RT DOBRE NADE : ZÜRICH JE ”RIJEKU“ UVEO U EUROPU

Prije točno četrdeset godina, 10. srpnja 1978., u ciriškom Hotelu „Atlantis“, izvlačenje parova triju europskih klupskih natjecanja, Kupu prvaka, Kupu pobjednika kupova(KPK) i kupu UEFA, počelo u znaku imena jednog od najslavnijih  westerna, neumrlog Garyja Coopera: »Točno u podne«. Kuglice je izvlačio je dr.Artemio Franchi, predsjednik UEFA-e, a parove je čitao uvaženi član iz vrha UEFA-e M.Georges, koji je u  KPK-u, kao dvanaesti par pročitao(doslovno): “Nogometni Rijeka-Wrexham!“. Zuerich je tako „Rijeku“ uveo u Europu, do tada je „Rijekin“ najviši domet bilo finale Balkanskog kupa. “Wrexham“ je nogometni ponos Walesa, postojbine rudara koja u meni živi  od dječaštva, od romana i filma „Kako je zelena bila moja dolina“, zauvijek.

BILTEN F.C. WREXHAM UOČI UZVRATNE UTAKMICE

Ove godine HNK „Rijeka“ spominje se triju velikih događaja u svojoj bogatoj 72. godišnjoj povijesti. Točno prije šezdeset godina „Rijeka“ se poslije jedanaestogodišnjeg posta, 1958. godine, trijumfirajući u legendarnim kvalifikacijama u kojima je briljirao vratar Eugen Ravnić – vratila u Prvu ligu. Prije četrdeset godina, 1978., osvojivši Jugokup, Kup maršala Tita, „Rijeka“ je osvojila prvi državni trofej u povijesti riječkog nogometa. Zahvaljujući tom osvojenom Jugokupu „Rijeka“ je iste godine prvi put zaigrala u europskom natjecanju, ondašnjem Kupu pobjednika kupova. Do tada je „Rijekin“ najveći uspjeh bilo igranje u finalu Balkanskog kupa, a igrala je i u Rappan-kupu.

Ali, to je bilo samo „segmentno europeiziranje“.

Trijumfalne prvoligaške kvalifikacijske utakmice 1958. godine nisam  gledao, tada sam još živio u Crikvenici. U kolovozu tog ljeta, međutim, s roditeljima sam bio desetak dana u Beogradu pa smo na Karaburmi moj dobri otac i ja, obojica zaljubljenici nogometni, bili uistinu među rijetkima iz Hrvatskog primorja koji su gledali prvu prvoligašku prvenstvenu utakmicu „Rijeke“.

NA OBALI CIRIŠKOG JEZERA – Josip-Bepo Španjol, 1978. generalni tajnik NK Rijeka i Mišo Cvijanović-Cvijo

I iznenađujuću, ali zasluženu pobjedu „Bijelih“, protiv beogradskog „Radničkog“(3:2), koji je prethodne 1957/58. sezone bio jesenski prvak, a na kraju viceprvak iza „Dinama“. U „Radničkom“ su tada igrali reprezentativci: Vidinić, Ljubenović, Petaković, Rade i Ljuba Ognjanović, vrsni strijelac Prljinčević.

Osvajanje Jugokupa sam, naravno, pratio kao novinar „Novog lista“ i dopisnik zagrebačke „SN-revije“ i beogradskog „Tempa“, visokonakladnih sportskih tjednika i još nekih sportskih i inih novina, a bio sam i glavni i odgovorni urednik lista NK „Rijeka“. Baš kao čelnik lista „Rijeke“ i stalni suradnik „SN-revije“ prije točno četrdeset godina izvještavao sam iz Züricha s izvlačenja parova u evropskim nogometnim kupovima, u kojem je prvi put „u bubnju“ bila i „Rijeka“.

U HOTELU „ATLANTIS“

Slobodan Ćosić, jedan od osnivača beogradske »Crvene zvezde« i godinama njen uspješni generalni sekretar, jedno vrijeme i Nogometnog saveza Jugoslavije, tada je kao penzioner bio savjetnik u Nogometnom klubu »Rijeka«. Josip-Bepo Španjol bio je generalni tajnik »Bijelih« s Kantride, a Pero Šegon vozač predsjednika SOUR-a »Adriagradnja« Ljube Španjola, inače i predsjednika »Rijeke«. Pod vodstvom Ljube Španjola i trenera Dragutina Spasojevića kapetan Radin i drugovi te su godine ne samo osvojili Kup maršala Tita iliti Jugokup, nego i igrali izvanredan nogomet.

Slobodan Ćosić, Bepo Španjol, Pero Šegon i ja, svatko u svojoj ulozi, »Adriagradnjinim« smo se automobilom uputili iz Rijeke prema Zürichu. Prolazeći Italijom, Austrijom, Lichtensteinom i Švicarskom pod znalačkom „komandom“ dobrodušnog Pere Šegona ugodno smo i sigurno stigli do cilja, Züricha. Bepo je potamanio brdo slasnih talijanskih, austrijskih i švicarskih bombona, a o čokoladama da i ne govorim.

Zato je sutrašnjeg prijepodneva prije povijesnog izvlačenja parova pio samo – gorču kavu. U  Hotel »Atlantis«, iz grupe „Sheraton“, iznad Züricha, nadomak šume, s predivnim pogledom na Zürich i ciriško jezero i crno-bijele krave na travnjacima ispod hotelskih balkona i prozora, stigli smo dan prije izvlačenja parova svih triju tadašnjih evropskih kupova – Kupa prvaka, Kupa pobjednika kupova(KPK) i Kupa UEFA, dakle već 9. srpnja 1978. godine. Sutradan se ime Nogometnog kluba »Rijeke« (doduše na panou ispisano samo kao – Nogometni Rijeka!) u velikoj dvorani Hotela »Atlantis« prvi put zavrtjelo u kuglicama sudbine nekog velikog evropskog klupskog kupa.

NEZABORAVNI DOBRI ČIK

Nakon što smo se smjestili u sobama, osvježili i preobukli, prije večere prošvrljali smo foajeom »Atlantisa«, u kojem je već vrvjelo kao u košnici. Oko nas sve sami uglednici, dičnici i moćnici evropskog i svjetskog nogometa, utjecajni klupski i savezni predsjednici, legendarni treneri, redom nekadašnji nogometni asovi. Lagao bih kada ne bih priznao da nama trojici mlađih oči nisu sijevale i ulijevo i udesno. Hladnokrvan i smiren bio je  samo Slobodan Ćosić, koji nam je polutiho poručio: »Samo ćemo da im klimnemo glavama, a onda će svi da dođu za naš sto’!«. Znajući da Beograđani umiju biti i hvalisavci, što bi oni rekli hvaldžije, zericu sam u to i posumnjao, iako je bata Ćosi to bilo – četrdeseto takvo izvlačenje! Naravno da nisam  bio u pravu.

Za naš je stol najprije došao Zlatko Čajkovski-Čik, tada novoangažirani trener »Züricha«, inače jedan od najboljih jugoslavenskih i svjetskih pomagača svoga vremena, s Jugoslavijom osvajač dviju srebrnih olimpijskih medalja (1948. i 1952.) i sudionik dvaju svjetskih prvenstava (1950. I 1954.). S legendarnim sam se Čikom upoznao devet godina prije, igrajući u selekciji zagrebačkih novinara protiv ekipe zagrebačkih glumaca i humorista. Na Maksimiru smo igrali u predigri veteranskog nadmetanja ex-reprezentativaca Jugoslavije i Mađarske pa nas je u drugom poluvremenu gledalo čak nekoliko desetaka tisuća posjetitelja. Moj veliki prijatelj, veliki novinar i čovjek, tada i suigrač Miro Rede (nekada prvotimac „Partizana“ i „Dinama“) tvrdi i danas da je bilo – četrdeset tisuća gledatelja.

Pobijedili smo rezultatom 4:2 i ja sam postigao jedan pogodak. Miro je snažno pucao s osamnaest metara, a vratar glumaca i humorista Brana Petrović (u TV-serijalu „Kuda idu divlje svinje“, nedavno repriziranom, igrao je osobnog vozača Verige (alias Jovana Ličine) jedva je odbio loptu. Utrčao sam i s desetak metara snažno pucao preko palog vratara u mrežu, radosno raširio ruke i uputio – zahvalan pogled Miri, kojeg sam zvao i uvijek zovem Redlijem. A propos, Mirin brat Tihomir dr.Rede bio je do mirovine ravnatelj Dječje bolnice na Kantridi, a i sada živi u Rijeci. Najčešće se vidimo u „Boi“, koju mi vremešniji i dalje zovemo „Dva lava“ (u grobničkom vicu – par lavi), u kojem je na redovitoj ćakuli s Ivanom Brnelićem, nekada poznatim riječkim gospodarstvenikom, jugoslavenskim ambasadorom i hrvatskim veleposlanikom u Austriji i Poljskoj.

NOVINAROV KAK DREKA

Uvijek se spominjem dviju anegdota s te daleke drage maksimirske večeri. U jednom trenutku mi smo novinari mijenjali igrača, ali je punašni dragi Zula (Vladimir Anzulović, tada dopisnik beogradskog „Sporta“, a poslije sportski komentator TV Zagreba) nešto sporije izlazio s travnjaka, a njegova zamjena prebrzo kročila na travnjak. Utakmicu je s tribina komentirao humorist i komičar Viki Glovatzky (inače rođen u Rijeci!) upamćen i kao divni interpretator „Starog fijakera“. Dobri je Viki u tom trenutku rekao: “Ovih novinarov je kak dreka!“ – i izazvao gromoglasan smijeh i pljesak publike.

PRVI PUT NA EUROPSKOM PANOU – Ždrijeb je odredio da da u prvom nastupu u Kupu pobjednika kupova Rijeka bude domaćin velškom Wrexhamu.
„RIJEKA“-„WREXHAM“ 3:0 (2:0)
RIJEKA, 13.rujna 1978. – Prva utakmica 1.kola Kupa pobjednika
kupova:“Rijeka“-„Wrexham“ 3:0 (2:0).
Stadion na Kantridi, 10.000 gledatelja.
Vrijeme svježe, teren dobar za igru.
Sudac: Paolo Bergamo 9, pomoćni suci: Materassi i Tanni (svi iz Italije).
Korneri: “Rijeka“ 12, „Wrexham“ 3.
Crveni karton: Roberts („Wrexham“).
Strijelci: Tomić u
35′, Durkalić u 43′ i Cukrov u 72′.
„RIJEKA“: Avramović 7( od 81′ Ravnić -), Machin 7, Hrstić 7, Cukrov 9, Radin 7, Juričić 8, Durkalić 7, Fegic 8(od 77′ D.Bursać-), Tomić 7, Ružić 9 i Desnica 8
„WREXHAM“: Davies 7, Hill 6, Whittle 6, Davis 6, Roberts 7, Thomas 7, Shinton 6, Sutton 6. McNeil 6(od 76′ Williams -), Lyons 7, Cartwright 7
„WREXHAM“-„RIJEKA“ 2:0 (0:0)
WREWXHAM, 27.rujna 1978. – Uzvratna utakmica 1.kola Kupa pobjednika kupova: “Wrexham“- „Rijeka“ 2:0 (0:0)
Stadion „Wrexhama“, gledatelja 12.000.
Vrijeme prilično hladno, teren tvrd
Sudac: Roll (Luxembourg) 6.
Strijelci: McNeil u 54′ i Cartwright u 64′.
Žuti karton: Hrstić.
„WREXHAM“: Davies 7, Hill 7, Whittle 6, Davis , Cegielski 7, Thomas 9, Shinton 7, Sutton 6 (od 60′ Lyons 6), McNeil 7, Williams 6 (od 84′ Griffits -), Cartwright 7
„RIJEKA“: Avramović 9, Machin 8, Hrstić 7, Cukrov 8, Radin 7, Juričić 8, Durkalić 6 (od 60′ Car 5), Fegic 7 (od 77′ D.Bursać -), Tomić 5, Ružić 6, Desnica 5

Druga je anegdota iznjedrena za vrijeme glavne utakmice. U jednom je trenutku na Maksimiru nestalo struje, zavladao je sveopći mrak. Igrači Jugoslavije i Mađarske povukli su se u svlačionice čekajući povratak električne rasvjete. Kada je Maksimir opet obasjan svjetlošću ugledali smo Čika kako trči uz rub travnjaka. Veliki nogometni zaljubljenik nije si htio dozvoliti da se „ohladi“ i nespreman nastavi igrati. Takav je bio veliki Čik. Dvije godine potom Čika sam, kao trenera „Dinama“, intervjuirao i nacrtao uživo. Ne, nije se potpisao punim imenom i prezimenom, ispod svoje karikature samo je „štampanim“ velikim slovima napisao – ČIK.

AUTOGOL S PUSKASOM

Poslije Čika za naš je stol sjeo Ferenc Puskas, jedan od najslavnijih svjetskih nogometaša svih vremena, inače Čikov izravni protivnik u nadmetanjima Jugoslavije i Mađarske – „desetka“ protiv „četvorke“. Zahvaljujući Slobodanu Ćosiću uživo sam crtao slavnog Puskasa, koji se sa smiješkom potpisao na netom nacrtanu karikaturu. Nažalost, poslije sam zabio neoprostiv autogol. Za „SN-reviju“ sam se izvještajem za cijelu stranu telefonom javio odmah poslije izvlačenja, a za tekst u idućem broju poslao i tu originalnu, dragocjenu karikaturu. Katastrofa! Karikatura nekom omaškom nije objavljena uz tekst, a nije mi  – ni vraćena. Nikada je neću prežaliti. A već su postojali fotokopirni aparati…

Poslije se bata Ćosi i nama pridružio i jedan od najčuvenijih svjetskih trenera, Rumunj Stefan Kovacs, tvorac najslavnije momčadi »Ajaxa« i „totalnog nogometa“. Bepo je te večeri čuvene  zlatne riječke morčiće darovao tadašnjem predsjedniku UEFA-e dr. Artemiju Franchiju, koji će nekoliko godina poslije toga poginuti u prometnoj nesreći. Vidjeli smo slavnog vratara Pericu Radenkovića iz „Münchena 1860“, slavnijeg u Njemačkoj nego u Jugoslaviji, koji se, kao sin  beogradskog pjevača, u Deutschlandu proslavio i pjesmom-pločom „Ich bin Radi, ich bin Koenig“ („Ja sam Radi, ja sam kralj“), koja je 1965.

Prodana u 400.000 primjeraka. Dolazili su i drugi, Alf D.Arcy, Tom Lawrence, Ursula Kraehenüehl, popularno zvana „Radmila“, trener Tomislav Kaloperović, predsjednik „Partizana“ Nikola Lekić, vojni pilot koji je probijao zvučne zidove, ali i podletio mostarski most pa su mu skinuli nekoliko činova. Došao je i rječiti predstavnik „Crvene zvezde“ Bane Vukosavljević, u Švicarskoj još od igračkih dana, Gojko Škrbić predstavnik „Hajduka“…. Za neke od njih „Rijeka“ je bila nepoznanica, čak su se čudili kako je uspjela trijumfirati u Jugokupu. Ali, Ferenc Puskas je mudro je zaključio: “Kad je „Rijeka“ uspjela nadmašiti sve jugoslavenske klubove, mora vrijediti!“.

ISKUSNIK I POLIGLOT SLOBODAN ĆOSIĆ

S Puskasom se ponešto moglo pričati i našim jezikom, a nogometni iskusnik i uvaženik Slobodan Ćosić mijenjao je jezik sporazumijevanja prema sugovornicima: francuski, njemački, španjolski, engleski, s Puskasom i pokoju mađarsku frazu. A poslije svakog rastanka bilježio natuknice razgovora u svoj notesić. A propos, to je činio i za svake tradicionalne konferencije za novinare, četvrtkom, na Kantridi: tko je sve od novinara bio, tko je što pitao, što je trener Spasojević odgovarao. I tako svakoga dana, mjesecima, godinama, desetljećima… I na kraju dana očas utonuo san, poput bebe.

Koliko su griješili ljubomorni zluradnici s Kantride, optužujući predsjednika Ljubu Španjola: “Angažirao je Ćosića da mu kupuje suce!“. Suce su kupovali i mnogi bezveznjaci, za to nije trebalo mnogo pameti, a novca jest. Slobodan Ćosić je uistinu bio savjetnik, tko je želio učiti imao je što naučiti od bata Ćose. Jedan je bio Slobodan Ćosić.

TOČNO U PODNE

TRENUTAK POVIJESTI – Gospodin M.Georges, jedan iz vrha UEFA-e, upravo čita ceduljicu s tekstom, doslovno – NOGOMETNI RIJEKA. Kuglicu s tom ceduljicom desetak sekundi prije toga izvukao je dr.Artemio Franchi, predsjednik UEFA-a (desno)..(Snimio Mišo Cvijanović-Cvijo)

Sutradan, 10. srpnja 1978. godine, izvlačenje je počelo u znaku imena jednog od najslavnijih  westerna, neumrlog Garyja Coopera: »Točno u podne«. Dr. Artemio Franchi u uvodnoj se riječi sjetio tada upravo preminulog legendarnog predsjednika madridskog »Reala« Santiaga Bernabeua, pod vodstvom kojega je kraljevski klub 1956. osvojio prvi Kup europskih šampiona, u natjecanju što ga je organizirala redakcija popularnog i utjecajnog francuskog sportskog lista »L’Equipe«. Poznati urednik „L’Equipea“ Jacques Ferran tada je u Zürichu poseban pehar predao predsjedniku »Liverpoola«, apsolutnog klupskog prvaka Evrope. Nas četvoricu iz Rijeke, naravno, najviše je zanimalo koga će sudbina odrediti „Rijeci“ za prvog protivnika u Kup pobjednika kupova.  Inače prividno flegmatičan, najnestrpljiviji je bio generalni tajnik »Rijeke« Bepo Španjol, prvi predstavnik riječkog kluba na izvlačenju parova u tako eminentnom evropskom klupskom natjecanju. Budući da sam tada u Zürichu bio jedini novinar iz Rijeke, a i Hrvatske, latio sam se i fotoaparata. I uz ostalo  snimio UEFA-ina odličnika M. Georgesa koji je pročitao dvije riječi ispisane na ceduljici iz kuglice koju je izvukao dr.Artemio Franchi – Nogometni Rijeka.

SVE JE STALO U 40 MINUTA

Od 12 do 12.40 sati sve je u velikoj dvorani Hotela »Atlantis« bilo obavljeno.  U samo četrdeset minuta stao je uvodni govor dr. Artemija Francchija, prozivka svih predstavnika klubova i šezdeset i četiri izvučena para u trima evropskim natjecanjima, Kupu prvaka, Kupu pobjednika kupova i kupu UEFA i smjesta otisnutih listi parova, na raznobojnim papirima.  Nama iz Rijeke, naravno, najvažnije je bilo izvlačenje parova u Kupu pobjednika kupova. Izvlačio je dr.Artemio Franchi, predsjednik UEFA-e, a parove je čitao uvaženi član iz vrha UEFA-e M.Georges. Prvi par: „Sporting“ (Portugal) – „Banjik“ (Poljska)! Drugi, treći, četvrti… Nikako „Rijeke“! Dobro je, mislili smo, prošla je „Barcelona“, odoše i „Magdeburg“, „Ipswich“, AZ 67… Ali, odoše i Ciprani, Finci, Rumunji… Konačno! Dvanaesti par: NOGOMETNI RIJEKA (baš je tako ispisano i pročitano) – „Wrexham“(Wales). Nestade grča iz nas, opustismo se. Bepo se suzdržava od optimizma, ali bata Ćosa razvukao lice u osmijeh: “Dobro je, dobro!“.

KREATOR IGRE POBJEDNIČKE RIJEKE – Milan-Minta Ružić u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije

Porijeklom otočanin, Rabljanin, Bepo Španjol je cijelo vrijeme puta i druženja prije izvlačenja tvrdio da će »Rijeci« pripasti neka »otočna« momčad, momčad s britanskog otoka – i pogodio. Naravno, nije mogao biti toliko precizan pa reći da će to biti nama do tada gotovo nepoznati »Wrexham«, pobjednik velškog kupa i jedan od najstarijih velških klubova. Onaj „Wrexham“, kojeg je prije pet godina u Kupu pobjednika kupova jedva eliminirao „Hajduk“, izgubivši u Wrexhamu rezultatom 1:3, a u Splitu pobijedivši 3:0. A 1976. godine reprezentacija Jugoslavije u kvalifikacijama za Evropsko Prvenstvo (odigrano u Beogradu i Zagrebu) u Welsu je s domaćinima odigrala samo 1:1. Ali, ruku na srce, i imena petorice »Wrexhamovih« velških reprezentativaca (vratar D. Davies, stoper G. Davis, veznjaci Thomas i Cartwright te napadač Robert) nisu nam se činila toliko važnim da ih „Rijeka“ ne bi nadmašila.

GOZBA DOSTOJNA STARORIMSKIH

Silno pražnjenje emocija od 12.41 ubrzo je zamijenjeno punjenjem još do nekoliko trenutaka prije toga grčem iščekivanja stegnutih želudaca. Bila je to gozba dostojna starorimskih, samo što ne ležasmo. I najiskusniji bonkulovići, oblapornici, u Bosni bi rekli i poguzije, došli su na svoje. Od svih silnih delicija iz mora i s kraja, koje je gotovo nemoguće izbrojati, nikada ne zaboravljam hladetine u obliku torti. U bistroj prozirnoj dželatini sljubljeni meso, plodovi mora i povrće. Da o famoznim sladoledima i vrhunskim drugim slasticama i ne govorim. Pamtim još nešto. Nitko se od odličnika i moćnika nije ustezao, nitko nije ni pomišljao na ručnu kočnicu. Ali ni zaboravljao svrhu dolaska – počeli su pregovori, ugovaranja susreta i detalja u vezi s njima. I prijateljske ćakule, većina tog nogometnog plemstva viđala se na izvlačenjima godinama.

Jesmo li na tom najvećem nogometnom vašaru Europe samo Bepo Španjol i ja bili jedini istinski debitanti? Možda…Telefonom smo rezultat ždrijebanja odmah javili Kantridi i nemalo se iznenadili kada nas je neumorna Vera Viličić obavijestila da je već doznala da je „Rijekin“ protivnik – AZ 67! Dobro je, naša je taština zadovoljena – ipak smo prvi javili točnu vijest.

SVAKA ČAST PERI ŠEGONU

Na povratku smo cijelim putem pričali o Wrexhamu, kombinirali  kako bi valjalo putovati, možda čarterom-avionom do Manchestera, a ostatak autobusom (što će biti i ostvareno). Nastojali smo si predočiti koliko u odnosu na naše asove vrijedi tih pet velških reprezentativaca, nadali se da će na prvom susretu, 13. rujna, Kantrida biti puna i glasna. Gotovo neosjetno pridružili smo se Bepu u  tamanjenju slasnih bombona, tonući sve dublje u noć i umor. Božanstvenu smo ledenu kavu ispijali na domak usnule Cortine d’Ampezzo, a do Udina zaludu tražili primjereno prenoćište. Zaključili smo da furamo do kraja, do naše Rijeke.

…U neko se doba pojavila ondašnja talijansko-jugoslavenska granica na Kozini, zapravo Krvavom Potoku, za njom Matulji, Rijeka, snena Kantrida. Ljudina je bio i ostao naš Pero Šegon. Koji bi to drugi vozač izdržao?

ZÜRICH TRI DESETLJEĆA POSLIJE

…U Zürichu sam posljednji put bio prije devet godina. Pošao sam radi intervjua s nekada najslavnijim našim kuharom Stevom Karapandžom, Kordunašem, čija je supruga Renata iz roda Slanih (Slany) iz Kraljevice, od kojih bijaše i plemeniti direktor i glavni urednik „Novog lista“ Milan Slani. Karapandže su sada – Lovranci. I ne samo radi toga. Intervjuirao sam i slavne jugoslavenske ex-reprezentativce Željka Perušića i Ilijasa Pašića (svojedobno i trenera „Rijeke“), koje, nažalost, više nikada nisam vidio. Koju godinu potom otišli su putem dobrih spominjanja.

Bio sam i u domu velikog nogometaša i džentlmena, zvanjem i zasluženom švicarskom mirovinom dentista Željka Matuša – najtrofejnijeg hrvatskog reprezentativca! Ne brzajte mlađi štioci moji i ne nudite odmah kontru s Lukom Modrićem – dok nadajmo se sada u Moskvi ne postane kapetan svjetskog prvaka. Luka se nauživao klupskih španjolskih i evropskih naslova, ali ako sada u Moskvi Hrvatska ne osvoji naslov prvaka – u reprezentativnim natjecanjima neće nadmašiti  dr.Željka Matuša, koji desetljećima ljetuje u svojoj kući u Novigradu. S reprezentacijom Jugoslavije Matuš je osvojio olimpijsko zlato u Rimu 1960., drugo mjesto na prvom Kupu evropskih nacija (što je ubrzo prerastao u Evropsko prvenstvo) 1960., a na Svjetskom prvenstvu u Čileu 1962. osvojio četvrto mjesto. Uz to je s „Dinamom“ 1958. bio prvak, a 1962. i 1965. osvojio Jugokup. I ostao samozatajan.

KAO IZ BAJKE – Langollen
PIJE, A NE JI
U Wrexhamu je većina nas Riječana prvi put na Otoku zalogajila klasični engleski doručak, prženu kobasicu i pancetu, jaje na oko i zapečeni grah, uz vrući tost iz metalnih rešetki i odličan maslac. Takvom doručku nismo mogli odoljeti iako smo prethodnu, prvu našu velšku noć, probdjeli gotovo zore. A prvom nas je večerom, u velškoj bazi „Rijeke“, lijepom, decentnom, starinskom Llangollenu, i takvom hotelu, častila uprava Kluba. Gastro-kralj večere bio je, naravno, izvanredni engleski biftek. U
vrhunskom je restoranu, naravno, bio i vrhunski konobar. „Igrom“ nalik jednom od meni najdražih svjetskih vezista Luisitu Suarezu, kreatoru igre moćne španjolske reprezentacije i trijumfalnog milanskog „Intera“ u šezdesetim prošlog stoljeća – imao je sjajan pregled igre, nikamo nije ni žurio ni kasnio. Ugađajući doslovno svakom gostu, ali ni u primislima servilno, već gospodski.
E, ali s nama je bio i naš dragi kolega Milan-Mićo Perović. I? Od tog nezaboravnog bifteka odrezao je samo jednu feticu, veličine pučkoškolske gumice i – završio s jelom. Bože, kako ga je je pogledao konobar! Bila je to uvreda bifteku, renomiranom hotelu i restoranu, kuharu, konobaru… Nismo mu, nažalost, ni pokušali objasniti o čemu se radilo.
Dobrodušni Mićo Perović je, da se ne lažemo, volio popiti otavić vina, dobro i otavić po otavić, ali nikada nije bio od jela. Znao bi na veloj placi, gdje ga je većina prodavača poznavala i voljela, pojesti jedan čvarak, krišku naranče… Mojoj generaciji, a i mnogima prije mene, pojam je bio nekadašnji jugoslavenski nogometni „olimpijski tim“ (Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek i Zebec – svi odavna u dobrim spominjanjima, kao i Mićo). Kada su ti asovi svjetskog nogometa zašli u neke godine počeli su ćelaviti, debljati se, pobolijevati… Jedini je zadržao vitkost, da ne kažem mršavost, kosu i boju kose Bernard Vukas-Bajdo. (Iako će prvi od „olimpijaca“ otići u dobra spominjanja). Dobri je Mićo imao kratko, ali čvrsto objašnjenje:
-Pije, a ne ji!
Eh, da je to znao konobar u Llangollenu.

Tog snježnog prosinca 2009. godine jedne sam večeri u Hotelu »Krone«, u srcu Züricha, u kojem obožavam švrljati starom gradskom četvrti, poželio naručiti buđenje, ali se nikako nisam sjetio kako se na njemačkom kaže – probuditi. Ustati je aufstehen, ali kako je probuditi. Srećom, u Švicarskoj se moguće sporazumjeti i bez u cijelom svijetu nadmoćnog engleskog jezika. Prešao sam na talijanski i upotrijebio glagol svegliare, probuditi, otud i naš žveljarin, budilica, koja se u središnjoj Hrvatskoj pohrvaćeno zove – vekerica. Vekerica! Aufwecken, also, probuditi. Je sad, a onda… Posljednjeg dana tog mog švicarskog tjedna, u utorak poslije podne, pak, poslije ćakule s legendarnim kuharem Stevom Karapandžom i suprugom mu Renatom u njihovu restoranu »Sonne« u Ennetbadenu posjetio sam i obitelj školskog kolege i prijatelja moga sina Marka, Bekima Markua, u mladosti nogometaša bakarskog „Borca“. Vino, kolači ljubazne supruge, kava, igra s njihovim klincima Erikom i Davidom i – ostalo je još malo vremena do polaska vlaka prema ciriškoj zračnoj luci Klotten. Bekim me je kanio odvesti do aerodroma, ali za to više nije bilo vremena, vlak je bio brži. Dovezao me na željeznički kolodvor samo tri minute prije polaska vlaka. Kartu nisam ni dospio kupiti, ali sam se odmah javio kondukteru, koji mi je rekao da će me kupnja u vlaku nešto više koštati. Ma, neka košta! Glavno je da ne zakasnim na čekiranje i let do Zagreba. Vlak je baš švicarski krenuo i stigao do aerodrom u minutu točno. A kondukter? Nije se ni pojavio. U točnoj se Švicarskoj, valjda, nitko ne vozi bez unaprijed kupljene karte.

BUMBAR DOVEO  STRIJELCA PRVOG EUROGOLA „RIJEKE“

Tog ljeta 1978. »Rijeka« je obnoć ostala bez dvojice najboljih strijelaca. Milan Radović-Krlja, lukavi strijelac povijesnog »bijelog« pobjedonosnog pogotka u finalu Jugokupa protiv »Trepče« (1:0) morao je u vojsku, a  korpulentni nebeski skakač, golgeter i reprezentativac Miodrag Kustudić potpisao je ugovor sa španjolskim prvoligašem »Herculesom« iz Alicantea, gdje i sada živi. A uz novu prvoligašku sezonu čekale su je i dvije rujanske utakmice protiv »Wrexhama« u Kupu pobjednika kupova. Onda se jednoga dana na Kantridi obreo punašan dječak, da se nitko ne uvrijedi – nalik prodavaču kikirikija i sjemenki, koji je »Rijeci«, govorom beogradske periferije, ponudio rješenje: »Mogu da vam dovedem Edmonda Tomića!«. Trener »Rijeke« Dragutin Spasojević –Spaske, drčan i bez dlake na jeziku, neznancu je smjesta odvratio: »Ajde, mali, bježi tamo! Đe ćeš ti da dovedeš Tomića, najboljeg drugoligaškog strijelca!«. Tako je počela istinita životna priča desetljećima uspješnog beogradskog nogometnog menadžera Stanka Jovića, poznatijeg kao Bumbar, a dalekoga riječkoga ljeta 1978. maloljetnika, nogometnog zaljubljenika. Prije nekoliko godina Bumbar mi je u, nažalost pokojnoj oštariji „Barba Frane“ u Luki ulici, u društvu s njegovim velikim prijatelje, riječkim menadžerom Predragom Račkim-Pedom, pričao:

— Tadašnji vođa navale prizrenske »Lirije« Edmond Tomić davao je izvanredne golove. Bio je meta »Velike četvorke«, dakle »Dinama«, »Crvene zvezde, »Hajduka« i »Partizana«, ali sam ga  ja, tada još maloljetan, doveo na Kantridu! Direktno! Ne kao neki skaut ili pomoćnik menadžeru, sve sam napravio sam. Kako? U Rijeci je tada radio pokojni dr. Vinko Frančišković, veliki, veliki stručnjak za bubrege, njegova je ekipa tada prva kod nas presadila bubreg, a  Tomićev je otac bolovao na bubrezima. I to je bilo presudno. Tomić je radi očeva zdravlja odbio »Veliku četvorku« i došao u »Rijeku«. Od te sedamdes’osme meni je Rijeka bila druga kuća. Koliko sam od »transfera Tomić« zaradio? Pa to je gledajući sadašnjim očima – smešno. Mnogo smešno, ha, ha, ha. Ali, u to vreme je bilo mnogo, pogotovo meni, koji sam bio iz siromašne porodice. Odmah su me obukli, dobio sam odela od tvornice »RIO«, a kupio sam i neki jeftin auto. Ali, još nisam mislio da ću ja od toga da živim. Ipak, ubrzo je krenulo… Ubrzo mi se, da se ne lažemo, osladilo. U Rijeci sam imao fenomenalnu saradnju sa Spasketom, Ćirom, Brnčićem, sa svima sam ostao zauvek dobar, ostavili su dubok trag u mom životu, bili su korektni, gledali su me kao da sam njihovo dete, sva trojica. Nije išlo samo sa Skoblarom, ne znam iz kojeg razloga. A posle pobede »Rijeke« nad »Partizanom« (3:0) u posljednjem susretu bivše jugolige u Grčku sam odveo – Roberta Palisku. Paliska je ostavio je fenomenalan utisak u Grčkoj. To je, nažalost, bio moj posljednji posao sa »Rijekom«.

Posle Tomića Bumbar je u »Rijeku« doveo golmana Nesheta Zhavelija (također iz Prizrena!), pa braniča i napadača Nebojšu Malbašu, vratara Jovana Savića, napadača Duška Lukića iz »Zvezde«, vezista Punišića iz »Vojvodine«… A onda je došao rat, došla su i nogometna druga vremena – Bumbar je tržište našao u Italiji, u Serie A. I odlično zarađivao…

RAPSODIJA NA KANTRIDI, AVRAMOVIĆ SPASITELJ U  WREXHAMU

»Rijeka« će u prvoj utakmici Kupa pobjednika kupova na Kantridi odlično igrati i uvjerljivo pobijediti »Wrexhama« 3:0, a prvi će pogodak postići baš Edmond Tomić i pobrati aplauze. Nažalost, u uzvratnoj utakmici Edmond Tomić će kod rezultata 0:0 – prokockati stopostotnu priliku. Vratar Avramović obranio je loptu poslije sjajnog udarca domaćeg napadača i odmah je ispucao do centra. Na nju su krenuli Tomić i domaći branič, kojeg je lopta preskočila pa je Edmond sam krenuo prema velškom vrataru i – nije postigao pogodak! Taj je Tomićev promašaj bio vjetar u leđa osokoljenim domaćinima. Velšani su u drugom poluvremenu silno jurišali, postigli dva gola, uragan Velšana sabio je „Rijeku“ gotovo u njen šesnaesterac. Ali, Avramović je branio i moguće i nemoguće i praktički odveo „Bijele“ u drugo kolo Kupa pobjednika kupova. Iako smo se do posljednjeg sučevog zvižduka tresli poput metalnih, montažnih tribina „Wrexhamovog“ stadiona. Na kraju smo, zahvaljujući ponajprije i ponajviše Avramoviću, kojem smo svi izvjestitelji dali visoku ocjenu 9, bili presretni porazom od samo 0:2, dostatnim za ulazak u drugo kolo KPK-a.

PLEMENITA, DOSTOJANSTVENA TUGA – Kako je bila zelena moja dolina na filmu, Gruffyd(glumi Walter Pidgeon), Gwilym Morgan(Donald Crisp) i Huw Morgan(Roddy McDowall)

Radojko Avramović jedan je od najboljih vratara u povijesti „Rijeke“, za koju je od 1974-1979. Branio na 119 prvenstvenih utakmica. I obrane u Wrexhamu popločile su mu put do Engleske, bio je prvi nogometaš „Rijeke“ koji je zaigrao u najelitnijoj ligi postojbine nogometa. Branio je (1979-1983.) za „Notts County“, a potom za „Coventry City“ (1983/84.), a jednom i za reprezentaciju Jugoslavije. Godinama je trener i izbornik po Aziji i Kuvajtu, a kad navrati u Rijeku obavezno se nađe sa suigračima i starim prijateljima.

Edmond Tomić u „Rijeci“, nažalost, nije uspio zamijeniti ni Radovića ni Kustudića. Odavna je potpuno izvan nogometa, danas kao 62. godišnjak živi i radi u Austriji. A tako je lijepo počeo povijesnim pogotkom „Wrexhamu“, 13.rujna 1978.godine…

KAKO JE ZELENA BILA MOJA DOLINA

Sa žiteljima malog Wrexhama družili smo se i obdan i obnoć kao da se znamo odavna. Neki od tih slučajnika, poput liječnice Glende Johnson i njenog supruga, umirovljenog oficira, čak nam jedne nezaboravne noći u malom pubu nisu dali doći do novčanika. Piće? Čisto „betoniranje“! Na eks viski, a potom golema krigla piva s nekoliko kapi soka od limuna. I tako redom. Ne, nije to bilo zbog toga što sam im iskreno rekao da mi je u pubertetu knjiga »Kako je zelena bila moja dolina«, saga o velškim rudarima i ljubavi, ljubavi između muškarca i žene, ali i sveopćoj, ljudskoj – bila najdraža. Kada sam Vojkana Bižića zamolio da im prevede i završne riječi u romanu, koje sam zapamtio zauvijek, a izgovara ih mali Huw Morgan, kada sam rekao da sam kao pubertetlija kao moju prvu ljubav zamišljao kao Keinwen,  bračni par Johnson pogledao me je  takvom zahvalnošću u iskrenim očima da mi je bilo neugodno.

NAJTROFEJNIH HRVATSKI NOGOMETNI REPREZENTATIVAC – Željko Matuš u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije

Pisac Richard Dafydd Llewellyn i sam je u dijelu života bio rudar, a poslije drugog svjetskog rata kao novinar izvještavao je sa suđenja nacističkim vođama u Nüernbergu. Naravno da mi je drag bio i istoimeni film iz 1941.godine, u režiji Johna Forda, u produkciji Darryla F.Zanucka, premijerno prikazan u New Yorku 28. listopada 1941. Od svih glumaca u filmu najdojmljiviji mi je bio veteran Donald Crisp, koji igra oca Morgana, rudara, a kao dječak od dvanaest godina živio sam u liku njegova sina, mog gotovo vršnjaka  Huwa Morgana, kojeg je igrao Roddy Mc Dowal, iako je najslavnija bila lijepa Mauren O’ Hara u ulozi Angharad, a muževan Walter Pidgeon kao Gruffydd.

…Vozeći se autobusom od Manchestera do Wrexhama i natrag pjevušio sam dio nekih  pjesama slavnog Velšanina Toma Jonesa i sjećao se igara i golova Johna Charlesa, jednog od najboljih i najslavniji velških nogometaša svih vremena i mog miljenika iz dalekog „Juventusa“ u kojem je dominirao navalni trio Boniperti, Charles, Sivori. Kakvi su to asovi bili. A oči nisam skidao s  brežuljaka od jalovine, ozelenjelih travom, stvarnih i nestvarnih spomenika teškom životu velških rudara. I u mislima po tko zna koji put čitao roman „Kako je zelena bila moja dolina. Hvala nogometu i „Rijeci“ što su me prije četrdeset godina darovali Walesom, zemljom rudarskom i ljudskom, u koju me put više nikada nije odveo.

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }
error: Sadržaj je zaštićen !!