Otvorenje izložbe Bezvremenost vremena u fotografskim slikama Dubravke Kanjski

Autorica iz stvarnog, realnog svijeta “uzima” jednu scenu i “provlači” je kroz niz svojih misli i osjećaja koje je rasporedila u dva fotografska ciklusa: Kodovi vertikalnog vremena i Dekonstrukcija iluzije.

Rijeka – U utorak, 10. svibnja, u 19 sati u Galeriji Principij otvorenje je izložbe autorice Dubravke Kanjski pod nazivom Bezvremenost vremena u fotografskim slikama Dubravke Kanjski.
Kustos izložbe je Borislav Božić te izložbu možete pogledati do 20. svibnja. Radno vrijeme galerije tijekom tjedna je od 10 do 13 sati te 17 do 20 sati, subotom od 10 do 13 sati te je nedjeljom i praznikom zatvorena.

Borislav Božić o izložbi Bezvremenost vremena u fotografskim slikama Dubravke Kanjski

Odavno su prošla vremena u kojima se fotografija poimala kroz skupi i u fizičkom smislu veliki fotoaparat ili stiskanje gumba u pravom, tj. odlučujućem trenutku kako bi rekao Bresson, fotografska legenda dvadesetog stoljeća. U malo kojem je ljudskom području stvaranja tehnologija doprinijela kreativnim procesima kao što je to učinila u fotografiji. Nekada smo itekako bili ograničeni i brojem snimaka na našem filmu i novcem koji smo mogli odvojiti za fotografiranje, a danas takvih problema nemamo. Tehnologija nam omogućava da možemo raditi beskonačan broj snimaka bez ikakvoga troška. To je kod dijela autora proizvelo ideju i razmišljanje koliko je tko danas napravio snimaka, priče idu od nekoliko stotina do nekoliko tisuća, te tu leži zavodljivost i zamka ovih savršenih digitalnih fotografskih tehnika. Zavodljivost je u tome što se autori bave brojem, a ne smislom i kreativnim statusom fotografske slike.

A što znači baviti se kreativnim procesima slike, odnosno fotografije na najelementarniji način pokazuje nam ova izložba Dubravke Kanjski. Autorica iz stvarnog, realnog svijeta “uzima” jednu scenu i “provlači” je kroz niz svojih misli i osjećaja koje je rasporedila u dva fotografska ciklusa: Kodovi vertikalnog vremena i Dekonstrukcija iluzije. I jedan i drugi ciklus svjedoči ili proizlazi iz iskrenoga kreativnog procesa za koji često ne možemo utvrditi kada počinje i kada završava. Naravno, ne govorim o pojavnom, materijalnom stvaralačkom radu već o onim nevidljivim, kontinuiranim, suptilnim, vibrantnim stanjima i duha i tijela kad viđenu realnost preobražavamo u našu, novu, osobnu realnost. A kada ta naša nova realnost postane vidljiva i kada je i struka i javnost imenuju kao umjetničko djelo, tada s pravom možemo živjeti svoj misionarski život umjetnika kako to čini Dubravka Kanjski, naša autorica.

Dakle, ona fotografira unutrašnjost kapelice u naselju Kotor u Crikvenici i to nije hladno, formalno škljocanje aparata, već autorica samim činom dolaska na ovo povijesno mjesto i odlukom da fotografira tu skromnu unutrašnjost jednoga transcendentalnog ambijenta, s trenutkom fotografiranja „uzima” i svu energiju koja se u vremenu i ovom prostoru namnožila. Sada više fotografija kao hladna vizualna činjenica određene realne stvarnosti nije sama, već joj se pridružuje sva energija hodočasnika, vjernika koji su svojim dolaskom i molitvom ostavili ovdje dio sebe i svetosti kojoj su se molili. Ako svemu tome autorica pridruži sve svoje kreativne impulse, duhovne i emocionalne turbulencije pa i sve dvojbe koje su stalni pratilac ovakvih procesa, dobivamo novu realnost, dobivamo vrijeme prostrto po svim pravcima i dimenzijama. I ono, vrijeme, u njenim fotografskim slikama nije više jednostavno pravocrtno i suštinski sukcesivno, već je multidimenzionalno i bezvremeno, tj. svevremeno, ma koliko paradoksalno zvučao ovaj pojam bezvremenosti vremena kao jedne od bitnih kategorija ove civilizacije.

Fotografirajući skromni izgled kapelice koja više nije u svojoj prvotnoj funkciji, premda je netko redovito osvježava buketom cvijeća i unutra je sa svega par svetih slika, autorica je uzima kao ključnu točku ne samo kreativnog procesa i stvaralačkog polazišta, već i kao točku povratka i svih drugih kretanja ma u kojem pravcu išli. Da, naravno, ove slike kapelice su i polazište i povratak jer se Dubravka manipulacijom ovoga motiva kreće najtananijim nitima svoje duše propitujući i povijest, i sadašnjost, i nagovještava budućnost. Radeći ove slike, sama nam kaže: A odnekud je dolepršao i naziv „Kodovi vertikalnog vremena“. U Dubravkinom slučaju kodiranje znači prevođenje poznate činjenice, prizora unutrašnjosti kapele u strukture, jezik i znakove razumljive samo njoj, autorici. Da pojednostavim, ova vrst transpozicije kreativni je proces kada uobičajenu konstelaciju prostora i vremena gradimo vlastitim jezikom u novu činjenicu, u vlastitu realnost; kodiramo novu vizualnu strukturu. Pojam vremena je već spomenut, a vertikala u svom kompozicijskom i simboličkom značenju određuje rast i napredak. I to doista jest tako. Naziv ciklusa koji je odnekud dolepršao djelomično je i sam objašnjen jer po naravi kreativnog procesa i po naravi neobjašnjive uzajamnosti svjesnoga i nesvjesnoga on je logičan i došao je iz najdubljih i najsvetijih kutaka i zakutaka stvaralačke Dubravkine duše.

Drugi fotografski ciklus Dekonstrukcija iluzije, premda se naizgled razlikuje od prvoga, u osnovi je po svom duhu i energiji koju zrači vrlo sličan prvome, da ne kažem skoro isti. Ovo je digitalna slika prizora mora koju autorica razlaže na najsitnije strukturne elemente, na piksele. U ovom se dekonstruiranju, u razlaganju izgubila prepoznatljivost fotografiranog prizora, ali se zato u punoj svojoj ljepoti iskazala grafičnost slike, a u suštinskom smislu otvorio se prostor nove gradnje, novih istina, novih konstrukcija. U prvom ciklusu boje ima tek toliko da pokrene kompozicijski koloplet i da dade pokoji akcent kompozicijskom pravcu i iznenadnom prostornom zakrivljenju. U drugom ciklusu su crno-bijele opservacije i sve je na elementarnoj razini baš kako treba biti - nešto što dekonstruiramo, analitički razlažemo i nanovo slažemo - konstruiramo. I u jednom i u drugom ciklusu autorica temeljno propituje odnose stvarnoga i imaginarnoga, odnose općega i individualnoga, tj. osobnoga. U oba je ciklusa vrijeme kao egzistencijalna kategorija utemeljeno i vidljivo kroz asocijativnost, kontemplativnost te transcendentalnost svake izložene fotografije/slike. Dubravka je korak po korak krotila i sapinjala vrijeme kako bi to isto sapeto vrijeme kroz njene fotografije postalo u konačnici bezvremeno, svevremeno.

Follow @torpedo_media