[IN MEMORIAM] Ladislav Šošterić (1933. – 2025.): Odlazak posljednjeg starog majstora
Autor: Portal Torpedo 02.12.2025
Ladislav Šošterić (1933. – 2025.)Uz odlazak slikara Ladislava Šošterića
Napisao i fotografirao: Ervin Dubrović
Napustio nas je Ladislav Šošterić (Saršoni 1933. – Rubeši 2025.). Upravo su prije nekoliko tjedana kustosi Muzeja grada Rijeke počeli pripreme za njegovu retrospektivnu izložbu, koja će biti priređena 2027. godine.
Ladislav Šošterić je sin učitelja i učiteljice, Josipa Šošterića i Ane Rubeša, koji su se upoznali u Učiteljskoj školi u Kastvu. Rođen je u obližnjim Saršonima, kamo su mu oba roditelja upućena na prvo radno mjesto. Otac je potom radio u Gorskom Kotaru, u Razlogama i umro mlad u Delnicama. Mali je Ladislav potom zajedno s majkom selio od škole do škole. Tijekom školovanja u nižoj gimnaziji u Rijeci Ladislav je poželio upisati Školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu. Položio je prijemni ispit i pet godina stjecao umjetnička znanja i razne praktične vještine koje su tada morali poznavati „primijenjeni umjetnici“. Sa stečenom diplomom vratio se kući, u Rubeše, u djedovsku kuću.
Nakon odslužene vojne obaveze zapošljava se u osnovnoj školi Mateotti, te potom u Kazalištu lutaka, u kojemu ostaje dvadeset i dvije godine. Volio je posao lutkara i scenografa, koji je odgovarao njegovoj praktičnoj naravi rukotvorca. Radio je i poneku scenografiju za „veliko kazalište“, za „Ivan Zajc“, za Verdijevu Moć sudbine. Šošterić je ipak najviše volio slikanje. U prvim njegovim slikama još se ne vidi autorski pristup, no već početkom šezdesetih iskazuje izrazitu individualnost, način slikanja kojim se u riječkom umjetničkom krugu ističe kao jedan od vodećih umjetnika svoga doba.
Unatoč nenametljivoj naravi i sklonosti da djeluje podalje od javnosti, u osami svoga doma, rado prima brojne prijatelje, bivše učenike i poklonike njegova slikarstva koji mu često navraćaju. U kasnijim godinama, nakon prelaska u status samostalnog umjetnika, Šošterić gotovo više i ne izlazi iz svoje kuće, a svijet uglavnom vidi na televiziji. Jedini su mu izleti kada on i njegova Neda, profesorica biologije, jednom tjedno odlaze njezinom „peglicom“ na tržnicu u Rijeku. Moglo bi se steći dojam da je bio krajnje zatvoren i nedruštven no, naprotiv, bio je uvijek zainteresiran i zanimljiv sugovornik, dobro upućen u društvena zbivanja, naročito ona u umjetničkim krugovima, te je rado i zanimljivo pripovijedao razne priče, pretvarajući ih u duhovite dosjetke i anegdote iz svakodnevnog života. Nije se micao iz svoje kuće a znao je sve! Jednako su tako prštave i pričljive i njegove slike. Govorio je da svaka ima svoju priču.
Iako blage naravi Šošterić je imao naglašenu samosvijest i čvrste stavove. U povodu Nagrade grada Rijeke 1978. Moderna galerija – današnji Muzej moderne i suvremene umjetnosti, pripremio mu je samostalnu izložbu u Malom salonu na Korzu, tada najprivlačnijem i najpoželjnijem izložbenom prostoru u gradu. Takvu priliku, u organizaciji vodeće riječke umjetničke ustanove, nije dobilo mnogo Riječana. Međutim uoči samoga otvorenja Šošterić otkazuje izložbu! Nezadovoljan je katalogom; naime na naslovnoj stranici piše njegovo ime, međutim na poleđini je još većim slovima ispisana reklama za Delta motorno ulje! Glatko i bez premišljanja potpisuje izjavu koju je od njega zatražio Boris Vižintin, direktor Moderne galerije. Umjetnikova odluka priuštila mu je prilične nevolje iz kojih se nekako pokušavao izvući i ublažiti odgovornost zbog Šošterićevog otkazivanje već najavljene izložbe uoči samoga otvorenja.
Šezdesetih je godina Šošterić zajedno s Vladimirom Udatnyjem bio najzapaženiji riječki slikar. No koliko je god Udatny, koji je živio u središtu Rijeke, nasuprot Kazalištu, bio ambiciozan u društvenom djelovanju, toliko je Šošterić bio povučen u svome zaklonjenom skrovištu u Rubešima, podalje od Grada. Udatny je bio pokretač raznih inicijativa u umjetničkom udruženju kojega je nastojao učiniti što je moguće vidljivim i djelatnijim, nastojeći ga uključiti u društveni život. Nastojao je umjetnike i umjetnost približiti zajednici, pa je pisao i novinske prikaze i umjetničke kritike kojima se trudio stvarati i odgajati umjetničku publiku.
Usto je i osmišljavao kreativne suvenire i dekoracije za javne prostore. Šošterić, naprotiv, nije preuzimao nikakvu društvenu ulogu osim umjetničke. Čak je zbog svoga nezadovoljstva protestno istupio i iz Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske (današnji HDLU). Udatny je bio i umjetnik i javni djelatnik i čovjek kavane i noćnog provoda, a Šošterić je nakon odlaska iz Kazališta lutaka mirno živio sa svojom Nedom, u skladnom braku bez djece, bez ikakvih potresa i iznenađenja, radio u tišini i povučenosti, uporno slikajući iz dana u dan. Ne samo da nije nikad preuzeo nikakav društveni zadatak, nego se nikad nije potrudio na bilo koji način promicati svoju umjetnost, niti poduzeti išta u vezi s organizacijom vlastite izložbe, koju je ipak rado prihvaćao ako bi tko preuzeo obavezu da mu je priredi.
Takvo mu ponašanje u vrijeme najintenzivnijega umjetničkog rada, od početka 1960.-ih do kraja 1980.-ih, nije nimalo naškodilo. Pročuo se nakon osnivanja Riječke grupe u veljači 1961. godine. Ta je Grupa osnovana u znak svojevrsnog protesta protiv uspavanog i tromog ULUH-a. Pokrenuo ju je 1961. upravo gnjevni i prkosni Udatny, a članovi su joj, uz Šošterića bili još i Teodor Trick i Srđan Beader. No samo su Udatny i Šošterić bili pravi slikari. Druga su dvojica bili učitelji, dekorateri i ilustratori, kojima slikarstvo nipošto nije bilo u prvom planu. Šošterić se već na prvoj izložbi nametnuo svojim pristupom koji je do kraja zadržao svojevrsnu „klasičnu“, slikarsku crtu. Istrajao je u takvu pristupu unatoč svim mijenama ukusa i vodećih umjetničkih pojava, no tijekom tri desetljeća neumornog rada ipak se neizbježno mijenjao kao što se mijenjalo i sve oko njega. Počeo je raditi krajem pedesetih, u vrijeme kada slikarstvo nipošto nije bilo sklono pričanju dugih i složenih priča. On je međutim prikazivao svakodnevnu stvarnost s podosta patine i povijesnog taloga, jednim je okom uvijek gledao unazad i prikazivao „povijesnu ropotarnicu“, pridavao svojim slikama i podosta duhovitosti i ironije, zalazeći i u snoviđenjske i irealne prostore. I njegov je antipod Udatny, slikar krajolika i urbanih ambijenata, također nakratko zalazio u nadrealne prostore i, za razliku od Šošterića, potom pristupio i lirskoj apstrakciji. On je po vokaciji i prvotnom nagnuću bio glazbenik, koji je u mladosti profesionalno nastupao po zagrebačkim kavanama, pa mu je s tom glazbenom komponentom put do apstraktnog likovnog prostora bio gotovo prirodan.
Šošterić nikad nije prešao prag apstrakcije. On je, naprotiv, bio umjetnik – zanatlija, „primijenjeni“ koliko i „čisti“ slikar. Njegove su slike zadržavale očit zanatski pristup. Isprva je najviše slikao primorske kućice, barke i starinske interijere, s predmetima koji kao da su izvučeni s tavana, prekriveni talogom prašine i vremena, katkad doslovno zaogrnuti paučinom. Njegove su slike uglavnom zatamnjene, a minuciozno iscrtani predmeti izranjaju iz mraka.
No i on prolazi očite mijene. Isprva se govori o njegovu nadrealizmu, pa je zastupljen i na antologijskoj izložbi Nadrealizam i hrvatska umjetnost, što ju je Igor Zidić priredio u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1972. godine. Potkraj 1980.- ih iznova privlači pažnju na nacionalnom planu svojim „anakronističkim“ ciklusom. Pojam anakronizam jedan je od smrtnih neprijatelja modernista, no u doba postmodernista postaje omiljen zahvaljujući promociji na Venecijanskom bijenalu, sredinom 1980.-ih. Šošterićevo se tadašnje slikanje sretno podudarilo s općim trendom, proizašlim iz zamora od modernističke rigidnosti i beskrajne težnje za krajnjom čistoćom i dosljednošću, koja je slikarsko platno svela na plohu s nekoliko boja koje su jedni slagali više ili manje uredno, a drugi više ili manje neuredno, nervozno i razbarušeno. Treći su, pak, svoje slike sveli na golu slikarsku podlogu, prema kojoj su se neko vrijeme ponašali kao prema mrskom neprijatelju - prorezivali je, bušili, palili i mučili na još dovitljivije i bezdušnije načine.
Šošterić je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih zalazio i u i izvjesne kozmičke prostore i milenijska prostranstva. Odjednom ga spopada izvjestan ontološki pristup, opsjeda ga pitanje bitka i postojanja svijeta, zaokupljaju ga nesagledivi prostori i nespoznatljiv vremenski tok koji sve pretvara u prah. Njegovim su se slikama počela gibati svemirska tijela, a onda je svijet pretvorio u naslage neraspoznatljivih nakupina taloženih stoljećima i tisućljećima. Sredinom osamdesetih, posljednjih godina njegova uspona, pojavljuju se ciklusi Iz pozlaćenih okvira, Raspršeni svijet i Omaggio a Caravaggio. Preskače cijelu povijest moderne umjetnosti i vraća se u barok, u doba velikih majstora chiaroscura, od kojih mu je najveći uzor Caravaggio, gospodar svijetla i tame.
Pri kraju umjetničkog puta, 2015. Grad Kastav dodjeljuje mu nagradu za životno djelo. Svjetlani Hribar u intervjuu za Novi list, objavljenom 14. lipnja, rekao je: „Uvijek me zanimala prošlost, još u internatu u Pazinu obilazio sam šufite, sakupljao stare stvari, stolce, ure, crtao ognjišće…“
Kad je postalo jasno da konačno treba prirediti retrospektivu posljednjem riječkom starom majstoru, Muzej grada Rijeke poslao mu je svoje izaslanstvo. Razveselio se i ujedno ustvrdio da je sad već pomalo i prekasno. Izgledao je još podosta čilo, i nadalje razgovorljivo i veselo. Nismo mogli ni pomišljati da mu preostaje još tako malo vremena.
