Radost fotografiranja: Tanja Frančišković, Sandra Polić Živković i Dorotea Markasović izlažu u Galeriji Principij
Autor: Marijana Šepić Bjelobaba 21.11.2022
Izložba se otvara u utorak, 22. studenog.
Rijeka - U utorak, 22. studenog u 19 sati u Galeriji Principij otvorena će biti izložba na kojoj sudjeluju tri autorice: Tanja Frančišković, Sandra Polić Živković i Dorotea Markasović, članice Fotokluba Rijeka. O njihovom radu najbolje progovaraju sami organizatori:
- Gledajući fotografiju kroz povijest i proces njena nastajanja, vidimo veliku evoluciju u smislu autorskog pristupa ovomu mediju. Od njenih početaka pa sve doskora autor je morao ili trebao poznavati samu tehniku i tehnologiju nastajanja fotografije, a ključno je bilo kako koristiti fotoaparat da bi uopće napravio sliku. Dakle, hoću reći da je autor trebao imati neka tehnička znanja i dobro vladati njima, pa se tek onda baviti stvaranjem, kreacijom, idejom slike, idejom fotografije. Kroz povijest je tehnologija napredovala te je dio postupaka u procesu nastajanja fotografije automatiziran, a time je autoru olakšavan proces rada. Tako smo već danas, ovom digitalnom tehnologijom skoro pa oslobođeni mišljenja i znanja o tehničko-tehnološkim postupcima jer je sve, ili skoro sve, automatizirano i pouzdano. To je jedan od razloga što se danas ljudi masovno bave fotografijom. Neovisno čime to rade, fotoaparatom ili mobitelom, i jedan i drugi uređaj sasvim je pouzdan i djelotvoran. Ne mislim ja da se sada uz ovu digitalnu tehnologiju ne treba baviti i nekim osnovnim zakonitostima zanata, ali hoću reći da njome, ako se i ne bavimo ili ne razumijemo baš previše tehničke procese, možemo napraviti vrlo uspješne fotografije. Dakle, ako se oslonimo na automatizam ovih pomagala, onda cijeli svoj mentalni i emocionalni prostor usmjeravamo na ideju što fotografirati i kako to uraditi. Znači, u potpunosti se bavimo idejom i likovnošću fotografije.
Upravo tako postupaju ili rade naše tri članice: Dorotea Markasović, Sandra Polić Živković i Tanja Frančišković. Ovo je njihova zajednička izložba u kojoj svaka ponaosob pokazuje ideju vlastitosti nizom fotografskih slika. Svaka to čini promatrajući vlastito okruženje, odnosno zagledajući sebe u tom okruženju ili je ovo, bolje rečeno, propitivanje sinergijskih statusa vlastite emocije i misli naspram realnoga, prostornoga okruženja.
Dorotea Markasović živi u Osijeku, radi u Osijeku. Ona misli, ona osjeća, ona voli svoj Osijek. Svakodnevno hoda svojim gradom i u tom hodu gleda fasade, zidove koji su svojevrsno lice grada. Ako jesu zidovi lice grada, onda ti zidovi, fasade mogu biti nove, zapuštene, ruinirane, oslikane. Mogu biti svakakve - i ovakve i onakve - i upravo to istražuje naša autorica donoseći slike naslikanih zidova svoga grada. Nije to samo slika slike na zidu, već autorica diskretno odškrine okvir kadra tako da vidimo i život ulice; čas je tu užurbani šetač ili dio zajesenjene ulice itd. Tko zna koliko bi sumorno i depresivno izgledao pojedini prizor ulice ili grada da nije oslikan zid i time oplemenjen, vizualno pripitomljen? Kultura grafita i murala već je četerdesetak godina vrlo aktualna, a u zadnje vrijeme sve je više osmišljenih akcija suvislih autora i organizacija naspram nekulturnoga i besmislenoga šaranja koje nagrđuje zidove pa i sam grad. Dorotea prati i svojim fotografijama afirmira humani status grafita i murala u kontekstu grada. Fotografirajući svoj grada, ona je neizostavni suplement Osijeka.
Sandra Polić Živković skoro pa opsesivno prati senzacije zalaska Sunca. To je vrijeme smjene dana i dolaska noći, to je vrijeme kada nebo „gori“ od žutih, narančastih i crvenih tonova. Ako živimo, a živimo, u nekoj vrsti ritma s prirodom, onda se smirivanjem dana smiruju i naša duša i tijelo. Ma koliko zalazak sunca, odnosno odlazak dana može značiti propadanje, u nama uvijek živi misao njegova ponovnoga rađanja. Ove tople boje koje prate proces zapadanja sunca i dana, znače i nose u sebi simboliku energije i moći - one moći i snage koja nas ushićuje i vodi novom rađanju, novom danu. Sandra, svjesno ili nesvjesno, fotografirajući ovu u kontinuitetu ponavljanu senzaciju, misli sebe kao osobu koja se svaki put iznova iznenađuje i raduje novima mogućnostima. Mogućnosti su različite - od svjesnosti dnevno proživljene sebe ili do ulaska vlastitosti u mističnu i neizvjesnu noć. Bitan je taj trenutak zalaska, ta velika kozmička smjena koja oslobađa ogromnu energiju u emocionalnom i duhovnom biću. Taj trenutak svaki put Sandra ne samo da iznova istražuje već ga u potpunosti i proživljava sa svom onom moćnom snagom božanskoga bića.
Tanja Frančišković svjesna je osnovnih, fundamentalnih životnih tokova, ali isto tako ne smeće s uma usputne, nevažne, ali uvijek prisutne stvari, situacije i događanja. Baš to usputno, izvan glavne scene, ono što je „off“, ona fotografira i čini ga glavnim. Ruzinavi elementi nekakvih uređaja ili konstrukcija, neartikulirane hrpe koječega i sve je to tako fotografirano da sam po sebi nije bitan sadržaj, već puninu i važnost imaju oblici i boja. Ovi nizovi fotografija podsjećaju na slikarske prakse informela, lirske apstrakcije i kada ih gledamo s određene prostorne distance, nismo sigurni jesu li ovo fotografske ili rukotvorne slike. Ova, na čas moguća zabuna prepoznavanja govori koliko autorica u sebi nosi iskonskog likovnjaka na način da ni iz čega stvara sjajne kolorističke i kompozicijske zapise. Tanja je naprosto iskonski promatrač. Ništa ne promiče njenom oku i njenom neobjašnjivo kreativnom biću. Sve ima svoje mjesto, sve treba biti tu i imati svoju važnost kao na Noinoj arci.
I jedna, i druga, i treća autorica imaju ideju što fotografirati i kako fotografirati, ali imaju i strast stvaranja kao osnovu njihove povezanosti. Boja se kao formalni element, ali bitan i dominantan, vrlo fluidno rasprostire kroz sve izložene fotografije. Nije boja prisutna samo po naravi tehnike nastajanja fotografije, niti kao konstruktivni element, niti kao suhoparna likovna činjenica, već ovdje boju trebamo čitati i kao simbol i znak emocionalnih stanja autorica. I jedna, i druga, i treća - i Dorotea, i Sandra, i Tanja imaju samosvijest svoga kreativnog bića i ova je izložba samo mali predah i osvrtanje što napravljeno jest. U njihovim fotografijama snažno se osjeća radost fotografiranja i na tom im čestitamo, stoji u najavi koju potpisuje Borislav Božić.