RT DOBRE NADE: VAŽ JE NAŠ

Mišo CVIJANOVIĆ-CVIJO 6 years ago Kolumne

Prije četrdeset godina, 24. svibnja 1978. godine „Rijeka“ je u finalu Jugokupa pobijedila „Trepču“ iz Kosovske Mitrovice rezultatom 1:0, pogotkom Milana Radovića-Krlje u 91′, prvoj minuti produžetaka. Bio je to prvi državni trofej u povijesti „Rijeke“ i riječkog nogometa. Predvođeni trenerom Dragutinom Spasojevićem Avramović, Machin, Hrstić, Cukrov, Radin, Juričić, Durkalić, Radović (Šugar), Kustudić, Ružić i Desnica zlatnim su se slovima upisali nogometnu povijest „Rijeke“ i Rijeke. Tada je iznjedren poklič:“Važ je naš!“.

U proljeću daleke godine 1978. pekao sam se na žeravici neizvjesnosti. Očekivao sam svoj prvi, službeni, odlazak u SSSR, iako smo tu mnogoljudnu i višenacionalnu državu u običnim razgovorima i tada zvali Rusijom. Radovao sam se višednevnom boravku u zemlji koja je iznjedrila velikane pisane riječi Tolstoja i Dostojevskog, Gorkoga i Čehova, Turgenjina, Bulgakova i Zoščenka, Šolohova, Pasternaka i Solženjicina, skladatelje Čajkovskog i Musorgskog, Rimskog-Korsakova i Stravinskog, Rahmanjinova i Prokofjeva,  balerine Maju Pliseckaju i Anu Pavlovu, čudesne slikare Rubljova i Marka Šagala, znanstvenike Lomonosova (koji bijaše i pjesnik) i Mendeljejeva, oca svjetske revolucije Lenjina, pobjedničke vojskovođe Kutuzova, Žukova, Čapajeva, Buđonija, šahiste Aljehina, Talja, Spaskoga, Kasparova i Karpova, nogometnog vratara Jašina… I ne samo njih.

Bojao sam se samo termina putovanja, silno sam se bojao. Po prvotnoj najavi domaćina mog putovanja, jednog od ministarstava u Minsku, glavnom gradu tadašnje sovjetske republike, a sada samostalne države Bjelorusije, u Minsku i Gomelju, u Moskvi i njenom uokolju, u Hatinju, na noćnom brodu po Dnjepru  i još ponegdje trebao sam biti baš krajem svibnja. Zašto je meni, pitate se, smetalo biti u SSSR-u krajem svibnja.

Smetalo mi je to što je 24. svibnja 1978.godine  na stadionu „Crvene zvezde“ u Beogradu, popularnoj „Marakani“, očekivana najvažnija utakmica „Rijeke“ u njenoj dotadašnjoj povijesti. Zapravo i najvažnija utakmica u dotadašnjoj povijesti riječkog nogometa. Tog su dana „Rijeka“ i „Trepča“ iz Kosovske Mitrovice odlučivale o pobjedniku Jugokupa, poslije prvenstva Prve lige najvažnijem državnom nogometnom natjecanju. „Rijeci“ se, prema predviđanjima i stručnjaka i navijača svih boja, smiješio prvi državni trofej, njen i riječkog nogometa uopće.

Posao je posao, SSSR je SSSR, ali sam silno želio vidjeti to povijesno finale, slaviti pobjedu „Rijeke“ i osvajanje Jugokupa. Danima sam samo o tome razmišljao, a onda mi se sreća široko osmjehnula. Iz Minska je stigla poruka da se službeni posjet s kraja svibnja  prebacuje na početak lipnja. Mojoj radosti nije bilo kraja.

Vjerovao sam u trijumf „Rijeke“ u finalu, u pobjednički pehar u rukama kapetana Zvjezdana Radina, koji je i za njegove vršnjake  i tadašnje suigrače, za navijače i sve nas koji ga  poznajemo bio i ostao Japo. Kažu da ga je njegov trener u juniorima, neumrli učitelj Tihomir Mrvoš, uočivši na prvim treninzima Zvjezdanove oči, prozvao Japancem, što je ubrzo skraćeno na Japo. Dobri Mrle prvoj je momčadi „Rijeke“ iznjedrio prvotimaca za doooobre dvije momčadi, a sada gotovo i ne pamtimo kada je neki „bijeli“ junior postao prvotimac. I u toj trofejnoj momčadi „Rijeke“, koja se plasirala u finale Jugokupa iz Mrvoševe su škole niknuli Machin, Hrstić, Radin, Juričić, juniori „Rijeke“ bili su i Desnica i tadašnji rezervisti vratar Ravnić, Šestan, Peranić, u juniorskoj dobi je došao i Šugar, Ružić se pridružio na „Kvarnerskoj rivijeri“… To je bila škola nogometa.

ZORAN ŠESTAN JE DVAPUT PLAKAO

Dvadeset i četvrtog svibnja 1978. godine u Beogradu je odigrano jubilarno, trideseto finale Jugokupa, koji se izvorno zvao Kup maršala Tita. U prvom je, 1947., trijumfirao „Partizan“, prvi pobjednički pehar, rad kipara Branka Šotre, uvis je podigao pobjednički kapetan Miroslav Brozović, zvan Meho. Rođeni Mostarac primorskih, kirskih korijena,  slavu je stekao u prijeratnom i ratnom „Građanskom“, a nastavio u poratnom „Partizanu“. Bio je nesalomljivi, gotovo neprelazni branič, onda se to zvalo bekom, koji je igrao u reprezentacijama triju država – Kraljevine Jugoslavije, NDH i Titove Jugoslavije.

U tridesetom Jugokupu, u sezoni 1977/78. »Rijeka« je u šesnaestini finala na Kantridi pobijedila baš »Partizana«(1:0), potom istim rezultatom ”Dinama” (alias »Cibaliju«) u Vinkovcima i u četvrtfinalu »Hajduka« u Splitu. Zoran Šestan, sada djelatnik Automotodroma Grobnik, utekao je »biloj« obrani i bio oboren u splitskom šesnaestercu. Sudac se nije dvoumio, a jedanaesterac je u pobjedonosni pogodak pretvorio Miodrag Kustudić-Kule.

U finalu Šestan nije zaigrao i ta ga je živa rana žestoko pekla. Prije četrdeset godina mi je rekao: “Plakal san dvaput va životu, ča se nogometa tiče. Prvi put od radosti, sreći, kad smo pobijedili „Hajduka“ va Splitu, va četvrtfinalu Kupa, a drugi put kad san čul da neću igrat protiv „Trepče“ va finalu. Mislin da san bil najtužniji čovik va finalu. Finale san prebolil, a zaboravit ga neću nikada. Ipak, nadan se da će bit još finala, da ću zaigrat i doživit finale va punon sjaju…“.

Nažalost, za dobrog Zorana tih finala nije bilo…

SLATKA GROZNICA

U polufinalu „Rijeka“ je na Kantridi uvjerljivo pobijedila »Velež« (3:1) i prvi put se plasirala u finale Jugokupa. Slatka je groznica tek tada počela sve jače tresti sve kojima je „Rijeka“ bila na srcu, a takvih je bilo sve više i više. Sve do tog ulaska u finale nitko od tog trijumfalnog puta nije činio mirakul.  Pobjede je donosila prije čelična obrana nego ubojiti strijelci »Rijeke«. Trener Dragutin Spasojević baš je tim poimanjem nogometa (»od sigurne obrane sve počinje«) i temeljio svoj trenerski credo. Ulaskom u finale u nogometaše, stručno vodstvo i upravu »Bijelih«, u navijače i simpatizere »Rijeke«. ugnijezdio se dvojak osjećaj. Osjećaj ponosa, sreće i radosti spojio se nesvjesno s osjećajem ne straha već zebnje da se baš sad ne poklekne, da ne pobijedi pegula. Iako smo svi mi zajedno, dakle i mi novinari, kroničari riječkog nogometa, glasno kliktali optimizmom.

Tisuće Riječana su specijalnim „Bijelim vlakom“, autobusima, osobnim automobilima, avionom, čak i auto-stopom pohrlili u Beograd, želeći svjedočiti prvom državnom trofeju u povijesti riječkog nogometa. Jer, time  se i u doba Austro-Ugarske i za vladavine Italije i, do tada, za Titove Jugoslavije baš nijedan riječki nogometni klub nije okitio.

MEŠTAR SPASKE

Svi smo vjerovali u trijumf „Rijeke“. S razlogom. Izvanrednu momčad sjajno je vodio trener Dragutin Spasojević- Spaske. Koliko je bila jaka ta »bijela« ekipa govori i podatak da je dva dana prije finala u prvenstvu pobijedila »Trepču« u Kosovskoj Mitrovici (2:1), iako su svih 90 minuta igrala samo dva standardna prvotimca (Juričić i Radović), a u igru samo ušli i Makin i Durkalić.

Spaske je bio meštar od zanata i čovjek iznad svega. Spoznala je to Kantrida postupno jer mu u početku baš i nije vjerovala. Kada je u ljeto 1975.godine poslije Gojka Zeca, koji će kao trener poslije biti grozomorno ubijen u Africi, na Kantridu za šefa stručnog štaba »Rijeke« doveden Dragutin Spasojević o njemu prosječno upućeni »bijeli« navijač i nije znao baš bogznašto. Znalo se da nije bio prvoligaški igrač, ali da je znalački vodio nekoliko drugoligaša, da je čvrste ruke, da stalno nosi tamne naočale, da je Crnogorac bez dlake na jeziku čak i u sučeljavanju predsjednicima klubova. Kada je u proljeće 1979.godine, što bi narod rekao – na pravdi Boga – smijenjen i »bijeli« navijači i riječki novinari bili su jednodušni u ocjeni: »Otpiljena je kriva grana!«.

Riječki su mu novinari na rastanku u Pobrima darovali knjigu, a ondašnji doajen riječkog sportskog novinarstva i jedan od osnivača „Kvarnera“ sior Ettore Mazzieri rekao je da je Spaske najbolji trener koji je ikada vodio »Rijeku«. Iz među tih dviju sudbonosnih godina »Rijeka« je vođena Spasojevićem osvojila Jugokup 1978.

PLJESAK NAVIJAČIMA „RIJEKE“ NA „MARAKANI“

Kažu da vrag nikada nije toliko crn da ne bi mogao biti još crnji. Tako je, nažalost, bilo u prvih jalovih 90 minuta finala Jugokupa 1978.godine –  nije  postignut ni jedan pogodak! A sve, doslovno sve je bilo na strani „Rijeke“. Odličan trener i odlična momčad, barem dvostruko jača od „Trepče“ u kojoj je tek ex-reprezentativac Dragan Mutibarić, vratar iskusnik, imao nogometno „ime i prezime“. Među 40.000  gledatelja na Marakani bilo je najmanje osam tisuća navijača „Rijeke“, ali je osim ono malo Kosovara i ostatak gledatelja mahom navijao za Riječane. „Dobro obavješteni“ su tvrdili da će i glavni sudac Radmilo Ristić, kojem je to bila oproštajna sudačka utakmica, zatreba li, pomoći „Rijeci“. I? Od svega toga u prvih devedeset minuta finala – nigdje ničega. Usprkos prevlasti na igralištu od riječkih šansi i golova – ni Š ni G! Devedeseta je minuta završila rezultatom, kojim je prva počela – 0:0! Muke Tantalove…

”Rijeku“ sam,  kao tek navršeni dvanaestogodišnjak, u natjecateljskoj prvoligaškoj utakmici prvi put gledao na beogradskoj Karaburmi u kolovozu 1958. „Bijeli“ su se tada poslije jedanaest posnih godina, kroz nezaboravne kvalifikacije, napokon vratili u Prvu ligu i u prvoj utakmici te sezone 1958/59. na sveopće iznenađenje u Beogradu pobijedili jakog „Radničkog“, igrači kojega su bili i reprezentativci Vidinić, Petaković, Ljubenović, Rade i Ljuba Ognjanović, rezultatom 3:2! Od te utakmice do ovih dana ne pamtim slabiju igru „Rijeke“ nego u tom dalekom finalu 1978. Nije pomoglo ni navijanje kakvo od jedne gostujuće momčadi do tada u Beogradu nije doživljeno.  Riječka je ekspedicija iz nekog razloga nekoliko minuta zakasnila, a kad je pjesmom, glazbom Lovranaca, navijanjem i klupskim zastavama poput plime preplavila gledalište „Marakane“ nogometni je Beograd zanijemio. Takvo gostujuće navijanje do tada „Marakana“ nije doživjela. Pljeskom su nagrađeni riječki neumorni navijači. Kada bi netko samo pomislio da će navijanje utihnuti, novu bi injekciju dala Lovranska limena glazba, tutta forza.

MUNJE, GROMOVI I SLOW-MOTION

Na kratkom odmoru prije produžetaka, na travnjaku  Marakane, iz Spasketovih usta i očiju (i kroz tamne naočale!) sijevale su munje, tutnjali gromovi. A opet, pokušavao je i mudrim riječima motivirati svoje momke.  Minute do produžetaka u gledalištu su bile i preduge, toliko je silna bila želja za pobjedom. Napokon je krenuo nastavak…

U 91. minuti Milan-Krlja Radović krenuo je sam u »Trepčin« šesnaesterac, prišao vrataru Mutibariću… Svi smo već na granici nervnog sloma vikali: »Pucaj! Gol! Gol!«, a sve je na terenu djelovao kao magični slow-motion, sve je teklo tako bezdušno sporo, dok se napokon cijelo gledalište nije prolomilo od unisonog kliktaja radosti. Konačno se ostvarila naša žarka želja: »Važ je naš!«. A propos, poruku „Važ je naš!“(Kup je naš!) kao izumitelji svojataju mnogi, iako je odavna – narodna baština. U novinama, u „Novom listu“, međutim, prvi ju je napisao Vladimir Jugo, za njegove roditelje i rodbinu Vlatko, a za prijatelje i suigrače (u „Halubjanu“) i Veli. Dobri duh, čovjekoljubac i nedosegnuti bard čakavštine u riječkom novinskom dnevniku, moj kolega i prijatelj i suigrač u veteranskoj ekipi „Novinara“. Nježno je volio „Rijeku“, iako je još od djetinjstva bio vatreni „hajdukovac“.

…Sve ostalo odavna je povijest. I pobjednički govor kapetana Zvjezdana Radina. I nova besana, otkačena raspjevana noć u »Šumadiji« i na ulicama Beograda. I nezaboravni sutrašnji doček ispred Hotela »Bonavia« u Rijeci, kada je sa slavodobitnicima  slavio petnaest tisuća Riječana.

Prezimena prvih slavodobitnika u povijesti riječkog nogometa mi svjedoci te povijesti, i ovih dana, kad bi nas netko i iz duboka sna trgnuo, znali bismo napamet: Avramović, Machin, Hrstić, Cukrov, Radin, Juričić, Durkalić, Radović, Kustudić, Ružić i Desnica – Šugar je pri kraju zamijenio Radovića. Ta je »Rijeka« u jednoj generaciji imala najviše A-reprezentativaca (Avramovića, Hrstića, Cukrova, Kustudića i Desnicu – poslije će to postati i Ružić i ’78. rezervni vratar Ravnić, te naknadno pridošli Jerolimov). Svi su osim, čini mi se Makina, poslije bili i nogometni internacionalci, Radović je postao prvi »bijeli« goleador Prve lige. Poslije  su mnogi od njih bili vrsni treneri, nogometni djelatnici, a Srećko Juričić je godinama sportski direktor „Rijeke“.

KRLJIN NAJSLAVNIJI POGODAK

Milan Radović-Krlja, strijelac slavnog pogotka i sada je, iako službeno nije ni u kakvoj ulozi, sav  u nogometu, ne propušta ni jednu jedinu utakmicu na Rujevici, a ima ga i na hrvatskim i inozemnim gostovanjima „Rijeke“. Pogodak „Trepči“ nikada ne zaboravlja. I sada popričamo o toj 91′ minuti, iako smo je „raščlanjivali“ svih minulih četrdeset godina. Jednom mi je ispripovijedao i ovo: ”Ja taj svoj gol zapravo dugo i nisam vidio. Televizijski reporter Vladimir Anzulović presnimio je moj najdraži pogodak u karijeri, pogodak kojim smo prvi put u povijesti kluba osvojili Kup,  i pogotke iz tih sedamdesetih »bijelih« godina na kazetu, ali je ona zabunom dospjela nekom meni neznanom čovjeku, a meni  kazeta  – nekih muzičkih spotova. Onda je dobri Zula iznenada umro… A tako sam želio vidjeti taj gol! Nisam ja ponosan samo na taj gol, ponosan sam i na nešto veće od tog gola. Nas tridesetak igrača »Rijeke« s kraja sedamdesetih prošloga stoljeća, s izuzetkom jednoga, neću mu ime i prezime spominjati, svi će ti reći tko je,  ostali smo dobri svih ovih godina, svo ovo vrijeme, čak i u najcrnjim danima rata iako smo – sa svih strana. Ponosan sam što pripadam toj generaciji. Nije za nas vrijeme stalo, ali nas nije  ni razdvojilo”.

Milan Radović-Krlja, rođeni Beograđanin, koji je iz Pirota došao u Rijeku da bi odavna postao Lovranac, jedan od najubojitijih napadača u povijesti »Rijeke“ samo taj trofejni pogodak nikada neće zaboraviti:

– Kada analiziran tu našu povijesnu utakmicu mislim da ona naša generacija nikad nije odigrala lošiju utakmicu, to se valjda događa jednom u sto godina –  da svih jedanaest igrača igra loše. A i sad kad pričam o toj utakmici – naježim se. Ja inače prije utakmice nikada ne spavam dobro, ako zaspem u jedanaest, dvanaest sati – bolje da i ne igram. Ali, ako zaspem oko tri, četiri i ustanem oko osam pa doručkujem –  onda će sve biti O.K. Baš tako nekako zaspao sam i te beogradske noći u „Šumadiji“, ali smo u utakmicu ušli katastrofalno, ni igre, ni šanse, udarca. Na poluvremenu nikome od nas ništa nije bilo jasno, a imali smo tada stvarno dobru ekipu, da smo se zvali »Dinamo«, »Hajduk«, »Crvena zvezda« ili »Partizan« mi bismo tada uvjerljivo bili i prvaci. Trener Spasojević još nije paničario, rekao nam je da smo jaki, da smo bolji: »Ne bojte se, igrajte mirno, doći će sve na svoje!«. A to nikako da dođe. Prođe i drugo poluvrijeme bez pogodaka, 0:0.

AJDE, AJDE MALI, DAT ĆEŠ GOL

Kratka pauza prije produžetaka, u svlačionice i ne idemo, stojimo ili sjedimo na travnjaku, utučeni, prazni. Meni je čak bilo slabo, povraćao sam na terenu. I sad, uvijek se toga sjetim, dolazi Spaske do mene, uhvati me ovako za kosu i kaže: »Šta je mali? Ajde, ajde, dat ćeš gol, samo kreni!“.

Stanemo na centar, počinje prva minuta produžetka, Machin mi odmah da jednu loptu u prostor, onu pravu, što je mi nogometaši zovemo dubinskom, potrčim i, dobro se sjećam, primim je izvan ”Trepčina”  šesnaesterca i krenem prema njihovom golu. Vratar Mutibarić je izišao i ja sad više ne mogu šutirati punom nogom, iskusan je Mutibarić »pokrio« je cijeli gol, da je to bio pun udarac obranio bi, sve mi je »zatvorio«, ali ja loptu samo udarim »špicom« i lopta uđe u mrežu. Urnebes na stadionu! Nitko sretniji od mene, ne mogu ja ni danas tu sreću, tu radost, taj ponos opisati.

(Trener Spasojević u neboderu u Čandekovoj 23 B bio mi je susjed. Jednom mi je u mom stanu rekao:

– Sve smo lijepo zamislili, bili smo bolji od »Trepče«, znaš  da smo je tri dana prije finala s rezervnim timom pobijedili u prvenstvenom susretu u Mitrovici, a na Marakani ništa nije valjalo. Tek u prvoj minuti produžetka bandoglavi Krlja sam je krenuo u „Trepčin« šesnaesterac i umjesto da raspali jedva je ćušnuo loptu, koja je Mutibariću nekako kroz noge prošla u gol. I to je fudbal…)

NONICA NA DOČEKU

Poslije utakmice fešta je najprije bila u Hotelu »Šumadija« – spominje se Krlja – ali su nam odmah predsjednik Ljubo Španjol i trener Spasojević rekli: »Radite što hoćete, idite kud hoćete, samo znajte da sutra krećemo prema Rijeci, ha, ha, ha.«. Sutradan je prvi put u povijesti »Rijeke« organiziran doček pored Hotela »Bonavia«. Taj prvi doček nitko od nas nikada neće zaboraviti. Mnogi govore da nikada do tada nije na nekom dočeku u Rijeci bilo toliko ljudi. Možda smo tek tada bili svjesni što smo uradili. Sjećam se, spustili smo se autobusom prema »Bonaviji«, to nikada neću zaboraviti, jedna stara nonica polako korača uz pomoć štapa, mi izlazimo iz autobusa, a ona zastane – da nas vidi. Žena koja jedva hoda, koja možda nikada nije bila na nogometnoj utakmici na Kantridi. Izlazimo jedan po jedan, a ona nas tapše, smiješi nam se i pozdravlja nas. Naježim se i sada…

TRENER DOBAR K’O OTAC

Prvi riječki nogometni trofejni trener Dragan Spasojević prije nekoliko godina poslije gotovo četvrt stoljeća, opet je bio  na Kantridi i Krimeji, u Kostreni. Nismo ni slutili da ćemo se tada posljednji put vidjeti, a svi su susreti, sva su druženja bila obostrano iskrena, draga, prijateljska. Najljudskije je bilo u »Vidikovcu« nad Bakrom, tada restoranu Spasketu jednog od najdražih »bijelih« prvotimaca Minte Ružića, za kojeg mi je u jednom intervjuu rekao: “Ova „Rijeka“ može bez svih, samo bez Minte nije prava!“.

Sa Spasketom su se družili  ondašnji uspješni »bijeli« predsjednik Ljubo Španjol, najtrofejniji riječki igrač Miloš Hrstić-Štrklja, Kostrenjani  Đuro Vičević i Duško Vranić, vječni odanici »Pomorca«, u kojem je  trebao zaigrati Spasketov sin Ilija, domaćin Minta i poneki riječki novinar. Ćakulali smo  s čovjekom kome je Kostrenjan Đuro Vičević rekao: »Svi Vas uvijek spominju i kao uspješnog trenera i kao pravog čovjeka. Drago nam je da ste među nama.«.

Domaćin Minta, kojega je Spaske od rezervnog »zadnjeg« centarhalfa pretvorio u »desetku«, a Štrklju Hrstića od rezervnog »prednjeg« centarhalfa u lijevog beka, a obojicu doveo do A–reprezentacije, taj dobrodušni Minta, nije zaboravio davno sumanuto »sapunanje daske« do tada najuspješnijem riječkom treneru. Kada su i njega  iz uprave kluba iznenada pozvali da izglasa Spasketovu smjenu Minta je rekao: »A ča mene pitate? Spaske je prema meni dobar k’o otac, a vi ćete i onako storit ono ča ste namisleli!«.

SVAĐE NIJE BILO

Uspješni »bijeli« predsjednik Ljubo Španjol pripovijedao je da je 1976. među Spasketovim protukandidatima za prvog trenera »Rijeke« bio i Otto Barić, poslije hrvatski izbornik, a stara je anegdota po kojoj je, kada je izabran, svom predsjedniku Spaske rekao:

– E, da znaš Ljubo, svađao sam se sa svim svojim predsjednicima pa ću i s tobom!

– Sa mnom nećeš, Spaske!

– E, vala, ‘oću!

– Nećeš! Jer se ja neću svađati, a za svađu trebaju dvojica.

Tako je i bilo, surađivali su odlično. Smijali smo se te večeri i izjavi u kojoj je Spaske znao reći, kad ga netko iznervira: »Il’ sam genije il’ sam lud, a lud – nijesam!«. A tek Spasketova poštapalica – »stoji činjenica«!

– Jes’, tražio sam disciplinu, ali i da igrači misle u igri, da ne budu roboti – rekao je u jednom trenutku Spaske. Njihovo je da misle, a moje da ih korigujem kad pogriješe.

VIĐU NOSONJE, OCA MU…

Štrklja, pak, pamtio samo jednu novčanu kaznu:

– Pobijedili smo nekoga važnoga na Kantridi i ja sam s društvom otišao u bar »Adriatic« u Opatiji. Oko ponoći u bar su ušli Spaske i fotoreporter ”Novog lista“ Ćućo Grabovac. Odmah sam kažnjen, a nisam baš ništa napravio, ha, ha, ha..

– Ki ti kriv da nisi bil doma ženun kako ja – rekal je Minta. Mene šjor Spaske nikad ni kaznil. Je tako? Ha, ha, ha…

Dobri se Minta sjetio i Krljinog pobjedonosnog  u finalu, nasmijavši se onako baš ružićevski, vazda dječački:

– Kule je očekivao da će mu Krlja vratit loptu i da će on biti strijelac, pobrat slavu pobjedonosnog gola pa je glasno psovao:»Viđu nosonje, oca mu očinskog, neda mi namjerno loptu!«. A da mu je Krlja dal po zemlji  Kule bi pucal  va tribine, ha, ha, ha… Kule je najbolji bil glavun i to kad san mu ja nabacival, ha, ha, ha… Ma, najvažneje je da smo mi osvojili Kup i kantali:»Važ je naš!« Je tako?“.

NOĆ DOBROTE NAD BAKROM

… Neosjetno smo iz srijede ukoračili u četvrtak. Pri kraju te drage večeri, noći, satkane od lijepih spominjanja i ljudske dobrote, rekao Spaske Minti i Štrklji, misleći na sve svoje učenike, od Avramovića do Desnice: »Drago mi da ste svi uspješni, da ste u zlovremenima sačuvali i brakove i međusobna druženja, a to nije bilo lako sačuvati, da i sada jedni drugima pomažete, da je, ovo ljeto Juričić sa sobom poveo Cukrova. To je ljepše i važnije i od vaših najvećih fudbalskih pobjeda.“.

BILO MI JE PRVI PUT…

To je, eto, samo dio kamenčića duginih boja za lijepi mozaik svjedočenja prvom trofeju „Rijeke“ i riječkog nogometa, prvom osvojenom Jugokupu, daleke godine 1978. „Rijeka“ će i dogodine ponoviti podvig, pobijedivši u finalu „Partizana“ na Kantridi(2:1), a u uzvratu u Beogradu zadržati prednost u utakmici bez pogodaka(0:0). Bit će to posljednja dva Kupa za života Josipa Broza, koji je bio darovatelj pehara na početku, 1947. S prvim riječkim slavodobitnicima dobar sam svih ovih minulih četrdeset godina. Avramovića sam posljednji put vidio prije nekoliko godina u Rijeci, Makina prije nekoliko godina, s Hrstićem se vidim čim je u Rijeci,  s Cukrovom, hrabrim dragovoljcem u Domovinskom ratu i pobjednikom nad najgorom bolesti vidio sam se na posljednjem oproštaju s Mintom, s Radinom se vidim s vremena na vrijeme, sa Srećkom Juričićem, nekada također neboderskim susjedom, viđam se na Rujevici, Durkalića sam nakon pustih godina lani vidio na Rujevici, s Krljom se vidim najmanje dvaput-triput na tjedan, s Desnicom rjeđe, a sa Šugarom, koji je u Švicarskoj, čujem se telefonom, samo Kuleta nema. S onda pomoćnim trenerom Brnčićem i kondicijskim trenerom Gačaninom sretnom se na Korzu ili u „Premijeru“ na druženju veterana „Rijeke“, a s pobjedničkim predsjednikom Španjolom najčešće na Korzu.  Avro, Sergio, Štrklja, Cuki, Japo, Srećko (u mladim danima zvan i Schnellinger), Cico, Krlja, Muto, Šugi, Brna, Bekša i Ljubo i ja dijelili smo previše dobrih i ponešto teških trenutaka da ne bismo zauvijek bili dobri jedni s drugima. Svima nama neka je sretna četrdeseta obljetnica osvajanja prvog Kupa!

Strpljivi moji štioci, nemojte pomisliti da se nismo silno radovali i svim osvojenim kupovima „Rijeke“ u Hrvatskoj, a o naslovu prvaka da i ne govorimo. Ali, pri svakoj pomisli na 24. svibnja 1978. svatko od nas u sebi ili i glasno zapjeva refren Sanje Doležal iz „Novih fosila“: “Bilo mi je prvi put…“.

___

VJEČNI DJEČAK I LJUDINA – Minta Ružić s trojicom malih navijača, zdesna autorovi sinovi Marko i Nemanja i njihov bratić Srđan Kalčić.
U DOBRIM SPOMINJANJIMA
Beogradska pobjednička ekspedicija „Rijeke“ iz ’78. više nikada neće biti kompletna. U dobra su se spominjanja otputili samozatajni potpredsjednik Ive Jardas, kadar premostiti i svima drugima nepremostivo; šjor Vlado Vrcić, strpljivi maser, velemajstorskih pijanističkih spasiteljskih prstiju; Dragutin Spasojević, neponovljivi, čestiti trener, koji je stvarao i igru i pobjede i igrače; Milan Ružić-Minta, s dušom i srcem na dlanu, vječiti dječak, a ljudina, nogometni velemajstor; blagi meštar svlačionice, oružar barba Ive Šebelić i njegova mila pomoćnica, supruga, naša teta Milka; rezervni branič Radoslav Barišić, uvijek spreman uskočiti u igri i valjano odigrati. S njima su u društvu četvorica vrsnih novinara, Ratko Mihovilović, kao igrač u „Kvarneru“/“Rijeci“ od juniora do vješanja kopački o klin, ali i „Jugolinijin“ službenik i dugogodišnji novinarski honorarac; Sergej Gerc, kratko i obećavajući vratar, čak i u prvoj momčadi „Rijeke“; Vladimir Jugo, centarhalf jak u skoku, ali i besprijekorni suptilni tehničar i Mladen Balen, „zadnji vezni“ kao nogometaš, a nerijetko na „trećim poluvremenima“ predvodnik u pjevanju borbenih pjesama. Pamtimo ih po dobru, ponosni što smo se družili s ljudima, koji su nas darivali dobrotom.