RT DOBRE NADE: PRVI MAJ

Sveto trojstvo Prvog maja u mom crikveničkom djetinjstvu činili su brojanje kupanja u moru prije Prvog maja, prve črešnje i spidvej-trke. Prvih črešanj još ni, a drugo dvoje živi još samo u mom sjećanju, ali i sada volim i  čestitam vam Prvi maj. Taj su praznik iznjedrile radničke muke, ali i ponos i borba, a radnici smo svi mi koji smo živjeli samo od svog rada, svi vi koji sada tako živite.

U RALJAMA MORSKOG PSA – Autorov vršnjak i kum Ivica Mejaški iz Duge Rese prvomajski izlet u Crikvenicu želio je ovjekovječiti u “raljama morskog psa”. Fotografirani smo radi njega, mi Crikveničani to inače nismo činili.

Ponosan sam i sretan peterostruki djed, ali u meni i dalje žive moje dobre bake, od kojih je baka Anđa, moga oca majka, doživjela i rođenja, djetinjstvo, dječaštvo mojih sinova, koji su je od milja zvali pramba. Skrativši kordunašku riječ za prabaku – prambabu. Voljela me bezgranično, nježno, ljubavlju i dobrotom  iskonskom. Učila me voljeti, jer i to valja učiti, ljude i životinje. U njenim ustima, duši i srcu mržnje nikada nije bilo, iako su joj u drugom svjetskom ratu neljudi živu majku zapalili, muža ubili, kuću i štalu sravnili sa zemljom. Bila je divan pripovjedač. Imala je samo dva razreda osnovne škole, završena u godini u kojoj je počeo prvi svjetski rat, ali nije bilo društva u koje je ne bih poveo ponosno, mirne duše. O onome što je  znala mogla je samosvojno, slobodno razgovarati i sa sveučilišnim profesorima, razložno, iskustveno. Ono što je tek tad saznavala umjela je prihvatiti i shvatiti s razumijevanjem. Rječnik joj je bio bogat narodnim izričajima s tek ponekom tuđicom, iskrivljenom njemačkom riječi, rođena je pod Austro-Ugarskom.

PRVI PRIMORSKI SLOBODNI 1.MAJ
Daleka godina 1945. darovala je Primorcima najradosniji Prvi maj, prvi 1. maj u slobodi. Najstrašniji od svih ratova, drugi svjetski, bližio se svom kraju. ”Primorski vjesnik“, iznjedren u partizanima, glasilo Jedinstvene narodno-oslobodilačke fronte Hrvatskog primorja, izdavača sušačkog Propodjela Okružnog odbora JNOF-a za Hrvatsko primorje, 1. svibnja 1945. objavio je svoj 147. broj u trećoj godini postojanja. Na lijevom vrhu prve stranice ističe se cijena – 50 kuna, a na desnom jasna poruka: Smrt fašizmu – sloboda narodu! Uvodnik na prvom stupcu ima kratak naslov, 1.MAJ, a slavi prvi slobodni blagdan rada i borbe u našem kraju, pobjede, spominjući i istaknute primorske partizane, borce koji su svoje živote dali za slobodu svog naroda. Autora danas ne možemo odgonetnuti jer na kraju uvodnika umjesto imena i prezimena uvodničara stoji samo – (Jurica). Da je živ legendarni vaterpolski
vratar svjetskog ranga, šjor Ćiro, Zdravko Kovačić, partizanski novinar u „Primorskom vjesniku“, tajna bi prestala biti tajnom.
Zanimljivi su naslovi na toj prvoj stranici „Primorskog vjesnika“, koji je imao samo četiri stranice, ali je čitan s danas gotovo nepojmljivim zanimanjem, radošću, ponosom. Krećem od vrha prema dnu, prepisujući – doslovno. Odmah ispod „glave“ lista lijevo piše SPOJILE SU SE SOVJETSKE I AMERIČKE ARMIJE, a desno – SUŠAK JE SLOBODAN! Potom se nižu naslovi: NARODNI USTANAK U ITALIJI (Strijeljani Musolini i njegovi saradnici), POHVALA VRHOVNOG KOMANDANTA (Tita – op.a.)
JEDINICAMA IV. ARMIJE I JEDINICAMA MORNARICE, ZAPOČELA KONFERENCIJA UJEDINJENIH NACIJA U SAN FRANCISKU. Na dnu 1.stranice je poruka: ŽIVIO 1.MAJ – MEĐUNARODNI BLAGDAN BORBE I RADA!
Na posljednjoj, 4. stranici najzanimljivije su tri ratne vijesti s novinarski kratkim i jasnim naslovima: RIJEKA JE POTPUNO OPKOLJENA * LOVRANA I OPATIJA U NAŠIM RUKAMA * JEDINICE JUGOSLAVENSKE ARMIJE UŠLE SU U TRST (Prema posljednjim vijestima jake snage jugoslavenske IV. armije prodrle su u Trst i vode žestoke bojeve u centru grada. Sljedeći broj „Primorskog vjesnika“, koji tada stoji 30 kuna ili 3 lire, gotovo cijelu treću stranicu posvećuje prvomajskim proslavama u Hrvatskom primorju, uključivši i otoke Krk i Lošinj. U Senju je svečani zbor počeo u 10 sati, a mješoviti je zbor, piše, otpjevao najprije hrvatsku himnu „Lijepu našu“, zatim himnu „Hej Slaveni“ i himnu Sovjetskog saveza. U Novom Vinodolskom je cijela obala osvijetljena krijesovima, a omladina i pioniri održali su kulturno-umjetničku priredbu, koja je istog dana ponovljena i ranjenim borcima u novljanskoj bolnici. Sva je Crikvenica bila u povorci s
bakljama i oko nje, a Primorska kazališna družina “Nikole Cara“ predstavila se korskom recitacijom „Dolazi Crvena armija“. Otpjevali su i „Lijepu našu“ i „Hej Slaveni“. U Kraljevici je, piše, cijeli dan prošao u zabavi i veselju, kao i u Krku, a, citiram, „… Narod Lošinja pokazao je da ga 25. godišnja fašistička tiranija nije dotukla, zajedno su Hrvati i predstavnici talijanske manjine – govorili su narodu na svom materinjem jeziku“. Slavilo se i u Martinšćici, sloboda je obradovala Sušak, a 3. svibnja i Rijeku.
„Primorski vjesnik“ u lipnja piše već o prvoj nogometnoj poslijeratnoj utakmici u Rijeci, 3.lipnja 1945. Momčad Narodnooslobodilačkog odbora Sušaka na Celliniju je pobijedila ekipu Komande grada Rijeke – 2:1! Strijelci za pobjednike bili su Izo Matovinović (otac poslije uglednog liječnika i svjetskog nogometnog suca Damira) već u 3.minuti, izjednačio je Ende, pobjedonosni gol dao Fetahović. Za poražene je igrao i sior Ettore Mazzieri, poslije ugledni sportski novinar.
Od 1.srpnja 1945. godine „Primorski vjesnik“ stoji 1 dinar – 3 lire, a od 5. kolovoza 1945 .godine – 1 dinar. I lire su završile u povijesti…

Blagdane i praznike nije zvala blagdanima i praznicima već svecima, dijeleći ih na crkvene i  državne svece. Crkveni su sveci, naravno, imali imena svetaca i svetica, a bili su i Božić i Uskrs i … Državni sveci bili su Prvi maj, Dan Republike, Dan žena, Dan ustanka, Dan borca… E, od svih tih državnih svetaca, što smo ih slavili u Titovoj Jugoslaviji, a dva slavimo ili barem obilježavamo u Hrvatskoj, meni je uvijek iznad svih bio i ostao Prvi maj. Živio Prvi maj! Lektorima, jezikoslovcima i jezičnim čistuncima na znanje, za mene je i sada Prvi maj – Prvi maj, uvijek ću ga tako zvati i  pisati. Poštujem izraz 1. svibnja, ali je to za mene tek jedan od datuma iliti nadnevaka u godini. Prvi maj je meni puno, puno više od toga.

PRŠUT, NOVČANIK, CIPELE I NOGOMETNA LOPTA
Prvi moj pamteći Prvi maj slučio se baš u Rijeci, u kojoj tada još nismo živjeli. Ne pamtim ga po, vjerojatno, zastavama okićenog grada u kojem su još cviljeli stari tramvaji, za radnih dana u luci teške terete u podugačkim kolima vukli oni golemi,  čvrsti, zbijeni konji, koje su moji roditelji zvali belgijanerima, uz Riva boduli bili vezani trabakuli, kruh se zvao i pane, a mlijeko i late, iako su mlekarice i za Fjumane bile mlecarizze. Ne znam je li uopće neki političar, tada više zvan  rukovodiocem ili društveno-političkim radnikom, s okićene bine govorio o uspjesima prve petoljetke, radnim pobjedama i još svjetlijoj budućnosti. A i da jest, kako bi to uopće moglo zanimati petogodišnjaka. Ali, pamtim riječki porat na kojem se događalo pravo nekadašnje narodno veselje. Kakav je to veseli šušur bio!

Vrhunac za mene, dječačića koji je s roditeljima tada živio u ruralnim Fužinama, ali i za svu silu ljudi oko mene, bilo je natjecanje u veranju uz visoki drveni stup, nauljen, namašćen, da bi penjaču bilo što teže uspeti se do vrha. Bio je to čisti srednji vijek, koji je to sigurno naslijedio od povijesti vremešnije od njega. To je natjecanje bilo vrhunac uzbuđenja na rivi. Ne bih mogao reći koliko je visok bio taj stup, ali da je bio ohohoj visok – potpisujem. Čime je bio namazan? Najvjerojatnije lojem, jer je ulja i masti bilo šteta, a nije vonjao na strojno ulje.

Na vrhu stupa pobjednika je čekala četverostruka nagrada; okačena četiri predmeta dostojna vrućih želja svih natjecatelja. I njih i publiku mamio je veliki pravi pršut, uz koji se njihao par lijepih novih cipela, za koje su stariji govorili da su  od „telećeg boksa“. Od prave je kože bio i novčanik, tada više znan kao takujin, briftaš ili šajtov (iz rječnika moje bake Anđe) – a nije bio prazan! Koliko je novčanica bilo u njemu?

Ali, od svih tih izazova mulariji oko mene i meni najdraži je bio četvrti – prava, kožnata nogometna lopta. Ona koja je unutar kože imala dušicu iliti po fjumanski kamandariju, koju smo napuhivali ili pumpali ručnima pumpama od bicikla, a tek s godinama i na nekoj benzinskoj pumpi.

POBJEDNIK JE BIO DŽENTLMEN
Natjecali su se mahom mladi riječki lučki i ini radnici, najčešće samci. Jedva su čekali da nadmetanje počne. Uspinjali  su se i klizali prema tlu, pokušavali opet pa odustajali, prepuštali mjesto drugima, među kojima se krio i najumješniji među njima. Kada bi se pobjednik napokon dočepao vrha ruknuo bi vulkan oduševljenja, ne samo iz pobjednika nego i svih nas duboko pod njim. Pobjednik bi najprije radosno mahnuo rukom narodu. Onda bi novčanik strpao džep, par cipela, vezan žnirancima, vezicama iliti špigetama, okačio oko vrata, pršut držao jednom rukom, a loptu – bacio mulariji. I tu ste koridu morali vidjeti! Najbrži, najspretniji i najsretniji zgrabio bi loptu objema rukama i pojurio sa svojim vršnjacima do najbližeg trga ili opustjele ulice, u kojoj su ionako automobili bili prava rijetkost, i kao novopečeni kapetan škvadre iz svog kvarta poveo suigrače u partidu sa suparnicima – do dvanaest. Tko prvi postigne dvanaest golova – pobjednik; poluvrijeme – šest.

Slavodobitnik je bio džentlmen do kraja, široke ruke. Pršutom  bi počastio svoje društvo, plativši i vino, najčešće ono najmoćnije crno, što bi ga konobar donosio u dvolitrenim bocama, kakve kontinentalci zovu dupljacima, a moj neumrli kolega, prijatelj i sjajni reporter i književnik Vlado Šegota, riječima njegovog podvelebitskog kraja, zvao – dvoguzama. Orila se pjesma, razlijevao se smijeh. Na kraju bi samo cipele i poluprazan, ako ne i prazan, novčanik stigli do podstanarske sobice.

Živio Prvi maj!

BITTE SCHöN ILI PITE ŠEN

Sveto trojstvo Prvog maja u mom crikveničkom djetinjstvu činili su brojanje kupanja u moru prije Prvog maja, prve črešnje i spidvej-trke oko nogometnog igrališta pored Dubračine, nama najdražeg na svijetu, igrališta „Crikvenice“, koja će dogodine proslaviti stoti rođendan.

Vjerovali vi meni ili ne, ali crikveničko je nogometno igralište bilo travnato još između dvaju svjetskih ratova(!), a od tek načetih pedesetih prošlog stoljeća trave nije bilo samo oko korner-zastavica. Oglodali su je kotači motora spidvej-trkača. Čudi li vas ime, pojam spidvej, mogu i hoću napisati točan engleski izraz speedway; danas đaci još na početku osnovne škole uče i engleski. Kada je moja generacija crikveničkih osnovaca bila pred završetkom četvrtog razreda trebali smo na anketnom listiću napisati koji bismo strani jezik željeli učiti od petog razreda. Rezultat je, nažalost, bio očekivan – odabran je njemački jezik. Samo je nekoliko nas poželjelo engleski. Zašto? Tada su najmnogoljudniji crikvenički strani gosti bili iz zemalja njemačkog govora, Zapadni Nijemci i Austrijanci. Zimmer frei! Bitte schön… Ili i pite šen, kako je stari opatijski barkarjol s barke vanka portića vabil  turisti na opatijskoj Slatine – u pjesmi Draga Gervaisa „Barke faren“, za koju je Opatijka Betty  Jurković skladala 1974. nezaboravnu pjesmu MIK-a, otpjevavši je toliko osjećajno i suosjećajno, dirljivo , da je nagrađena i za najbolju interpretaciju.

A propos, Drago Gervais je prvu zbirku pjesama „Čakavski stihovi“ (podijeljenu u tri ciklusa: Rožice, Pelini i Istarske materi, a u njima su pjesme Pod Učkun, Nonić, Tri nonice, Stari mladić…) objavio baš u – Crikvenici, 1929. godine.  Potaknut i bodrenjem Vladimira Nazora, koji je tamo bio upravitelj dječjeg doma. Mladi diplomirani pravnik Gervais je, naime, prvi posao dobio kod crikveničkog odvjetnika dr. Iva Orlića, radeći u Crikvenici od 1. kolovoza 1928. do 19. srpnja 1929. godine. Knjigu je izdao vlastitim novcem, podignuvši zajam od 3.000 dinara, a otplaćivao ga je i poslije,  radeći u Bjelovaru.

”Čakavski stihovi“ tiskani su u crikveničkoj Vinodolskoj tiskari vlasnika Danijela Kneza, s unukom kojega, Damirom, sam bio razredni kolega i dobar prijatelj.

Zbog tog u Crikvenici u turizmu nasušno potrebnog njemačkog jezika, dakle, za mene i moje crikveničke vršnjake, odavna noniće, a bome već i  ponekog bižnonića,  speedway je i dalje spidvej, nama najdraži auto-moto sport na svijetu.

OPOJNI MIRIS MJEŠAVINE BENZINA I ALKOHOLA
Spidvej… Odmah poslije Nove godine brojali smo dane do Prvoga maja i spidveja, i ne samo mi. Sva je Crikvenica živjela za spidvej, i ne samo Crikvenica. Znam neke Senjane koji su čak 37 kilometara pješačili radi prvomajskog spidveja, hrlili su Primorci i Boduli sa svih strana, na hodeć i na vesla. Riječani su dolazili i brodom, iz Ljubljane je do Rijeke radi spidveja vozio specijalni vlak, a Zagrepčani su stizali vlakom, autobusima, kamionima, čak  i biciklima(!), a samo oni najsretniji vlastitim automobilima i motorima s prikolicom – tata, mama i sin. Zato je gledatelja bilo na tisuće, ne samo uz ogradu piste i na malim tribinama nego i na svim uokolnim brdima, ljudski mravinjak zaljubljen u spidvej.

Danima prije Prvog maja i vjernici i ateisti crikvenički molili su Boga da ne bude daža. Kakav bi to kišni Prvi maj bio –  bez spidveja? Mi mulci gledali smo već prve treninge vozača, oni iz viših razreda Osnovne škole „Vladimir Nazor“ znali su radi spidveja i pobjeći s nekog sata.

Prvi maj bi Crikvenicu škuren osvijetlio krijesovima,  Crkveničane i Crkveniškinje probudio budnicom crikveničke limene glazbe, a u zapučcima su se crvenjeli garofuli. Ja sam i bez toga bio rano budan, jedva čekajući onaj blagoslovljeni trenutak  u kojem ću s ocem krenuti na utrke. U gledalištu sam volio biti pored prvog zavoja, makar sjedeći na visokom zidu. Da sam nekim slučajem postao televizijski kamerman, snimatelj, opet odabrao tu poziciju. Okrenut ulijevo gledao bih start, prije kojega  bi se vozačima motori pokušavali oteti poput divljih pastuha, a živci vozača bili na rubu pucanja. Čim bi jurnuli bili bi preda mnom, na prvom od četiriju zavoja –  najsudbonosnijem. Vozač koji bi prvi startao i najsvrsishodnije ušao u prvi zavoj, da što prije bude s unutarnje strane piste, najčešće bi poslije četiriju krugova i pobijedio. Neupućenima bi se činilo da će ga pratitelji na ravnih sto metara poslije drugog zavoja dostići, ali bi on bio taman toliko nedostižan da „komotno“ uđe i u treći važni zavoj. I tako do kraja. Bodovanje je bilo i ostalo jednostavno. Prvoplasirani osvaja tri boda, drugoplasirani dva, trećeplasirani jedan, a četvrtoplasirani ostaje bodova. Poslije pet utrka maestralni bi šampion ponekad skupio svih petnaest bodova.

Mjesto pored prvog zavoja imalo je još jednu  nenaplativu prednost, bilo je „na dohvat ruke“ do „boksova“. Guštali smo gledati kako se vozači vraćaju, a još znatiželjnije kako se pripremaju za sljedeću utrku. Ustreptali čisti svibanjski zrak zavonjao bi nama tako opojnim mirisom mješavine benzina i alkohola. Mirisi prvih fijolica nisu bili ni blizu mirisima tih motora. Najčešće su bili marke Đap, tako smo je mi zvali, i to još onim mekanim primorskim đ, ne jezikom o zube, nego o nepce. Službeno je to bilo J.A.P., po inicijalima  njegova izumitelja, Engleza Johna Alfreda Prestwicha, koji je još mnoga čuda izumio, ali o njima u nekoj drugoj priči.

DOBRI NAŠ MIKA
I sada bih vam do u tančine mogao ispričati kako je vozio austrijski iskusnik Unterköfler (sa četrdesetak godina!), kako braća Sydlo (Erich i Hans), kako Švicarac Bössner, kako Poljak Stanislav Kaizer, kako naš prvi as Zagrepčanec Drago Regvart (poslije i rally-automobilist), kako korpulentni Varaždinec Medved, kako meni posebno dragi samozatajni Klemenčič, kako poslije njih sjajni Slovenac Perko, kako u njegovo vrijeme i poslije nedostižni Rusi, iako svi i nisu bili Rusi već državljani SSSR-a, poput sjajnog Ukrajinca Kuriljenka, koji bi pobjeđivali sve redom i  penjali se trojica na pobjedničko postolje. Sve smo ih u danima poslije utrka oponašali, tjerajući uz pomoć znalački svijene žice kola (obruče) od bačava. Najbolji, najbrži i najpodatniji bio je pridneni obruč s kartonske bačve američkog mlijeka u prahu, kojim nas je darivala UNRRA, kojoj je na čelu bio plemeniti Fiorello La Guardia, svojedobno američki konzul u Rijeci i nogometaš riječkog Atletico Club Fiumano, za koji je igrao 1905. godine.

Ali, nikoga od njih, ni sve njih zajedno, nismo voljeli kao našeg dobrog Miku Šnjarića, vozača nad vozačima, šampiona i na cestovnim i na spidvej utrkama, najzaslužnijeg što je spidvej uopće došao u Crikvenicu, 1952. godine, i bio u statusu zonskog prvenstva svijeta. Te je godine Mika bio već Isusovih leta, ali se nije predavao. Naprotiv! Vozit će i pobjeđivati i na veteranskim utrkama, gotovo do odlaska u dobra spominjanja, u siječnju 2008. godine. Nikada, valjda, Crikvenica nije vidjela mnogoljudniji ispraćaj na crikveničkom cimiteru, a nitko nije došao „po zadatku“. Na kraju su vozači mnogih generacija nad otvorenim Mikinim grobom „turirali“ motore, „pjevajući“ Mikinu najdražu uspavanku. Bog, Mika naš dragi.

U spidveju moga djetinjstva Mika je rjeđe  pobjeđivao, ali ga mi nismo manje voljeli, obožavali. Posebna je čast bila poslije treninga ili utrka odgurati Mikin motor, čak i  kada bi poslije drugog kruga odustao. Odrasliji bi nas zluradnici uvjeravali da je motor bio ispravan, da nije „pukao lanac“ ili neki drugi  vrag, nego je Mika odustao kad je shvatio da neće biti prvi. I danas ne vjerujem u to.

Vječni dječak u meni zna i osjeća da je Mika odustao samo da  ne budemo tužni ako slučajno ne bude prvi. Volio nas je jednakim dječačkim iskrenim srcem kao i mi njega. Mika i njegova Ružica bili su dobri  s mojim roditeljima. U vremenima kada se z Crikvenice v Riku hodilo samo dohtoru, a Mika bio vazda mobilan, kupio mi je u Rijeci udžbenik za 4. razred, „Moju domovinu“ i nije ni za živu glavu htio uzeti novac. U mojim  još srednjim godinama natjerao me da prijeđem s njim „na ti“, iako je bio pet godina stariji od mog oca. Mika je je volio sve ljude dobre volje, s njim u društvu uvijek je bilo i lijepo i veselo i raspjevano. Bio je motociklistički prvak četiriju država (Kraljevine Jugoslavije, NDH, Titove Jugoslavije i Hrvatske – tada kao veteran) i Banovine Hrvatske, ali se nikada nije pravio važnim. Bio je šampion dobrote, u vremenima i zlovremenima. Tko god je upoznao Miku zavolio ga je zauvijek, a nema fešte u kojoj njegovi Crkveničani ne zapjevaju pjesmu „Crikvenice moja“, koju je Mika skladao, himnu svom rodnom gradu:

-Kad mi je najteže
u oku suza sja,
zapjevam kraju mom,
Crikvenice moja…

Dobri naš Mika

ŽIVIO PRVI MAJ
Odavna nema crikveničkog spidveja, dobrog Mike Šnjarića i mnogih dobrih ljudi koji su oplemenili i moj život. Posljednjih je desetljeća nekako skrajnut i Prvi maj. Dok su nekada radnici o Prvom maju uz harmoniku i pjesmu vrtjeli janjce na ražnju, danas zlosretnici čekaju u nedostojanstvenim filama svoju prvomajsku porciju fažola u plastičnoj padelici. Jedući plastičnom žlicom taj tužnih grah, ne dižući  pogled prema supatnicima, jedu svoj čemer i sebe. I nijemih usana proklinju bešćutne tajkune koji su im oteli prošlost, sadašnjost i budućnost.

Ja Vam, dobri moji štioci, čestitam Prvi maj. Taj su praznik iznjedrile radničke muke, ali i ponos i borba, a radnici smo svi mi koji smo živjeli samo od svog rada, svi vi koji sada tako živite.

Zato, najmlađi čitatelji, ako u starim  albumima na davnim crno-bijelim i smeđim fotografijama ugledate drage likove vaših nonića i bižnonića, u svečanim veštitima s garofulom u zapučku – znajte da je bio crven. Od njihovog krvavog rada i borbe za radnička prava; nije to parola. Nisu oni bili nikakvi „komunjare“, ni članovi bilo koje i čije komunističke partije, iako su rado i često pjevali „Bandieru rossu“, koju su voljeli i sada vole stari Fjumani, za koju je prije točno 110 godina Carlo Tuzzi ispjevao stihove, ubrzo sljubljene s melodijama dviju narodnih pjesama Lombardije. Oni su bili čestiti ljudi i radnici, plemeniti borci za bolje živote vaših roditelja i vas. Njih, ali i vas radi, neka vam Prvi maj ne bude samo – 1. svibnja.