Tekst iz arhive. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

RT DOBRE NADE : PRVI PRVOLIGAŠKI POGODAK „RIJEKE“

Bio je kraj vrelog kolovoza 1958. godine, na stadionu Karaburma u Beogradu. U 17' lijevi branič „Rijeke“ Mihovilović  prebacio je loptu do radilice Nidže Demića, a on je, prebacivši cijelu domaću obranu, dao  „u prazno“. Natrčao je Čolović i dodao Medleu na lijevo krilo. Uslijedio je čuveni „Kekecov“ brzi dribling, njegov čuvar Čokić zaostao je, a poslije znalačkog centaršuta u šumi igrača u šesnaestercu „Radničkog“ oniži Milenko Plavšić, zvan Pišta, bio je najprisebniji i sa šest metara matirao Vidinića  – „Radnički“- „Rijeka“ 0:1! Bio je to prvi prvoligaški pogodak u povijesti „Rijeke“, koja je na kraju slavila pobjedu od 3:2. Ne znam je li u gledalištu još itko navijao za „Rijeku“, ali znam da smo otac i ja skočili od radosti.

Prije točno šezdeset godina, krajem kolovoza  daleke i drage 1958. godine, s roditeljima sam desetak dana proveo na ferijama u Beogradu. Budući da je i moj dobri otac bio odanik nogometa, iako ga u životu nikada nije igrao, odveo me na dvije utakmice. Najprije smo, u predvečerje, prvenstvene sezone 1958/59., na Stadionu JNA, pri gradnji kojega je jedan od prvih organizacijski neimara bio i Ivica Smolčić, poslije veliki čovjek „Rijeke“ i riječkog, primorskog i istarskog nogometa, gledali prijateljsku utakmicu u kojoj je osjetno podmlađeni „Partizan“ pobijedio vrlo jakog beogradskog „Radničkog“ sa čak 5:1!

Svih pet pogodaka postigao je nadahnuti Srđan Čebinac, brat blizanac poslije slavnijeg reprezentativca Zvezdana. Reprezentativnog  je vratara Blagoja Vidinića u jednoj  minuti čak dvaput svladao! Srđan će poslije s istim tim Vidinićem igrati u OFK Beogradu, potom otići u inozemstvo, a  na kraju igračke karijere, početkom sedamdesetih prošloga stoljeća, zaigrati i u drugoligaškoj „Rijeci“. Srđan je riječki zet pa je ostao živjeti u Rijeci. Izgledom je neusporedivo mlađi od podataka u osobnoj iskaznici, rođen je 1939. I brat mu Zvjezdan umalo je postao riječkim zetom, a prije nekoliko godina otišao je u dobra spominjanja.

PET GOLOVA SRĐANA ČEBINCA

Tu daleku utakmicu nikada zauvijek ću pamtiti. Tada sam prvi put gledao nogometnu utakmicu pod svjetlima reflektora, opčinjen ambijentom u kakvu me nikada nije bilo. Mnoge sam igrače znao sa sličica, što smo ih mi u Crikvenici skupljali, kupujući „čikuladice“, zapravo neke okamenjene šećerne tablice, ponajprije „Partizanove“ iskusnike Belina, Valoka, Kaloperovića i Pajevića, uz koje su te večeri blistali poletarci Kovačević, blizanci Čebinci, Jusufi i Rede, moj dobri prijatelj i jedan od najčestitijih sportskih novinara i ljudi koje sam upoznao.

Tada nisam znao da je istoga dana „Rijeka“ pobijedila labinskog „Rudara“, pogocima Cice Gereša (2), Velje Naumovića (2) i „Kekeca“ Medlea, ali sam znao da će za koji dan, u subotu 30. kolovoza 1958.godine, na stadionu na Karaburmi zaigrati svoju prvu prvoligašku utakmicu protiv beogradskog „Radničkog“, u kojem su uz Vidinića reprezentativci bili Petaković i Rade Ognjanović (igrali su i na netom završenom SP-u u Švedskoj), Ljubenović i Ljuba Ognjanović, inače dentisti. „Radnički“ je prethodne sezone tek u finišu iz ruku ispustio šampionsku titulu pa se „Rijeka“ već na startu namjerila na jakog protivnika pa još u gostima.

PIŠTIN POVIJESNI GOL I BALONČE ČIKA PERE PRVI PRVOLIGAŠKI GOL "RIJEKE" - Milenko Plavšić-Pišta (u bijelom dresu s brojem 7) postigao je 1958. prvi prvoligaški gol "Rijeke", u "bijeloj" pobjedi nad "Radničkim" u Beogradu (3:2)

Ali, sve je za „Rijeku“ krenulo sjajno. U 17' Mihovilović je s lijevog beka prebacio loptu do radilice Nidže Demića, koji je loptom prebacio cijelu domaću obranu, „u prazno“, natrčao je Čolović i dodao Medleu na lijevo krilo. Uslijedio je čuveni „Kekecov“ brzi dribling, njegov čuvar Čokić zaostao je, a poslije znalačkog centaršuta u šumi igrača u šesnaestercu „Radničkog“ oniži Milenko Plavšić, zvan Pišta, bio je najprisebniji i sa šest metara matirao Vidinića  – „Radnički“- „Rijeka“ 0:1! Bio je to prvi prvoligaški pogodak „Rijeke“ u povijesti, a i prvi gol te prvenstvene sezone.

Ne znam je li u gledalištu još itko navijao za „Rijeku“, ali znam da smo otac i ja skočili od radosti. Do kraja utakmice pala su još četiri gola. Redom: R.Ognjanović (s 11 m) 1:1, Čolović 1:2, Naumović (s 11m) 1:3, Lj.Ognjanović iz daljine 2:3. U blizini nas dvojice sjedio je vremešniji čovjek, koga su očito mnogi gledatelji dobro poznavali, a i voljeli. Prezime mu nikada nisam saznao, ali se sjećam da je za sve bio – čika Pera. SRDAČNO U RIJECI - Rukuju se as "Ponziane" CORBATO II i sjajni vratar "Kvarnera" MARIO RAVNIĆ. "Kvarner" je pobijedio 3:0
„PONZIANA“ IZLAZ NA ZAPAD
U prvim dvama nogometnim prvenstvima Titove Jugoslavije, u sezonama 1946/47. i 1947/48., u Prvoj ligi igrala je i tršćanska „Ponziana“, jer se vjerovalo da će i Trst pripasti Jugoslaviji. To je nekim istaknutim jugoslavenskim nogometašima, u vremenima u kojima se u inozemstvo putovalo samo s kolektivnim pasošem – omogućilo „legalni“ bijeg na Zapad. Oni su sa svojom momčadi legalno otišli u Trst, na prvenstvenu utakmicu s „Ponzianom“, a onda se u Trstu – „izgubili“. Tako je u Trstu ostao izvanredni nogometaš „Crvene zvezde“ Aca Aranđelović, fizički snažan, ali suptilan tehničar, maštovit dribler, „paker“(sada bismo rekli asistent) i strijelac. Priliku za bijeg dočekao je u ožujku 1947. godine. O tome je u iskusničkim godinama rekao i ovo: „Prva prava prilika ukazala se 16. ožujka 1947. „Crvena zvezda je igrala s „Ponzianom“ u Trstu. Naš trener Svetislav Glišović htio je da formiramo reprezentaciju Jugoslavije u emigraciji. Kada smo kretali u Trst dogovorili smo se da u Trstu ostanemo Mitić, Stanković, Milence Petrović, Jovan Jezerkić i ja. Na kraju, svi su se predomislili. Jedini sam ja ostao. Ono što nismo učinili mi, učinili su Mađari. Za „Hungariju“ su igrali nogometaši-emigranti iz zemalja Istočnog bloka, Ladislav Kubala, Gyula Zsengeler, Ferenc Nyers, Sarosy, Tot i drugi, a od naših golman Monsider iz Zagreba i ja iz Beograda. Svi smo istodobno nastupali i u talijanskim klubovima. Trener nam je bio Ferdinand Daučik, Slovak. Od 85 revijalnih utakmica za „Hungariju“ izgubili smo samo jednu - i to zato što smo je željeli izgubiti. Odigrao sam za taj tim svih 85 mečeva, a Zsengeler je jednom rekao: „Da imam noge Ace Aranđelovića, bio bih najbogatiji čovjek na svijetu.“. A propos, za „Hungariju“ je igrao čak i vremešni Vili Šipoš, po mnogima najbolje desno krilo u jugoslavenskom nogometu, ljubimac prijeratnog Zagreba i reprezentativac Jugoslavije. Aranđelović je bio sin prijeratnog beogradskog bogataša, koji je sinu uz mondeni američki automobil buick (prvi taj automobil proizveden je prije točno 105 godina!) kupio čak i nogometni klub „Jedinstvo“, za koji je sa 17 godina odigrao prvu prvenstvenu utakmicu protiv "Hajduka". Zato Aca u Trstu nije startao „od nule“, sa sobom je ponio 46 zlatnika ušivenih u odijelu, što je bio solidan novac. Za jedan taj zlatnik mogao je dobiti 6000 lira, a ručak u restoranu na glasu nije stajao više od 200 lira. Čelnici „Milana“ angažirali su ga za 900.000 lira, ali za „crveno-crne“ nije zaigrao jer dozvola Nogometnog saveza Jugoslavije nikada nije stigla. Čekajući drugi angažman počeo je redovito odlaziti u milansku „Scalu“, čak se sprijateljio s čuvenim opernim pjevačima Titom Gobbijem i Beniaminom Giglijem. Poslije je izvanredno igrao u „Padovi“, „Romi“, „Novarri“ i u nekim francuskim klubovima. Talijanski su novinari pisali da je u Rimu bio rado viđen i u umjetničkim krugovima. Galantnom šarmeru, tvrdili su, nisu mogle odoljeti ni Alida Valli (rođena u Puli i krštena kao Alida Maria Laura von Altenburger) i Anna Magnani. U iskusničkim se godinama vratio u Beograd i kao veliki poliglot (govorio je talijanski, engleski, španjolski, francuski i njemački) bio izvanredan turistički vodič. Pisalo se da je 550 turističkih grupa odveo u 53 zemlje svijeta. U Španjolskoj je bio čak 295 puta. Otišavši u Trst na utakmicu s „Ponzianom“ zagrebački je „Dinamo“, pak, u sezoni 1947/48. ostao bez obojice vratara – Monsidera i Babića. Zvonko Monsider je, kao vratar „Concordije“ u drugom svjetskom ratu bio reprezentativac NDH, a poslije rata branio je na prvim trima utakmicama Nove Jugoslavije, a poslije na još pet (1946. i 1947.). Monsider se, za razliku od Aranđelovića, nije uspio skrasiti u nekom slavnom talijanskom prvoligašu pa je u Španjolsku, a odatle u Južnu Ameriku i nikada nije nastavio sjajnu vratarsku karijeru. Josip Babić se, međutim, ubrzo predomislio i vratio u Jugoslaviju, ali je karijeru nastavio u sarajevskom „Željezničaru“. Budući da je zahuktali „Dinamo“ jurišao prema naslovu prvaka, a ostao preko noći bez oba vratara, „dekretom“ Nogometnog saveza Jugoslavije dozvoljena je ekspresna registracija Slavka Arnerija, rodom Korčulanina, za „Dinamo“ – izvan prijelaznog roka. Dolazak Arnerija omogućio je nogometašima „Dinama“ da i dalje ostanu u borbi za naslov državnog prvaka, te 1948. godine uvjerljivo su ga i osvojili. Arneri je uz nogomet 1953. diplomirao na pravnom fakultetu i poslije bio dvostruki uvaženi sudac – građanski i nogometni, a bio je i darovit slikar. Braniti je počeo u splitskom AŠK-u, u drugom svjetskom ratu bio sudionik NOB-a, poslije branio za RNK „Split“ pa za zagrebačku „Lokomotivu“ iz koje je „prekomandiran“ u „Dinamo“.

Njegovo navijanje i za jedne i za druge, pljeskanje svakom lijepom potezu, bilo mi je neobično, a slavljenje svih pogodaka – čisti  amarcord. Dostojan velikog talijanskog režisera Federica Fellinija. Čika Pera je u rukama držao demižon, demejanu od pet litara, za njega je to, naravno, bilo – balonče.

Balonče s pet litara – vode! Kako bi koji igrač postigao gol, od Pište Plavšića do Ljube Ognjanovića – čika Pera bi svoju  glavu  obilato zalio vodom. Kad bi vode ponestalo otišao bi natočiti novu. Neki se slavni i povijesni pogoci zalijevaju francuskim šampanjcem, ili bar nekim drugim pjenušcem, a prvi je povijesni prvoligaški pogodak „Rijeke“, gol Pište Plavšića, eto, zaliven beogradskom vodom.

PODRŠKA BEOGRADSKE PUBLIKE „RIJECI“ ZAPAD MU NIJE DONIO ŽELJENU KARIJERU - Zvonko Monsider, vratar nogometne reprezentacije NDH i Titove Jugoslavije

Superina, Đorić, Mihovilović, Dunaj, Pavković, Demić, Plavšić, Naumović, Gereš, Medle i Čolović osvojili su prva dva prvoligaška boda (tako je onda vrednovana pobjeda) u povijesti „Rijeke“, koja je tim imenom preimenovana od „Kvarnera“ 1954. Poslije jedanaest čemernih nižerazrednih sezona riječki se miljenik velikom pobjedom vratio prvoligaškom nogometu.

Tugovali su domaćini: Vidinić, Čokić, Mrdalj, Ljubenović, Diskić, Ristić, Buđa, R.Ognjanović, Prljinčević, T.Marković i Lj.Ognjanović. Jedan od njih, Radmilo Ristić,  točno dvadeset godina poslije, 1978., na svom oproštajnom suđenju, bit glavni sudac na finalu Jugokupa, u kojem će „Rijeka“ pobijediti „Trepču“ (1:0) i osvojiti prvi državni trofej u povijesti riječkog nogometa.

Lijevi branič „Rijeke“, u mladosti studentski jugoslavenski reprezentativac, Ratko Mihovilović, zvan Raca, već tada i honorarni sportski novinar, poslije te utakmice u „Novom listu“ je napisao: “Podršku smo imali i od publike, koja nas je bodrila jer smo igrali bolje od našeg protivnika. Superina je nepotrebno skrivio penal, a Prljinčević je prije gola faulirao Pavkovića... Naša ekipa ima znanja, u njoj se točno zna tko što mora činiti, u našoj momčadi ima zalaganja i zato mislim da ćemo mnogim prvoligašima zadati dosta muke. Onaj koji nas misli pobijediti mora biti zaista bolji od nas.“.

Zanimljivo je da je „Rijeka“ u Beograd otputovala sa samo petnaest igrača. Umjesto junaka prvoligaških kvalifikacija, koji je gips s noge trebao skinuti tek 1. rujna, branio je Fulvio Superina, a  vratarska zamjena   bio Čandrlić, uz kojega su na klupi za zamjene bili i Lekan (nije riječ o Leganu!), Lukarić i Osojnak.  Izvjestitelj „Novog lista“ bio je nekadašnji vratar „Kvarnera“ Teodor-Feđa Nikolnikov. Izvještaj je, međutim, tiskan tek 2. rujna 1958. Jer „Novi list“ tada nije izlazio ponedjeljkom. Ali, što je tada bilo neuobičajeno, pedeset posto od jedine sportske stranice (velikog formata) bila je posvećena odličnom startu „Rijekle“ u prvoj ligi.

GENI RAVNIĆ JUNAK PRVOLIGAŠKIH KVALIFIKACIJA JUGOSLAVENSKI REPREZENTATIVAC - Mauro Ravnić ostvario je što njegovom stricu i ocu nije bilo dano

Vratimo se sada dva mjeseca unatrag, kvalifikacijama za ulazak u Prvu ligu. U još vrlo vitalnom 82.godišnjem Eugeniju-Geniju Ravniću (u novinama tada pisanom Ravnik, katkad i Raunic i Raunich), rođenom Kantridaru i Fjumanu,  te  slavne „bijele“ kvalifikacije žive i danas:

“Prije tih ćuvenih kvalifikacija za uć u Prvu ligu, ja i Fulvio, e, Superina, smo branili malo jedan, malo drugi. Pred kraj san ja branio šve u prvenstvo. U Šibeniku smo protiv „Šibenika“ prvi put igrali u bijelim dresovima. Prije smo bili sve, šareni, prugasti, pa ovako pa onako, kako je ko kupio ili dao dresovi, e. Onda je pokojni Mile Ognjanov, ćika Mile, naš trener, reko: “Sad ćemo mi igrat stalno u bijelim dresovima!“. Tako šmo poštali „bijeli“. Kad je zavrsilo prvenstvo ćika Mile kaže ovako, meni i Superini: “Sad ste jednaki, ko će bit bolji taj će branit u kvalifikacijama.“. A ja san se bio udebljao, ovako. SLAVLJE NOVOPEČENIH PRVOLIGAŠA - Na rukama navijača, slijeva: Dunaj, Radaković, Demić i Osojnak. Na tlu: nasmijani kapetan Pavković(s vazom u ruci), Ravnić, Medle i Mihovilović

I nista, ja svaki dan na Kantridu, vruće, u leto je to bilo, skinuo ja par kila i poćeo branit. Na Kantridi smo igrali prvu sa „Spartakom“, tukli 3:0. Onda smo isli u Kruševac protiv „Napretka“, tamo san razbio nos, tamo su mi dali uspomenu. Ali smo igrali 0:0!“.

Ravnić i u trećoj kvalifikacijskoj utakmici nije dobio gola, iako je „Rijeka“ posljednjih deset minuta igrala s igračem manje. Stevanu Đoriću teže je ozlijeđeno rame pa je odmah prevezen u bolnicu. Sudac Stanišić nije priznao dva očita  prekršaja u šesnaestercu domaćina nad Radakovićem u 16' i Naumovićem u 29', ali  kada se Tonković u 31' sam bacio u šesnaestercu „Rijeke“ Stanišić je na sveopće čuđenje – dosudio jedanaesterac za domaćine. Zaludu su bili svi protesti igrača „Rijeke“. Lopti je prišao iskusni Leškov i oštrim udarcem pogodio – zrak pored Ravnićevih vrata! GOLMAN, TRENER, A AKO ZATREBA I NOVINAR - Feđa Nikolnikov
FEĐA NIKOLNIKOV
Teodor Nikolnikov-Feđa, izvjestitelj „Novog lista“ s prve prvoligaške utakmice i pobjede „Rijeke“ nad beogradskim „Radničkim“(3:2) na Karaburmi - nije bio novinar. Bio je, međutim, veliki, a samozatajni čovjek riječkog nogometa, vratar, trener i djelatnik, jedan iz nekada velike kolone čestitih sportaša, kojima je bavljenje sportom bilo ponajprije radost igranja i druženja, a nastupanje iznad svega viteštvo suparništva i čast, odanost klupskim bojama.
Novac ljudima šjor Feđina kova nikada nije bio motiv. Pri dolasku vrsnog osječkog vratara u ondašnji »Kvarner« riječki su klupski djelatnici upitali za uvjete, a Feđa Nikolnikov je rekao samo ovo: »Troškovi preseljenja iz Osijeka u Rijeku, stan i posao.« Ne dobivši odgovor o onom »ispod stola«, jer se to inače podrazumijevalo, posumnjali su u Feđine kvalitete. Legendarni reprezentativni vratar i trener „Kvarnera“ Franjo Glaser upriličio im je odmah audiciju na Omladinskom igralištu i – Nikolnikov je briljirao. Kažu da su ga potom doslovno na rukama odnijeli u Hotel »Bonavia«. Feđa Nikolnikov počeo je braniti kao četrnaestogodišnjak u »Željezničaru« (Belišće), nastavio u tada jakom»Bati«(Borovo), u kojem su u ratu igrala i dvojica Crikveničana, Rato Car-Šušljina (nesuđeni vođa navale slavnog „Građanskog“) i Mladen Skomerža. Prvi će poginuti pored Dunava, a drugi dospjeti u njemački konc-logor, ali preživjeti. Poslije je Nikolnikov branio u osječkom »Hajduku« i, poslije rata osječkom »Proleteru«, »Kvarneru« (Rijeka) i riječkoj »Lokomotivi«, u kojoj je još kao prvi vratar počeo vježbati juniore i postigao rijedak trenerski uspjeh – devet njegovih učenika ušlo je u prvu momčad. Najslavnijom od svojih 800 službenih golmanskih utakmica dobri šjor Feđa, inače otac moje gimnazijske kolegice Teodore-Dore, smatrao je onu iz doba drugog svjetskog rata, u kojoj je njegov osječki »Hajduk« u Kupu svladao najslavnijeg zagrebačkog »Građanskog«, 3:2. Branio je izvanredno, iako su mu pucali reprezentativci: Cimermančić, Woelfl, Lešnik, Antolković, Pleše, Kokotović... Bio je elastičan, sjajna pregleda igre i velike hladnokrvnosti, iako onižeg rasta umio je svuda stići, nerijetko leteći elegantnim paradama. Kao trener juniora »Lokomotive« jednom je zbog nesportskog ponašanja iz igre isključio vlastitog igrača, momčad je izgubila, ali je sport pobijedio. Kada je onomad u »Orijentu« ponestalo novca otkazano je juniorskom treneru, ali je istinski učitelj Feđa radio do kraja sezone – besplatno. Prije posljednje utakmice na Krimeji njegovi su učenici od skromnih džeparaca kupili i skrili u svlačionici skromni buket cvijeća i na centru ga darovali voljenom i cijenjenom učitelju. Svima su suze bile u očima, učenicima i učitelju. Takav je, eto, bio i takve je ljude odgajao naš šjor Feđa, takva pamte mnoga pokoljenja primorskih nogometaša, od Rijeke do Kostrene i Krasice.

Prije odlučujuće utakmice na Kantridi trener „Rijeke“ Milorad Ognjanov, čika Mile, odveo je u karantenu samo četrnaest igrača: Ravnika, Superinu, oporavljenog Đorića, Mihovilovića, Dunaja, Pavkovića, Demića, Čolovića, Plavšića, Osojnaka, Radakovića, Gereša, Medlea i Naumovića. Ulaznice na tribini i najvećem dijelu stajanja – bile su rasprodane.

Geniju se i sada ozari lice kada se sjeti te utakmice:“ Zadnju utakmicu smo igrali na Kantridi i tukli „Napretka“ 6:2! To je bila prava fešta! Ćuj, ja neću reć, ali tako kazu, da ja san ih nosio u Prvu ligu.“

ZNATE, JA SAN OTAC OD STOJANA

Josip-Cico Gereš, poslije liječnik, postigao je tri pogotka, Ivan Medle-Kekec dva, a šesti – veteran Stojan Osojnak. Prvi put sam šjor Stojana intervjuirao kao maturant Prve riječke hrvatske gimnazije, 1965., a u jednom od mnogih sljedećih intervjua ispripovijedao mi je priču o tom golu „Napretku“:“ U odlučujućoj kvalifikacijskoj utakmici na Kantridi smo pobijedili  „Napretka“ 6:2. Dao san jedan gol – nezaboravan! Kao lijevo krilo povukao sam se na centar, baš ispred tribine. Njihov golman ispuca jednu loptu sa šesnaest metara, ja ju štopan, pogledan, golman je još uvijek bio na šesnaest metara od gola, ja san je takolepo zahvatio levačon, onaj drop-kick, išla je zzzzzzzzzz, visoko, visoko... Golman osjeti da ta lopta ide u gol, on nazada, nazada, nazada, udari u stativu, padne, a lopta u stativu i u gol. Ha, ha, ha...  Mišo, roditelji su mi branili igrati nogomet, jesu jesu... Imamo kuću, a dole uz cestu je konoba i ima jednu poneštru. Pa bin rekal roditeljima, bin lagao: “Danas popodne iman v Reke školu!“. A prije bin u konobi na tu poneštru obesil kopačke i san šal okolo, zel ih, pa na Volosko na korijeru i v Reku. Ha, ha, ha... Stalno su mi roditelji govorili: “Ča to će ti dat kruh? Ča gubiš vreme?“. Moj otac je šal na utakmicu samo jedamput, kad smo igrali baš tu kvalifikacijsku utakmicu protiv „Napretka“. Kad smo pobijedili 6:2, a ja san taj lepi gol dal. Šal je na tribinu i čuje kako svi viču: “Stojane! Stojane!“. Bilo mu je drago pa je ovima okolo potiho rekal: “Znate, ja san otac od Stojana!“. Ha, ha, ha... To mu je bilo jedini put.“.

Ulazak u Prvu ligu izborili su Ravnik, Đorić, Mihovilović, Demić, Pavković, Dunaj, Gereš, Radaković, Naumović, Medle i Osojnak. Junak kvalifikacija je, rekosmo bio Geni Ravnić, koji je jedini živ, srećom i zdrav. Prvi je u dobra spominjanja otišao trener čika Mile, u 56. godini, počiva u niši na trsatskom groblju. Kada poslije nekog pogreba  s noge na nogu prođem trsatskim cimiterom, obiđem posljednje  počivalište mog dobrog prijatelja Švega, grobove mojih gimnazijskih profesora, zastanem i pored niše Čika Mileta i mojih prvih sportskih urednika u „Novom listu“, Pepija i tete Mire Đurić, blizu su. Poklonim se sjenama njihovih dobrih duša.

ČIKA MILE, VELIKI TRENER I ČOVJEK

Čika Mileta cijenili su  i voljeli svi njegovi igrači, Geni i sada kaže: “Je, od svih mojih trenera na Kantridi najbolji je bio ćika Mile Ognjanov, najbolji. Najbolji. Svima je Vi govorio. On je stvorio jednu dobru cjelinu. Kad smo išli u Prvu ligu mi smo odlićno igrali, nismo imali komplekse, ma ne... Kad je poćelo prvenstvo meni je još noga, posle pripremne utakmice u Austriji, bila u gipsu. Prva utakmica „Radnički“-„Rijeka“ u Beogradu je branio Superina, smo dobili 3:2. Posle te utakmice je bila odmah pauza i ćika Mile je reko: “Moraš! Moraš!“. I onda san protiv „Vojvodine“ na Kantridi igro, prva moja utakmica u Prva liga je bila, dobili smo 1:0. Medle je dao onaj ćuveni gol, onom Vasiću...

Ko je bio u toj generaciji najbolji igrać „Rijeke“? Sve se vrtilo oko toga – Naum! Naumović je bio dirigent pravi ekipe. Onda, Dunaj je dobro igro, Demić je dobro igro, Medle ko krilo, Stojan Osojnak je bio na kraj karijere, a Lukarić je poćeo, ćika Mile ga je podržao: “Mali će bit pravi igrać!“. I tako je i bilo. Pero Radaković je tu sezonu bio u vojsku, a posle je dobro igro. Ali, znas, Dunaj je trćo za njega...“.

„KEKEC“ JE DOBIO PRAVO NA ŠPRICER MAESTRALNI KEKEC - Ivan Medle-Kekec, maestralnim je udarcemm preko "živog zida" matirao vratara "Vojvodine" Lazara Vasića za prvu prvoligašku pobjedu "Rijeke"(1:0) na Kantridi

O ulozi trenera Ognjanova u slavnim prvoligaškim kvalifikacijama i prvoj prvoligaškoj sezoni pričao mi je i kapetan i stameni centarhalf te generacije Marko Pavković: “Punih pet sezona igrao sam sve utakmice osim jedne, kada sam ozlijeđen u prometnoj nesreći. „Rijeka“ je puno dobila dolaskom trenera Mile Ognjanova. Tada se momčad konsolidirala.  Prije je znala pobijediti velikog, a onda izgubiti od malog protivnika. Čika Milino je geslo bilo: “Uvijek treba igrati ozbiljno!“. Bili smo momčad koja nije imala „zvijezda“, ali homogena, u kojoj nije bilo “stranog tijela“, bilo nas je iz raznih krajeva, ali smo zajedno stasali u „Rijeci“. Čika Mile je bio divan, ozbiljan čovjek, s mnogo znanja i autoriteta je vodio momčad, stvarao igru. Sjećam se kada nam nije dozvolio diskutirati o njegovim odlukama, ali je imao divan pristup. Primjerice, znao je da Medle ne može završiti ručak, a da ne popije špricer. Znao je to dobri čika Mile pa bi ga, da to „Kekec“ ne čini skrivečki, tiho pozvao, da nitko ne čuje  i u četiri mu oka rekao:“Medle, idi popij špricer!“. Medle bi nam zatim sav sretan znao reći: “Znate kaj, frajeri, nemrete vi kak ja. Ja dobim i od trenera da popijem špricer!“.

NAUM: “NA KANTRIDI SU BILE MOJE ZLATNE GODINE.“ JUNAK PRVOLIGAŠKIH KVALIFIKACIJA - Eugen Ravnić branio je fenomenalno u prvoligaškim kvalifikacijama 1958.

Za suigrače Veljo, a za navijače i Naum, Naumović je bio najplemenitija riječka »desetka« svih vremena. Kreator i vođa igre prve velike »Rijeke«, koja je sredinom šezdesetih prošloga stoljeća dvaput bivala četvrta u Jugoslaviji, rušeći dotadašnju nedodirljivost »velike četvorke«, ostavljajući za sobom »Hajduka«, »Dinama«, »Partizana« ili »Crvenu zvezdu«. Status vođe izborio je autoritetom znanja, maestralnim igrama, ali i, s desetkom na leđima(!), današnjom borbenošću i nepredavanjem, odgovornošću i nesebičnošću. U dresu »Rijeke« odigrao je četiristo utakmica ( i postigao 155 golova), na prste se mogu nabrojati one u kojima nije bio među najboljima. U sedam »bijelih« prvoligaških sezona izostao je sa samo osam prvenstvenih utakmica! Koliko je puta Veljina maestralna lopta sama prelazila braniča, a lijevim krilima Medleu i Vukoju, ali i dijagonalama na desnu stranu Lukariću i Zadelu, bio otvoren, slobodan put prema protivničkom vrataru, nerijetko su baš tako postizali golove. i vođe  navale, dakako: Osojnak, Veselica, Gulin... A kad je bilo gusto? Suigrač Veljin, reprezentativac Marijan Brnčić, i sada zna reći: »Kad si Velji dao loptu kao da si je stavio u banku!«. TRI KOBRE S KANTRIDE - Mario, Eugen i Mauro Ravnić, legendarni vratari "Kvarnera" i "Rijeke"
TRI KOBRE KANTRIDE
U našem, a i svjetskom nogometu, rijetke su porodice iz kojih su očevi i sinovi bili vrhunski prvoligaški nogometni vratari. Branko Stinčić, vratar »Dinama«, »Hajduka« i »Lokomotive«, recimo, jednom je branio vrata Jugoslavije, baš kao i njegov sin Želimir, vratar »Dinama«. Rođak slavnog talijanskog reprezentativnog vratara Gianluigija Gigija Buffona također je bio slavni golman. Na Kantridi je, međutim, jedna stara kantridarska familija iznjedrila čak tri prvoligaška nogometna vratara. Mario Raunich ( stariji brat Eugena-Genija, poslije prvoligaškog vratara „Rijeke“ i stric Maura „Rijekina“ vratara-reprezentativca), vratar „Kvarnera“, 1946. godine bio je jedan od četiriju vratara predviđenih za prvu poratnu reprezentativnu utakmicu u Pragu, Čehoslovačka-Jugoslavija, uz Monsidera („Dinamo“ – koji je i branio), Šoštarića (“Partizan“ – koji je bio na klupi) i Lovrića (“Crvena zvezda“). Mario Ravnić je tada možda bio najbolji, ali je bio iz malog kluba i daleke Fiume. U domu sior Marija u Cattinari, pored Trsta, napričali smo se o njegovu životu. I u iskusničkim godinama peklo ga je to nebranjenje u reprezentaciji, ali i „Kvarnerov“ poraz protiv „Dinama“ u Zagrebu: „Je bio sneg, blato... „Dinamo“ je bio jaki tim, jaki... Cimermančić, Woelfl, Željko Čajkovski, Kacijan, Lojen, sve raprezentativci... Ma, nismo bili loši, a još je njima na golu bio Drago Horvat, e, igrać... Smo izgubili iz jedanajsterac. E! Tempi passati...“. Mariov mlađi brat Eugenio-Geni za pegulu je obolio baš ususret prvim juniorskim reprezentativnim pripremama, a Eugenov sin Mauro, koji je nakon mnogih godina u Španjolskoj odlučio većim dijelom godine biti u rodnoj Rijeci, šest je puta branio boje nogometne reprezentacije Jugoslavije. Ponešto i vlastitom nesmotrenošću, a ponešto i onim vječitim »daleko od oka, daleko od srca« Mauro je prije vremena zaključio reprezentativnu karijeru. Moj stari sportski prijatelj Geni jednom mi je, onom dragom fjumanštinom, ovako prokomentirao reprezentativne jade trojice Ravnića: “Butković, pokojni Joso, ja i on šmo bili kandidati za reprezentaciju Jugoslavije, juniorsku, kad su bili 1951. prvi u Evropu, u Francusku, kad je Milutinović posto najbolji igrać, a branio je Vidinić. Joso i ja smo išli u Zagreb u »Esplanadu«. A Madonna! »Esplanada«! Znas kako je bilo u ono vreme, »Esplanada«! I onda san se ja razbolio, neku gripu, ovo-ono, Joso je išo u Beograd na pripreme, odlićno je igrao, ali nije ušo. Je, moj brat, žnao ši ga, Mario, je isto bio na reprezentativnim pripremama na prvoj poslijeratnoj utakmici Jugoslavije protiv Čehoslovačke u Pragu, on je trebo branit, on je bio najbolji golman u Jugoslaviju, a branio Monsider. Ćuj,Mario je bio iz Rijeke... A u ono vreme Mauro je posto golman broj jedan u Jugoslaviju. Ćuj, da je on išo u ono vreme, kad su ga svi trazili, »Partizan«, »Zvezda«, znas šta je u ono vreme bilo iz »Rijeke« igrat u reprezentaciji, da je išo, branio bi najmanje pedeset utakmica u reprezentaciji. Mauro od svojih odličnih obrana, klupskih i reprezentativnih, u Jugoslaviji i Španjolaskoj, nikada činio mirakul. I onaj visoki beogradski poraz Jugoslavije od Engleske (1:4), u kojem je Mauro uz Marka Elsnera bio sukrivac za dva gola, a onda na poluvremenu bez javljanja ikome napustio stadion i sam se vratio u Rijeku – vrlo brzo mi je razložno i iskreno objasnio. Ovako: - Jesam li zaista na poluvremenu samovoljno napustio reprezentaciju ili je to iskonstruirano? Imao sam razbijen nos (u dvoboju s Linekerom-op.a.) i u poluvremenu sam u liječničkoj svlačionici legao na stol i – čekao. Nitko me nije ni tražio ni vidio, ni pitao kako sam, ni što mi je. Nitko me nije pitao mogu li nastaviti, nitko me nije ništa pitao. Dok sam tražio liječnika, svi su me zaboravili, izašli su na teren – bez golmana. Onda su tek zvali – Radaču. Razumiješ? Odjednom sam se osjetio nekako bez veze, k'o da nisi nikome potreban. Ja sam se istušir'o i otiš'o na aerodrom, vratio se u Rijeku. Nisam se ni ja više nikome javio, ni čekao kraj utakmice, ne, ne, ne...Znaš kako je, kad imaš osjećaj da je to tebi zadnja utakmica, k'o da su ti potonule sve lađe. Svjestan si toga da možeš ostat' tamo, ali da to više nema smisla... Za kraj priče i odgovor na pitanje zašto su Ravniće zvali kobrama. Geni kaže: “Brat moj Mario je dobio nadimak »Kobra« jer je bio crn, ali je i golman bio ko kobra, sve vatao. Onda san ja bio druga »Kobra«, a Maura su neki Fjumani zvali »Mala kobra«, ali su ga poslije stalno švi žvali samo Mauro.“. Tri kobre s Kantride.

Kada smo se posljednji put vidjeli, a razgovarali »na radio stanici« na Kozali, već dobrano narušena zdravlja, Veljo se rado vraćao u te daleke dane: „ Bile su to mirne, sretne godine, u kojima te ni'ko nije pitao ni 'ko si ni odakle si već jesi li dobar čovjek i kako igraš, nije bilo ljubomore. Možda je i to bila zasluga trenera Milorada Ognjanova, to drugarstvo, taj duh nas je i uveo u Prvu ligu 1958. Čika Mile je stvarao novi tim, od najboljih riječkih igrača i nekoliko igrača iz Zagreba i Beograda. Sjajan je trener bio, kopirajući pomalo Mađare uveo je sistem 4-4-2 – čak prije Brazilaca! I uspio! Zahvaljujući tome postali smo prvaci četvrte zone (druge lige tada nije bilo – op.a.), pobijedili u kvalifikacijama i postali prvoligaši. Nikada neću zaboraviti ono slavlje kada smo na Kantridi pobijedili »Napretka« 6:2 i ušli u Prvu ligu. Navijači su nas odnijeli do svlačionice. Bili smo tako dobro društvo da smo se mnogi i okumili; Ćiro Blažević je kum i meni i Marijanu Brnčiću. U »Rijeci« sam odigrao moje zlatne godine. Trener Pavić i generalni sekretar Slobodan Ćosić često su me zvali da se vratim u »Zvezdu« – nisam htio i nikada se nisam pokajao. Poslije sam u »Standardu« iz Liegea osvojio tri Kupa Belgije i jednu titulu prvaka, a u »Rennesu« Kup Francuske, ali u Rijeci su bile moje zlatne godine. Najbolje sam surađivao s Medleom, Osojnakom, Lukarićem i „Bakulom“ Zadelom. „Bakulo« je bio i znalac, a dosta je i trčao, umeo i gol da da, pa Gereš, Veselica brz, tražio je loptu »u prazno«, poslije Gari (Vukoje – op.a.). Iza nas bili su Pero (Radaković – op.a.) i Dunaj, Đorić i Ratko (Mihovilović – op.a.), Pavković, Vranković, Brnčić, Milevoj, golman Jantoljak... Sve su to bili dobri igrači, a koje nisam spomenuo neka se ne ljute, ne mogu sve odjednom...“.

Nikada se više nismo vidjeli.

PAROLA „TRST JE NAŠ“ POKOPALA „KVARNER“

Mlađe čitatelje iznenadit će činjenica da je riječki „Kvarner“, koji je u prvom prvenstvu Titove Jugoslavije(1946/47.) osvojenim bodovima osigurao ostanak u Prvoj ligi,  iz nje izbačen – zbog politike!  Zbog te nepravde je „Kvarner“ („Rijeka“) jedanaest godina igrao u nižerazrednim i drugoj ligi. Što se to zbilo te daleke 1947.godine? Prvenstvenu sezonu 1946/47. „Kvarner“ je  uspješno okončao, među četrnaest prvoligaša osvojio je deveto mjesto, ispred „Budućnosti“(Titograd), „Ponziane“(Trst), „Željezničara“(Sarajevo), „14.oktobra“ (Niš) „Nafte“(Lendava“). E, onda se umiješala politika s vrha države. Budući da se još uvijek vjerovalo da bi Trst mogao pripasti Jugoslaviji, zbog čega je tršćanska „Ponziana“ i igrala u jugoslavenskoj prvoj ligi – počinjen je nogometni zločin. Jedanaestoplasirana „Ponziana“, s bodom manje od „Kvarnera“, zadržana je u ligi, a devetoplasirani „Kvarner“ morao je u kvalifikacije sa zagrebačkom „Lokomotivom“. Dotučeni nepravdom  Riječani su „izgorjeli“ u tom doigravanju. „Ponziana“ je u prvenstvu 1947/48. bila osma, a 1948/49. posljednja, deseta pa se vratila talijanskom nogometu.. A „Kvarner“(od 1954. „Rijeka“) je poslije slavodobitnih kvalifikacija u prvoj ligi ponovno zaigrao tek u sezoni 1958/59.

VELEMAJSTORSKI POGODAK IVANA MEDLEA

Te sezone 1958/59. u drugom kolu, u izvještaju s prve prvoligaške utakmice „Rijeke“ na Kantridi prvi put je uporabljen izraz – teren travnat!  Naime, tog je ljeta Nogometni savez odlučio da se prvoligaške utakmice smiju igrati samo na travnatim terenima, trava je na Kantridi, dakle, točno šezdeset godina. A uokolo tog zelenila oko 20.000 gledalaca. Nikada do tada toliko ljudi na Kantridi, a bome i automobila na kantridskim ulicama, kolone, u kojima ima i automobila inozemnih registracija – Prva liga je Prva liga. PRVI "RIJEKIN" REPREZENTATIVAC- Vladimir Lukarić u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije

Na novi travnjak igrače „Rijeke“ i „Vojvodine“ izveo je zagrebački sudac Mikulan, pomagali su mu Riječani Brane Glažar i Linić. Gostima su nedostajali reprezentativci sa Svjetskog prvenstva u Švedskoj (Krstić i Boškov) koji su bili u vojsci su kao i „Rijekin“ Radaković. Novosađani su igrali i  bez Ivoša, Roganovića i Bene, kažnjenih vremenskim kaznama zbog incidenta na utakmici s „Partizanom“, a Riječani bez ozlijeđenog Gereša.

Od prve minute pravi šušur, navijači naoružani zvonima i čegrtaljkama, a i grla ne štede. Konačni je rezultat postavljen već u 40' minuti. To je tada mogao samo Ivan Medle, popularni „Kekec“. Novosadski vratar Lazar Vasić, inače profesionalni novinar, jedan je riječki napad prekinuo istrčavanjem izvan svog šesnaesterca i oštrim prekršajem. Sudac Mikulan dosudio je slobodan udarac u korist „Rijeke“, igrači „Vojvodine“ postavili su živi zid, ali je Medle majstorski preko živog zida pogodio same lijeve rašlje – 1:0. Vasić je loptu jedva dospio popratiti pogledom. ONI SU PRIJE ŠEZDESET GODINA UVELI "RIJEKU" U PRVU LIGU - Stoje slijeva:trener Ognjanov, Đorić, kapetan Pavković, Radaković, Dunaj, Medle, Gereš, Superina i Osojnak. Čuče: Čolović, Ravnić, Mihovilović, Dem ić, Naumović i Plavšić
„OČEVI I SINOVI“
U trećem kolu Prve lige u sezoni 1958/59., „Rijeka“ je, poslije dviju pobjeda, opet gostovala u Beogradu i, zahvaljujući sarajevskom sucu Fahrudinu Taslidžiću nezasluženo izgubila (1:2) u susretu s „Partizanom“. Kuriozum susreta bila su, međutim, dvojica poletaraca i dvojica veterana u objema momčadima. U dresu „Rijeke“ igrali su Stojan Osojnak (rođen 1923.) i Vladimir Lukarić (rođen 1939.), a za „Partizan“ Stjepan Bobek (rođen 1923.) i Vladimir-Vladica Kovačević (rođen 1940.). Bobek i Osojnak već u toj polusezoni oprostit će se od aktivnog nogometa i ubrzo postati izvanredni treneri. Dvojica poletaraca, dvojica Vladimira, vrlo brzo zaigrat će u A-reprezentaciji Jugoslavije, Kovačević 1960., a Lukarić 1961. godine, kao prvi igrač koji je iz riječkog kluba zaigrao za najbolju državnu reprezentaciju.

Danas bi se taj pogodak vrtio na svim televizijama i portalima, onda smo samo još više voljeli našega „Kekeca“. Bio je to prvi prvoligaški gol „Rijeke“ na Kantridi. Usprkos tom pogotku Vasić je branio odlično, spasio svoju momčad od većeg poraza, ali je i oporavljeni Ravnik (od ozljede na austrijskoj turneji)  nastavio braniti u velikom stilu, a vrijedni Dunaj i Demić pružili velike partije. RAVNIK, ĐORIĆ, MIHOVILOVIĆ, DUNAJ, PAVKOVIĆ, DEMIĆ, PLAVŠIĆ, OSOJNAK, NAUMOVIĆ, MEDLE i ČOLOVIĆ pobijedili su i u drugom kolu. Novak ili povratnik u Prvu ligu startao je dvjema pobjedama i dvjema odličnim igrama. Prva liga imala je tada dvanaest klubova, debitantica „Rijeka“ s 12 bodova (pobjeda je vrednovana s dva boda, a ne tri kao sada) osvojila četvrto mjesto, ostavivši za sobom i tada slavne „Partizana“ i „Hajduka“. Na kraju cijelog prvenstva  bila je osma i, studentskim rječnikom rečeno, upisala drugu godinu.

ŠTO JE BILO S PIŠTOM?

... Za kraj, strpljivi moji štioci, još nekoliko rečenica o strijelcu prvog, povijesnog prvoligaškog gola „Rijeke“. Milenko Plavšić-„Pišta“ rođen je 1932.godine u Bačkoj Palanci, gdje je i počeo igrati nogomet. Po zanimanju je bio obućar, ali se time u Rijeci, u koju je došao 1957.godine, nije bavio. U jednom davnom „blitz“-intervjuu simpatični „Pišta“ je rekao da mu je prije pogotka „Radničkom“ najdraža utakmica u dresu „Rijeke“ bila 1957. u Grazu, kada su Riječani „Sturma“ pobijedili 3:1. Najboljim igračem kojeg je u životu vidio smatrao je Miloša Milutinovića, najboljim vratarem Vladimira Bearu, a najpopularnijim sportašem u gradu Rijeci – Stojana Osojnaka. Bio je uvjeren da će „Rijeka“ zadržati prvoligaški status, a upitan za koga poslije „Rijeke“ navija odgovorio je – lalinski: “ Navijam za „Vojvodinu“, moliću fino!“.

Milenku Plavšiću slavni pogodak na Karaburmi bio je jedini prvoligaški pogodak, a iz „Rijeke“ je otišao na kraju te prve prvoligaške sezone. U sezoni 1959/60. bio je standardni igrač ljubljanskog  „Odreda“ (koji će se poslije nazvati „Olimpijom“) i od tada više nismo ništa čuli o njemu.

A i to je život... GOSPODA IZ 1958/59. - PRVOTIMCI "RIJEKE" PRIJE ODLASKA NA GOSTOVANJE - Stoje slijeva: trener Ognjanov, Mihovilović, Bosanac, Đorić, Medle, Dunaj, Ravnić, Osojnak, Pavković i Gereš. Čuče:Naumović, Lukarić, Demić, Berek, Plavšić i Superina