice i vina,  uz njihove su noge čučeći skakutali njihovi siromašni sunarodnjaci. Bezuspješno im nudeći nekakve odurne konfekcijske igračke, psiće koji kevčući izvode nekakve salto mortale, uvijek se dočekujući na noge. Crveno i crno?

HRVATSKI MANDELA – Marko Veselica

Crveno i crno u Milanu su u suglasju samo na majicama nogometaša „Milana“, koji su, nažalost njihovih mnogoljudnih navijača, i ove sezone, što bi rekli Sinjani, pogodili – ni u što. Svodeći crveno i crno ne na boje nego na simboliku, oni odavna i ne pokušavaju biti zajedno, a  krupnooka crnooka Jagoda sa svojim samosvojnim umjetničkim senzibilitetom, moćima i stremljenima, otišla je u dobra spominjanja.

Bešker i ja smo imali zajedničku zagrebačku  šezdeset i osmu iako se tada nismo poznavali. Čitao sam ga, on mene vjerojatno i nije, on je tada bio pitak studentski novinar (i pod pseudonimom), a ja sam tada još pripadao uglavnom sportskom novinarstvu i karikaturi. Poslije je to prešlo u neku povremenu uzajamnost čitanja, a rijetkost naših susretanja nije umanjila dragost ćakula.

ZA-GREB – BEO-GRAD! RAD-NI-CI – STU-DEN-TI!

MIROSLAV KRLEŽA
Plameni vjetar
Jednoga će dana krvavo jutro svanuti,
jednoga će dana crljeni vihor planuti,
o – jednoga dana –
nad piramidom mrtvih domobrana.
Buknut će plamen iz bezbrojnih rana.
U potresu će onda strahotnom
rasplinut se simboli kletve i tamjana,
komedija i crkvi, bolnica i kavana,
ludnica, bordela i samostana,
jednoga dana, o, jednoga dana!
A pjevat će zvona,
stjegovi i glazbe i gnjev kazniona.
Pjevat će plameni vjetar svetu pjesmu vatre, kaosa i eona.
Ulico!
Krvavi talas
nek te kovitla danas!
Proklet je pean zlata,
i dok mirišu žene, svila i šokolata,
vješaju gologa boga na trgu ko tata.
O, Ulico,
danas –
budi crveni talas!
Tako će urlati plameni vjetar jednoga dana,
nad piramidom mrtvih domobrana,
i crni će stjegovi crveno liznut ko gorući jezici,
okna će samrtnoblijedih kuća planut ko luđačke oči,
a vatrena nebeska kiša u mlazu
na grad će da se toči.
Sverazorni će ritam po ulici da ori:
“Gori! Gori!
Kugla nebeska gori!”
I u tom kolu roblja, kraljeva, žena i smeća,
tramvaja, volova, konja, topova, vjetra, karteča,
u ludom ciklonu vatre i krvi gdje bukti Slobode Sreća,
gdje se božanstvo Laži ko sveto sunce vrti,
hihot će jecati glasan
Njezinog Veličanstva
Pobjednice Smrti.
Miroslav Krleža (1918.)

Moja zagrebačka studentska šezdeset i osma sva je u slikama, snažno filmična. I sada, između nas tisuću i po’ – dvije u Studentskom centru, baš uz ulaz u dvorište ispred menze, vidim studenta-pravdoljupca Šimu Vranića, inače znanog i po jaketi od tamno smeđeg samta, somota, sa snopom »Studenta«, glasila beogradskih studenata, pod miškom. Direktno s kolodvora došao je u Studentski centar, dočekan i pljeskom i klicanjima. Danas to zvuči nevjerojatno, ali onda je Šimin dolazak iz Beograda popraćen poklicima: »Za-greb – Beo-grad! Za-greb – Beo-grad!«, a poruka: »Rad-ni-ci – stu-den-ti! Rad-ni-ci – stu-den-ti!« zrak je parala učestalo.

MRTVI SE NE BROJE

U nekim svojim starim fasciklima i sada čuvam primjerak tog »Studenta«, tiskanog na   samo četiri stranice, preko kojih se po otisku olovnog sloga crveni poznati Lenjinov portret. I sada bih vam do u detalje mogao prepričati dijelove teksta Kemala Kurspahića, poslije glavnog i odgovornog urednika sarajevskog »Oslobođenja« i ambasadora BIH u SAD-u, a tada beogradskog studenta i honorarca u beogradskom »Fudbalu«, za koji sam i ja pisao iz Zagreba, uz dr. Jerka Šimića, brata Stanislava i Antuna Branka, koji je 1925. godine preminuo u Zagrebu, sagorjevši od pjesničke vatre prebolno mlad – ne hodajući malen ispod zvijezda.

Kemo je uz ostalo, ne citiram ga doslovno, o žestokom sukobu beogradskih studenata i beogradske milicije, u kojem je prebijeno više studenata, a bome i nekoliko profesora, napisao, a neke su granitne kocke ili neko drugo kamenje pogodile i Miloša Minića, visokopozicioniranog političara, inače intelektualca: » Mi idemo s jedne, oni s druge strane, mrtvi se ne broje, mi idemo dalje!«.

IDOLOM MLADIH POSTAT ĆE U “HRVATSKOM PROLJEĆU” – Miko Tripalo u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije

NASAMARENI ŠIME ĐODAN

Jesu li baš tada prvi put na otvorenom javno govorili dr. Marko Veselica i Šime Đodan, poslije ugušenog Hrvatskog proljeća uzničari, a Marko i „hrvatski Mandela“? Đodan je,  doduše, 1968.godine bio tek treći čovjek na katedri Političke ekonomije na mom Pravnom fakultetu, poslije međunarodno uvaženog dr. Rikarda Langa i dr. Adolfa Dragičevića? Ne sjećam se više o čemu je sve govorio temperamentni, žestoki Marko Veselica, ali je pobudio zanimanje i odobravanje dijela studenata. Imao je i znanja i srca.

Da budem iskren govor Šime Đodana kao da je prošao pored mene. Ali, nikada ne zaboravljam kako ga je na pismenom ispitu  nasamario moj kolega i pajdaš Slobo Đuranović. Kao „treći čovjek“ Političke ekonomije na Pravu Đodan je tada bio zadužen za policijsko nadgledanje studenata na pismenom ispitu. Slobo i ja sjedili smo u prvoj klupi pored prozora i pokušavali i odgovore na pitanja i esej što bolje napisati. Jedino tako  sučeljavanje s umnim dr.Langom, ocem u samostalnoj Hrvatskoj politički angažiranog dr. Slobodana –  prošlo bi zadovoljavajuće. Ja ni ispod  ni na stolu nisam imao ničega osim papira i kemijske olovke.  Slobo je imao neki džemper i svako-toliko, kao kriomice, zavirivao ispod džempera i onda brže pisao. Asistent Đodan sjedio je stolom, u rukama imao „Vjesnik“ onog velikog formata, tobože nešto čitao, a zapravo samo vrebao na stvarne ili potencijalne prepisivače. U jednom se trenutku poput munje,  sa slavodobitničkim smiješkom na licu, sjurio do naše klupe i poput vrhunskog nogometnog vrata ščepao Slobin džemper. Bio je to, međutim, kobni asistentov promašaj. Ispod Slobinog džempera, naime, nije bilo ničega za čim je nesretni asistent težio – ni knjige ili skripta, ni šalabahter-papirića, ni nekih podataka ispisanih po stolu. Nije bilo ničega.

Asistent se vratio za svoj stol, sjeo i do kraja sata zaista samo čitao „Vjesnik“ ili samo zurio u vodeći naš novinski dnevnik. Prepisivati su se tada usudili i najstrašljiviji među nama. Slobo je pokeraški nadmudrio inače prestrogog asistenta, koji je sebi davao važnosti više nego što ju je tada imao.

ANTE I OLEG MANDIĆ

U samostalnoj će se Hrvatskoj Šime Đodan u ranim devedesetim prošloga stoljeća vinuti u državni vrh, ali u javnim nastupima neće naš briljirati.

A propos, sekretar Osnovne organizacije Saveza komunista na Pravu bio je Smiljko Sokol, inače također drugi na Ustavnom pravu, iza dr. Nikole Filipovića, ali kao asistent i znalac i sklon pomoći studentu. Mislim da mu nije trebalo tvrditi da pravno novac nije imovina ili tako nešto, makar se radilo o prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu.

ŽITO I KUKOLJ

Šezdeset i osma tresla je i Pravni fakultet, i mi smo sastančili u predavaonicama, po hodnicima, u dvorištu, o omiljenom kafiću „Fiškalu“, purgerskim rječnikom rečeno pravom pajzlu – ali s dušom. Bilo je i pića na vjeresiju. Govorili smo, replicirali i junoški nadobudno i s određenim znanjima, i oratorski, neki gotovo na tragu nedostižnog dr. Siniše Trive, a neki bome i sirovije i surovije.

SVANUT ĆE CRVENO JUTRO – Fabijan Šovagović u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije

Nismo baš svi imali maksimu: “Budimo realni – tražimo nemoguće!“, ali ne bih bio iskren kada bih zatajio da sam i ja vjerovao ne samo da se treba ili čak i mora nego da se i može nešto promijeniti.

Ali, nikada neću zaboraviti što nam je tih šezdesetosmaških dana rekao umni i pošteni, otvoreni profesor dr. Oleg Mandić, jedan od stupova čuvene i čestite hrvatske, istarske i kozmopolitke familije Mandić, s onim svojim primorskim prepoznatljivim i dragim L u izgovoru rekao: »Drage kolege, morate razlikovati žito od kukolja!«. Koliko sam se puta samo toga sjetio u svim minulim prijelomnim i vatrenim i vjerolomnim godinama naše zbilje!

Podsjete me na taj sastanak i olovkom crtani karikaturalni portreti, što sam ih nacrtao na poleđini studentskog proglasa i u rokovniku: profesori Mandić, Bosanac, Pintarić, kolega moj Tihomir Jokić, »Vjesnikov« novinar Kovačević…

JEDAN OD JUNAKA IZ FIRENCE – Ilija Petković u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije
SLAVLJENJE NOGOMETNE POBJEDE U BAZENU
U jeku vrućih dana naše zagrebačke šezdeset i osme zbila se i polufinalna utakmica Trećeg kupa evropskih nacija u nogometu (koji će potom postati Evropsko nogometno prvenstvo) u Firenci. Sastali su se Jugoslavija i službeni svjetski prvak iz 1966., momčad Engleske – favorit cijele završnice Kupa evropskih nacija. Užarena je atmosfera bila i u našem Studomu „Sava“. Satima prije početka utakmice ušlo se u dvoranu s televizorom, crno-bijelim, dakako. Iako je tadašnji TV Zagreb iste te 1968. godine prvi unutar Jugoslavije emitirao pokusni program u bojama i to i prije – RAI-a, talijanske državne televizije. Ubrzo nije bilo ni mjesta za stajanje, a kamo li za sjedenje. Nekolicina bi samo s vremena na vrijeme iskočila kroz prozor – dvorana je bila u prizemlju. I? Trkom bi odjurila kupiti nešto za klopu i koju pivicu pa opet zauzela svoja mjesta. Utakmica je bila izvanredno uzbudljiva, zanimljiva, kvalitetna, briljirala su dva Dragana. Komandant obrane bio je „Hajdukov“ kapetan Dragan Holcer, a pobjedonosni pogodak postigao je kapetan „Crvene zvezde“ Dragan Džajić. Maestralnim se potezom oslobodio engleskog kapetana Moorea i još efektnije svladao engleskog vratara Banksa. Bilo je to u 86.minuti – Jugoslavija je pobijedila 1:0. Kakva je to bila fešta u našoj pregrijanoj, sparnoj TV-dvoranici! A i izvan nje, po studentskim sobama, po zagrebačkim ulicama, na Trgu Republike… Fešta nad feštama. Čudo je nogomet. Jednoga od junaka te pobjede Iliju Petkovića, čija je sestra Gordana studirala u Zagrebu i isto bila domašica u „Savi“, poslije punih tridesetak godina vidio sam u Beogradu. Prvo smo razmijenili informacije o rodbini. Ilija je rođen u Kninu, što je sada uobičajeno reći – u mješovitom braku. Iako je svaki brak mješovit ako je otac muškarac, a majka žena.
Znao sam da je Ilijin otac Srbin, a majka Hrvatica, kao što sam znao što se sve događalo u Kninu.
Kako su ti starci prošli u Kninu, Petko?
Srećom su na vrijeme umrli, prije rata.
Zašutjeli smo minutu dugačku kao vječnost. Poslije smo, naravno, prešli na nogometne teme, sjetili se krađe u finalu u kojem je sudac Dienst praktički donio Talijanima pobjedu. I mnogih drugih utakmica. A one noći, poslije pobjede nad Englezima, vjerovali vi meni ili ne, mi domaši smo feštali čak i u otvorenom bazenu „Mladosti“, u našem domskom susjedstvu. Cijena se znala i nije bila velika – dvije pive za čuvara. Snalazio se narod studentski.

CRLJENI ĆE VIHOR PLANUTI

Kao da i sada stojim pored one vitke metalne statue srne u zelenilu pred studentskom menzom vidim Fabijana Šovagovića i čujem njegovo vatreno recitiranje Krležinog „Plamenog vjetra“: » Jednoga će dana krvavo jutro svanuti, jednoga će dana crljeni vihor planuti….«. Vidim i invalida, nežurećeg studenta, a upornog novinara-honorarca »Večernjaka« Istranina Miškovića, među onim studentima koji su, vjerujući da su baš oni najveći revolucionari u Studentskom centru, nosili platnene crvene vrpce oko ljevice, noćobdeći u Studentskom centru, dok smo mi ostali u neko doba noći odlazili spavati u studentske domove. Mi iz Studoma „Sava“(odavna Studentski dom Stjepana Radića) najčešće pješačeći Savskom, iako smo imali pokazne karte za tramvaj. Preko puta ondašnje prizemnice „Sportskih novosti“ bila je pekara koja je radila cijele noći. Kad bi pekari i pekli kruh ako ne noću! Kupovali smo još tople žemlje ili štruce mirisnog kruha, a netko bi na nekadašnjem okretištu kultne „četrnajstice“ još iz žičanih gajbi, nalik „kosturima“ vrša, posegnuo i za neplaćenom staklenom litrenom bocom mlijeka.

PERO PIRKER I VELJKO VLAHOVIĆ

U mom Studomu »Sava« nama studentima govorili su  Pero Pirker u ime zagrebačkih i Veljko Vlahović u ime beogradskih komunista. Pirker nije bio tip političara koji bi lupao šakom o stol i popovao, nosio je neku blagost u sebi. Za tri godine, padom Hrvatskog proljeća nestao je s političke scene. Veljko Vlahović, visoki dostojanstveni čovjek i intelektualac, naočit i elokventan, bio je među lijevo orijentiranim studentima karizmatik. Bez  samodopadnosti. Imao je  karizmu španjolskog interbrigadiste, čovjeka koji je u borbi protiv crnila, u borbi za španjolski narod, a zapravo za ljude, jer je bio kozmopolit, izgubio i vlastitu nogu.

ŽELJELI SMO MIJENJATI SVIJET

BILO JE TO GODINE ŠEZDESET I OSME – Prof. Oleg Mandić (dolje) i neznani student prava u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije.

I bez Pirkera i Vlahovića smo, međutim, vjerovali da na pariškom, berlinskom i beogradskom valu, u tih kratkih i dugih osam zagrebačkih dana, od 3. do 11. lipnja 1968. –  i mi možemo mijenjati svijet. Uz nas su bili i takvi umovi i gromade čestitosti poput profesora Stanka Lasića, strasnika i umnika, u nas neusporedivo, iskreno i bespoštedno razložna i oštra prema drugima i još oštrijeg prema sebi. Lasićeva autobiografija u kojoj je o svemu, ali doslovno o svemu u životu svom i svojih, govorio i snagom intelekta i emocije, ne bježeći od vlastitih griješenja, lošeg postupanja ili nepostupanja, razotkrivši se do samouništenja – istine radi, jedna je od najznačajnijih knjiga u mom životu.

DRUGO LICE MNOŽINE

Pamtim, nažalost, i dvojicu drugih i drugačijih zagrebačkih sveučilišnih profesora. Neću im spominjati imena i prezimena, odavna već počivaju na Mirogoju. Mlađim štiocima njihova imena i prezimena ionako ništa ne bi značila, a nama zagrebačkim šezdesetosmašima su poznati i bez dodatne identifikacije. Ti su profesori mislili drugačije od čestitog Stanka Lasića. Iako su kao i mi znali da je željezničarski srednjoškolski dom, u prvom susjedstvu Studentskog centra, bio pun milicije, koja prema demonstrantima izvan Studentskog centra, studentima na zagrebačkim ulicama, sigurno ne bi bila milostiva, ipak su nas poticali: »Kolege, izađite na ulice!«. Kada sam to prvi put čuo zazeblo me nešto oko srca. Znalci humanističkih znanosti nisu upotrijebili prvo nego drugo lice množine! Nisu rekli: »Kolege, izađimo na ulice!« i poveli nas prema ondašnjem Trgu Republike, Jelačić placu. Ne! Oni su rekli: »Kolege, izađite na ulice!«.

Da smo ih poslušali i izašli na ulice zagrebački bi milicijski pendreci, poput beogradskih, pomamni ples zaplesali po našim studentskim leđima i glavama. Našim. A profesori bi se potom, vidjevši to na ondašnjim crno-bijelim ekranima TV Zagreba, oglasili – oštrom osudom državne represije. To bi bio njihov prilog borbi za demokratizaciju.

Žito i kukolj…Kako je mudar bio dobri profesor Oleg Mandić.

LJUBAV, PONOS I NJEŽNA NOSTALGIJA

Jesam li tada prvi put u životu izgubio bespogovornu vjeru u ljude? Je li šezdeset i osme zapravo cijeli svijet izgubio onu nit, makar i naivnog, zajedništva mladosti, uvjerene da se umom, darovitošću, iskrenošću, ljubavlju i dobrotom može protiv zla i nasilja? Je li tada prekinuta ona čovječna nit koju su u najburnijem od svih stoljeća, dvadesetom, tkali čestiti borci interbrigada u Španjolskoj, čestiti idealisti, ne poslušnici KGB-a i inih obavještajnih službi? Na neka od ovih pitanje nisam onda imao pravih odgovora. Možda sam bio više tužan nego ogorčen. S godinama sam se, nažalost, uvjerio da mnogi u mom životu, u našim životima, kad god je bilo gusto – rabili drugo lice jednine ili množine.

Različitim se mislima vraćam u našu, u moju zagrebačku šezdeset i osmu. Ali, uvijek je se sjećam s ljubavlju, možda čak i s ponosom. Ove mi godine dopuštaju da budem malo tužan što su sada rijetke pobune diljem naših sveučilišta i fakulteta, pobune mladosti, kojoj svakodnevica ne daje pravo biti indiferentnom. Makar i ne bili uvijek u svemu u pravu. Ako sada, u godinama u kojima imaju pravo na bunt, na želju za mijenjanjem svijeta oko sebe, na mijenjanje sadašnjosti i budućnosti, a ne prošlosti čime se bave stariji od njih, ništa ne čine – kada će. Uostalom, svaka mladost pa i ova ima pravo na svoje snove pa i na zablude, promašaje. I mi vječni šezdesetosmaši, odani romantici te najslavnije godine naše mladosti, prije ili kasnije smo se i nešto razočarali. Romantično zajedništvo iz šezdeset i osme bilo je na kušnji pola stoljeća. Odavna je zbonacalo neke nekadašnje buntovnike, neke promoviralo u moćnike i imućnike, neke skrajnulo s puta. I to je život. Najgori su oni koji nikada nisu pokušali…

S tim mislima i nekom nostalgičnom nježnošću nosim u sebi moju zagrebačku šezdeset i osmu. Nisam u njoj bio  studentski službeni aktivist, nisam bio član nikakvog organizacijskog ili inog odbora, ali nisam bio po strani, nisam skrivao mišljenje, nisam šutio, a nisam glumio ni revolucionara, koji  revolucionarnost dokazuje crvenom platnenom vrpcom oko ruke. I bez toga sam osjećao i znao, kao što osjećam i znam i sada da crveno i crno nikada ne mogu zajedno, osim na dresu „Milana“ i ljubavi crvene značke i crne kute Jagode Kaloper.

CRVENO I CRNO – Jagoda Kaloper

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }
error: Sadržaj je zaštićen !!