Po(r)uke Transarta: Otvorenje izložbe u Galeriji Trojica u Kastvu

Autor: Andrea Načinović 29.06.2022

transart

Izložbu ćete imati prilike razgledati do 7. srpnja, svaki dan od 18 do 21 sati.

Kastav – U četvrtak, 30. lipnja u 20:30 sati održat će se otvorenje međunarodno likovne izložbe "Po(r)uke Transarta" u Galeriji Trojica u crkvi Sv. Trojice.

Izložbu ćete imati prilike razgledati do 7. srpnja, svaki dan od 18 do 21 sati.

Za koncept likovne izložbe zaslužan je Željko Marcijuš, za postav i prigodno slovo Zvjezdana Marguš Prohaska.
Likovna izložba je realizirana u suradnji s Galerijom Brešan iz Splita

Igor Brešan o izložbi

Transart, zalog EU-integracija

Kako ovoj skromnoj čeljadi priuštiti kakav-takav, kontakt s Europom, barem što se likovnosti tiče? Kako „luksuz“ u ovim siromašnim vremenima protumačiti potrebom? Kako u okolnostima, kada se svaka kuna mjerkajući odvaja za život i najnužnije, odabrati „ludost“ i usmjeriti je ka uspostavljanju minimalnog, ali ipak relevantnog kontakta sa sličnima sebi? Dakako, naposljetku i osigurati ravnopravan tretman u dijalogu, što razumljivo ipak priznaje novac kao bitno sredstvo komunikacije i kroza nj osjećaj sigurnosti? Sve nabrojeno pitanja su jednog običnog galerista i kulturnjaka opće prakse koji u svom habitusu ne poznaje, niti priznaje provincionalizam, napose u kulturi i umjetnosti. Konačno, kako u ovako složenim okolnostima dovesti referentni umjetnički svijet ovdje, na prostore željne zajedništva, koliko radi civilizacijskih i komunikoloških razloga, toliko i radi vlastitih odmjeravanja, odnosno propitkivanja tko smo, što smo, i gdje smo? Koliko smo u cijeloj priči svoji i samosvojni i jesu li fenomen šezdesetih, Novih tendencija i Muzičkog biennala bili slučaj ili emancipacijski iskorak kojeg se i danas s udivljenjem prisjećamo?

Skromna saznanja i iskustva iz razmjena potpisnika sa „svijetom“, s kojih stotinjak umjetnika od Južnoafričke Republike, preko Armenije do Brazila, reprezentira u ovoj prigodi uzorak od sedam umjetnika koje doista poznaju i priznaju galerije svjetskih metropola, ali i ovi prostori. Uistinu, u pitanju su umjetnici bez granica; veliki prijatelji Lijepe naše!

Motti Benshosan, najčešće koristi pogled na teren odozgo, iz ptičje perspektive, dronom, onako s visoka. Naime iz tog je rakursa sve geometrijski definirano dosljednije nego iz bilo kojeg drugog pogleda ili perspektive. Analitički pristup stvarnosti, geometrijskoj karakterizaciji oblika, fragmentaciji i dekompoziciji plohe, odnosno volumena, pa čak i monokromnost koja negira kolorizam, ne baš zanemarivo, futurističkog su naboja. Baš kao i način lomljenja slike čija svaka krhotina apostrofira drugačiji prostorno-vremenski spin. Svi prodori materija, udifundiranja jednog u drugi, imaju u osnovi ipak kubističke korijene.

Martin Borodač, danas se nadasve oduševljava prirodom pa sve češće pokušava udovoljiti toponimiji okružja, na način da materija sama sebi izabere kadar i potvrdi vjerodostojnost pejzaža. Slikarstvo je to preslagivanja sfernih oblika, geometrijskih likova, amebalnih koncentracija i histereznih krivulja, koje tek povremeno inzistiraju na nekom kolorističkom akcentu, organskom crpilištu, pritajenom životu. Morfologija u doslovnom smislu riječi nastoji uzorkovati materiju in situ, a isticanje vrijednosti iste i negiranje dekorativnosti mogli bi nas krivo uputiti na stanoviti konstruktivizam.

Organizacija slike Janosa Erdősa podređena je dobrom kadriranju, tom hladnom oruđu racia, pa slikar čak stavlja u drugi plan sve delikatnosti uvećanja i odnos šrafure spram bjeline. Točnije smisao sintetiziranja grafičkih činjenica s objekta u postupak. Naoko savršeni red, stvar je dobrog sistematiziranja unutar strukture. Primicanje objektiva kroz postupak viziranja ima za posljedicu dojenje linija, a ono je opet obrnuto proporcionalno njihovu količinskom smanjenju. Sam izbor kadra stvar je koordinatne zatečenosti duha i materijalnog iskustva.

Fehim Husković to dobro zna, slikari moraju imati maštu, inače bi bili obični smrtnici kad bi se oslonili tek na fotokopiranje uokolo sebe, banalni i suvišni, a sva nastojanja po pitanju kreativnosti bila bi deplasirana, umjetnički čin ostao bi sveden na bizarnost. Sve bliža vam je slikareva metafizika nepoznatih prostora i vremena, štoviše prisilio vas je da ozbiljno promislite i o transcendenciji, telepatiji… Sumnjičavi kao i uvijek, ipak listate po podsvijesti, tražite i pokušavate protumačiti, gdje vas je slično, ako ne isto već zateklo, a nije. Trese vas asocijativno, svojevrsna ornamentika folklora uzbibana u vlastitom emitiranju.

Kako li to Ziso Kamberaj uspijeva svu čarobnost kolorističkog sraza i silnu nomenklaturu otkačenih formi geometriji nepoznatih, pantografski i psihološki preslikati u svoju sliku? Kako li ih dograđuje i usitnjava, ne oduzimajući im pri tome ljepotu, raskoš i nepredvidivost igre, vjerodostojnost? Divim se stilistici promišljanja, prikratama, proplancima i vidikovcima na kojima notar relativne istine pronalazili svoja motrišta, vodeći posebnu brigu o geodetskoj točnosti i topografskoj dosljednosti. Provocira me kako estetičar takova kalibara uspijeva nevjerojatan konglomerat kiča i šarolikosti krajobraza svesti na razumnu prihvatljivost.

Valentin Oman je slikarski nostalgičar! Sve minulo ljepše je od bremenite sadašnjosti i neizvjesne budućnosti. Makar se sve raspadalo i rastakalo, te krhotine istina iz prošlosti, uspomenski je život koji nadahnjuje, koji nas čini mlađima i sigurnijima, punima sebe. Jer sve ružno vrijeme ionako briše, liječi. Ostatci su jedinstveni, neponovljivi, za pamćenje, jer ovdje se od uspomena živi! Napose, kad nam ni ne treba toliko puno, onda kad je oholost smiješna kategorija. Slikar je u procesu stvaranja slike inovatorski puno toga povezao. Drvofiks je boja, prizor stvar nepredvidivosti monotipije, a enformelna struktura poveznica je s realnošću...

Luis Rapela je moj slikar. Cijenim slikare koji kolažiraju prizore tražeći srodne zakrpe, slikare koji slikaju teksturom ili je prebojavaju da bi površinom unosila nemir, filozofe koji se dive egzistenciji forme... Igraju na tvarnost, njen sjaj ili mat, podržavajući nadasve karakter homofonog slijeda stvari, intuicije strukturiranja kao posljedice karaktera, racionalnosti i staloženosti. Percepciju treba držati stvaralačkim činom, a na nju neminovno utječe stanje subjekta, kultura, odgoj, naslijeđe... Gledanje, baš kao i život u cjelini, rezultanta je realnosti i aktualnosti stvaranja. Veza između percepcije, dakle viđenja i stvaranja, suštinska je za umjetnost.