Veliko finale koncertne sezone u „Zajcu“ uz Mahlera, praizvedbu djela napisanog za Riječki simfonijski orkestar i nastup solo-violončelista Berlinske filharmonije

Pod dirigentskim vodstvom, uvijek energičnog i karizmatičnog, maestra Valentina Egela, uz Riječki će simfonijski orkestar, u petak 17. lipnja u 19.30 sati, nastupiti član Berlinske filharmonije, jednog od najpoznatijih orkestara u svijetu, njihov solo violončelist Bruno Delepelaire.

Rijeka - Veliko finale još jedne izuzetne koncertne sezone u HNK Ivana pl. Zajca, simfonijski koncert „Titan“, bit će doista po mnogočemu veliko i značajno. Počevši od naslova posuđenog od velikog Gustava Mahlera, preko praizvedbe skladbe napisane za Riječki simfonijski orkestar pa do izvedbe jednog od najpoznatijih koncerata za violončelo i orkestar svih vremena i izvedbe veličanstvene simfonije po kojoj je koncert i naslovljen. Pod dirigentskim vodstvom, uvijek energičnog i karizmatičnog, maestra Valentina Egela, uz Riječki će simfonijski orkestar, u petak 17. lipnja u 19.30 sati, nastupiti član Berlinske filharmonije, jednog od najpoznatijih orkestara u svijetu, njihov solo violončelist Bruno Delepelaire. Ovaj vrsni, već višestruko nagrađivani mladi glazbenik koji je iskustvo stekao na najpoznatijim europskim koncertnim pozornicama, ujedno je i autor skladbe čija će praizvedba obogatiti ovaj koncert, a skladao ju je upravo za svoje riječke kolegice i kolege. Riječ je djelu „Les Taurides” („Tauridi”) nazvanoj po fascinantnoj godišnjoj kiši meteora, pljusku zvijezda padalica koje u studenom stvaraju prave senzacije na nebu.

„Uvijek me fascinirao zvuk hollywoodskog orkestra, kao i glazba Johna Williamsa, stoga je ova skladba vjerojatno pod tim utjecajima, kao i onim francuske impresionističke glazbe koju jako volim. Veliki fenomeni koji se događaju u svemiru, luda količina energije koja se pri tome oslobađa, silovitost i istodobno čista ljepota, bili su izvor inspiracije za ovo djelo“, kaže autor Delepelaire kojeg će riječka koncertna publika potom upoznati i kao violončelističkog virtuoza prigodom izvedbe jednog od najpoznijih koncerata za ovaj instrument i orkestar - Koncert za violončelo u e-molu, op. 85, Edwarda Elgara.

Praizvedeno u Londonu 1919., ovo djelo odražava tugu koja je preplavila skladateljevu domovinu u posljednjim mjesecima Prvog svjetskog rata. Iako čeznutljiva i melankolična, pa i introspektivna, ova skladba istodobno u sebi nosi i toplinu i strastvenost. Nakon što je prvo prirasla srcima slušatelja u Engleskoj, polako je, a dijelom i zahvaljujući zasluženo poznatoj snimci Jacqueline du Pré, osvojila svijet i postala jednim od najvećih koncerata za violončelo svih vremena i neizostavnim dijelom koncertnih repertoara, te neodoljivim izazovom i izvorom inspiracije za vrsne violončeliste diljem svijeta.

Koncert će zatvoriti izvedba Prve simfonije u D-duru Gustava Mahlera, poznate i pod nazivom „Titan“. Međutim, nije ju tako nazvao skladatelj već tadašnji mediji prepoznajući je kao pravi spektakl. Prva Mahlerova simfonija izvanredno je postignuće visoke razine glazbene sofisticiranosti i kreativnosti tolike da neki vjeruju kako je Mahler morao i ranije pisati simfonije iako za to ne postoje nedvojbeni dokazi.

Nastala od zime 1887. do proljeća 1888., Prva simfonija Gustava Mahlera prošla je niz revizija nakon svoje praizvedbe 1888. Skladatelj je bio inspiriran svojim prethodnim djelima, odnosno ciklusom pjesama „Lieder eines fahrenden Gesellen“ („Pjesme putujućeg djetića“ ili „Pjesme putnika“), a izravne teme mogu se čuti u svim stavcima. Dramski karakter Prve simfonije smješta je u okvir romantične tradicije, Bruno Walter je simfoniju nazvao Mahlerovim Wertherom, prema Goetheovom romanu. No, Mahler je sam priznao da je bio inspiriran i svojom nesretnom ljubavnom vezom s Marion von Weber.

Ipak, ova najranija sačuvana Mahlerova simfonija, nadovezujući se na glazbeni materijal iz ciklusa pjesama „Gesellen“, proširuje književnu premisu pjesama, pa nesretni putnik postaje heroj, koji u finalu trijumfira nad negativnim silama koje prijete njegovom postojanju. Time je završeno ono što bi se moglo opisati kao glazbeni Bildungsroman, ili putovanje kroz život. Posljednjih nekoliko taktova neki su od najepskijih što su se ikada čuli u koncertnim dvoranama. Pune snage velikog orkestra bore se za posljednju riječ o ovoj razrađenoj temi. Zajedno stvaraju najmoćniji završetak – onaj koji se ne zaboravlja.

Follow @torpedo_media