[RAZGOVOR] Sejo Sexon za Torpedo.media: „Neuštekani“ pjesmama Zabranjenog pušenja daju novi život

Davor Sučić aka Sejo Sexon (foto Natko Felbar)

Davor Sučić, aka Sejo Sexon, uoči drugog riječkog koncerta ( 9. listopada u HKD na Sušaku ) akustičnog projekta „Neuštekani“ govori o novim aranžmanima, staroj i novoj publici te pjesmama koje su dobile sasvim novi život.

Rijeka – Zabranjeno pušenje održat će drugi koncert u sklopu akustičnog projekta „Neuštekani“ u Rijeci 9. listopada 2026. godine u HKD-u na Sušaku. Tim povodom razgovarali smo s Davorom Sučićem, poznatijim kao Sejo Sexon, o tome što donosi projekt „Neuštekani“, kako zvuče pjesme u novim aranžmanima te kakav je susret sa starom i novom publikom.

Zabranjeno pušenje dolazi u Rijeku na akustični nastup u HKD-u na Sušaku. Što publici donosi „unplugged“ verzija benda i koliko je bilo izazovno ogoliti pjesme od električnog zvuka i snažne koncertne produkcije?

Pa, ovo je sada jedna malo drugačija priča. Naizgled je sve isto, a zapravo ništa nije isto. Ovo su sada pjesme ogoljene i vraćene na početne postavke, kad su nastale uz neku akustičnu gitaru, dok bubnjar lupa po stolu i dok tražimo neki put i način kako da je sklopimo. Ovo su, tako bih rekao, pelene svake pjesme i ekskluzivan trenutak da publika može vidjeti kako pjesma izgleda kada nema tih štaka, kada nema tih pomagala.

Naše pjesme imaju dosta teksta i zapravo su dosta dramske. Tako da su jako dobro, kako bih rekao, legle na tu kazališnu atmosferu, na prostor gdje se sjedi i gdje je publika skoncentriranija čak i na taj dramski moment, na taj tekst koji je zapravo u ovoj produkciji dobio jedan svoj još prezentniji i prisutniji moment.

Tako se sve sklopilo u jednu sasvim drugačiju priču i u jednu sasvim drugačiju atmosferu, koja ima neku svoju snagu. Isto koliko šapat nekada može biti snažan i nešto što se kaže šapatom zapravo može imati itekako snažan efekt. Tako bih nekako i ove pjesme objasnio.

One su sada, kažem, jednom drugom tehnikom i jednom drugom produkcijom doživjele neki svoj drugačiji život. Ali mislim da ono što kažu u Bosni – ono što izgubiš na ćupriji, dobiješ na mostu. Jedan aspekt naše priče postao je puno prezentniji i jako, jako lijepe su reakcije na ovo što smo napravili.

Neuštekani na prvom koncertu u zagrebačkom Lisinskom (foto Natko Felbar)

Vaše pjesme često imaju snažne priče, likove i društveni kontekst. Kako ih doživljavate danas – mijenja li se njihovo značenje s godinama i jeste li neke od njih kroz akustične aranžmane počeli doživljavati na potpuno novi način?

Koncept je kod nas nekako uvijek bio zamišljen kao neka fešta. Uvijek smo nekako insistirali da ljudi učestvuju, uvijek smo voljeli da se uz pjesme pleše i pjeva. Kada bih ja nešto pričao među pjesmama, ljudima je to malo išlo i na živce. Njih je zanimao taj navijački aspekt i učešće. Tako da ovdje, u kazalištima gdje sada nastupamo, i ta naracija sada ima puno više mjesta, ima puno više smisla.

Tako da je ovaj nastup zapravo neka kombinacija unpluggeda i stand-upa i, kažem, jako, jako je zahvalan. Taj moment kazališta, gdje ljudi sjede i gdje su ljudi sada skoncentrirani više na sadržaj nego na taj moment fešte, plesa i učestvovanja. Ovo je više komorno, ali, kažem, tekstovi sada dobivaju jedno svoje sasvim drugačije okruženje i imaju jedan sasvim drugačiji efekt.

I iskreno, to mi je bio najtraumatičniji dio ovog programa. Jer moji su mi komšije rekli: „Dobro, lijepo je to sve, sjedi se i kazalište i akustika. Akustika, ali šta ću ja s pivom i cigarom?“

Eh, taj moment pive i cigare zapravo je bilo nešto što me najviše okupiralo i kako da ga riješim, budući da je kazališna atmosfera, kako bih rekao, bitno drugačija. Međutim, program je ispao dovoljno zanimljiv i, tako kako bih rekao, ima jednu svoju priču, jednu svoju magiju, tako da mi niko nije zamjerio pivo i cigaru.

Postoje li pjesme Zabranjenog pušenja koje posebno dobro funkcioniraju u akustičnoj izvedbi, a koje možda u početku niste ni zamišljali kao „unplugged“?

Pa, unplugged verzija ima, kao što sam rekao, svoju magiju, bez obzira o kojoj se pjesmi radi. U krajnjoj liniji, dobra pjesma je dobra i s unpluggedom i bez unpluggeda. Lošu pjesmu neće ni unplugged popraviti i napraviti od nje dobru pjesmu.

Ali posebno dobar odziv i dobra reakcija ljudi je na pjesmu „Elvisu“, koja je nekako bila u zapećku i u nekom prašnjavom arhivu stajala. Nije imala ni spot, nije izvođena na koncertu.

Uvrstili smo je u ovaj repertoar i to je postala noseća stvar na koncertu i upravo pokazala koliko neke pjesme u ovom aranžmanu dobivaju taj neki respirator, tu neku transfuziju.

Jer to je jedna dugačka pjesma, prilično, prilično ono što mi kolokvijalno kažemo – crnjak. Tema nije vesela, pjesma je dosta nezgrapna. Međutim, u ovoj verziji je pravi hit i naša Angie Zebec, naš back vokal, ovu je pjesmu u ovim nastupima do sada prelijepo izvela.

foto Ivan Lesić

Obzirom na vašu dugotrajnu karijeru, kako izgleda susret benda s publikom koja je odrastala uz Zabranjeno pušenje, ali i s novim generacijama koje tek otkrivaju vaše pjesme?

Pa evo, to je isto na unpluggedu, on se desio jedan comeback te starije raje, starije publike, pred kojom je uvijek, iskreno, uvijek teže nastupati i s više treme. Jer to je publika koja je vidjela sve naše faze, koja je vidjela sve naše folove i koja je, kako bih rekao, vrlo, vrlo zahtjevna.

Ali nova publika nije, kako bih rekao, nije bez predznanja. Mlada publika koja prati Zabranjeno pušenje su ljudi koji su zainteresirani i istražili su tu bolju prošlost. Tako da zapravo nema velike razlike.

Ima, da kažem, kada u publici ugledate nekog novinara iz onog vremena, kada ugledate nekog izdavača iz onog vremena, kada ugledate ljude koji su bili publika u ono vrijeme, zaista nije lako. Ali utoliko smo se morali više potruditi, utoliko je sve ovo bilo izazovnije.

Mi smo skoro četiri mjeseca pripremali ovaj program, koliko smo bili, kako bih rekao, u stresu da zadovoljimo i staru i novu raju.

Angie Zebec (foto Natko Felbar)

Kada biste morali izdvojiti jednu pjesmu Zabranjenog pušenja koja vam danas najviše znači – ne nužno onu najveću ili najpoznatiju – koja bi to bila i zašto?

Nije lako pitanje, ali definitivno, kada se sve sabere, pjesma koja je naša neka „Bohemian Rhapsody“, pjesma u kojoj je nekako stala cijela naša estetika i koja je zaista, kako bih rekao, neki trademark ovog benda, jest balada „Pišonja i Žuga“.

Jer, ono, mi smo bend koji je uvijek radio bez pravila. Mi smo bend koji nije pratio stilove i trendove i, kažem, ta pjesma najbolje pokazuje tu našu nezgrapnost i ludilo, pa možemo reći i neznanje, jel'? Koje smo kao klinci imali.

Postala je veliki hit, unatoč tome što traje šest minuta, što se dva-tri puta mijenja tempo, što ima jednu masu teksta koju i ja jedva nekada uhvatim. Znači, pjesma koja je imala sve predispozicije da ne bude hit.

I kažem, to je nekako, ja je vidim kao zaštitni znak nekog našeg stila i nekog našeg načina rada.

Zabranjeno pušenje ima dugu i bogatu povijest, brojne albume, koncerte i anegdote. Kada danas pogledate unatrag, postoji li nešto što biste napravili drugačije ili ste upravo kroz sve uspone i padove postali bend kakav jeste?

Evo, to se zapravo nadovezuje na prethodno pitanje. Vjerojatno bi danas sve bilo drugačije. Drugačiji je stil muzike, drugačija je produkcija, muzika je kroz vrijeme evoluirala.

Međutim, pjesme su otisak vremena. Pjesme moraju biti baš onakve kakve su ih oblikovali to vrijeme, to iskustvo te određena razina profesionalizma i znanja koje smo tada imali. I to je njihova najveća vrijednost. One su pečat svega toga.

Ničega se ne stidim, a svi ti hendikepi ponovno su dali jedan šarm i posebnu auru. To je bila jedna generacijska priča i ona je jedinstvena, vezana za taj trenutak, baš u prostoru i vremenu.

Što se pjesama tiče, ne bih zaista mijenjao ništa, jer to smo bili mi i to je bilo jedno svjedočanstvo i o vremenu i o nama kao ljudima. Tako da mislim da ovo pitanje zapravo uvijek ima isti odgovor: to je tada bilo to.

foto Ivan Lesić

Osim dobro poznate „afere Maršal“, koja vas uspomena, dogodovština ili anegdota posebno veže uz Kvarner i publiku na Kvarneru?

Pa znate, kada ste na cesti, kada je „Šeki on the road“, uvijek je puno anegdota.

Recimo, svježa je situacija bila iza rata, kada smo svirali. Raja se valjda sjeća koliko su bili ogromni redovi za trajekte kada se ide za Rab ili kada se ide za Cres. To su bili ogromni, kilometarski redovi.

Mi smo stalno bili u stresu da se ukrcamo na te trajekte s našom opremom, s našim razglasom, s našom rasvjetom. I to su bile situacije u kojima su koncerti bili „biti ili ne biti“ i ovisili su o tome hoćeš li se ukrcati na trajekt, hoćeš li izmoliti kapetana i ljude da te puste preko reda.

To je bila vrlo tricky situacija i vrlo često je znalo biti i nasilnih scena vezanih uz ukrcaj na te brodove.

I onda smo negdje na nekom stupu našli plakat koji je bio za neki miting podrške generalu Stipetiću. Tada je bilo puno ljudi koje je istraživao Haški tribunal i česti su bili mitinzi po Hrvatskoj za Gotovinu. Bio je i taj jedan miting za generala Stipetića.

Mi smo onda skinuli taj plakat, nalijepili ga na kombi i prelazili te kilometarske redove govoreći ljudima: „Znate, mi vozimo razglas za miting za generala Stipetića.“ I ljudi su samo benevolentno klimali glavom i pokazivali nam da prođemo red i da se ukrcamo.

I tako smo spasili puno koncerata tu po Kvarneru i po otocima i beskrajno smo zahvalni. General Stipetić nije ni svjestan koliko je napravio za našu karijeru.

foto Ivan Lesić

Rijeka je uvijek imala specifičnu glazbenu scenu i publiku, često otvorenu prema drugačijem zvuku i društvenoj kritici. Kako danas gledate na riječku rock-scenu i na odnos koji je Zabranjeno pušenje kroz godine izgradilo s riječkom/kvarnerskom publikom?

Pa, zapravo smo po tom pitanju oduvijek bili jako srodni. Još iz vremena Parafa i sličnih bendova, jer mi pripadamo istoj generaciji. Parafi su bili prvi punk koncert koji sam gledao u životu kada su došli u Sarajevo.

Zanimljivo je da su ta socijalna kritika i taj neki društveni angažman zapravo najviše bili prisutni kod bendova iz Sarajeva i Rijeke, puno više nego što je to bio slučaj u Beogradu i Zagrebu.

Jedina scena koja je imala takvih eksponenata možda je još bila Ljubljana s punkerima. Jer, bez obzira na to što se to nekako smatralo novim valom i punkom, poetika Beograda i Zagreba, osim Johnnyja, uglavnom je bila de facto ljubavna.

Kad pogledate grupu Film ili tadašnje grupe i bendove u Zagrebu, ipak je prevladavala neka ljubavna poetika. Bilo je iskoraka u neku društvenu kritiku, ali Rijeka i Sarajevo su nekako oduvijek bili srodni po toj liniji i, čini mi se, jako utjecali jedni na druge.

Kažem, imali smo taj neki ljuti punkerski naboj. Nekako mi se čini izraženiji nego što je to bilo u drugim gradovima.

Nakon toliko godina na sceni, što vas još uvijek pokreće da pišete i stvarate novu glazbu? Kakvi su trenutačni planovi Zabranjenog pušenja i kada fanovi mogu očekivati novi materijal?

Pa znate, kad dođe rujan, kad morate djeci kupiti novu garderobu za školu, kada morate kupiti udžbenike, knjige, pa onda ovaj hoće da se upiše na nogomet, a tu treba par stotina eura dodati iz budžeta – odjednom dobijete inspiraciju da stvarate muziku i da budete kreativni.

Šalim se, naravno. Pa mislim, to je ono... Dosta je trivijalna rečenica, ali to je naš posao. Zato nas je Bog dao, za mene nekako.

Moja neka filozofija vezana za muziku i ovaj posao jest da bend ima smisla postojati dotad dok stvara novu muziku. Mislim da su bendovi i nastali prvenstveno da stvaraju i kreiraju, da komuniciraju sa svijetom, da donesu neko svoje viđenje i neki svoj doživljaj svega toga što nas okružuje. Mi smo na neki način i kroničari nekog vremena oko nas.

Tako da mislim da bend ima to poslanje i taj zadatak ako želi da se zove bendom. Mi svake tri-četiri godine skupimo, čini mi se, dovoljno nekih pjesama koje su u rangu onoga što smo radili i koje možemo ponuditi publici, jer su zahtjevi i očekivanja dosta visoki kada je u pitanju bend s ovolikom karijerom.

Ali bend koji ne stvara muziku zapravo je mrtav. Ili možemo reći – zombi, mrtvac koji hoda.

foto Ivan Lesić

I za kraj – što biste poručili riječkoj publici koja će vas doći poslušati u HKD-u na Sušaku? Što biste voljeli da ponese sa sobom nakon ovog akustičnog susreta sa Zabranjenim pušenjem?

Pa evo, nažalost, u nekim turbulentnim vremenima smo ovaj projekt pokrenuli. Drago mi je što smo uspjeli donijeti neki mali dašak humora i zabave u ova vremena.

Što možete poručiti publici nego da izdržimo sve ovo, da ostanemo ljudi, bez obzira na to što, kažem, vremena za ljude danas baš nisu naklonjena.

Ali, što je rekao jedan stari čovjek u Mostaru: „Treba sačuvati dva prsta obraza, a život, ako bude moguće.“

I s ovog koncerta neka ponesu lijepe uspomene, da prenesu našu poruku, da možemo reći da smo opravdali poziv svog kapetana. Da odu s uvjerenjem da smo opravdali poziv svog kapetana.

Eto, to bi bilo to. Hvala vam na podršci.

Follow @torpedo_media