[FOTO] Predstavljena knjiga Ervina Dubrovića „Slikarstvo u Rijeci 1891. – 1941.“
Autor: Marina Pauletić 05.04.2025
Kada je prije više od tri desetljeća započeo istraživanje, Dubrović je bio uvjeren da će mu trebati mnogo manje vremena da napiše sustavnu povijest modernog slikarstva u Rijeci.
Rijeka – Sinoć je u Muzeju grada Rijeke, „Kockici“ predstavljena knjiga Ervina Dubrovića „Slikarstvo u Rijeci 1891. – 1941.“. Djelo je posvećeno razdoblju od rađanja moderne umjetnosti do razdoblja razvijenog modernizma, od prvih impresionista do posljednjih međuratnih kubističkih i futurističkih slikara. Tadašnja Rijeka je kozmopolitski i nacionalno složen grad, a uzmu li se u obzir i susjedni kulturni i umjetnički krugovi, poput Opatije i Sušaka, onda se mora ustvrditi da, uz domaće umjetnike školovane na akademijama i umjetničkim školama u Veneciji, Beču, Budimpešti i Zagrebu, ovdje povremeno djeluju i umjetnici koji dolaze iz Venecije, Trsta, Beča i Budimpešte, te im je dio opusa vezan uz Rijeku i Primorje.
Knjiga nastoji čim temeljitije prikazati raznovrsne pojave i velik broj umjetnika. Osim štafelajnih slikara i njihovih djela (Giovanni Fumi, Leontine Littrow, Fran Pavačić, Giovanni Butcovich, Josip Moretti Zajc, Enrico Fonda, Carlo i Marcello Ostrogovich, Romolo Venucci, Ladislao de Gauss…), prikazuje ilustratore te fotografe povezane s umjetničkim krugovima. Prikazane su i stropne i zidne slike (alegorijski ciklusi) te odnos umjetnosti i vlasti. Na taj se način sintetski obuhvaća širi prostor od uskoga područja grada Rijeke u razdoblju od 1891. do 1941. godine, što znači Sušak i Opatiju.
Kada je prije više od tri desetljeća započeo istraživanje, Dubrović je bio uvjeren da će mu trebati mnogo manje vremena da napiše sustavnu povijest modernog slikarstva u Rijeci, od prvih pojava plenerizma i impresionizma do futurizma i kubokonstruktivizma do posljednjih umjetničkih zbivanja uoči Drugog svjetskog rata. U Rijeku tada dolaze, u njoj slikaju i izlažu poznati umjetnici, priređeno je i nekoliko velikih međunarodnih izložbi. Riječki su umjetnici pak upoznavali najnovija umjetnička zbivanja i stjecali poticaje na akademijama i u umjetničkim krugovima u Veneciji, Firenci, Rimu, Trstu, Beču, Munchenu, Budimpešti i Zagrebu. To je poticalo stalna gibanja umjetnika, njihove dolaske i odlaske. Tko pripada ovamo, a tko ne, tko je ovdašnji a tko nije? Riječki umjetnik može biti i onaj tko je nedavno pristigao, bez obzira na strano podrijetlo i kulturu. Jedan od kriterija nalazimo u naslovu knjige Borisa Gunjevića i Predraga Matvejevića :“Tko je tu, odavde je!“ Pojam identiteta ne treba koristiti u jednini, radi se uvijek o množini – o nacionalnom, zavičajnom i mnogim drugim identitetima.
Knjiga je dugo nastajala ponajviše zato jer je ključna građa, slike riječkih umjetnika, bila nedovoljno poznata. Dubrović je mnoge od njih tek nedavno pronašao, neke i u udaljenim i neočekivanim zemljama i gradovima.
Najvažnija postignuća prvih riječkih izložbi 1891. i 1893. izvrsna je organizacija koju preuzima gradonačelnik Giovanni de Ciotta, okupljanje brojnih ljubitelja i kolekcionara te privlačenje zanimanja širokoga sloja građana (na svakoj od izložbi oko tri i pol tisuće posjetitelja u gradu od 30-ak tisuća stanovnika!). Izložbe su postale prvorazredan društveni događaj. Bile su prvi korak ka razvijanju likovne publike i poticanju tada još malobrojnih riječkih umjetnika, koji će sljedećih godina približili svoj izraz modernim kretanjima.
Prijelomni je trenutak u promjeni likovnog ukusa revijalna izložba koju priređuje Umjetničko udruženje lipnja1930. godine. Upravo se na toj izložbi suvereno nadmeće grupa modernih umjetnika koji donose nove umjetničke vrijednosti i zahtijevaju nove kriterije. Uslijedila je pojava ključnih imena, kao što su Giovanni Fumi, Fran Pavačić, Leontine Littrow i Romolo Venucci.
Rat koji je u našim krajevima izbio u travnju 1941. prekinuo je kontinuitet riječkog umjetničkog kruga. Poslije rata promijenilo se gotovo sve. Nakon dolaska Jugoslavije, većina je građana napustila Rijeku, kao i većina umjetnika. Konačno je 1980-ih započela suradnja dviju strana, a tek su se posljednjih godina čvršće povezale talijanske esulske s današnjim talijanskim i hrvatskim institucijama u Rijeci.
Nove su prilike omogućile i neophodnu međunacionalnu suradnju na knjizi. Dio suradnika koji se uključio u pribavljanje građe nasljednici su nekadašnjih riječkih ljubitelja umjetnosti, također skupljači i kustosi muzeja koji posjeduju slike riječkih slikara. Uz Muzej grada Rijeke, Muzej moderne i suvremene umjetnosti i Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, među najvažnijim izvorima građe su „Societa di Studi fiumani“ u Rimu i „Museo per la cultura Istriano-fiumano-dalmata“ u Trstu. Građu su također ustupili muzeji u Goriziji, Ljubljani, Grazu, Beču, Budimpešti, Zagrebu i Beogradu.
Izdavači knjige su Društvo povjesničara umjetnosti Rijeke i Muzej grada Rijeke. Velikog je formata, opsega 400 stranica, s preko 350 ilustracija, opremljena velikim brojem bilješki, bibliografijom i kazalom imena.
