Novi roman Zorana Žmirića „Hotel Wartburg“ – jedan auto, jedna obitelj, žestoki tempo i letargične slike

„Osim naratora, glavni lik je i automobil Wartburg kojeg obitelj posjeduje. Moji su bili od onih ljudi koji su smatrali da je vikend proveden u kući propao vikend pa smo svaku sunčanu subotu ili nedjelju odlazili barem do Platka ili Učke. Nisam nostalgičan tip i prošlost me zanima samo u onoj mjeri koliko mi je to potrebno za pisanje.“

Rijeka – U izdanju Frakture ovog je mjeseca izašao novi roman riječkog autora Zoran Žmirića – Hotel Wartburg. Odličan povod za razgovor sa Žmirićem, književnikom, glazbenikom, zaljubljenikom u strip i fotografiju, piscem antiratnih romana o ratu. Do sada je objavio Kazalište sjena, Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man, Blockbuster, Riječke rock himne, Snoputnika, Zapisano metkom, Putovanje desnom hemisferom, Pacijenta iz sobe 19 te Kaleidoskop, a dobitnik je „Književnog pera“ za najbolju knjigu godine 2009./2010. za Blockbuster koju dodjeljuje Hrvatsko književno društvo, Godišnje nagrade Grada Rijeke u 2011. za stvaralački rad i posebna dostignuća u području kulture tijekom 2010. godine, nagrade “Fran Galović” 2019. po glasovima čitatelja za roman Pacijent iz sobe 19 te je bio pobjednik natječaja za super kratku priču CeKaPe-a.

PROMOCIJA ROMANA U RIJECI - "Predstavit ću roman s direktorom „Frakture“ Seidom Serdarevićem, a u ulozi moderatora bit će jedan uvaženi Riječanin koji moj rad prati od samih početaka. Tko je taj zagonetni čovjek, otkrit ćete 10. svibnja u Ex Librisu."

Vaš novi roman, Hotel Wartburg, donosi odmak od Vaših (anti)ratnih tema. O čemu progovarate u novom romanu?

"„Hotel Wartburg“ je tematski oslonjen na međuljudske odnose u jednoj obitelji i njihov međusobni psihološki utjecaj. Glavni likovi romana su narator kojemu ne znamo ime, njegova mlađa sestra, te roditelji koje se jednostavno zovu Stari i Stara. Roman je podijeljen u tri cjeline koje čini pedeset i pet poglavlja; prva cjelina tematizira rano djetinjstvo koncem '70. prošlog stoljeća, druga formativne godine, a treća cjelina zrelu dob glavnog lika, s tim da je osim naratora glavni lik i automobil Wartburg kojeg obitelj posjeduje. Roman je tematski kompaktan, a poglavlja variraju od žestokog tempa do letargičnih slika s kojima se akteri pokušavaju nositi."

Jeste Vi putovali s roditeljima kao dijete? Volite li putovanja ili ste tip statičara?

"Volim putovati i vjerujem da su mi tu sklonost usadili upravo roditelji s kojima sam kao klinac često putovao. Moji su bili od onih ljudi koji su smatrali da je vikend proveden u kući propao vikend pa smo svaku sunčanu subotu ili nedjelju odlazili barem do Platka ili Učke. Omiljena domaća destinacija mi je Istra, od stranih Venecija, a Cliffs of Moher su jedno od onih mjesta na kojima sam zašutio i osjetio duboko poštovanje prema prirodi."

„Unatrag se osvrnem samo kako bih vidio koliko sam prošao“

Dvotaktna brujalica Wartburg simbol je nekog prošlog vremena, kad smo i Vi i ja bili klinci. Ima li u njemu nostalgije – prema djetinjstvu, bezbrižnosti, mladosti, sigurnosti… Kad smo odrasli, dočekali su nas rat i divlji kapitalizam, ali i otvorene granice pa tko voli, nek' izvoli.

"Nisam nostalgičan tip i prošlost me zanima samo u onoj mjeri koliko mi je to potrebno za pisanje. Na nijedan način nisam zapeo u mladosti, gibam se unutar struje, pratim nove trendove, pogotovo u glazbi, a to što ipak radije slušam neke izvođače iz moje mladosti nego ove koji su danas aktivni, nema veze s nostalgijom, već s glazbenim ukusom. Da, dogodilo se sve to što ste rekli, ali naglasak je na tome, „dogodilo“. To više ne postoji i ne može nas ni na koji način povrijediti, osim ako sami ne biramo neprekidno vraćati se na to. Svaki put služi tome da ga se prođe, pa tako i životni, pa u tom smislu, samo pogled naprijed pa dokud stignemo. Unatrag se osvrnem samo kako bih vidio koliko sam prošao."

Vidjela sam da u Stuttgartu postoji Hotel Wartburg.

"Nisam znao, ali zgodna informacija. Mogao bih ga jednog dana posjetiti."

Napisali ste nekoliko romana koji antiratnim jezikom progovaraju o ratu. A sada smo ponovno, istina u širem susjedstvu, suočeni s ugrozom rata. Kakve to emocije i misli budi u Vama kao u nekome tko ima ratno iskustvo?

"Nije mi jednostavno, posebno zato što su u Ukrajini prevedene neke moje knjige, zahvaljujući čemu sam stekao dosta poznanstava pa i pokoje prijateljstvo. Kao s mojim prevoditeljem Volodimirom, recimo. To je dobar, vrijedan i pošten čovjek, toliko tih i miran, da ponekad morate naćuliti uši da čujete što govori. Čista slika nenasilja i unutarnjeg spokoja. Njegov grad je razoren, a on sam je trenutno ukopan negdje kod Kijeva. Čujem se s njim povremeno kad mu je dopušteno upaliti mobitel i užasno mi je teško zamisliti što proživljava jer on sam tvrdi da je u redu. No, prošao sam to i jako dobro znam što stoji iza te rečenice, zato sam i zabrinut."

Neću Vas pitati što slijedi nakon pandemije i rata u Ukrajini, bolje završimo uz glazbu i strip, čiji ste veliki fan. Od „Budi moja voda“ puno je vode proteklo. I dalje ste u duši roker? I je li Rijeka i dalje rokerski grad?

"Pa evo, u džepu mi je karta za rock koncert riječkog rock benda One Possible Option, pa bih rekao da se tu i dalje događaju one dobre stvari kao i prije pola stoljeća. No treba biti pošten pa reći i to da rock glazba, barem u Rijeci nikad i nije bila dominantna glazba, rock i sve njegove derivacije uvijek su bile opozicija srednjoj struji, a fama oko Rijeke kao rockerskog grada više počiva na tome što je u ovom gradu tijekom desetljeća bilo aktivno puno odličnih rock bendova, nego li na tome što se tu nešto posebno naglašeno sluša(o) rock. Danas, kad god stojim na semaforu, šanse da iz nekog automobila čujem rock otprilike su jednake kao što su bile 80-ih."

Imate li preporuku stripa za mene i naše čitatelje?

"Maus od Arta Spiegelmana, trenutno je, na žalost, opet aktualan."

Follow @torpedo_media