[SUSRET S UMJETNIKOM] Glazbeni svjetovi Josipa Maršića

Josip Maršić – svestrani opatijski glazbeni umjetnik prepoznat i van granica RH

Kako obožavam planine, često se koristim i prirodnim izvorima pa mi tako potoci s Učke zvuče poput najraskošnijih orgulja.

Opatija - Josip Maršić je opatijski glazbenik koji se, nakon početne faze sviranja u bendovima, profilirao kao pisac glazbe ne samo za kazališne predstave i filmove, već i brojne izložbe, muzeje i projekte. Njegova umjetnička osobnost bez imalo dvojbe nadilazi standardne okvire poimanja onoga čime se bavi, zbog čega smo ga zamolili da nam se sam predstavi.

– Ako se koncentriramo na sadašnjost, trenutno radim sa Zoranom Medvedom. Oformili smo duo pod nazivom JMZM (naši inicijali) u kojem se ja više bavim glazbom, a Zoran više brine za tehnički dio, premda nam je muzika zajednički nazivnik. Krajem svibnja ove godine boravili smo u Puli (rezidencija udruge Tondak koja spaja muzičare i pisce) gdje smo, u suradnji s uglednim pjesnikom Markom Pogačarem, napravili album pod radnim imenom „Rotor“ koji se finišira baš ovih dana, kada i očekujemo njegov izlazak; zasad doduše samo digitalno, dok dogodine planiramo i vinil izdanje.

Projekata, naravno, ne nedostaje. Etnografski muzej u Zagrebu radi stalni postav o hrvatskom istraživaču i putopiscu Dragutinu Lermanu, a izložba će uključivati i kratkometražni animirani film o Lermanovu životu za koji JMZM radi zvuk i obradu glasa. Također, radit će se i obrada zvuka, u dogovoru s ekipom iz Pule, na dugometražnom dokumentarcu o hrvatsko-francuskom slikaru i kiparu Slavku Kopaču. Nedavno je bila premijera suvremene plesne predstave „Guba“ (Zavod Federacija iz Ljubljane) u ljubljanskom kinu „Šiška“. Ima toga još...

– Neki opisuju moj glazbeni izričaj kao elektroakustičnu eksperimentalnu glazbu. Meni to zvuči kao opis nekog namještaja i ne bih se tako definirao. Naravno da eksperimentiram, no maksimalno sam prilagodljiv, a najvažnije mi je da glazba bude usklađena s temom, koju i potcrtava! Postoje žanrovi i stilovi koje obožavam privatno, ali nemam običaj miješati privatne s profesionalnim obvezama. Glavno mi je da je ono što stvaram dobro!

Josip je još kao dijete upoznao više ljudi, malo starijih od njega, koji su već imali neke „kanale“ poznanstava budući da su studirali u većim gradovima poput Zagreba ili Ljubljane. Oni su ga uputili na „hrpu stvari“ tako da se dosta brzo „navukao“ na „bučni rock&roll“ (noise rock), kao i „industrijsku glazbu“ u kojoj se više koriste nekonvencionalni instrumenti poput perkusija.

– Dobar song je uvijek dobar song te posjedujem veliku „cedeteku“ i ne dozvoljavam da mi prođe niti jedan dan a da ne poslušam barem jedan album! Još sam u ranoj mladosti htio svirati gitaru, no završio sam na harmonici. Najblaže rečeno, nije mi se baš sviđala i bio sam uvjerljivo najgori polaznik! Nakon opetovanog „samooštećenja“ harmonike, majstor je mojim roditeljima izjavio da je niti Gepetto više ne bi mogao popraviti. Stoga su mi omogućili privatne satove iz gitare, no službeno nisam glazbeno obrazovan.

Uslijedila je faza bendova, da bi zatim stigla ponuda za stvaranje glazbe za jednu plesnu, a zatim i za dječje predstave. Josip je prihvatio te ponude pun volje, svjestan da u stvari ne zna kako se to radi, ali spreman na sva odricanja kako bi to naučio! Uživajući u raznolikosti, učio je radeći.

– Ne volim se opetovano isto izražavati; tada se osjećam kao klaun. Srećom, počele su dolaziti i ozbiljnije ponude koje su kulminirale radom na „Operi industriale“ (EPK Rijeka). Posegnuo sam za literaturom te se tako dodatno usavršavao, baš onako kako volim: zatvoriti se u svoj mali priručni studio kod kuće i – na posao!

A posla ne nedostaje – od kontinuirane suradnje s HNK Ivana pl. Zajca, kazališnom radionicom Malik i riječkim Gradskim kazalištem lutaka, preko rada na filmovima u produkciji Filmaktiva, različitih produkcija Prostora Plus, Kabineta i Teatra trafik, pa sve do projekta „Galeb“ koji će u muzejskom dijelu legendarnoga broda glazbom evocirati neka druga vremena i njihovo ozračje. Ne nedostaju niti priznanja – nagrade hrvatskog glumišta govore same za sebe.

– Imam mali kućni studio gdje u pravilu sam radim i stvaram – glazbu uglavnom snimam; improviziram, tražim; jednom riječju „komponiram“ (compose – složiti). Kako obožavam planine, često se koristim i prirodnim izvorima pa mi tako potoci s Učke zvuče poput najraskošnijih orgulja. U slobodno se vrijeme također bavim glazbom, volim i filmove (iznad svega art produkciju), a nisu mi strane niti knjige. Ne zazirem niti od noćnoga života, ali posebno me veseli kretanje. Pasionirano hodam i svaki dan mora „pasti“ barem pet kilometara, ako ne i više. Inspiraciju nalazim posvuda – treba samo otvoriti oči i ispružiti ruke!

Piše: Aleksandar Vodopija / List Opatija
Snimio: Nikola Turina

Follow @torpedo_media