[IN MEMORIAM] Napustio nas Ranko Lipovšćak: sjećanje na riječkog glumca i njegovu životnu priču

Ranko Lipovšćak ( Foto : Silvano Ježina )

Rijeka se oprašta od umjetnika čija je neobična životna priča ostavila trag i izvan kazališta

Rijeka ovih se dana suočava s još jednom tužnom viješću – preminuo je Ranko Lipovšćak, akademski glumac koji je zbog životnih okolnosti već na početku karijere napustio kazališne daske i svoj profesionalni put nastavio kao pekar. U spomen na njega, donosimo razgovor koji je s njim vodio Dragan Ogurlić, objavljen u knjizi „Ljudi na prijelazu stoljeća“, kao svjedočanstvo o jedinstvenom životu i vremenu koje je obilježio.

Negdje napola njegova životnog vijeka, Ranka sam stavio u knjigu "Ljudi na prijelazu stoljeća", u društvo zapravo odlazećih ljudi bogatih i neobičnih životnih iskustava. Bio je, dakle, Ranko uvjerljivo najmlađi u toj knjizi, ali uistinu s jednom od najneobičnijih biografija. Jer ne događa se baš svakoga dana ili svake godine, da se nadnaravno talentirani glumac otisne u obrt o kojemu ništa ne zna, pa u tome, voljom i radom, spektakularno uspije. To je bilo 2001. godine. Onda nas je petnaestak godina kasnije spojila jedna knjiga i jedna autorica, neki planovi koji su se brzo raspršili i što je poslije toga bilo ne znam ili ne želim znati. Ostao je ovaj razgovor, kojemu se rado vratim kad mi se život pretvori u šprancu. Život je kao kutija čokolade, ili: nikad ne znaš što ćeš izvući iz šešira. Tako sam ja shvatio Rankov put.

RANKO LIPOVŠĆAK, RIJEKA
Umjetnikov kruh svagdašnji
Kruh bi jednostavno trebao biti proizvod svake obitelji. Moj je cilj da naučim i potaknem ljude da sami peku kruh, da proizvode kruh za svoju obitelj, i da svaki takav kruh ima svoj okus, jer ono što je meni prekrasno nekom drugom ne odgovara. Moj krajnji cilj je da svaka obitelj ponovo peče kruh za sebe, kao što je nekad bilo. Dok to ne bude, ja ću peći za njih.

Riječki glumac Ranko Lipovšćak, kojega maleni prepoznaju kao postolara Martina iz Lutkarskog kazališta, a stariji kao karakternog glumca HKD teatra, odlučio je u svom životu učiniti radikalan rez. Postao je pekar. Ali ne onaj hipotetski, iz Bregovićeve pjesme. Ranko je postao pravi pravcati pekar koji danju melje, noću mijesi i peče, a jutrom razvozi svoje krušne proizvode.

Nije to, kaže 33-godišnji Ranko, nikakav očajnički niti nagao potez, premda ima veze s nepodnošljivom situacijom za slobodnjake u kulturi. Do toga da postane pekar, došlo je prirodnim putem.

– Naime, prije osam-devet godina dok smo kao obitelj živjeli u Zagrebu, upoznao sam jednog Dubrovčanina koji mi je dao izvrstan stari gospodarski recept za kruh od integralnog brašna, na bazi meda i s malo egzotičnih začina. To je kruh koji fermentira dva dana i kako sam tada imao puno vremena, ja sam ga pokušao proizvesti. Ispekao sam ga, a nekako u to vrijeme poklopilo se to s promjenama u ishrani, načinom gledanja na hranu, pa smo odlučili da više ne kupujemo smeće po dućanima, nego da proizvodimo kruh za svoje potrebe.

KRUH IZ POSLJEDNJEG VODENIČKOG MLINA
Tijekom vremena Rankov kruh postao je obiteljski kruh. Mijesio ga je jedanput tjedno i ta bi im količina bila dovoljna za čitav tjedan. Kombinirajući različite žitarice, eksperimentirajući s različitim tipovima kruha, s vremenom je razvio nekoliko originalnih tipova kruha.

Glavni Lipovšćakov kruh zove se vodeničar. Kruh osebujnog okusa iz tri vrste žitarica, obogaćen sjemenkama i začinima, imenom vodeničar krstio je Rankov prijatelj Bruno Kukuljan iz Martinova Sela, mlinar posljednjeg vodeničkog mlina u cijeloj županiji.

Drugi Rankov kruh je beskvasni, proizveden dvodnevnim procesom prirodne fermentacije pšenice, koji ne gubi svježinu ni nakon tjedan dana. Treći, raženi kruh, također se odlikuje dugotrajnošću, svježinom i posebnim okusom, a traže ga ljudi alergični na pšenicu. Za četvrti, kukuruzni kruh, Ranko je recepturu dobio od jedne kumice na zagrebačkom Dolcu. Uz to, naravno, proizvodi razna peciva i kolače.

– Smišljam i peti kruh, jer kažu da pravi pekar mora znati ispeći četrdeset vrsta kruha. Kako živimo u Rijeci na Martinkovcu, igrao sam Nadpostolara Martina, meljem pšenicu u Martinovom Selu, tako će se i novi kruh iz moje pekare zvati Martinov kruh.

ZBOG NARUDŽBI PRIJATELJA OTVORIO OBRT
Počelo je kao igra, pretvorilo se u obiteljski posao, u kojem na razne načine sudjeluju Lipovšćakovi – mali Jakob i Barbara, Ranko i supruga Milena. U Zagrebu pekao je Ranko veće količine kruha tek prigodno, za razne seminare i tečajeve, makrobiotičke radionice, za prijatelje. Tek po povratku u Rijeku 1997. godine, kad su narudžbe prijatelja, znanaca i susjeda postale svakodnevne, otvorio je obrt.

– Kad već više nisam mogao ni fizički ni vremenski proizvesti ono što se od mene tražilo, napokon sam odlučio da to radim u malo većim količinama. Unajmio sam pekaru u Krasici i počeo proizvoditi kruh. Sada pečem svaku noć, uz čovjeka koji je profesionalni pekar i koji mi je najbolji lakmus, signal i orijentir. On je, dok to nismo počeli raditi, bio kao i većina ljudi ovisnik o klasičnom bijelom kruhu koji je ustvari potpuno bezvrijedan. Nakon sedam dana izjavio je da više ne može jesti bijeli kruh.
Valjda svaki čovjek zna, nastavlja Ranko, da velike pekare i pekarske industrije u kruh stavljaju različita sredstva za poboljšavanje okusa i boje. Poznato je da se u proizvodnji velikih količina kruha koristi bijelo, izbijeljeno brašno, tj. pšenica kojoj su odstranjena klica i ovojnica u kojima su pak najvrjedniji prehrambeni sastojci. U to škrobno bijelo bezvrijedno brašno dodaju se još i različiti kemijski spojevi. Nezahvalno o tome govoriti s moje pozicije, ali to mislim da svaki čovjek zna da je kruh bojan, pogotovo onaj smeđi u koji se stavlja Divka…

GLUMAC ILI PEKAR?
Ranko Lipovšćak pekaru je nazvao Demetra, po grčkoj božici plodnosti koja je ljude naučila obrađivati zemlju i saditi sjeme. Čarobni kruh iz njegove pekare sam razvozi i prezentira, a cilj mu je da njegovi proizvodi budu dostupni u svakom dijelu grada Rijeke, pa i šire.

– Kruh bi jednostavno trebao biti proizvod svake obitelji. Moj je cilj da naučim i potaknem ljude da sami peku kruh, da proizvode kruh za svoju obitelj, i da svaki takav kruh ima svoj okus, jer ono što je meni prekrasno nekom drugom ne odgovara. Moj krajnji cilj je da svaka obitelj ponovo peče kruh za sebe, kao što je nekad bilo. Dok to ne bude, ja ću peći za njih.

Ljudi me sada pitaju: dobro, jesi li ti sada hobist glumac ili hobist pekar? To nije važno, niti ja to mogu definirati: da li sam ja sada glumac koji peče kruh ili sam pekar koji je glumio. Važno je samo ono što radimo i iza čega stojimo. Zadovoljstvo koje pružam ljudima s tim kruhom i povratna informacija koja mi govori da su zadovoljni, daje mi snagu i podršku da ustrajem. Reakcije ljudi su prekrasne, od verbalne podrške do blagoslova. A ako se ja trebam zvati pekarom, onda sam pekar.

KLASIČNA INTELEKTUALNA KRAĐA
Rankova glumačka priča počela je u četvrtom srednje, kad je redatelj Nikša Eterović došao raditi Malog princa u riječko Kazalište lutaka. Tada još za životni poziv neopredijeljeni Ranko prošao je na audiciji i odigrao Antoana. S lakoćom je nekoliko mjeseci kasnije položio prijemni na Akademiji…

– Za vrijeme studija, igrao sam u ITD-u, radio sam s Međimorcem, Katunarićem, surađivao s Juvančićem na Dubrovačkim ljetnim igrama. Bilo je tu i nekih snimanja za TV, serija s Krešom Golikom, a bila je i jedna faza kada sam radio nešto što nije imalo direktne veze s glumom, a to je producentski posao na Trećem programu, tadašnjem Z 3. Pokrenuo sam s Ladom Didić i Idom Tomić dosta gledanu dječju emisiju Zlatko i detektivi. Kad se Z 3 kao lokalni program pretvorio u Treći program HTV-a, za mene je to postalo iscrpljujuće i tu sam napravio rez.

Glumi se ponovo vratio tek povratkom u Rijeku 1997. godine, kada s redateljem Reneom Medvešekom u Lutkarskom kazalištu radi iznimno uspješnu predstavu Nadpostolar Martin.

– Za manje od godinu i pol dana “Nadpostolar” imao je preko stotinu izvedbi, igrali smo je u prosjeku svaki treći dan. Puno ljudi je to vidjelo, puno djece, ljudi su reagirali, dirnuti dolazili sa suzama u očima i to mi je davalo snagu da vjerujem u to što radim. Nagrade smo dobivali na svim lutkarskim festivalima, gostovali smo i vani, tako da ta predstava je zaista postala dio mene. Ali, taj dio mene je ukraden, otrgnut i to je nešto što me dugo, dugo boljelo i teško zacjeljivalo. Jednostavno sam izbačen i iz predstave i iz Lutkarskog kazališta u Rijeci. Uprava me više nije željela u kolektivu, a predstavu su dali čovjeku iz Lutkarskog kazališta koji je prema video-kazeti skinuo moje pokrete i njegove. Ali, nije meni žao ni zbog mene, ni zbog uloge, najviše mi je žao te predstave i te silne djece i te silne djece koja je neće vidjeti onakvu kakva je nastala. Tomislav Durbešić je na Festivalu djeteta u Šibeniku rekao: “Ovo je predstava koju mora vidjeti Europa. Ovo nije predstava, ovo je nešto što treba ljudima pokazivati.”

ISUS DAO PREKRASAN RECEPT ZA KRUH
Nakon što je s predstavom Nadpostolar Martin doživio, kako kaže, klasičnu intelektualnu krađu, Ranko Lipovšćak sada zna da mora zaštititi svoj kruh u Zavodu za patente, kako mu se situacija iz riječkog Kazališta lutaka ne bi ponovila. Istovremeno, iz njegove “radionice” noviteti izlaze stalno, a negdje u preduskršnje vrijeme pala mu je na pamet ideja proizvesti kruh po Isusovom receptu, kakav se može naći u nekim apokrifnim spisima i Bibliji.

– Isus je dao jedan prekrasan recept za kruh, kojeg sam ja već isprobao raditi. To je beskvasna pogača koja se zamijesi od brašna i kojoj se svaka polovica suši pola dana na suncu. To je onda najkvalitetniji i najzdraviji mogući kruh, jer i samo pečenje u peći energetski pojačava žitarice više od prirodne potrebe. Taj kruh teži je od beskvasnog, pogača je koja se mora dobro žvakati i to je upravo bio kruh koji je Isus podijelio svojim prijateljima apostolima, govoreći im: “Ovo je moje tijelo…”

Neophodno je da promijenimo svoj odnos prema hrani, nastavlja Ranko, i pristup prema kruhu prvenstveno. Mislim da se kruh danas premalo cijeni. Kruh je postao bezvrijedna namirnica koja se kupi za tri kune, topao prožvače i utrpa u sebe. Ne znamo ga cijeniti i ne shvaćamo koliko je energije i vremena potrebno da nastane jedan kruh, od rasta žitarica do mljevenja i proizvodnje.

KRUH KOJI ĆE ZAŽIVJETI
Neobičan, ali nikako površan, odnos kojeg Ranko ima prema svom proizvodu, vide i svi oni s kojima dolazi u doticaj. Na zgražanje svog prijatelja pekara, Ranko proba okus svakog tijesta kojeg noću mijesi. Njegova je deviza da mora i sam biti zadovoljan kvalitetom tijesta da bi od njega ispao dobar kruh.

– Ja zapravo ne znam odgovor zašto je toliko pekara niknulo posljednjih godina. Ne znam, da li su ljudi gladni, ili su nervozni pa moraju žvakati nešto toplo svakih dvadeset minuta, ili je to najjeftinija namirnica koju si mogu priuštiti pa bar trenutno utoliti glad.

Ono što znam je da kruh moramo poštovati jer je on osnovna, bazna namirnica, on je, što bi Isus rekao, svakidašnji. Kruh doživljavam kao živu tvar, a ne kao nešto što možeš kupiti u dućanu i baciti nakon djelomične upotrebe. Ne smijemo ga omalovažavati, podcjenjivati, bacati, jer to je grijeh. Kruh je svetinja. Kroz doticaj s kruhom ljudi mogu promijeniti svoj način gledanja i odnos prema hrani. Jedemo bezvrijedne, zatrovane namirnice koje su potpuno štetne za tijelo, i zato smo često nezdravi u mislima i djelima. U ovom svijetu, u kojem svatko treba činiti ono što najbolje može, ja kao Ranko, pojedinac, zato preuzimam odgovornost za onaj dio kojeg ja najbolje mogu napraviti. Ispunjavajući svoju misiju, trudim se napraviti jedan dobar kruh, koji će zaživjeti i kojeg će ljudi voljeti.
(2001.)

Follow @torpedo_media