Izložba „Grad, more, nebo...“ Marijana Matkovića i Gorana Grudića

Goran Grudić, „Vremenski putnik“

Ova izložba dio je izložbenoga programa Fotokluba Rijeka.

Evo nam grada, mora, neba i svega što je izašlo iz oka i duše Marijana Matkovića i Gorana Grudića. I Marijan i Goran dugogodišnji su članovi Fotokluba Rijeka i kao članovi i kao autori su vrlo aktivni. I jedan i drugi, pored svojih životnih i dnevnih okupacija, žive, tj. fotografiraju grad i sve što je u njegovu ambijentu. Iako su u istom gradu, doživljaji su sasvim različiti i to je razumljivo, i to je dobro jer time pokazuju vlastitu osobnost. Dok Matković istražuje scene onkraj glavnih „tokova“ grada, a koje jesu u sveukupnosti njegov dio pa se tako u njegovu kadru nađe ptica pjevica, vrijedna pčela, leptir ili samo prizor čistoga, bistrog mora ili pak neba, dotle Grudić beskompromisno reže i isijeca njegove glavne i nezaobilazne scene. On svoje snimljene prizore oslobađa boje i svodi ih na crno-bijeli registar. Oni su prepoznatljivi ne samo Riječanima već i svima koji sasvim slučajno svrate u Rijeku. Tako se mogu prepoznati, rekao bih, glavni arhitektonski ili urbanistički orijentiri ovoga grada.

Matković je „fotografski arheolog“ i sa snimljenim prizorima priča vrlo snažnu i emocionalnu priču o vlastitom gradu. Otkriva nam nešto što mi u nekoj krajnje iskustvenoj misli znamo da postoji, ali ne primjećujemo i onda te njegove fotografije kao da kažu: „Stani čovječe, ne žuri se, pogledaj ovaj riječki sprud, bistro more, ovo nebo i uživaj!“ I to nije dovoljno, već uz svaki snimljeni prizor Matković vezuje ili pjesmu ili kakvu filozofsku misao. Uz sliku neba stavlja misao „Tko nebo ne nosi u sebi, uzalud će ga tražiti u cijelom svemiru“, Otta Ludwiga, njemačkog književnika iz 19. stoljeća. Time ne samo da autor dijelom objašnjava sebe već i nas na trenutak zaustavlja i kroz ovaj sinergijski odnos slike i riječi govori o nekom drugačijem smislu života. Sve je tu oko nas, samo je stvar što ćemo odabrati, a Matković odabire onu plemenitu, afirmativnu, poetičnu stranu života. I nama to sugerira. Gledajući njegove prizore, na trenutak možemo biti, a i jesmo, na lijepoj, ljepšoj strani života, neovisno o surovosti i okrutnosti svakodnevlja. Birajući ovu sretniju stranu života, autor ne bježi od realnosti, već govori o sveukupnosti, o kompleksnosti, o raznovrsnosti svakodnevnoga života. Naprosto otvara mogućnost izbora, onoga sretnijeg izbora. Slike neba i mora sugeriraju da čovjek ne smije imati ni ograde ni međe niti u duhovnom niti u fizičkom smislu. Matković slikom pjeva o radosti i slobodi.

Marijan Matković

Sasvim suprotno od njega, Goran Grudić snima poznate i prepoznatljive scene, ali iz takve vizure ili u u takvoj atmosferi da daje originalan autorski pogled na njih. Motivi su mu od kapele na groblju, luke, Fiumanke do riječkoga Korza. Naše kazalište i ispred njega spomenik Zajcu vidjeli smo stotinu, tisuću puta, ali nikad ovako dramatično kako i priliči jednom kazalištu. Ovi oblaci, koji su se nad njim nadvili, upravo čine svu dramaturgiju ove slike i time je Grudić napravio originalnu snimku premda fotografira nešto što je tu svakodnevno i rekli bismo uobičajeno. To znači da autor visokoga kreativnog status zna odabrati pravi kut i pravi trenutak snimanja, onaj „odlučujući trenutak“ kako kaže Bresson /Henri Cartier-Bresson/ pa zato i Grudić jest poseban i važan autor. Spomenuo sam primjer scene kazališta, a tako je isto i s „Južinom“ ili „Dolje uz Rijeku“ itd. Autor nas vrlo mudro vodi ulicama vlastitoga grada koji poznajemo „kao vlastiti džep“ i prepoznavajući snimljene scene, divimo se i čudimo ljepoti i neobičnosti snimljenoga. On ne samo da je dobar „vodič“ kroz poznato, već su njegove fotografije sjajan smjerokaz svim putnicima namjernicima koji ne poznaju Rijeku da je upoznaju na najljepši način, odnosno gledajući kroz njegovu umjetničku optiku. Ovo je Grudićev grad: jasan, nedvosmislen, a nadasve inspirativan.

Jedan autor fotografira u boji /Matković/, a drugi /Grudić/sve pretvara u crno-bijele slike. Nije bilo dogovora, nego se to naprosto tako desilo. Potpuno ista situacija bila je i s izložbom Sandre Končarević i Biserke Dunić. Također nije bilo dogovora, a Sandra je izložila crno-bijele fotografije, a Biba u boji. Sve četvero autora su Riječani, članovi Fotokluba Rijeka, i slikaju svoj grad. To ima posebnu poruku, a to je da koliko god im je fotografija važna, toliko je važan ili važniji vlastiti grad, grad Rijeka.

Fotoklub Rijeka je ponosan na svoje članove jer više od 127 godina njeguju originalno fotografsko stvaralaštvo i u toj fotografskoj praksi nezaobilazna je Rijeka kao vječiti motiv i inspiracija.

Ova izložba dio je izložbenoga programa Fotokluba Rijeka i u službi je promocije i afirmacije riječke fotografije.

Borislav Božić, prof.

Follow @torpedo_media