Rt DOBRE NADE : ŠJOR MORO I ŠJOR MILAN

Mišo CVIJANOVIĆ-CVIJO 5 years ago Kolumne

Ovo je priča o dvojici prijatelja, vršnjaka, između dvaju svjetskih ratova istaknutih i slavnih nogometaša „Orijenta“, neki dragi kamenčići iz bisernih mozaika bogatih nogometnih života veznog igrača Milana Blaževića i legendarnog  golmana Renata-Mora Brozičeviću, koji je čak sedamnaest godina čuvao vrata „Orijenta“. O njihovim sam igrama slušao još kao dječak u Crikvenici, a i „Crikvenica“ ove godine slavi stoti rođendan, a upoznao ih u njihovim iskusničkim godinama. Bili su dvanaest godina stariji od „Orijenta“ i imali različita djetinjstva. Milan je, kao sin radnika i kućepaziteljice, uz petoro braće živio- oskudno, a Moro kao sin imućnog trgovca i kućevlasnika, za ono vrijeme gotovo raskošno, ali nikada bahato, od mladosti radeći s ocem. Iako su i ondašnja Rijeka, u kojoj je živio Milan, i Morov Sušak bili maloljudni, da nije bilo nogometa  – možda se nikada ne bi upoznali. Igranje i druženje u „Orijentu“ zbližilo ih je zauvijek. Da nisam poznavao šjor Mora i šjor Milana moj bi život, i danas odan nogometu, bio nenadomjestivo siromašniji. Kao i život „Orijenta“, kome, eto, prvom u nizu pričom dragih spominjanja, unaprijed čestitam stoti rođendan.

Sušački mesarski pomoćnik Franjo Matković, za znane i manje znane „Fran kitara“, devet je puta poznatim putničkim parobradom  „Carpathia“, u vlasništvu tvrtke „Cunard Line transatlantic“, najpoznatijim po spašavanju preživjelih s „Titanica“ – plovio u SAD, trbuhom za kruhom. Na jednoj od tih plovidbi u nekoj je stranoj luci zapazio parobrod s imenom „Orient“ i zauvijek upamtio to ime. Dva do tri mjeseca poslije Velikog rata, prvog svjetskog rata, u Sušaku su već postojala dva solidna nogometna kluba, sušačka „Viktorija“ i trsatska „Slavija“, a krimejski nogometoljubci-pioniri, bravar Roko Ladišić, Franjo Matković i mesar Pere Spicjerić, odlučili su osnovati svoj klub. Kada su počeli glasno razmišljati o imenu pobijedilo je željeno ime „Frana kitare“, koji je do kraja života znao reći: “Ja san rekal neka bude „Orijent“ i – bil je „Orijent“!.“. Novac je prikupljan od kuće do kuće, a klub je ubrzo imao gotovo tristo članova. Domaćica Tina Godina sašila je crvene košulje i bijele gaćice i to su postale službene boje kluba s Krimeje i ostale tradicionalne boje „Orijenta“ do ovih dana čestitog stogodišnjaka. Za prvog predsjednika kluba izabran je Franjo Rosi, a za tajnika Senjanin Kuntić, stolar.

U monografiji u povodu zlatnog jubileja „Crvenih“ s Krimeje, „ORIJENT 1919-1969“, autor Izidor-Izo Matovinović, nekada nogometaš „Slavije“ i „Orijenta“, otac jedne od najboljih nogometnih monografija koje sam čitao, citirajući sušačke „Primorske novine“ od 26. srpnja 1919. godine piše: “Nogometne utakmice . Povodom pristupa J.S.K.“Orijenta“ i J.S.K. „Slavije“ Jugoslavenskom nogometnom savezu (osnovanom iste godine u Zagrebu – op.a.) obdržavat će se u nedjelju 27. o. m. dve nogometne utakmice između gore spomenutih klubova i J.S.K „Viktorije“ koja istupa Sa svoje dve najbolje momčadi protiv dvoje mladih ali dobro uvježbanih i discipliniranih domaćih momčadi.“.

Obavijest se odnosi na mjesto odigravanja, gimnazijski trg koji se tada zvao Regentov (Aleksandra Karađorđevića – op.p.), a naglašava se da „ekipe koje pristupaju Jugoslavenskom nogometnom savezu prvi put izlaze pred javnost“, što je , međutim, bio slučaj samo s „Orijentom“. Obje su utakmice povjerene „saveznom sucu Nikoli Boškoviću“, jednom od pionira crikveničkog nogometa i velikom čovjeku našeg motociklizma. Utakmice su odigrane 27. srpnja 1919. „Orijent“ je startao – visokim porazom: “Viktorija“-„Orijent“ 6:0 (1:0), a „Primorske novine“ su zabilježile: “Mlada momčad Orijenta vrlo dobro napreduje u par mjeseci opstanka, a premoć Viktorije došla je do izražaja u drugom dijelu igre, kad su novajlije bili iscrpljeni.“.

Taj se susret smatra prvom javnom utakmicom „Orijenta“. Revanš 24. kolovoza 1919. godine okončan je novom pobjedom „Viktorije“, 4:0 (1:0), a prva će zapisana pobjeda „Orijenta“ uslijediti krajem 1919.godine, kada će „Orijent“ u Martinšćici („pod kavun“) u pravom golijada-susretu biti bolji od trsatskog „Frankopana“ – 5:4(5:1)! Sudio je Štiglić, ulaznica je stajala 3 dinara, ali je igralište bilo neograđeno pa su plaćali „tek oni najpošteniji“. Utakmica je navedena kao revanš, ali prvi susret nije „ovjekovječen“. U Martinšćici su pobijedili: Tone Stipčić, Francele Malovac, Pere Spicjerić, Mavro Stipčić, Roko Ladišić, Perušić, Dukić, Delo Bolha, Fran Matrljan, Grozdanić i Ivić ;Marač, a poraženi su: Razmo Vošnig, Šikić, Gušte Volf, Čohar, Libero Vošnig, Slaby, Smely, Pepi Blokar, Štefo Bracoduro, Šekulja i Ronaldo Kamenar. Tako je počelo…

Danas ću vam pričati o dvojici prijatelja, vršnjaka, između dvaju svjetskih ratova istaknutih i slavnih nogometaša( ali i obnovitelja 1928.) „Orijenta“, veznom igraču Milanu Blaževiću i legendarnom golmanu Renatu-Moru Brozičeviću, koji je čak sedamnaest godina čuvao vrata „Orijenta“. O njihovim sam igrama slušao još kao dječak u Crikvenici, a i „Crikvenica“ ove godine slavi stoti rođendan, a upoznao ih u njihovim iskusničkim godinama. .Bili su dvanaest godina mlađi od „Orijenta“ i imali različita djetinjstva.

Milan je, kao sin radnika i kućepaziteljice, uz petoro braće živio-  oskudno, a Moro kao sin imućnog trgovca i kućevlasnika za ono vrijeme gotovo raskošno, ali nikada bahato, od mladosti radeći s ocem. Iako su i ondašnja Rijeka, u kojoj je živio Milan, i Morov Sušak bili maloljudni da nije bilo nogometa možda se nikada ne bi upoznali. Igranje i druženje u „Orijentu“ zbližilo ih je zauvijek. Imao sam sreću upoznati i Mora i Milana, Blaževića još kao gimnazijalac, novinar-honorarac, a barba Mora kad je već bio osamdesetšestogodišnjak, iako sam, naravno, mnogo znao o njemu, a i on je čitao moje tekstove

Obojica su mi u velikim intervjuima otvorili dušu…

IZ KRMPOTSKOG KRAJA U RIJEKU

— Rođen sam u Smokvicama u krmpotskom kraju, a roditelji su došli u Rijeku, kao i svi sa sela, tražeći posao – ispovijedao mi se Milan Blažević prije dvadeset i sedam godina. Otac je bio radnik, a majka se zaposlila kao kućepazitelj. Bilo nas je mnogo djece, četvero, poslije šestero. Majka nas je, jadna, nastojala odgojiti i podići onako kako treba , sve nas iškolovati. Na nesreću, kada sam pošao u školu, 1914.godine , počeo je prvi svjetski rat. Otac je sve četiri godine bio u ratu, tek je osamnaeste došao kući.

U ratu je bio ranjen, prošao je sve najgore fronte, bio je na Galiciji, a zadnju godinu na Tirolu, pa je i obolio. Nije mogao odmah dobiti zaposlenje, mučio se… Teško je bilo živjeti, znao sam cijelu noć čekati u redu da dođem do karata za aprovizaciju. Najvažniji je bio kruh… Majka se mučila kao kućepaziteljica, bila je to velika kuća na pet katova, trebala je sve to čistit. Kao najstariji sin ja sam joj pomagao. Sreća je bila da smo imali dobre stanare , kad god su mogli pomagali su nam. Da nije bilo njih ne znam kako bi se iz te teške situacije izvukli.

Poslije osnovne škole pošao sam u realku, a poslije realke završio trgovačku akademiju, dvadeset i šeste. Srećom, nisam dugo čekao posao, zaposlio sam se u jednom dioničkom društvu. Poslije, 1928., Vinko Mikuličić, inače direktor, otkupio je tu firmu, komisija za žitarice na veliko i kolonijalna roba, i tamo sam radio sve do drugog svjetskog rata. U trgovini sam proveo čitav radni vijek – od početnika do direktora…

CRKVENIČANI HERCEGOVAČKIH KORJENA

— Ja san se rodil hiljadu devetsto sedme, osmoga četvrtoga. Mi Brozičevići, ja mislin, da smo Hercegovci, došli smo ovamo, u Crikvenicu, kad su u Hercegovini još bili Turci – pričao mi je šjor Moro Brozičević. Moj dida je bio iz Crikvenice, a otac je već rođen na Krimeji, otac i ja, to je Kumičićeva ulica sada.

Ja san prvo puno hodil u Crikvenicu, jerbo smo puno igrali u Crikvenici, i zbog dela, a imeli smo i neke daljne rodbine. Mi smo imeli skladište kolonijalne robe najprvo na Meji, pa na Plasih, pa na Škrljevu, onda smo šli dole na Sušak, kade je sada neboder sušački, a na kraju na Deltu, kade je most sada. Otac je već prvo prvega svetskega rata imel dućan na Krimeji, tamo kade smo rođeni. Posle tega rata smo imeli već dve kuće na Mihanovićevoj ulici. Uvijek san s njin radil, ali i nogomet igral i skijaš bil, i plivač bil, i jedriličar bil. Još san dvaput z auton bil na trkami, okolo Crikvenice i va Zagrebu, na Sljeme, kade san bil drugi. Prvi je bil neki grof Oršić. Imel je bolje kola od mene, jače. I va Crikvenici san bil drugi, tamo je prvi bil neki Barišić, isto Zagrepčan, imel je Mercedesa. Mene je auto bil za posal, ja san moral poć od dućana do dućana, aš smo slali robu va dućane od Kastva do Crikvenice i Novoga, a drugi naš čovjek bi išao po Krku. Sjećan se u Crikvenici trgovaca Baretića, Matejčića, Požarića…

Najprvo san pješke šal po dućanima, pa biciklun, pa motoron, pa tek onda z auton… A robu smo najprvo vozili sa konjima, a onda z kamionom, imeli smo dva kamiona, saki dan san išal na jedno mesto, jedan dan na Sušak, drugi dan Kastav, pa Grobnik, Hreljin, Krasica…Puno je posla bilo, mi smo na Sušaku najviše radili i sve smo to zgubili pokle drugoga rata. Sve… A imeli smo veliko skladište na Delti, imeli smo „Shella“ glavno zastupostvo, pumpu benzina na Sušaku… Govoreli su da smo bili jedna od najjačih sušačkih familija…

BALA OD DVE TALIJANSKE KAPE

-Nogomet san počel igrat na Meji – živo se sjećao šjor Moro. Tamo smo tada imeli to skladište i ja san se igral s timi dečkimi. Ja san od dve kape talijanske napravil balu, nogometnu loptu, a ti dečki su mi pomogli. Bili su neki Tomići, više svima i ne znan imena. Ne, nisam odmah bil golman, bil san igrač, levo krilo. Ne, nisam bil pravi levak, malo dešnjak, malo levak… Kako san treniral kako golman? Ja san uvik, kad san imel vremena, išal na Školjić. I mene bi bili trenirali za golmana, onaj Volk, znate, ča je pokle igral u „Romi“, ja, ja, Rudi Volk. Treniral me je i još mi govori: “Ma, ti ti šara bon portjere!“. Ja govorin.“A, šaro…Ki šara?“. I tako san postal pravi golman i nikad ne znan kako je „Orijent“ baš mene zval.

Ča su mi za nogomet rekli doma? Niki mene ni branil niš! Ja san se sam delal od svoje glave. A hodil san u realku. Kakov san bil učenik? A… Tako, dobar, nisan baš bil najbolji, ma nisan kasnil. Ha, ha, ha… A čujte, mo smo van Brozičevići si za sport. I sestra mi je bila rukometašica, to se tad zvalo hazena, ja, hazenašica, za „Orijent“. Onda je hćerka Renata igrala rukomet, ona druga je bila plivačica, sin je bil golman od „Pećin“, ja rukomet, ma prvo je branil i nogomet va „Rijeki“. Dobar je bil rukometni golman, dobar, dobar, bil bi još bolji postal da ni plovil. I na kraju mi je unuk nogometaš bil, ja Danko Matrljan.

Gledal san ga i ono protiv „Reala“, kad je pokle „Orijenta“ za „Rijeku“ igral. Ja, gol je oni dal, ma san mu znal reć da je to jedina prava utakmica ku je igral, ha, ha, ha… Ma, znan da je dobar bil, ma… A čujte, dobro je prošal, bil je va Francuskoj, va Španiji…

NA ULICI I „KONOPARIJI“

Milan Blažević je nogomet počeo igrati pored riječkog željezničkog kolodvora: “Nogomet sam počeo igrati kao dečkić od devet, deset godina. Najviše smo igrali oko zgrada gdje smo stanovali, na cesti. Neprekidno smo pratili i prave utakmice u Rijeci, pogotovo na nekadašnjem igralištu pored stanice, Campo alla Stazione, igralištu „Glorije“. Mi smo dosti igrali na igralištu koje smo zvali „konoparija“, tamo gdje je bila Tvornica konopa. Zapravo, koristili smo svaki prazan prostor u gradu… A na Sušaku smo igrali na Delti i Brajdici, na „Rudanovu“… Naravno, najviše smo igrali krpenjačom, jer se onda teško dolazilo do lopte… Roditelji i nogomet? Majka je bila protiv, nije ona mrzila nogomet nego je – čuvala cipele. Kad bih poslije nogometa kretao kući najprije sam morao očistiti puntu od cipela da majka ne vidi da sam je oštetio. Ha, ha, ha…

Pravi nogomet počeo sam igrati u manjim klubovima, najviše u klubu „Irida“, za juniore. Čak smo osvojili prvo mjesto u gradu i dobili značku koju su zvali „ULIC“, UNIONE LIBERA ITALIANA DI CALCIO. Tada sam prešao u juniore „Glorije“. Bila je i neka proba da se vidi mogu li prijeći u rezervnu momčad, a onda i u prvu, ali sam slomio ruku i morao u bolnicu… U Rijeci je tada bio veliki rivalitet između „Glorije“ i „Olimpije“. „Gloria“ je igrala tu kod kolodvora, a „Olimpia“ na Kantridi.“Olimpia“ je smatrana klubom bogatijih, a „Gloria“ je više bila klub lučkih i drugih radnika, tako da smo svi navijali za „Gloriju“. Uvijek se sjećam dobrih igrača „Glorije“. Igrao je Spadavecchia, Volk, braća Milinovich, Paulinich… Volk je poslije otišao u „Romu“ i igrao za nju baš kad je postala prvakom Italije, bio je i najbolji strijelac u Italiji, internacionalac. A baš kad sam ja slomio ruku Rudi Volk me odveo u bolnicu i najviše posjećivao.

USKRSNUĆE „ORIJENTA“

Milan Blažević je u „Orijent“ došao kada mu je bilo devetnaest godina: “Mi smo u Rijeci osnovali i jedan naš, hrvatski klub – „Vihor“, ali nas nisu htjeli registrirati. Zato smo igrali samo prijateljske utakmice u Hrvatskom primorju, u Kraljevici, Crikvenici… Baš nekako te dvadeset i šeste godine šport u gradu Sušaku je zamro, a dvadeset i sedme ga uopće nije bilo. Jednoga dana me sreo Renato Brozičević, znaš Mišo da ga mi zovemo Moro, golman „Orijenta“, i rekao mi: “Milane, ja još uvijek dobivam poštu od Zagrebačkog nogometnog saveza, a mi više nismo aktivni.“. Ja mu govorim: “Dobro, Moro, mi ćemo ovako učiniti, prebacit ćemo cijeli „Vihor“ u „Orijent“, preregistrirat se. Tako je 1928. većina igrača „Vihora“ počela igrat za „Orijent“, uskrsnuli smo na neki način „Orijent“. Na Sušaku je tada bilo dosta rivaliteta, bilo je dobrih klubova, „Victoria“, „Triglav“, „Slavija“, „Jela“… „Orijent“ je ubrzo opet bio najbolji.

Moro Brozičević mi je o uskrsnuću „Orijenta ovako pripovijedao: “Dvajsetišeste je bil „Orijent“ prestal igrat. Nismo imeli momčadi, ja san sam ostal, jer san bil u Odboru, i ja san stalno dobival službeni list od Zagrebačkega nogometnega podsaveza. Jedno skoro godinu dana. Pa san išal igrat ki put za školu, bin bil šal i igrat za „Jadrana“, va Kostrenu, a tamo je došal i Milan Blažević sa njegovom momčadi, „Vihor“ je to bil. I kad smo mi to finili igru, smo šli tamo u Žurkoven kod Gabrijele (Paškvan, majke „Jadranovog“ nogometaša Slavka, poslije i nogometnog suca, oca moje ujne Jasenke – op.a.). Tamo je bila gostiona, tamo se plesalo i mi smo si skupa bili za stolon i „Jadranaši“ i „Vihoraši“. I onda ja Milanu govorin: “Pa ča ovako divo igrate, kad moremo opet napravit „Orijent“? Goreka na Krimeji ćeš igrat, bit ćeš tajnik i ča budeš otel bit. Ćeš ti svih službeno registrirat?“. I tako se „Orijent“ obnovil, ja, tako. Da ni bilo Milana i mene ne bi više bilo „Orijenta“, jerbo se više niki ni interesiral. .

CENTARHALF KAO „NURMI“

Milan Blažević je bio sam centarhalf, a centarhalf je tada morao igrati po cijelom igralištu (bio zapravo vrlo agilni „zadnji vezni“ – op.a.):“ U „Concordiji“ je igrao Premerl, reprezentativac, Danko. Zbog toga što je igrao centarhalfa i neumorno trčao zvali su ga Nurmi, a za Nurmija smo znali da je veliki trkač i olimpijski pobjednik. Igrao sam dugo, mnogo utakmica. Dok sam služio vojsku igrao sam čak za sarajevski „Hajduk“, u kojem je poslije branio legendarni Franjo Glaser, koji bi uvijek dolazio po mene u kasarnu. Ipak, mislim da sam najbolje igrao jednom u dresu „Orijenta“ protiv „Fiumane“ 1934. godine, na Kantridi, iako smo izgubili sa 5:1. Ha, ha, ha, ja najbolji , „Fiumana“ pobijedila sa 5:1! Često smo na Krimeji igrali protiv vodećih zagrebačkih klubova, a često je protiv nas igrao i „Hajduk“, ali i neki austrijski klubovi… U prvenstvu smo igrali protiv Karlovčana, Bjelovarčana, Siščana, Brođana… Posljednju utakmicu u životu odigrao sam 1945. godine, bila je to prva utakmica odigrana u oslobođenoj Rijeci. Narodnooslobodilački odbor Sušaka pobijedio je Komandu grada Rijeke 2:1. Nažalost, bio sam među poraženima, a za nas su igrali Klausberger, Ettore Mazzieri, Spadavecchia, Ende… Pobjedonosni gol za Sušačane dao je Meho Fetahović ( a prvi Matovinović, poslije čega je izjednačio Ende – op.a.).

U „Orijentu“ sam bio kao igrač, kao kapetan i kao tajnik, samo nisam bio trener. Kao „tehniko“ sam na klupi bio nervozan, baš nervozan, pušio sam, a poslije sam samo grizao cigaretu. Teško je to, teško na klupi, Zato uvijek mogu shvatiti trenera. Jedno vrijeme sam čak i sudio, dok sam još bio aktivni igrač. Kažu da sam bio dosti objektivan, strog, ali pravedan. Kao igrač sam samo jednom isključen i to me je isključio moj najveći prijatelj Kauzlarić, Albino, dobar sudac je bio. Napravio sam jedan faul, ma ne neki jak, i on je fućkao kazneni udarac. I ja govorim: “Albino, ma to ni niš!“. A Albino: “Kad ni niš – hodi van!“. Bez pardona.

NAJDULJI „ORIJENTOV“ GOLMAN

Moro Brozičević je punih sedamnaest godina bio „Orijentov“ golman, to nijednom vrataru prije i poslije njega nije pošlo za rukom: “Ja, bil san najdulji „Orijentov“ golman, a da l’ san bil najbolji, al’ najgori – ja to ne govorin. Samo znan da je bilo par golmani ki su me zamenili, ma nisu mogli puno igrat, ako ne par utakmic. Dobri su bili ma – mene nisu mogli zamenit. Razmo (Vošnig – op.a.) je šal va „Olimpiju“, Tone Stipčić va „Fiume“, a mene je predsednik „Glorije“ rekal: “Ve daro cinque cento lire!“. A ja govorin: “Mi per soldi non gioco!“. Šal san bez šoldi igrat kod „Glorije“, ali ča se dogodilo. U Zagrebu su se potukli „Juventus“ i „Građanski“ , neka vela barufa je bila, onda je Mussolini zabranil da mi igramo na Rijeci. Morda bin bil ostal u Rijeci i ne bin ponovo „Orijent“ napravil, pitanje je da li bi se „Orijent“ uopće obnovil, vi’te…

Tad travnatih terena ni bilo, čak i na Rijeci je bila karbunina. Padali bimo mi golmani, šundrali se. I još neč, ni se gledalo će vas razbit, će van čagod napravit, a sad se ne sme nanke taknut golmana. A kuliko smi mi trpeli, kuliki su golmani i poginuli na terenu, najveć od udarca va glavu. Golman onda ni puno hodil van z gola, van si šal samo kad si moral poć vanka, a ovako kako danas idu vanka  – ki put je dobro, ma više puti ne. Vi’te, to mi se jedamput va životu osvetilo. Mi smo u Banjaluci vodili 7:1. Onda san ja šal malo više van i bala mi je šla preko glave i šla nutra. Ma to je bilo samo jedamput va životu.

Ja san van najbolje branil kad smo igrali va Trstu i Goriziji pa su oni njihovi kibici pitali da ča san ja golman od reprezentacije Jugoslavije, a imel san osavnajst, morda i sedamnajst let. Pa su to pitali i mog rođaka, a on in je odgovoril:“Ma lui xe portiere de reserva!“. Aš san ja branil jerbo je Vošnig bil va vojski. A slabo? Ja van moren reć da se ja ne spametin da san ki put pet goli dobil. Dobil san dva, tri, je li, maksimalno.

ČUDESNA NEZABORAVNA PUTOVANJA

— U prijeratnom „Orijentu“ smo živjeli od prodanih ulaznica, članarina i prihoda od zabava – pripovijedao mi je šjor Milan. Na Sušaku, pogotovo za vrijeme maškara, bile su poznate zabave „Viktorije“ i „Orijenta“, mi smo ih redovito priređivali u Hotelu „Park“ na Pećinama. A bilo je i nekoliko mecena, nisu baš davali novac, ali bi kupili loptu, dresove , kopačke…Najviše se putovalo kamionima, a ako je bilo dalje  – onda vlakom, trećim razredom. A do Hreljina? Ovako. Vlakom do Škrljeva, tamo bi nas čekala konjska kola pa bimo na njima došli do Meje, a od tamo konji nisu mogli vuć pa bimo mi gurali kola. … Ali, poslije utakmice smo se uvijek našli u oštariji, naše je sjedište gore na Krimeji bilo kod „Kovačice“, majke Roka Ladišića, koji je bio u klubu sve, duša i tijelo. Zvali smo je „Orijentova“ mat.

Najteža su bila daleka putovanja. Kretali bimo sa Sušaka vlakom subotu večer, stigli u Zagreb u šest, sedam ujutro, a onda nastavljali do Čakovca ili Bjelovara. Odmah bimo odigrali utakmicu i nekad poslije utakmice trčali na vlak i istu se večer vratili u Zagreb. Iz Zagreba po noći do Sušaka i odmah iz vlaka – na delo! Nikada nisam izostao s posla jer sam već imao dosti odgovoran posao, takoreći sam zamjenjivao gazdu. Konkurencija je na Sušaku bila jaka… Eto, meni je u trgovini  konkurent bio Moro. Kao igrači bili smo veliki prijatelji, a u poslu konkurenti.

Šjor Moro je, pak, pamtio je pamtio samo lijepe trenutke s putovanja: “Po vlaku je uvik bilo veselo, pjesme. To kad smo u Banjaluci dobili cela nas je Banjaluka slušala kako smo pjevali. Bili smo dobro društvo, prijatelji, si smo bili skupa. Ne kako sada, kada svrši utakmica saki gre za sebe. Je tako? Mi smo bili uvik skupa. Kad bi završili na Krimeji smo šli tamo kod „Kovačice“, bi se popilo, svaki bi platil par litara , pjesma i – gotovo. Klub ne bi platil, ako ne bi neki put kakovu večeru nan napravili, kad bimo bili prvi, a tu poli nas smo vavik bili prvi, ča ne.

BEZ TRENERA

— Nekada mi u „Orijentu“ i nismo imali trenera – sjećao se Milan Blažević. Sjećam se samo Zdenčaja iz Zagreba i Blocha iz Graza. Bili su to jako dobri treneri, ali mi nismo imali novca za plaćanje trenera. Najčešće nas je trenirao neki stariji, iskusniji igrač. Kako? Nekoliko krugova oko igrališta i igra na dva gola. Na treningu je uvijek bila ista kazna – dva-tri kruga oko igrališta. Tako se on da stjecala kondicija. Jasno, bila su to druga vremena . Eto, mi smo, recimo, redakciji „Naše sloge“, koja je tada imala svoje prostorije na Piramidi, sami donijeli najavu utakmice, a poslije i rezultat. Tko je dao golove, ocjenu kako smo igrali, jer u novinama tada nije bilo toliko športskih novinara da na sve stignu.

– U Primorju konkurencije nismo imeli – domišljal se Moro Brozičević. Samo je „Jela“ jedamput bila prva va sih onih sedavnajst let ča san ja igral. Ali u neki viši rang nismo nikada uspjeli ući. Jedino smo onaj pokal dobili kad smo svih tukli, Bjelovar, svih, ma to van je bil sve kup-sistem. Ali, igrali smo prijateljske utakmice protiv svih najboljih momčadi, s „Građanskim“, s „Hajdukom“, HAŠK-om, „Concordijom“… Ki put bin branil fenomenalno . Jedamput je plakal onaj brat od Joza Matošića, ki je bil pravi centarfor, onaj, ja, Frane – da mi ni mogal dat gol. Tako san fenomenalno onaj dan branil , pucal je sakako, ma ja padan, ja se dižen, ja branin – da su nas komać 1:0 tukli. Ki mi bil najopasniji? A, čujte, si Zagrepčani, onaj Woelfl najviše, ma ja san protiv njih uvijek dobro branil. Evo, tu su van novine iz trejsdevete, tu van piše da san mogal poć va ki god san tel zagrebački klub. A ča? Kako ću poć kad iman dobar posal doma? Ja nisan moral igrat za šoldi. I ki su to upće šoldi tad bili? To van se malo novci dobivalo, kod nas va „Orijentu“ – niš. Ako je Šurdonja dobil kakovu stodinarku. A i to su mu kibici dali, to ni uprava dala. Čujte, bilo je dosta siromašnih pa bimo in mi koji smo bili bogatiji našli mesto. Evo, Beli Grubešić, odličan igrač, bil je radnik na Delti pa san ga ja zel kod sebe. Naučil se vozit auto i postal je šofer, pokle je bil i na autobusu.

ŠURDONJA JE BIL NAJBOLJI

Milan Blažević i Moro Brozičević imali su isti odgovor na pitanje tko je bio najbolji igrač „Orijenta“: “Slavko Šurdonja je bil najbolji igrač „Orijenta“!“. Milan je ovako analizirao svoje suigrače: “Najbolji igrač „Orijenta“ objektivno je bio Slavko Šurdonja. Poslije je otišao u „Građanski“, a iz Zagreba u beogradski BSK (I bio kreator igre u društvu s Tirnanićem, Mošom Marjanovićem i ostalim asovima, koji su na prvom svjetskom prvenstvu u Montevideu osvojili treće/četvrto mjesto – op.a.). Postao je i reprezentativac Beograda i Jugoslavije, ali je mlad umro, u ratu, od tuberkuloze. Dobro su igrali Basta, Mane Vučinić, braća Dobrijević, a Moro Brozičević je bil –  iz-van-re-dan golman… Neka se nitko ne naljuti, nemoguće je sve nabrojiti.

Moro je ovako pripovijedao: “Slavko Šurdonja je bil najbolji od svih va „Orijentu“! Bil je pravi napadač, znal je igrat, bil je za tribljat i znal je gol dat. Pokle je igral va reprezentciji. Ma, i drugi su bili dobri! Beli Grubešić je bil dobar, Vončina je bil dobar, a još prvo Roko Ladišić je bil dobar igrač. Kad san sa sedavnajst let branil protiv „Glorije“ na Rijeci bil san najmlađi – a najodgovornije mesto va momčadi i nisan imel straha. Trema malo da, to je normalno, ma strah ne. Tad je igral Dušan Margitić, bil je odličan centarfor. Ovo ću van povedat za Dušana. Mene su va Karlovcu dali gol ki – ni bil gol! Ni lopta unutri uopće, a sudac je sudil gol i to je bilo 1:1. Onda se Dušan tako razjadil da je od centra zel balu i šal direktno va gol, svih je pretribljal i dal gol i to je bilo 2:1 za nas, takov je to igrač bil.

DOŽIVOTNI ODANICI NOGOMETA

Šjor Milan Blažević nije imao pravog nogometnog nasljednika. Prvi sin Milan, poslije istaknuti riječki liječnik, nešto je malo omirisao podmlatka u „Rijeci“, u kojem se dulje zadržao mlađi Mladen, ekonomist i gospodarstvenik na oca, kao umirovljenik posljednjih je godina lobist ili promicatelj žičare na Učku. Mladen je jedno vrijeme bio i prvotimac „Orijenta“, a onda se prepustio nižerazrednom nogometu i studiju. Milan Blažević, senior, opojnom je svijetu nogometa odano i aktivno pripadao više od sedam desetljeća. Od riječkih dječačkih dana na prostranstvima i igralištima diljem Rijeke, koja su odavna prekrile zgrade bogate , preko „orijentaške“ igračke karijere do mnogih desetljeća u rukovodstvu „Rijeke“. Lijepo mi je šjor Milan jednom rekao: “Da, praktički sam cijeli život s nogometom. To mi je jedna priljepčiva bolest, koje se nikako ne mogu riješiti. Ha, ha, ha… A izgleda da u ljekarnama i ne postoji medicina protiv toga, ha, ha, ha… Nogomet je kao i život – i tuga i radost…“.

Sa šjor Morom sam se posljednji put napričao u proljeće tisuću devetsto devedeset i treće. Draga, ona sušačka, kuća sljubljenih s cestom, za dešpet kalendaru već na pragu ljeta. Sunce toliko moćno da čovjek vapi za blaženom hladovinom, čašom hladna pića pod brajdom. A dolje, duboko pod cestom, usamljen čovjek, iskonski strpljiv, od trsa do trsa, vrijedan poput pčela što uokolo lete samo njima znanim putima, druguje sa svojim vinogradom. Tijani broj 22.

Osamdeset i šest za sobom zabačenih… Svakom Sušačanu, koji iole više pamti, ili je još u djetinjstvu pomno slušao svog oca i noniće, dobri šjor Moro je i sada istinska vratarska legenda „Orijenta“. Punih sedamnaest godina , od 1924. do 1941., kada je točku na njegovu sjajnu karijeru stavio početak četverogodišnjeg krvavog rata, Moro je bio nezamjenljivi vratar Krimeje. Počeo je braniti još kao dječak, maloljetan, s Marcelom Kovačićem i Perkovićem osnovao krimejskog „Hajduka“. A od 1924. postao prvim vratarem „Crvenih“. U lijepoj je i čestitoj starosti napustio grad, našao mir u svom vinogradu, ali je mnogih nedjelja zvao kumpaniju, „i više od deset od nas“, na marendu i njegovo vina, raznih sorti. Sve dok je iole bio zdrav nije propuštao utakmice na Krimeji: “Na Krimeju iden uvijek. Samo ovu zadnju sad nisan bil. Ča se dogodilo? Karambol je bile ovde va Dragi, čekali smo autobus jednu uru i pokle je falilo još frtalj sata, a ja govorin: “Ma kamo remo sad? Nikamo!“. Kakov san kako navijač? Kalmo? Ne! Ne! Nisan kalmo ma neman komu govorit ni zijat. Si muče ča su kraj mene. Ha, ha, ha..“.

To su, eto, samo neki dragi kamenčići iz bisernih mozaika bogatih nogometnih, i ne samo nogometnih, života dvojice slavnih igrača onog davnog čovječnog „Orijenta“. Snimljeni, zapisani i upamćeni nezaboravi prijatelja i suigrača, šjor Milana i šjor Mora, Milana Blaževića i Renata Brozičevića. Da ih nisam poznavo moj bi život, i danas odan nogometu, bio nenadomjestivo siromašniji. Kao i život „Orijenta“, kome, eto, prvom u nizu pričom dragih spominjanja, unaprijed čestitam stoti rođendan.