[RAZGOVOR] Dvadeset godina Liburnicona: Ivan Cerovac i Maša Dunatov o počecima, izazovima i budućnosti festivala

Liburnicon jako bitan dio života, te su oko njega i oko same Udruge izgrađene snažne društvene veze te je stvorena čvrsta zajednica koja u mnogočemu može biti primjer i uzor samoorganiziranja mladih...

Ivan Cerovac i Maša Dunatov

Opatija - Festival Liburnicon već dva desetljeća okuplja zaljubljenike u znanstvenu fantastiku, fantasy, igre, glazbu i kulturu na liburnijskoj obali. Tim povodom, razgovarali smo s Ivanom Cerovcem i Mašom Dunatov, dugogodišnjim članovima organizacijskog tima i ključnim osobama u njegovu razvoju. S njima smo prošli kroz povijest, izazove, najdraže uspomene i pogled u budućnost ove jedinstvene manifestacije.

Kako ste se priključili organizaciji Liburnicona? Je li to bila spontana odluka ili dugogodišnji interes?

Ivan Cerovac: Organizaciji prvog Liburnicona (točnije, Abbacona) pridružio sam se 2006. godine, kao student 1. godine Filozofskog fakulteta u Rijeci. Već sam godinama ranije bio veliki ljubitelj fantastične književnosti i društvenih igara, iako do tada nisam imao iskustva organizacije ili sudjelovanja u većim događanjima ovog tipa. Prvi susret s drugim organizatorima i začetnicima festivala održao se na proljeće u Skalinadi u Voloskom, a nakon toga smo sa sastancima nastavili u prostorima MO Tošina. U to su vrijeme u Opatiji postojali brojniji festivali mladih i za mlade, ali nije bilo ničeg što bi pokrilo ove teme, tako da smo sve radili bez prethodnog iskustva te učili na (brojnim) greškama, ali entuzijazam je bio postojan i progresivno je rastao sa svakim novim Liburniconom.

Maša Dunatov: Organizaciji Liburnicona sam se priključila godinu dana nakon što sam počela dolaziti na redovite aktivnosti koje je udruga organizirala za mlade u Opatiji. Radilo se o organiziranim igranjima društvenih igara kao što su Dungeons & Dragons i Munchkin, što prije 16 godina nije bilo toliko široko dostupno i poznato kao danas. To je bio moj prvi susret sa fantasy pričama izvan knjiga kakve sam odmalena voljela čitati, a i s ljudima koje zanimaju takve teme. Svidjela mi se atmosfera u udruzi, a kako je Liburnicon bio najveći projekt udruge, bilo je logično priključiti se.

Sjećate li se svog prvog zadatka ili prve uloge unutar organizacije festivala?

Ivan Cerovac: U prvom sam Liburniconu sudjelovao najviše kroz doprinos programu festivala – organizirao sam i vodio Dungeons & Dragons turnir te održao predavanje o keltskoj mitologiji. Uz to, radio sam i na info pultu gdje su se kupovale ulaznice za festival. U vrijeme prvog Liburnicona (Abbacona) broj posjetitelja je bio ispod stotinu, tako da smo na ulazu uspjeli svima pregledati osobne iskaznice, upisati podatke u računalo i potom podijeliti akreditacije, što je danas nezamislivo (i zbog GDPR-a i zbog broja posjetitelja koji se udvadeseterostručio). Nakon toga, u razdoblju od 2007. pa negdje do 2017. godine, bio sam koordinator za promociju i odnose s javnosti, što je organizacijska uloga u kojoj sam najdulje sudjelovao i doprinosio.

Što vas je najviše privuklo Liburniconu – teme festivala, zajednica, kreativna sloboda?

Ivan Cerovac: Priključio sam se organizaciji Liburnicona zbog teme festivala, ali sam u njoj ostao prvenstveno zbog pozitivne atmosfere u Udruzi "Kulturni front". Razina volonterskog angažmana i kreativne energije koja se tada unosila u organizacijski rad bila mi je fascinantna, osobito ako se uzme u obzir da je u to vrijeme većina studenata imala značajno drugačije prioritete. Uz sve fantastične romane, poletnu, veselu i produktivnu atmosferu koja je vladala u prvom desetljeću Liburicona ipak najbolje dočarava Lovrakova "Družba Pere Kvržice".

Maša Dunatov: Bila sam motivirana sudjelovati u zajedničkom ostvarivanju ideja s ljudima sličnih interesa. Teme festivala su nešto što mi je bilo blisko od malih nogu, no zajednica je definitivno bila primana motivacija. Uz to sam bila znatiželjna kako je to raditi na nekom projektu. Prve dvije godine sam pomagala u izvedbi programa za djecu i pripremi dekoracija. Na radionicama izrade dekoracija u MO Tošina smo znali provoditi cijele dane i to druženje je bilo bitnije od bilo koje izrađene dekoracije.

Kako se danas dijele zadaci unutar tima i koja je vaša specifična uloga u organizaciji?

Ivan Cerovac: Struktura organizacijskog tima napredovala je i evoluirala kroz godine, prilagođavajući se pri tome ne samo prostornim mogućnostima i financijskim, ljudskim, materijalnim i informacijskim resursima, već i vizijama i prioritetima glavnih koordinatora. Tijekom dvadeset godina organizacijska struktura je tako ponekad fokus stavljala na kreativnost i improvizaciju, ponekad na inkluzivnost i uključivanje što više ljudi u organizacijske poslove, ponekad na efikasnost i prilagodljivost, a ponekad i na profesionalnost vanjskih suradnika. Najznačajniji pisani dokument koji je omogućio prijenos znanja među generacijama organizatora svakako je "Organizer's Handbook 3.0" kojeg je sastavila dugogodišnja glavna koordinatorica Maša Dunatov, a u kojem su zapisane sve ključne informacije, do točne podjele zadataka za svaku organizacijsku ulogu, popisa dozvola, odluka i drugih pravnih i administrativnih dokumenata koje je potrebno prikupiti pri organizaciji festivala svake godine, kontakti svih relevantnih osoba i organizacija (od gradskih pročelnika do vozača kombija, od pozvanih predavača do volontera), popisa rokova koji se trebaju ispoštovati kako bi druge aktivnosti koje se oslanjaju na njih mogle biti provedene, i slično.

Koji je najizazovniji, a koji najzabavniji dio organizacije jednog ovako velikog festivala?

Ivan Cerovac: Što će biti najizazovnije ovisi o prioritetima koje organizator postavi. Ukoliko nam je glavni cilj raditi s mladima, potaknuti razvoj njihovih znanja i vještina te ih potaknuti na aktivno sudjelovanje, glavni izazov će nam biti kako uključiti što više mladih, istovremeno držeći do kvalitete rada s njima i do njihovog aktivnog uključivanja u planiranje i odlučivanje, a ne samo u nošenje stolica ili postavljanje pozornice. Ako je cilj kvalitetom sadržaja nadmašiti slična događanja u okolici te privući iskusne i zahtjevne posjetitelje koji su već duboko u tematici festivala, izazov postaje kako uz skroman proračun dovesti izvrsne goste i pozvane predavače, te inovirati program tematskim aktivnostima koje još nisu provedene u Hrvatskoj ili okolici. Naravno, ako je cilj postići što bolju posjećenost festivala, izazovi se opet mijenjaju. Ja sam Liburnicon doživljavao kroz sve ove vrijednosti i prioritete, ali naglasak bih ipak stavio na onaj edukacijsko-inkluzivni, što će se kasnije odraziti i na moju viziju za budućnost festivala. Teško je izdvojiti jedan najzabavniji dio organizacije, no on svakako mora biti povezan uz rad u timu koji čine kreativni, mladi i inteligentni ljudi. Točni aspekti tog rada su se mijenjali ovisno o organizacijskog strukturi, ali jedna od grupa aktivnosti koja se posebno ističe je osmišljavanje, kreiranje i "popravljanje" zabavnih igara (Barbarian, Star Trek boćanje, Plažakon), kao i spontanost, humor i razigranost koju organizatori i volonteri unose.

Koliko je važno međusobno povjerenje i timski rad u ovakvom tipu volonterske organizacije?

Ivan Cerovac: Reći kako je povjerenje jako bitno sasvim je očekivan odgovor koji ne doprinosi mnogo, pa ću radije pokušati objasniti zašto je tako. Organizacija Liburnicona oslanja se gotovo isključivo na volonterski rad, što znači da standardne metode osiguravanja da svatko obavi svoje zadatke (raskid ugovora o djelu / autorskom djelu, proporcionalno smanjenje plaće, izvanredni otkaz...) nisu moguće opcije. Ljudi koji sudjeluju u organizaciji već doniraju svoj rad i slobodno vrijeme, te ukoliko odluče odustati ili jednostavno ne naprave nešto što su trebali, možeš im samo zahvaliti na onome što jesu do sad napravili. Naravno da postoji timski i društveni pritisak da se sve odraditi kako treba i na vrijeme, ali on može objasniti samo dio, dok se ostatak bazira na povjerenju i na zajedničkoj želji da se ostvari nešto lijepo i korisno za zajednicu.

Maša Dunatov: Sudjelovala sam u organizaciji ukupno 13 Liburnicona, od čega njih 6 u ulozi glavnog koordinatora ili nositelja bar trećine organizacije. S obzirom na to, doživjela sam brojna i negativna i pozitivna iskustva. Vrlo je izazovno uspjeti organizirati jedan takav festival kao grupa volontera koji se organiziranjem ne bave profesionalno. Također, izazov je omogućiti svima koji su zainteresirani da daju svoj doprinos, a da tim i dalje funkcionira. Ljudi unutar tima se često previše razlikuju po tome koliko su slobodnog vremena i energije voljni uložiti u organizaciju, koliku odgovornost su spremni prihvatiti te koliko ozbiljno to shvaćaju. Nekima je "Liburnicon baš fora i oni bi onako, malo pomogli". No, da bi se festival organizirao, potrebni su oni koji su spremni na više. Ti nerazmjeri često dovode do napetosti, nerazumijevanja i zamjeranja koji naruše međusobno povjerenje. Nedostatak razumijevanja i povjerenja dovodi do (pre)oštrog osuđivanja grešaka. Greške se neminovno dogode u volonterskoj, amaterskoj organizaciji, no kada su odnosi dobro, na njima se zajedno uči i ide dalje. Kada nisu...e tu nastaju daljnji problemi. Bilo je godina kada bi se složio odličan tim ljudi i godina kada ne bi. Najbolje sve skupa funkcionira kada jezgru tima čine osobe koje su i privatno u dobrim odnosima upravo zbog tog povjerenja, razumijevanja i podrške. Od pozitivnih strana istakla bih upoznavanje ljudi s kojima sam i dandanas dobra. Nakon što provedete sate zajedno izmjenjujući ideje, izrađujući dekoracije ili rješavajući probleme koji neminovno izbiju tijekom festivala, to se pamti i to nas povezuje. To je jedan poseban osjećaj koji je prisutan koliko god da godina prođe otkad ste nekoga vidjeli.Velik je broj ljudi koji su doprinijeli i žao mi je što nas je samo par istaknuto jer ne bi bilo Liburnicona bez brojnih pojedinačnih doprinosa.

Što mislite da ste osobno unijeli novo ili drugačije u organizacijski tim Liburnicona?

Ivan Cerovac: Budući da sam u organizaciju festivala bio direktno uključen nekih petnaest godina, vjerujem kako sam doprinesao u raznim područjima, od programa do odnosa s javnosti. Ipak, kad bih trebao istaknuti jednu novinu na kojoj sam kontinuirano radio, osobito u razdoblju 2012. – 2017., to bi bila snažnija suradnja s gradskom upravom, opatijskim ustanovama i organizacijama, te snažnije oslanjanje na domaću publiku. Naime, kako su se u tom razdoblju gasili festivali i manifestacije za mlade (npr. Barufe), moj je doprinos bio usmjeren prilagođavanju programa i promocije festivala kako bi Liburnicon ispunio barem dio praznine koja se otvorila, odnosno kako bi pružio sadržaje za mlade općenito (iako i dalje povezane uz teme fantastike i znanstvene fantastike).

Maša Dunatov: Moj pojedinačni doprinos je bio pokušaj sistematizacije i jasne podjele poslova unutar organizacije baš s ciljem da što više različitih ljudi može sudjelovati. Ako se na početku vrlo jasno kaže što se od koga očekuje i svi se slože, izbjegne se dio problema koji nastaju zbog loše komunikacije, amaterskih voditelja i drugih situacija koje su česte u volonterskim timovima. Htjela sam doprinijeti da se dogodi ta magija - da ljudi koji se razlikuju po količini slobodnog vremena, znanju i zrelosti, ali dijele viziju i motivaciju, uspiju zajednički ostvariti projekt.

Kako iz svoje perspektive doživljavate rast i razvoj festivala u posljednjih nekoliko godina?

Ivan Cerovac: Post-pandemijski Liburnicon nastavlja s radom u novom prostoru, u zgradi Fakulteta za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Iki, što donosi nove prilike i izazove, ali ne predstavlja glavnu promjenu u razvoju festivala. Ona se vezuje uz generacijske promjene u organizacijskom timu, s kojima dolaze novi načini rada i prilagodbe na nove okolnosti.
Proračun Liburnicona ove je godine konačno dosegao razine iz pred-pandemijskih vremena, ali povećanje troškova (zbog inflacije) ograničilo je kapacitete organizacije, a promjene u demografskoj strukturi Opatije oblikovale su njegovu publiku. 2011. godine u Opatiji je živjelo 1787 mladih, dok je taj broj kroz deset godina pao na 1275. Uz to, generacijske promjene i odrastanje digitalnih urođenika (Generacija Z) značajno su utjecali na aktivnosti i sadržaje koje mladi žele, zbog čega Liburnicon treba prilagođavati ne samo točke programa već i njegov koncept.

Koji su vam trenuci ili programi s Liburnicona posebno ostali u sjećanju?

Ivan Cerovac: Teško je izdvojiti neke ključne trenutke ili događaje, ali navodim nekoliko koji mi prvi padaju na pamet:
- Nestanak struje na Liburniconu (ako se ne varam) 2007. godine, kada je opterećenje električne mreže dovelo do pregaranja instalacija i totalnog mraka u cijeloj Villi Antonio, zbog čega se program trebao nastaviti uz svijeće, baklje ili baterijske lampe. Iako je prijetio potpuni fijasko, mnogima je ovo ostalo kao jedna od najupečatljivijih uspomena sa ranih Liburnicona. Utjelovila je organizacijsku spremnost brzoj prilagodbi i improvizaciji te, puno važnije, duh tadašnjih posjetitelja koji bi, uronjeni u program, samo slegnuli ramenima i nastavili (u mraku ili uz svijeće) slušati predavanje, igrati društvene igre ili se družiti uz šank.
- Star Trek karijole (tačke, građevinska kolica) samo su primjer jednog od rekvizita za novo osmišljene igre na Liburniconu. Obojane i ukrašene bojama i simbolima Ujedinjene Federacije Planeta s jedne, te Romulanskog Zvjezdanog Carstva s druge, još i prije samog početka Liburnicona 2011. godine poslužile su za razne improvizirane igre koje su na licu mjesta smišljati i isprobavali volonteri koji su radili na uređenju prostora škole. Taj nalet mladenačke kreativnosti, inspiracije, igre i dobre volje koji su ispunili parking ispred osnovne škole primjer su trajnog sjećanja na rane verzije festivala.
- Organizacijski sastanci mjesecima prije Liburnicona 2016. godine, kada se u prostorima MO Tošina redovito okupljalo i preko 20 organizatora, uz koordinaciju, usredotočenost i predanost koje bi bilo teško očekivati od volontera u ranim dvadesetima. Također, iz istog vremena posebno se sjećam parkinga ispred škole na kojem bi se okupilo par stotina ljudi (dok je još veći broj posjetitelja u samoj školi, na predavanjima, radionicama i društvenim igrama), uz šarene lampione i zvukove irske folk glazbe, u raznolikim kostimima i maskama. Ovaj prizor ujedno bi bio i prva stvar koju vidi netko tko upravo dolazi na Liburnicon, i teško da se moglo osmisliti bolji i primamljiviji doček.

Maša Dunatov: Od programa, posebno mi ostaju u sjećanju kasnonoćne klingonske karaoke, uzbudljive igre lova na blago te upoznavanje omiljenih mi pisaca fantastike. Kroz godine su bili brojni sitni i jedinstveni trenuci smijeha, ushita i zabave koji se pamte.

Postoji li nešto u programu ili organizaciji što biste još voljeli unaprijediti?

Ivan Cerovac: Zadnjih nekoliko izdanja festivala nisam aktivno uključen u njegovu organizaciju. Kao što sam već ranije rekao, postoje različiti organizacijski pristupi i prioriteti, te kako će sam program izgledati i kako će organizacijski tim funkcionirati ovisi ne samo o materijalnim, financijskim i ljudskim resursima, nego i o viziji glavnog koordinatora. Kao što smo vidjeli kroz povijest Liburnicona, uglavnom ovdje ne govorimo o unapređenju nego i različitim načinima kako se stvari rade, bez nekog objektivnog kriterija koji je način bolji. Naposlijetku, koji ne način bolji ovisi o ciljevima koji se žele postići, a njih bi prvenstveno trebali postavljati oni koji su aktivno uključeni u organizaciju festivala.

Škola ili Ika? Koja lokacija vam je draža?

Ivan Cerovac: Iako se Liburnicon kroz ovih dvadeset godina odvijao na raznim lokacijama, koje uz Osnovnu školu "Rikard Katalinić Jeretov" Opatija i Fakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Iki uključuju i Villu Antonio i Kongresni centar Amadria park hotela u Opatiji te Hostel Link u Lovranu, čini se da odabir uvijek ostaje između Škole ili Ike. Sentimentalno sam povezaniji uz osnovnu školu budući da sam u to vrijeme bio direktnije uključen u organizaciju, tako da mi je ta lokacija subjektivno draža. Uz to, mislim da je imala i neke objektivne prednosti, koje uključuju blizinu centru Opatije, više prostora za širenje programa, prohodniji središnji prostor i hodnike te, možda i najbitnije, nešto opušteniju atmosferu. Fakultet u Iki, naravno, donosi drugačije prednosti – predavaonice su već namještene i opremljene, a vanjski prostor izgleda izvrsno (osobito noću, kada izađe mjesec nad Kvarnerom) i mediteranski magično. U konačnici, koji će prostor biti "bolji" ovisi o tome kakav Liburnicon preferiramo i tko je ciljana publika za takav Liburnicon.

Maša Dunatov: S obzirom na način na koji se radi, lijepo je vidjeti da se festival i dalje održava. Koliko god je lokacija u Iki pored mora lijepa, osobno mi je previše sterilna. Nedostaje mi ona topla, i Liburniconu svojstvena - lagano kaotična, atmosfera koja je bila u školi.

Kako zamišljate budućnost Liburnicona? U kojem smjeru biste voljeli da festival ide?

Ivan Cerovac: Kako se ne bih ponavljao s tezom oko više različitih legitimnih vizija razvoja Liburnicona, evo ukratko i moje. Liburnicon vidim prvenstveno kao festival mladih – njegova tematska usmjerenost je trajna i pouzdana, te nipošto ne mislim da se ona treba mijenjati. Međutim, Liburnicon je puno više od festivala fantastike i znanstvene fantastike, odnosno puno više od jednog kvalitetnog i inovativnog kulturnog proizvoda Opatije. Liburnicon je (ovdje namjerno malo pretjerujem) obrazovna institucija koja djeluje već dvadeset godina i kroz čije su edukativne programe prošle generacije mladih Opatijaca i Opatijki. Iako nije riječ ni o formalnom ni o neformalnom, već o informalnom obrazovanju, kroz Liburnicon su desetci mladih organizatora i volontera učili o pisanju i provođenju projektnih prijava, o radu gradske uprave i samouprave, o poslovnoj komunikaciji i timskom radu, o aktivnom građanstvu, kao i i brojnim drugim temama. Imajući to u vidu, želio bih da se još više radi na privlačenju novih, mladih ljudi u organizacijski tim, ali i da se dio sadržaja prilagodi kako bi bio zanimljiv i onima koji žarki ljubitelji fantastike i znanstvene fantastike, ali privlače ih druge teme i pristupi koji se istražuju i testiraju na festivalu.

Maša Dunatov: Mislim da bi se Liburnicon trebao orijentirati na manji broj zaista originalnih i kvalitetnih točaka programa. To bi manje logistički i vremenski opteretilo organizaciju, a publici ponudilo nešto zanimljivo i atraktivno.. Naravno, uz zadržavanje tipične Liburnicon atmosfere u vanjskom prostoru, prvenstveno navečer. Pretpostavljam da će profesionalizacija barem dijela organizacije u budućnosti biti nužna. S druge strane, riječ je o projektu kroz koji mladi uče i stječu poznanstva i iskustva što je jednako bitno kao i sama manifestacija te u skladu s ciljevima udruge.

Što biste poručili mladima koji bi se možda željeli priključiti organizaciji, ali ne znaju odakle krenuti?

Ivan Cerovac: Priključiti se organizaciji Liburnicona nije teško, a istovremeno predstavlja izvrsnu odluku za sve koji žele naučiti nešto više o organizaciji događanja u kulturi, ali i o svom gradu i o sebi. Zahvaljujući kvalitetnim koordinatoricama koje trenutno vode organizacijski tim, te uz pomoć Organizer's Handbooka 3.0, čak se i potpuno neiskusni mogu bez problema uklopiti u organizaciju i dati značajan doprinos već u prvoj godini, a za očekivati je da će taj doprinos, kao i zahtjevnost uloga u organizacijskom timu koje će moći preuzeti, rasti iz godine u godinu. Udruga "Kulturni front" uz Festival Liburnicon provodi i niz drugih zanimljivih projekata, kao i različite zabavne, edukativne i hobističke aktivnosti za mlade iz Opatije i okolice, tako da dobar prvi korak može biti i uključivanje na neke od radionica, igranica ili prezentacije organiziranih u sklopu projekta "Kreativni nered" ili nekog drugog projekta koji se odvija u prostorima Udruge (Ulica Maršala Tita 42, Opatija).

Maša Dunatov: Organizacija je vrlo otvorena za sve zainteresirane. Volontiranje na Liburniconu je većini organizatora bio prvi korak. Općenito preporučujem mladima da probaju volontirati u udrugama koje se bave temama koje ih zanimaju. Odličan je osjećaj raditi s drugima na realizaciji zajedničkih ideja. Uz to se i puno nauči o radu u timu, ali i stekne razna konkretna i korisna znanja i vještine.

Koliko vam znači što ste dio tima koji stvara ovako jedinstveno događanje već 20 godina u Opatiji?

Ivan Cerovac: Rad na organizaciji Liburnicona, ali i općenito rad u sklopu Udruge "Kulturni front", zauzimao je i još uvijek uzima značajan dio mog slobodnog vremena. Prošle je godine, primjerice, u Udruzi odrađeno 1740 volonterskih sati, od čega značajan dio otpada na rad voditelja projekata i projektnih koordinatora, kao i na rad predsjednika i tajnice Udruge. Brojni su organizatori u prošlosti, kao i sada, uzimali godišnje odmora sredinom kolovoza kako bi se mogli uključiti u organizacijski tim, dok oni koji su u prošlom desetljeću zbog ekonomskih razloga napustili Hrvatsku još uvijek usklađuju mjesec dana kada se (primjerice, iz Australije) vraćaju u Opatiju ili Rijeku kako bi mogli uskočiti i pomoći na samom Liburniconu. Čovjek se ponekad, kad mu početkom kolovoza na društvenim mrežama iskoče slike poznanika koji uživaju na moru ili putovanjima, zapita ne bi li mu bilo pametnije odmoriti se kako treba umjesto rješavanja administrativnih detalja, dogovaranja predavača, njihovog dolaska i smještaja, pisanja objava za medije ili uređivanja web-stranice, koordiniranja i raspoređivanja volontera ili popisivanja inventure skladišta vodeći brigu hoće li na radionicama biti dovoljno kolaž-papira ili tempera. Unatoč tome, neki (među kojima sam i ja) nalaze posebno zadovoljstvo u stvaranju nečeg kreativnog i novog. Uz to, primarno volonterski angažman znači da svatko može prilagoditi svoje opterećenje i svoj doprinos prema vlastitim mogućnostima, prioritetima i životnim planovima.Mislim da je za mene, ali i za velik dio (bivših i sadašnjih) organizatora, Liburnicon jako bitan dio života, te su oko njega i oko same Udruge izgrađene snažne društvene veze te je stvorena čvrsta zajednica koja u mnogočemu može biti primjer i uzor samoorganiziranja mladih.

Follow @torpedo_media