Pavle Kruljac, član AK Rika i osvajač srebra na istarskoj trail utrci: 100 milja nije samo trčanje, to je lifestyle

Zapravo, teško je reći koliko sam se pripremao jer je to moj životni stil. Sve moje dnevne aktivnosti su organizirane prema treningu – koliko traje, koliko mi treba odmora… 100 milja nije samo trčanje, to je lifestyle, rekao je Kruljac

Rijeka - Pavle Kruljac (39), Riječanin delničkih korijena, ostvario je rezultat vrijedan svakog divljenja. Na trail utrci Istra 100 by UTMB iz serije UTMB World, koja je nedavno održana u Istri, osvojio je srebrnu medalju. Drugo je to odličje člana kastavskog Atletskog kluba "Rika" na ovoj prestižnoj utrci dugoj 168 kilometara. Iza ovog priznanja stoji stil života, otkriva Pavle koji se cijeli život bavi sportom i radi u sustavu sporta. Instruktor je fitnessa, uskoro bi trebao postati i trener atletike. Trenutačno najviše radi s trkačima, a dio posla odrađuje u teretani Be Fit Gym kao fitness trener. Sportom se bavi od svoje 7 godine. Njegov prvi izbor u Delnicama, u kojima tada nije postao široki spektar sportova, bilo je skijaško trčanje, tradicionalni sport u Gorskom kotaru. Sport je to u kojem je ostao aktivan do 21 godine, a čija je trening baza bila baš trčanje – nešto što je oduvijek volio.


- Osvajanje srebra me nije iznenadilo, ovo je bila moja šesta utrka na sto milja. S obzirom da znam koliko prođem kroz treninge, znam otprilike koje vrijeme mogu planirati u samoj utrci. Moj plan je bio trčati ispod 19 sati i samim time sam znao da ću biti gotovo sigurno na postolju. Iskreno, htio sam pobijediti, ali zbog prošlogodišnje teže ozljede nisam bio potpuno spreman. Lani sam praktički šest mjeseci bio izvan treninga pa nisam bio dovoljno pripremljen za utrku na 100 milja. Iako sam kondicijski jak, još uvijek mi treba vremena da izgradim da u potpunosti izgradim formu kako bi bio maksimalno konkurentan na takvim dionicama.

Je li bilo teških trenutaka tijekom utrke?

Da, najteža dionica bila je od Livada do cilja. To je 34 kilometra dug dio - na toj dionici sam imao dosta uspona i padova. Kažem, nisam dovoljno pripremljen za sto milja pa sam osjećao razne krize i nekakva teža stanja. Međutim, niti u jednom trenutku nije bilo upitno da li ću završiti utrku. Bio sam siguran da hoću, ali svjestan sam da fali tu još nekih stvari u samom treningu da bi uspio doći do toga da se te krize ne događaju.

Koliko ste se pripremali?

Zapravo, teško je reći koliko sam se pripremao jer je to moj životni stil. Sve moje dnevne aktivnosti su organizirane prema treningu – koliko traje, koliko mi treba odmora… 100 milja nije samo trčanje, to je lifestyle. Trailom se bavim službeno zadnjih sedam godina i postepeno sam gradio dužine. Prvi pokušaj utrke na 100 milja završio je odustajanjem, što mi je bila velika škola – naučio sam da se utrka ne trči „koliko ide“ već u tempu koji odgovara svakom pojedincu. Uspjeh u ovakvim utrkama više ovisi o upravljanju vlastitim sposobnostima nego o čistim performansama.



Kakvi su vam ciljevi i planovi za budućnost?

Fokus mi je isključivo na trail utrkama, pogotovo na 100 milja. Velika želja je Ultra-Trail du Mont-Blancu (UTMB). Odgovaraju mi i utrke kraćeg tipa, od 40-50 kilometara te utrkama od 100 kilometara. Cilj je jednog dana visoki plasman na UTMB i dobar rezultat na SP-u. Trail ima jako puno svjetskih utrka. Kod nas u regiji ima vrlo interesantnih i kvalitetnih utrka i jako puno dobrih trkača koji se sada pripremaju i treniraju baš za utrke po Sloveniji, Austriji i Hrvatskoj, Crnoj Gori, Srbiji – to planiram i ja odraditi... Sve druge utrke vani prvenstveno su veliki financijski zalogaj – a takvu si utrku mogu priuštiti jednom u dvije godine. Zanima me i cestovno ultra trčanje, poput Spartatlona.

Dugoročni plan je i da radim unutar kluba, čiji sam sad član - da pokrenemo atletsku školu, zbog čega se sada i školujem za trenera atletike. Plan je raditi s djecom, mladima i odraslima, ali problem je trenutno što klub ne može dobiti termin na stadionu Kantrida, a samim time nemamo uvjete za takav trening. Ipak, radi se na tome da se prvo stvore uvjeti za rad pa da se onda krene s radom.

Koliko je prehrana važna u vašem načinu života i pripremama?

Prehrana je bitna, ali nemam pomoć stručnjaka. Ne jedem meso, što je proizašlo iz zdravstvenih razloga, a kasnije je postalo navika. Uglavnom jedem lokalne namirnice, trudim se unositi dovoljno proteina i ugljikohidrata za energiju. Količina je također bitna, ali važna mi je kvaliteta hrane.

Tko vam je bio podrška tijekom utrke?

Na utrci su me pratili moja supruga Sanja i tata Milivoj – njih dvoje su već uigran suport, imam maksimalno povjerenje u njih, što mi je izuzetno bitno. Ovaj put s nama je bila i moja kćer Amelie, koja je po prvi put aktivno sudjelovala – snimala je, pratila utrku i vidjelo se da joj je to bilo jako zanimljivo. Kasnije je bila jako ponosna i rado to ističe među prijateljima. Mislim da je po prvi put zaista osvijestila što ja radim.

Jesu li djeca danas dovoljno u sportu?

Nažalost, mislim da nisu. Prvenstvo je problem u sustavu. Sustav vrtićkog sporta funkcionira dobro – kineziolozi rade kvalitetno s djecom. No, kad dođu u osnovnu školu, imaju dva do tri sata tjelesnog odgoja, često u neadekvatnim uvjetima – odnosno ne postoji klasičan oblik tjelesnog rada. Kroz tu osnovnu školu djeca su sve manje aktivna, a roditelji sve manje angažirani oko odlaska u prirodu, boravka na otvorenom ili poticanja djece na nekakve aktivnosti. I načelno, kad se stvore navike tog tipa, odnosno kad se one ne stvore prema fizičkoj aktivnosti, kasnije je to teško usaditi u dijete ili već odraslu osobu i samim time se to odražava na populaciju, na gojaznost djece i opadanje tjelesne aktivnosti... Jednog dana će to sigurno biti veliki problem.

Bavi li se i vaša kćer sportom?

- Da, Amelie trenira triatlon u Triatlon klubu "Rival". Ide svojim putem, a ja ju podržavam. Drago mi je da je izabrala taj sport jer smatram da on razvija sve sposobnosti i ono što je najbitnije određenu disciplinu što će joj sigurno kasnije u životu pomoći u bilo kojem smjeru da krene.

Što je najvažnije za uspjeh u trailu?

- Dosljednost. Svakodnevni rad – ne samo kroz trening, već i briga o mentalnom zdravlju. U trenucima kad tijelo više ne može, glava mora „izdržati“. Ako mentalno nisi stabilan, velika je šansa da ćeš odustati. Zato kažem – bez dosljednosti ne možeš ni nastupiti na utrci od 100 milja, a kamoli ju završiti.

Follow @torpedo_media