RT DOBRE NADE : PRVI DAN ŠKOLE
Mišo CVIJANOVIĆ-CVIJO 6 years ago Kolumne , RijekaBorjan je četvrti član mog najdražeg kvinteta na svijetu, kvinteta moje unučadi, koji će u ponedjeljak poći u školu. Mom Borjanu i svim novopečenim prvašićima želim prvu učiteljicu kakva je bila moja prva učiteljica, plemenita i dobra meštrica Marija Matejčić. Bila je i stroga i pravedna, puna svekolikih znanja i iskustava, a dobra i blaga, vjerovao sam joj kao mojim dobrim bakama. Kao dječačić volio sam je mnogo, mnogo više od preostalih dviju mojih crikveničkih učiteljica, a kao čovjek još više cijenio. Vjerujem da u svakoj od učiteljica ima ne samo znanja i iskustva nego i dobrote naše dobre Matejčićke. Jer, što je znanje bez dobrote?
Borjan je četvrti član mog najdražeg kvinteta na svijetu, kvinteta moje unučadi, koji će u ponedjeljak poći u školu. Ena je vicematurantica naše Prve riječke hrvatske gimnazije, Borjanov brat Mak će, kao i Enina sestra Tea u četvrti razred osnovne, najmlađa od nas jedanaestoro Cvijanovića, mezimica naša , mila Iskra će u – jaslice. I Borjan, eto, ulazi u život obveza. Baš u posljednjem tjednu prije škole Borjana je dvaput posjetila Zubić vila, dvije mliječne jedinice označile su završetak dana i godina bez pravih obaveza.
Od ponedjeljka i Borjan će biti školarac, ući u svijet obaveza, ali i radosti, novih znanja i umijeća, novih prijatelja i prijateljica. Učiteljice će mu, kao i svim prvašićima, novopečenim školarcima, učenicima, kakve su moje dobre bake zvale dijacima, biti najpametnije na svijetu. Naravno da ćemo imati feštu, jer smo feštali i kada su đacima postajali naši sinovi Nemanja i Marko pa unučad, Ena, Mak i Tea. Borjanu će u čast baba Goga napraviti prvu od dviju njegovih ovogodišnjih torti. Bez truna brašna, samo orasi, jaja, šećer i čokolada, s prirodnim tučenim vrhnjem, bjelinu kojega i o najsvečanijim prigodama najmlađi unuk ili unuka ima pravo i – kažiprstom iskušavati.
A druga Borjanova torta? Druga će biti za rođendan, Borjan će u školu s nepunih sedam godina. Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba, mili moj Borjane …
PREZRELA LUBENICA, A PRED ŠKOLOM UČITELJICA
Nekada se ravnoj Panoniji govorilo: »Kada u polju ugledaš prezrelu lubenicu, a pred školom učiteljicu znaj da je kraj ljeta!«. Ovaj nam rujan nije samo sa suncem krenuo, bilo je i tamnih oblaka i moćne kiše, s večeri je i lampalo, a lubenica je, da ne griješim dušu, bilo i zrelih i slasnih, ali ih odavna na veloj placi više nitko ne reklamira kartonskom porukom nevještih „štampanih“ krupnih slova – KRALJICA SLASTI.
Iako će službeno demisionirati 23. rujna ljeto se ipak primiče kraju. Bit će još i sunca i kupanja, nadajmo se da će biti i babljeg ljeta, ali ča je bilo – tega više ni, kao što je bisernim glasom pjevala zaboravljena samozatajna pjevačica Maruška Šinković.
Od dalekog ljeta godine tisuću devetsto pedeset i treće, u kojem sam krenuo u školu, u onu staru dobru Osnovnu školu »Vladimir Nazor« u Crikvenici, moja ljeta završavaju krajem kolovoza, ili su barem završavala. Od mog školovanja, preko školovanja mojih sinova i profesorovanja pa tajnikovanja moje supruge. Tako sam počinjao i zaključivao i godine.
Naravno da znam da je Silvestrovo kraj, a Nova godina, 1. siječnja, početak kalendarske godine. Meni, međutim, već šezdeset i pet ljeta godina počinje u prvim danima rujna, a završava krajem lipnja. Takav mi je taj mojih i moj školnički bioritam.
POSLJEDNJE BEZBRIŽNO LJETO
U kolovozu 1953. godine u Crikvenicu je na šestodnevni odmor stiglo dvadesetoro djece britanskih vojnika palih u drugom svjetskom ratu. U Domu »Partizana«, dragoj, odavna pokojnoj »Sokolani«, u malom je salonu izlagao crikvenički akademski kipar Zvonko Car, učenik Meštrovićev, Kršinićev i Frangešov, o čemu je u jubilarnom 2000. broju »Riječkog lista«, alias »Novog lista«, pisala crikvenička nevjesta Radmila Matejčić, a svjedočile fotografije maestrovih skulptura: Nonica, Supruga Anka, Osvetnik…
Na dvodnevnim međunarodnim speedway-utrkama oko nogometnog igrališta pored Dubračine pobijedila je ekipa Argentine, a Crkveničan i nama mulariji idol Mika Šnjarić nije imao sreće, dvaput je pao on, a jednom mu je pao – lanac.
Tri tisuće gledatelja prvi je put na morskom plivalištu »zad male paladice«, gledalo balet na vodi u živo, gostovala je ekipa pariškog »Racinga«, a prije samo u kinu »Jadran«, upijajući očima nezaboravnu Ester Williams u filmu »Bal na vodi«. U Primorskoj podsaveznoj ligi – Rijeka, pak, nogometaši »Crikvenice« nakon prvih triju kola bili su na čelu sa svih šest osvojenih bodova, pobijedivši »Nehaja«(4:0), »3.maja«(5:4) i »Opatiju«(2:0). Legendarni Rato Blažić postigao je čak sedam golova, Ivo Lukarić dva, a Zrnčić i Mladen Car-Pavina (sa 11 metara) po jedan.
A mi, crikvenička mularija, mahom rođena 1946., a tek poneko i 1947., nismo ni slutili da provodimo uistinu posljednje bezbrižno ljeto u našim ponaosobnim i zajedničkom životu. Iako su nam naše brižne majke već kupile i pokazale pučkoškolske pisaljke i pločice, s jedne strane na crte, a s druge na »kocke«, s obaveznom pravom morskom spužvicom za brisanje, već u rujnu se ispostavilo da smo mi bili prva generacija kojoj to više nije trebalo. Prva smo slova učili pisati u bilježnicama u kojima su na listovima bile zeleno otisnute crte za veličinu malih i velikih pisanih slova i po njima ukošene crte za pravilan nagib: »Tanka kosa gore, debela ravna dolje!«. Prije šezdeset i pet godina.
CRVEN, BIJELI, PLAVI, ZVIJEZDA!
Nikad neću zaboraviti dan u kojem sam krenuo u školu.
Od moje Tomislavove do Vinodolske ulice, u kojoj je u staroj austrougarskoj zgradi živjela osnovna škola s imenom Vladimira Nazora, koji je prije drugoga svjetskoga rata bio na čelu crikveničkog dječjega doma, jedva da je bilo stotinjak metara.
Promet je tada bio takav da su se prstima jedne ruke brojali prolazeći kamioni i tek poneki autobus i osobni automobil, ali me u školu ipak poveo moj otac. Možda me je htio ohrabriti iako sam još prije škole znao i čitati i pisati, more pjesmica recitirati, crtati… Dan je bio lijep, školsko dvorište prepuno djece.
Neki su mulci jurcali jedni za drugima, neki su ćakulali, neke su djevojčice preskakivale preko konopa po znanim komandama: »Crven’, bijeli, plavi, zvijezda! Crven’, bijeli, plavi, zvijezda!«… Samo smo se mi prvašići, tada su nas zvali i pačićima, lijepo i uredno obučeni, umiveni i počešljani, nekako uvukli u se.
Širom otvorenih znatiželjnih očiju upijajući sav taj novi svijet kojem do tog dana nismo pripadali, iako smo pored školske zgrade znali i prije prolaziti. Čvrsto smo stezali zaštitničke roditeljske dlanove, silno uzbuđeni, pomalo ustrašeni, ali još više sretni, jedva čekajući da uđemo u zgradu.
DOSTOJANSTVENA SIJEDA ŽENA LIJEPIH SVIJETLIH OČIJU
Ovoga ljeta na poziv crkveniških navijača „Rijeke“, koji su osnivali udrugu VAVIK VJERNA KIRIJA, pozvan sam da im se obratim na osnivačkoj skupštini, pričom o dalekim i ovim danima isprepletenosti Crikvenice i Rijeke, „Rijeke“i „Crikvenice“, nogometu, i mojoj najdražoj igri. Tada sam poslije punih pedeset i devet godina opet ušao u zgradu moje prve škole u životu, u kojoj sam završio šest razreda – pa se preselio u Rijeku. Bože, kako su one moje ustreptale dječačke oči 1953. drugačije vidjele to drago dvorište. Onda mi se činilo golemim, a sada tako malim.
Sada su u toj dragoj zgradi službene i svečane prostorije Grada Crikvenice, knjižnica, prostor umirovljenički, kino-dvorana… Kada sam zakoračio u moju nekadašnju školu preplavila su me gotovo do suza moćna plima dragih sjećanja. Toliko, da sam poželio i ono uistinu nemoguće, da se samo na tren vratim u početak rujna 1953. godine. Ali, i bez toga, sve je u meni bilo tako živo, dobro i lijepo kao onog dalekog dana.
Pored otvorenih vrata stajala je dostojanstvena žena čestitih godina, lijepe sijede kose i otvorena pogleda lijepih svijetlih očiju, u tamnoplavoj haljini s bijelim točkama veličine ondašnjeg dinara. Nisam znao ni tko je ni kako se zove. Ne spominjem se više je li nas baš ona prozvala ili povela u razred, ali sam taj dan i nju, moju prvu učiteljicu Mariju Matejčić, zauvijek zapamtio. Po dobru. Bila je i stroga i pravedna, puna svekolikih znanja i iskustva, a dobra i blaga, vjerovao sam joj kao mojim dobrim bakama. Kao dječačić volio sam je mnogo, mnogo više od preostalih dviju mojih crikveničkih učiteljica, a kao čovjek još više cijenio.
„TRUMANOVA JAJA“, KRPENJAČE I „FUZBAL“
Bili smo generacija onoga poraća, koje je vonjalo i na »Trumanova jaja«, slani žuti topljeni sir i mlijeko u prahu. U prvoj nam se školskoj godini nadvio novi rat nad glavama, »Život damo, Trst ne damo!«. Mulci su i zimi nosili kratke hlače s čarapama na haltere poput djevojčica, meso je kupovano i na mići kvarat, krali smo i dulo i zrelo voće, igralo se »brusi, brusi škarice« i »črna baba kuliko je ur«, djevojčice su pjevale »došla majka s kolodvora«, a mi nabijali i krpenjače, bali od gumi i ki put pravi »fuzbal«.
Imeli smo prave koštačice za rabat, sličice nogometaši, špekule staklene i metalne, »falše« karte za poć va kino, šestice, to će reći stari kovani novac, od kojeg je stari bombonar Đeno samo srebrnjake s likom čestitoga cara Franje Josipa mijenjao za lilihipe i minduli-manduli. Nije nam uvijek bilo lako, ali naše djetinjstvo ne bismo dali ni za što na svijetu, kao što, sada kad smo odavna penzioneri, djedovi i bake, neki i pradjedovi i prabake, ne bismo ni naše živote mijenjali, iako su
bili i lijepi i gorki.
PISMO KAO MELEM NA DUŠU
Čemernog kolovoza ratne godine tisuću devetsto devedeset i druge, onim svojim starinski sitnim, ali ipak čitkim rukopisom, godine su činile svoje, moja mi je prva učiteljica napisala jedno od najdražih pisama što sam ih primio u životu.
Napisavši uz ostalo i ovo : »Kriva su ova vremena – da smo se udaljili od milih i dragih. Lakše bi se podnašao taj život da smo nekako bliži jedan drugome i da nije čovjek čovjeku postao vuk…Mnogo čitam i patim zbog ovoga rata. Zašto se ljudi mrze? Nisam nikada nikome željela zlo – sve sam probleme rješavala na miran način… I ti si jedan od one mnogobrojne djece, kojeg se rado sjećam… Voli te tvoja učiteljica… «
Toga dalekoga petka, prije dvadeset i šest godina, bio sam sretan i potresen do suza, čitajući po tko zna koji put pismo što mi ga je napisala moja dobra učiteljica.
I kada je pismo prvi put dospjelo u moje ruke i svaki sljedeći put kada sam ga čitao bio sam joj zahvalan do neba. Živimo u sve bezdušnijem vremenu, u vremenu virtualnosti i, tobože – neimanju vremena.
Neka se nitko od mlađih štioca ne naljuti, ali nije isto nekoga nazvati mobitelom, poslati konfekcijsku SMS poruku, čestitati jednom te istom rečenicom Novu godinu ili neki drugi praznik ili blagdan baš svima s registra adresa.
Pritisnuti nekoliko puta kažiprstom i, tobože, zadovoljiti sve, a zapravo – riješiti se svih. Uz to dodati također konfekcijski „smajlić“, jer bi smiješak trebalo nekako drugačije osmisliti. A moja je dobra prva učiteljica prije dvadeset i šest godina sa svog Petaka pošla do , doduše obližnje, pošte, kupila omotnicu, papir i marku, vratila se kući , uzela kemijsku olovku i iz srca i duše napisala pismo. Ispovjedno, suosjećajuće, toplo , ljudsko. Iako su je već tištile i visoke godine, bolesti, rat koje nijedno dobro čeljade nije ni slutilo, a kamoli željelo. Sjetila se jednog od svojih učenika, a nas je imala mnogo, a mi samo nju, jednu i jedinstvenu. Kakva je to dobra duša bila!
Pazim to pismo i čuvam nježnošću ljubavi onog sedmogodišnjeg dječaka u meni. Moja prva učiteljica… Daleke godine tisuću devetsto pedeset i treće… Daleke godine tisuću devetsto pedeset i treće dobrom me dušom i rukom uvela u tajnoviti, čarobni svijet svekolikih znanja.
U njenim posljednjim radnim godinama, otišavši u mirovinu poslije našeg završenog drugog razreda, u našoj je dobroj učiteljici bio silni, neugasivi žar da nas nauči ne samo lijepom pisanju (»tanka kosa gore, debela ravna dolje«…), pitkom čitanju, uživljenom, ne naštrebanom recitiranju, točnom računanju, poznavanju prirode i društva, već još silniji plam da u mozaik naših tek potrčalih života zauvijek ugradi sjajne kamenčiće najljepših duginih boja – ljubav, razumijevanje, poštenje…
GLEDAJTE LJUDE UVIJEK U OČI
Kad su moji sinovi bili na pragu polaska u školu jednom smo, ne dogovarajući se, šetajući Crikvenicom sreli moju dobru prvu učiteljicu, plemenitu gospođu Mariju Matejčić. Srce mi je bilo ovooooooliko. A ustreptalo poput onog negdašnjeg dječačića, njenog učenika.
Kada sam miloj mojoj učiteljici predstavio sinove, oni su, rukujući se, sramežljivo pognuli glave. Dobra im je meštrica rekla: “Nemanja i Marko, gledajte i mene i ljude uvijek u oči, kao što je gledao vaš tata kad je bio mali!“.
Nikada te riječi neću zaboraviti. Kao što si nikada neću oprostiti što se više puta nisam našao s istinskom plemkinjom pedagogije. Koliko mi je dobra moja prva učiteljica još mogla znanja i iskustva darovati! Podučiti me i u godinama u kojima sam i ja, u Prvoj riječkoj hrvatskoj gimnaziji, mojim učenicima nastojao dati što više znanja, iskustva i dobrote.
Ali, to je valjda usud našeg odnosa prema najmilijima, nikada ne pomislimo da će jednom otići u dobra spominjanja, nerazložno misleći da ćemo za njih još imati vremena.
ŠTO JE ZNANJE BEZ DOBROTE?
Predavali su mi poslije moje prve učiteljice akademski kipari, Meštrovićevi učenici, čuveni pjesnici i pisci, doktori znanosti evropskih i svjetskih dosega i statusa, vrhunski znalci, umnici i iskusnici, ali i sada dajem ruku u vatru da me nitko poslije mojih najbližih nije toliko volio kao moja prva učiteljica. Prvo i jedino pismo moje učiteljice, dobrodušno i iskreno, nekako starovremenski toplo, a tako jednostavno, primio sam u zlovremenima u kojima mi je ohrabrenje bilo potrebnije možda nego ikada.
…U sutrašnjem prvom školskom danu mom Borjanu, samosvojnom, nepokolebljivom i razložnom, a opet i razigranom dječačiću, onom pravom dobrom fakinu, kome sam od njegovih najmanjih dana tepao, namjerno umjesto glasa Č govorivši Ć (dećko, mećko i šećko) i svim novopečenim prvašićima – želim prvu učiteljicu kakva je bila moja prva učiteljica. Vjerujem da u svakoj učiteljici ima ne samo znanja i iskustva nego i dobrote naše dobre Matejčićke.
Jer, što je znanje bez dobrote?
________________
NAGRADA ZA ŽIVOTNO DJELO GRADA CRIKVENICE 2018. – Dr.Marijan Katunar
ŽIVOT POČINJE U SEDAMDESETOJ
Prije petnaest godina, jednog blagoslovljenog petka, prvašići Osnovne škole »Vladimir Nazor« iz školske godine 1953/54. proslavili su u crikveničkom hotelu „International“ zlatni jubilej, pedeset godina od polaska u školu. Pred popularni »Inter«, hotel koji je prije pedesetak godina niknuo na našoj nekadašnjoj crikveničkoj placi, došli su ljeta 2003.: Željko Andres, Boško Antić, Mirjana Babić Jurić, Krešimir Brnić, Aleksandra Car Domijan, Augustin Car, Ljerka Car Gašparović, Mirjana Car Lolić, Nikica Car, vaš autor Mišo Cvijanović, Majda Čevra, Marijan Katunar, Damir Knez, Vojka Knez Ivančić, Anđelka Kostrenčić Tomljanović, Ivica Lončarić, Meri Lončarić Šoštarić, Andrija Malnar, Tatjana Matejčić, Ivica Matošić, Branko Mužević, Mladen Pađen, Damir Pavlić, Franjo Pobor, Zvonko Ružić, Ivana Strižić Morožin, Dragica Sušnik Mihanović, Ratimir Šarar, Ksenija Šimunić Jeličić, Davorka Švast Somek, Marina Turina Baričević, Ankica Vritvić Stanojević, Darko Žic i Mirjana Zoričić Župan. Neki s nama nisu bili iz opravdanih i neopravdanih razloga, a Mirjana Car, Nikica Dundović, Smilja Kozina, Boro Katnić, Katica Kostrenčić, Franjo Manestar i Boris Korati odavna su već, bolno prerano, bili u dobrim spominjanjima. S nama su, naravno, bile i razrednice završnih osnovačkih razreda, prof.Miroslava Risović i prof.Vesna Prijić, koja nam je na rastanku, uz ostalo, rekla da je Krležu zavoljela tek u zrelijim godinama, kada je pročitala rečenicu u kojoj je veliki Fric naše književnosti rekao da pravi život počinje u sedamdesetoj, ali da se mi sastanemo već dogodine, ne čekajući naše sedamdesete Nažalost, nismo je poslušali… A u međuvremenu su još neki od slavljenika te drage večeri iz ljeta 2003. otišli putem dobrih spominjanja, među njima i dobra Marina Turina-Baričević, inicijatorica te nezaboravne fešte. A propos, jedan tih „zlatnih“ jubilaraca, dr. Marijan Katunar ovoga je ljeta nagrađen Nagradom Grada Crikvenice za životno djelo. I ovim putem, srdačne čestitke, naš Marijane.