Žarko Jovanovski u Galeriji O.K. predstavio svoj novi roman: „Možda ne govorim na dovoljno estetski način, ali estetika me nervira“

Foto: Aleš Suk

Dakle, glavni junak „Priče o sporom, nešto bržem i brzom umiranju“ u srednjim je pedesetim godinama, upravo je ostao bez posla, živi sam, u potpunoj besparici, te pokušava napisati priču o bivšem nogometašu koji neplanirano završava u središtu građanskog rata u Mongoliji.

Rijeka - U Galeriji O.K. u četvrtak je predstavljen roman „Priča o sporom, nešto bržem i brzom umiranju“ zagrebačkog književnika Žarka Jovanovskog, upečatljivog underground pjesnika, koji je ovo malo riječko druženje, u društvu Josipa Ivanovića - vlasnika izdavačke kuće „Edicije Božićević“, upravo i započeo na svoj prepoznatljivi način, slikovito čitajući ulomke iz novog romana, koji se na neki način nastavlja na njegov prvi i nagrađivani roman „Pizzeria Europa“.

- Koncentracija mi je iznimno loša pa me čudi da nešto suvislo mogu napisati. No, neće te ono što misliš da te hoće, ali te onda hoće nešto drugo. Ovaj roman bio je zamišljen kao zbirka priča, ali sam nakon sugestija urednika Josipa Ivanovića, a niti jednu od njih nisam prihvatio, uspio napraviti veze među tim pričama pa su nastale vezane priče. Pizzerija Europa je prvi roman, Priča o sporom, nešto bržem i brzom umiranju je drugi, a sada je u pipremi i treći roman kojim ćemo zaključiti, ne mogu reći da će to biti trilogija, ali jedna cjelina o umiranju. Glavni junak je luzer, prekomjerno pije, svađa se sa svima i on će biti vezivno tkivo među tim trima romanima, rekao je Žarko Jovanovski.

Dakle, glavni junak „Priče o sporom, nešto bržem i brzom umiranju“ u srednjim je pedesetim godinama, upravo je ostao bez posla, živi sam, u potpunoj besparici, te pokušava napisati priču o bivšem nogometašu koji neplanirano završava u središtu građanskog rata u Mongoliji. Nakon što shvati da će teško zaraditi neki novac svojom knjigom, jedva preživljavajući tako što vozi taksi i dostavlja hranu, a i zbog incidenta što uključuje dva ubojstva, odlučuje s alternativnim bendom Belzebubova muda otići na turneju, dijelom zbog potrebe da se makne iz vlastita života, a dijelom zbog bijega od policije, koja ga traži u vezi s ubojstvima.

Foto: Aleš Suk

- Pišem autobiografski, nije nužno da se odvija sve isto kao u životu, ima tu i duhova koji su u mojoj glavi. S pjesnicima i bendovima sam putovao, ali u Slovačkoj, recimo nisam mogao vidjeti razrušeni Mostar, rekao je Jovanovski pa pročitao dva potresna ulomka, onaj o Mostaru i o Dugom, koje je autor zaista i proživio.

- Ima tu i snova, mnogo mojih snova se ostvarilo i to mi nije drago. Nekakve 1983. godine sam jedno poslijepodne sanjao san o četnicima u Sarajevu. Ispričao sam taj san svojim prijateljima i rekli su mi da sam glup i da to nema veze s mozgom, nikad više četnici neće biti u Sarajevu. I što se dogodilo na kraju? Imam još nekoliko takvih snova i već neko vrijeme više vjerujem svojim snovima, ali pravim snovima, koji se događaju onako nesvjesno dok spavaš. Da, treba slušati svoje snove, barem malo. Puno tih snova je prepričano u knjizi, nisu prerađivani, oni samo upadaju u kontekst onoga što pišem. A ionako pišem autobiografski, a snovi su autobiografski. Osim toga, pokušavam odgovoriti na pitanje kakve sve vrste smrti postoje. Je li smrt izgubiti posao kojega radiš toliko dugo godina? Je li smrt nemogućnost rada onoga što voliš? Smrt je kod mene pomalo smiješna i pomalo ozbiljna. Rat u Mongoliji je aluzija na Ukrajinu. Mongolija je zemlja između velike Rusije i velike Kine. U njoj će kad-tad započeti rat, ja sam samo glasnik loših vijesti, nastavio je Jovanovski.

Jovanovski je za svoj roman utvrdio da je u njemu riječ o razočaranju, gubitku iluzija, da je ispričan tečnim, razgovornim stilom, koji ne daje neke konkretne vremenske i prostorne odrednice i ostavlja jasnu mogućnost da ga se čita kao kritiku i analizu stanja, ne samo ovog, nego i svih suvremenih kapitalističkih društava i onoga što ih pokreće.

Foto: Aleš Suk

- Možda ne govorim na dovoljno estetski način, ali estetika me nervira. Svi traže da se bavim estetikom, a mene to nervira i onda se zapitam pa koji ja kurac radim ovdje kada će uvijek biti nekakav Putin i Trump, nekakav Adolf Hitler koji će te udariti šakom u glavu. Nema optimizma? Ima optimizma. Ljepota i optimizam se događaju u malom krugu ljudi. I to je ono što ja želim. Želim ljude potaknuti da se druže međusobno i da u tim druženjima traže nekakav smisao, a ne u velikim idejama koje će promijeniti svijet, zemlju ili regiju. Radi se o poniranju prema unutra, prema sebi, prema prijateljima. Svatko od nas ima nekoliko prijatelja koji mu čine život. Sve ostalo može biti deficitno, nastavio je Jovanovski.

U Galeriji O.K. zagrebački je književnik najavio skorašnji izlazak trećeg romana.

- Nadam se da će treći roman izaći u dogledno vrijeme, on je u visokom stupnju dovršenosti. Jedna verzija je čak bila na jednom natječaju VBZ-a, ušla je u pet zadnjih, ali nije dobila nagradu. Onda sam shvatio da treba neke stvari doraditi u njemu pa sam si uzeo malo vremena. Dok ne završim neke stvari do kraja kako treba, više se neću s time nigdje pojavljivati. S poezijom sam na kraju i na početku. Ono što pišem u prozi je jedna vrsta poetskog razmatranja. Pisati pjesme više ne želim, dosta sam ih pisao. Mislim da sam u poeziji napravio sve što treba, za sada. I jedno vrijeme sigurno neću pisati. Da, neobično je ali istinito da sam napisao sve pjesme koje sam želio napisati, zaključio je Žarko Jovanovski.

Follow @torpedo_media