Krajolik moga kraja 2023. u Galeriji Principij

Izložba, u organizaciji Fotosaveza PGŽ-a, se otvara u utorak, 17. listopada u 19 sati.

Rijeka - Moglo bi se reći da je u jednom dobrom dijelu povijest fotografije čini i sama povijest pejzažne fotografije. Ovoj tvrdnji ide u prilog to da su prve fotografske sekcije osnivane pri planinarskim društvima pa su u određenom trenutku iz njih često nastajali i samostalni fotografski klubovi. Osnovna ideja planinara je istraživanje i osvajanje novih planinskih prostora, prirodnih ljepota i u tim su svojim doživljajima i fascinacijama prirodnim ljepotama imali potrebu to prenijeti, pokazati ljudima koji ne obilaze ili nisu u prilici te prirodne datosti doživjeti uživo. Tu ulogu imala je, a i danas je ima, fotografija. Ne samo da prenese suhoparnu činjenicu o određenom prirodnom ambijentu, nego da, a čini mi se da je to važnija uloga, prenese originalni autorski doživljaj ili viziju pojedine pejzažne situacije. Često je vrlo teško iz pejzaža isključiti određeni sadržaj koji pripada graditeljskom, tradicijskom, kulturnom nasljeđu pa u tom smislu treba promatrati sliku suvremenoga pejzaža i kao svojevrsnu simbiozu prirodne datosti i graditeljskoga nasljeđa, npr. suhozidi ili kojekakvi drugi objekti različitih namjena koji su svojim stilom i načinom gradnje srasli s prirodom i djeluju kao njihov organski dio.

Ova izložba upravo svjedoči o originalnom pristupu i interpretiranja prirodnog ambijenta, tj. pejzaža koji nas svakodnevno okružuje, pejzaža koji je dio našega svakodnevnog miljea pa time slika pejzaža postaje i slika nas samih.
Pregledavajući i birajući fotografije za ovu izložbu, vodio sam se elementarnim pravilom da je slika pejzaža slika otvorenog prostora prirode ili kakvoga urbanog miljea. Ovdje imamo fotografija na kojima je zahvaćen manji dio prirode ili samo detalj te po toj klasičnoj definiciji nisu pejzažne fotografije, ali s obzirom na to da prikazuju nešto što je osnovi dio pejzaža pa time odražavaju svu ljepotu i suštinu prirode, onda sam ih iz tog razloga uvrstio u ovu izložbu i tumačim ih kao slike pejzaža.
Na ovogodišnji natječaj prijavilo se 43 autora s 248 fotografija. Odabrao sam najmanje jednu fotografiju od svakog autora, a od pojedinih autora i dvije tako da ih je ukupno izloženo 47. Iako su prema pravilima natječaja predviđene tri pohvale, zbog iznimne kvalitete i velikog broja dobrih fotografija pohvalio sam sljedećih šest fotografija: Miran zalazak Gorana Grudića, Veliko spremanje Kristine Pleić, Oblačno iznad Suska Tatjane Travica, Mosor Ivana Galića, Zimsko sunce Ante Dabe i Karlovački rit Aleksandre Jovanović. Pohvaljene fotografije donose jedinstveni prizor prirode i u formalnom i u izražajnom smislu. U izražajnom zato što su autori odabrali pravi trenutak što se tiče svjetla i pozicije, tj. položaja fotoaparata u odnosu na snimanu scenu.
Diplome sam dodijelio Marku Buntiću za fotografije Plaža Beritnica i Skrivena uvala. Obje fotografije imaju uravnoteženu i koherentnu kompozicijsku strukturu. Na vrlo jednostavan način odražava se snažna povezanost mora, kopna i čovjeka, kao „Sveto Trojstvo“ egzistencijalne bitnosti. Druga diploma ide u ruke Gordane Zec za fotografije Vela lokva i Hrast. Na fotografiji Vela lokva malo jezerce ili oveća lokva vode, okružena golim kamenom i skoro pa razdijeljena suhozidom, govori o surovosti života na golom kamenu i borbi čovjeka za opstankom u ovim vrlo oskudnim uvjetima. Raskošnu ljepotu razgranatog hrasta autorica je fotografirala, bolje reći portretirala na način kao da radi sliku neke važne ličnosti, a radi sliku hrasta, simbola stamenosti, održivosti, postojanosti i napose iskonske prirodne ljepote. Time nam poručuje da su život i ljepota života neprikosnoveni. Treću diplomu zaslužila je Neda Čamić za fotografiju Rab. Autorica je kadar razdijelila na tri horizontalna elementa različitih veličina i različitoga grafičkog aktiviteta unutar tih kompozicijskih sastavnica. Donji dio kadra prikazuje more. Površina mu je lagano uzgibana, tek toliko da imamo finu teksturu da se „razbije“ monotonost površine mirne vode. Središnji dio kadra je „crtački“, „grafički“. Vrlo dinamična konfiguracija kopna, tj. otoka Raba, i gornji dio zahvaćenog prizora je nebo, a ustvari je to srednje siva jednolična ploha koja svojom jednostavnošću smiruje i povezuje dinamičnost donjih dviju ploha.

Prvu nagradu dodijelio sam Branku Kukurinu za fotografije Cres i Sv. Lucija. Ako je jedna od zadaća pejzažne fotografije bilježiti i na taj način čuvati prirodne ljepote i kulturno nasljeđe u toj prirodi, onda ove dvije izdvojene Kukurinove fotografije u potpunosti ispunjavanju rečeno. Kukurin se fotografijom Cres otklonio od svih preporučenih kompozicijskih pravila i s ovim zahvaćenim minimalizmom sadržaja postigao je maksimalan doživljaj i ljepotu prirode. Na fotografiji je vrlo nizak horizont na kojem diskretno svjetlo svojom metafizičkom snagom rasvjetljava suhozid kao vjekovni ili čak milenijski simbol ljudskog umijeća i borbe za životom i slobodom, a iznad ovoga, tek naznačenog i očovječenog simbola života - suhozida, rasprostire se ogroman prostor plavog neba - prostor slobode. Uzmemo li suhozid kao simbol čovjekova umijeća gradnje i borbe za opstankom i ovaj tračak božanske svjetlosti koji taj simbol rasvjetljava uz plavetnilo neba kao simbola čistoće i bezgraničnog mira i slobode, slobodno mogu ustvrditi da je Kukurin s fotografijom Cres i čovjeka i sam život tog čovjeka uzdigao na pijedestal svetosti i vječnosti. I fotografija Sv. Lucija svojom sinergijskom i kohezijskom snagom nosi duh jedinstva i vječnosti života.
S pravom mogu ustvrditi da s ovom izložbom Krajolik moga kraja 2023. Fotosavez Primorsko-goranske županije ispunjava jednu od svojih osnovnih zadaća, a to je da se fotografski osvrće i da bilježi i čuva ljepotu ne samo ovog jedinstvenog prostora naše Županije nego i znatno šire, stoji u najavi izložbe.

Follow @torpedo_media